Mons. Lucjan Avgustini, biskup Sapë i potpredsjednik BK-a Albanije: Nakon pada komunizma Crkva u Albaniji igra važnu ulogu u cjelokupnom razvoju čovjeka

Albanija, zanimljiva turistička destinacija u kojoj se vidi raznolikost, teška prošlost i slaba ekonomska situacija s turbokapitalizmom, zemlja paradoksa i mnogobrojnih političkih eksperimenata koji su ju natopili krvlju tolikih mučenika te uništili skoro 2 000 vjerskih objekata. Često razmišljajući o Albaniji, mislimo da nešto znamo, međutim većina tih stvari su predrasude i poluistinite informacije. U to nas je uvjerio razgovor koji smo vodili, u povodu predstojećeg pastirskog pohoda pape Franje Albaniji, s mons. Lucjanom Avgustinijem, biskupom Biskupije Sapë.

 

Mons. Lucjan Avgustini je rođen 1963. u Ferizaju na Kosovu. Bogosloviju je završio u Zagrebu, a nakon ređenja od 1989. do 2006. obavljao je pastirsku službu u Prizrenskoj biskupiji nakon čega odlazi u Albaniju, Biskupiju Sapë. S njim smo razgovarali u kakvu ozračju Albanci-katolici i čitava država dočekuju Rimskog biskupa, ali i o ostalim gorućim problemima i nadama u toj zemlji koja je dugo bila izolirana...

Preuzvišeni, 21. rujna papa Franjo dolazi u jednodnevni posjet Albaniji. Recite nam u kakvu ozračju Katolička Crkva u Vašoj zemlji dočekuje Svetog Oca?

Da, kako je već poznato od 15. lipnja kada je papa Franjo u nagovoru prije Anđeoskog pozdrava na Trgu sv. Petra izjavio da na poziv mjesnih biskupa želi posjetiti Albaniju, Katolička Crkva čeka ovaj trenutak u ozračju radosti. Radost koja obuhvaća dušu i tijelo, ne samo vjernika Katoličke Crkve, nego cijelog naroda i političke vlasti. Albanski narod, iako siromašan, bogat je vrlinama, osobito u gostoprimstvu. U ovom ozračju čekamo posjet Svetog Oca pape Franje.

Mnogo je zemalja i crkvenih predstavnika pozvalo Papu u posjet njihovim zemljama, ali je on izabrao Albaniju. Možete li nam reći, prema Vašem mišljenju, zašto?

Poznato je kako će svaki biskup ili biskupska konferencija, svaki državni predstavnik, bio predsjednik ili premijer ili neki od ministara, kad ima priliku susretati Svetog Oca, uputiti mu poziv da posjeti njegov narod i državu. Također, i u ovom slučaju biskupi u Albaniji, pojedinačno, a također i kao BK, u povodu hodočašća u Rim kada smo posjetili grobove sv. apostola Petra i Pavla zajedno s vjernicima, uputili smo poziv Svetom Ocu da posjeti Albaniju. Također i premijer u povodu posjeta Vatikanu i susreta sa Svetim Ocem u travnju ove godine, pozvao ga je da posjeti našu državu. No, svakako naši pozivi nisu pravi razlozi zašto je odlučio posjetiti Albaniju. Svima nama je poznat stav Svetog Oca Franje o susretu osoba u periferiji. Albanija je u periferiji Europe, osobito što se tiče ne tako dalekog prošlog vremena, patnje i mučeništva za vrijeme komunizma, vrijeme kada su mislili „ubiti“ Boga u srcu ovog plemenitog naroda. To bi mogao biti jedan od razloga posjeta, ali nije pravi razlog. U povratku nakon apostolskog putovanja u Južnu Koreju, papa Franjo izjavio je zašto želi posjetiti Albaniju: „Zbog dvaju važnih razloga. Prvo, jer su uspjeli stvoriti vladu – a govorimo o Balkanu – vladu nacionalnog jedinstva između muslimana, pravoslavnih, katolika s međureligijskim vijećem koje mnogo pomaže i koje je uravnoteženo. I to je dobro, usklađeno je. Prisutnost Pape je reći svim narodima: 'Može se raditi zajedno!' Osjetio sam da bi to bilo kao prava pomoć tom plemenitom narodu. I drugo, ako mislimo na povijest Albanije, vjerski je to bila jedina od komunističkih zemalja koja je u svojem ustavu imala ateizam. Ako si išao na misu, to je bilo protuustavno! A onda, rekao mi je jedan od ministara da je bilo uništeno – želim biti precizan s brojkom – 1 820 crkava! Pravoslavne, katoličke... tada. A onda, druge crkve su bile pretvorene u kina, kazališta, plesne dvorane… Osjetio sam da trebam ići.“

Nakon dugogodišnje komunističke vladavine u Albaniji, Katolička Crkva se ponovno rađa... Možete li nam ukratko opisati stanje Katoličke Crkve u Albaniji danas i odnos vlasti  prema njoj?

Nakon željeznog i jako strogog komunizma koji je bio u Albaniji, Crkva se preporodila i nastoji rasti sve više. Poznato je da je Albanija bila jedina ateistička zemlja službeno proglašena u cijelom svijetu. Katolička Crkva danas u albanskom društvu igra jednu jako važnu ulogu, ne samo u duhovnom smislu, nego i u razvoju čovjeka u potpunosti – bez obzira na vjersku pripadnost – u intelektualnom, ljudskom, kulturnom, ekonomskom i svim ostalim potrebama razvoja. Katolička Crkva, zahvaljujući potpori dobročