U Dragunji mnogo dragih ljudi

Župa Dragunja, zajedno sa svojim selima, smjestila se podno planine Majevice u sjeveroistočnoj Bosni 20-ak kilometara sjeverozapadno od Tuzle u pravcu Srebrenika.  Mlada je to vjernička zajednica s oko 1 400 duša koja će sljedeće godine proslaviti 30 godina od osnutka župe posvećene sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću. Ni po čemu se ne izdvaja od ostalih u tom kraju, ali ipak krije nekoliko posebnosti. Nažalost, jedna od najeksponiranijih u posljednje vrijeme je problem rekonstrukcije infrastrukture nakon klizišta prouzrokovanih padalinama u svibnju...

I Dragunja spada u zabačena mjesta do kojih je teško doći bez uputa mještana. Iako se filijalna crkva vidi s regionalne prometnice, da bismo došli do one župne morali smo se malo „pomučiti“ s nekoliko pogrešnih skretanja. Kad smo napokon, uz upute prometne policije, došli na naše odredište imali smo što vidjeti. Brdo s lijeve strane ceste, nasuprot crkve, potpuno se urušilo, a crkva s desne strane, na maloj uzvisini, kao da je klimavo stajala pored nekoliko manjih klizišta dok je oko nje užurbano radilo desetak ljudi.

Klizišta progutala čitavo brdo

„Hvaljen Isus, što se to radi“, pozdravismo veselo i uposleno društvance. „Uvijeke, mladići. Evo sređujemo crkvu za krizmu, kosimo i popravljamo klizišta“, reče jedan od radnika. Zanimalo ih je jesmo li iz općine ili neke druge institucije da slikamo i ostala klizišta u mjesnoj zajednici. U tom trenu se pojavi i župnik vlč. Pejica Majić koji nas je predstavio kao novinare i odmah, što bi se reklo „u kost“, upoznao s posljedicama obilnih kiša.

„Najbitnije je da su klizišta stala. Bilo je baš kritično. Vidite ovu zemlju tamo suprotno od crkve? Brdo je bilo tu i više ga nema. Imali smo i nekoliko klizišta oko crkve i župne kuće, ali na svu sreću to je sada stalo i, evo, popravljamo. Općina je sanirala klizišta najbliža župnoj kući, stavili su kamenje, škarpirali i sredili teren. Potrebno je uraditi drenažu i potporne zidove. Za sada kuća nije ugrožena“, rekao je vlč. Majić i naglasio kako je 15-ak dana morao izbivati iz župnog stana jer je postojala opasnost urušavanja objekta, ali sada je sve pod kontrolom.

„Može se reći da ni crkva ni župna kuća nisu stradali“, kazao je vlč. Perica jer su klizišta odnijela „samo“ dio platoa ispred crkve, uništila ogradu i razrovala put oko župne crkve dok su zdanja ostala čitava. Razgledajući klizišta i do sada sanirano dragunjski župnik nam je prepričao najdramatičniji dan.

„U četvrtak, 15. svibnja, ujutro pokrenula su se klizišta u župi Dragunja. Kad sam se probudio vidio sam da se zemlja pomjerila ispred i iza kuće. Plato ispred crkve je mnogo stradao. Pozvao sam geologe i krenuo da vidim što se događa kod vjernika. Geolozi su dolazili svakodnevno i ispitivali teren, ali općina nije učinila mnogo. Kod nas su stradala sela Donja Dragunja i Gornja Dragunja gdje je veliki dio kuća ostao odsječen nekih osam dana. Stradali su sela Čanići i Namlići i jedno groblje koje ćemo morati izmjestiti. Budući smo u ovim problemima nemam vremena krenuti s pravnim rješavanjem tog pitanja iako smo našli novu lokaciju. Prilaz drugom groblju je skroz uništen, do njega je nemoguće doći. Trenutno se sanira pa ćemo vidjeti što će biti. Najvažnije je pripaziti obitelji koje su ugrožene, a ima ih oko 30“, rekao je vlč. Majić opisujući najdramatičnije dane u ovoj župi.

Mise u filijalama i vjerski sinkretizam

Nakon razgledanja štete od klizišta razgovor o uobičajenim „župnim stvarima“ nastavili smo u uredu. Saznali smo kako jedan dio župe pripada općini Tuzla, a drugi dio općini Srebrenik što stvara određene probleme kada treba rješavati problem infrastrukutre i pomoći općine mjesnim zajednicama.

Dragunja se sastoji od Čanića, Dragunje Donje, Dragunje Gornje, Drapnića, Straže, Krušika i Namlića. U dvije filijalne crkve, u Straži i Čanićima se nedjeljom slave mise koje su veoma posjećene. Prema župnikovim riječima u Straži nedjeljom vjernici zaključavaju svoje kuće i čitave obitelji idu na misu. Nitko ne ostaje doma osim ako baš mora.

„Budući je jedna misa nedjeljom ipak premalo, preko radnog tjedna sam uveo utorkom u Straži i petkom u Čanićima euharistije. Radnim danom nikad ne bude manje od 30 osoba na misi“, rekao nam je župnik te dodao kako je iseljavanje najveći problem u župi iako nije bilo izravnih ratnih sukoba, protjerivanja ili razaranja. Kao što se zna, ovdje Hrvati i Bošnjaci nisu ratovali međusobno, a bojišnice prema srpskim položajima nisu bile blizu Dragunje.

„Župa ima oko 1 400 ljudi, ali tendencija je iseljavanja. Prikaza radi imamo uskoro krizmu dvoje krizmanika od devet, odmah odlazi u Njemačku. Ovdje u ratu nije bilo ratnih razaranja, ovo je dio koji je bio pošteđen sukoba u tom segmentu, ali su muškarci išli u vojske. Nije bilo nacionalnog naboja što je izuzetno pozitivno jer nisu činjeni zločini, a danas je sve 'mlako', nema nacionalnog identiteta pa ni vjerskog“, naglasio nam je jednu od posebnosti ovoga kraja naš sugovornik. Zanimljivo je spomenuti kako ove godine nije bilo prvopričesnika zbog „prebacivanja“ na devetogodišnje školovanje i ranijeg polaska u školske klupe pa su djeca premlada za sakrament pričesti.

Prema župnikovim riječima među pukom postoji određena vrsta vjerskog sinkretizma što ga izuzetno muči. Na pitanje o čemu je riječ, jer nam nije bilo jasno, župnik odgovara da vjernici često ne mogu pravilno razlučiti što je katoličko, što je tradicija katoličke vjere, a što je nešto tuđe i to onda uključuju u sastavni dio vjerničke prakse. Zanimao nas je konkretni primjer. Vlč. Majić nam je potom objasnio da se neki župljani npr. mole u položaju u kojem se mole muslimani, mnogo drži do izvanjskoga te starog oblika procesija kod sprovoda.

Dragi, dragi ljudi

Još jedna specifičnost župe je činjenica o postojanju 15 sakralnih objekata, tri crkve, osam grobalja i nekoliko zavjetnih kapelica koje vjernici sami održavaju, a najmanje jednom godišnje se kod njih slavi sv. misa. Inače, Dragunja je dala pet duhovnih zvanja, a za sada nema kandidata za sjemenište i bogosloviju.

„Pokušao sam organizirati zborove i ujediniti ih u jedan, ali je bilo teško i prenaporno. Osim toga što su velike udaljenosti između župne i filijalnih crkava, dragunjski kraj ima stvarno lošu pjevačku tradiciju što je meni zaista bilo čudno jer sam došao iz Borovice gdje je pjevanje uobičajeno i raskopno“, komentirao je župnik stanje koje je zatekao.

„Tko pjeva zlo ne misli“, reći će netko. U Dragunji nisu možda raspoloženi pjevati, ali ne znači da tu ne žive dobri ljudi. Vlč. Majić kaže kako tu ima mnogo dobrih ljudi koji iznenade i oduševe u nevolji. Baš u vrijeme pokretanja klizišta dobio je oko 150 poruka i mailova od  župljana i iz dijaspore koji obećavaju pomoć i poručuju da se župnik ne boji jer nije sam.

„Zaista nešto što čovjeka oraspoloži i podigne nakon nesreća kojima svjedoči“, kazao je župnik

Pastoralna strategija

Potom nam je vlč. Majić objasnio svoju pastoralnu strategiju koja se mnogo temelji na radu s mladima. Budući da ima oko 40 ministranata s te strane izgleda kako nema problema. Tu je i desetak diplomiranih koji još traže posao, ali vrlo rado pomažu župnika. Postoji suradnja između župnog ureda i studenata u vezi s traženjem stipendija... Župa ima relativno dosta mladih obitelji, ali nažalost, kao što smo rekli, odlaze na Zapad, Njemačku, Austriju...

„Kad ljudi odlaze više me pogodi od prirodne nepogode. Ne možeš im reći: 'Ne idite', jer je u pitanju njihov život i njihove djece. Problem je što se to ne može zaustaviti“, rekao nam je župnik.

On pokušava stvoriti percepciju među vjernicima da je svećenik za narod i uz narod. To je izuzetno važno jer su skoro pola stoljeća u tom kraju svećenici bili persona non grata. Zbog komunističkog mentaliteta svećenik je bio nešto strano i daleko te osoba koja je bila bliska jako malom broju ljudi. Možda su neki koristili i termin „državni neprijatelj“.

„Želim im pokazati kako nisam ovdje da zidam, pravim kanale, potporne zidove nego da sam tu zbog njih da ih saslušam, da popričamo, da dam savjet, a ako ne budem znao dati savjet da pomognem koliko mogu. Svim svojim snagama pokušavam im pomoći. Ponekad dođem kući i zaspim u odjeći jer se nemam snage presvući i istuširati“, komentirao je župnik i naglasio kako je čest svećenički problem udaljavanje od ljudi kada, nezainteresiranošću za njihove probleme, vjernike otjeraju od sebe.

Sami svoji majstori

Naš domaćin kaže kako ljudi ovdje nisu imali ratnih problema u smislu da su morali ispočetka počinjati graditi uništene kuće i razorene domove. Budući je u tom kraju postojala jedna konstantnost razvijanja, u prvom planu su obiteljski problemi, rekli bismo svakodnevni, životni te svećenik treba biti uz ljude, poslušat ih, razgovarati... U svakom slučaju svećenik je, između ostalog, za to i školovan.

Važno je naglasiti kako nema nijedne katoličke kuće koja je zatvorila vrata za svećenika. Tako da se u sve kuće ulazi za vrijeme blagoslova: oko 480 obitelji.

„Neću pretjerati ako kažem da je ovaj kraj za cijeli dekanat i šire pojam dobre župe. Briga za svećenika i pomaganje župne strukture se podrazumijeva. Sve što vidite ovdje od objekata u 95% slučajeva vjernici su izdvajali od sebe za to. I sada će ponovno krenuti izdvajati i graditi  kako bi se sanirala klizišta“, naglasio je naš sugovornik.

Vjernički život na župi

U dragunjskoj vjerničkoj zajednici se redovito održavaju klanjanja, molitva krunice te pučke pobožnosti. Kad nema župnika vjernici sami otvore crkvu, izmole litanije... Križni put je izuzetno posjećen kao i zornice u adventu koje se slave u 6:30 h, iako bi župnik volio da su ranije, ali to ne odgovara vjernicima. Kao i u ostalim župama koje imaju filijalne crkve i ovdje se javlja problem što vjernici okupljeni oko filijale rijetko dolaze u središnju crkvu.

„Teško je dati do znanja onima u Straži i Ćanićima da je ovdje njihova župna crkva, to je problem sa svim filijalama. Pokušavam za Tijelovo ujediniti sve mise u jednu te imati procesiju do kapelice sv. Ante“, istakao je dragunjski župnik.

Unutrašnjost crkve

Nakon razgovora, razgledali smo župnu crkvu. Sasvim je to obična seoska crkva koja se jedino ističe zanimljivim rješenjem oltara. Uobičajeno je vidjeti oltar, ambon i ostale elemente urađene u bijelom kamenu ili nekom drugom elementu, ali u Dragunji sve je od drveta. U zidu iznad oltara arhitektonskim rješenjem svjetlost formira križ, a s desne strane nalazi se slika sv. Leopolda Bogdana Mandića. Prema župnikovim riječima planira se izgradnja Leopoldove ispovjedaonice po uzoru na onu u Italiji.

Filijala u Straži i radišan narod

Potom smo sjeli u automobil i odvezli se u selo Stražu. Dug je bio put po uskim i klizištima izranjavanim putovima. Vjerojatno Dragunja spada u red prostorno najvećih župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Možda njezine crkve nisu velike, vjernika nema mnogo u usporedbi s drugim župama, ali su razdaljine između crkava zaista velike, više od deset kilometara. Kada se tomu doda činjenica kako je put loš i krivudav s mnogo uzbrdica jasno je zašto vjernici u filijalama nerado dolaze u župnu crkvu. 

Kad smo došli u Stražu primijetili smo da nema klizišta te da je skoro svaka površina zasijana.

Saznali smo kako je cijelo selo na kamenom tlu pa nije bilo problema s klizištima. Također, Straža ima jako dobru vodu pa je ljudi uzimaju i nose u druga sela. Vjernici su izuzetno srdačni te je župniku i nezgodno reći kako je Straža bolji dio ionako dobre župe.

Selo ima 150 kuća i oko 70 domaćinstava koja stalno žive tu, sa 130 župljana. Mala je to brojka s obzirom da je prije rata bilo oko 900 stanovnika. Nažalost, sve je otišlo i odlazi za boljim životom, ali desetak ljudi se već vratilo kad su zaradili mirovinu. 

„Ljudi su veoma vrijedni, žive od zemljoradnje. Iako mnogi imaju djecu po dijaspori koja pomaže, mnogi i dalje 'vrte' i rade. Dovoljno je samo pogledati krajolik Straže i vidjeti da je skoro sve zasijano“, objasnio nam je župnik dok smo čekali našeg sugovornika Srećka Marjanovića.

Riječ je o povratniku iz Austrije koji je pokrenuo pitanje izgradnje asfalta kojim smo došli do crkve. Često pomaže zajednici možda i na uštrb svoje obitelji. Nakon upoznavanja s njim zanimalo nas je li to istina.

 „Ja sve što uradim u ovome mjestu to je za mene i moju dušu. Volim svoje selo i svoj kraj. Bio sam u Austriji, ali sam se vratio s obitelji ovdje i otvorio sam trgovinu i tako se bavim različitim stvarima, sve za dobrobit zajednice. Ne volim župnika hvaliti pred njim samim da se ne bi pokvario, ali dobar nam je. Ne mogu se požaliti na posljednja tri župnika koja smo imali, sa svima sam imao dobre odnose. Ponekad pomislim da sam se prevario što sam se vratio, a onda mi se nešto dobro dogodi pa povučem to mišljenje. Imamo tu radnju, djeca idu u školu i lijepo nam je“, rekao je Srećko. Nakon opuštene priče i razgovora ispred filijalne crkve pokušao nam je objasniti kako da dođemo do našeg sljedećeg odredišta, ali to je druga priča...

I što reći na kraju? Vrijedan i radišan kraj koji polako nestaje. Tu je, kako smo saznali,  lijepo biti svećenik. Prema riječima vlč. Majića posla ima jako puno tako da nema slobodnog vremena, ali se kroz komunikaciju i susrete s vjernicima čovjek odmara tako da pokušava biti njihovo osvježenje. Vjernici su spremni graditi  i surađivati, samo da se iseljavanje zaustavi...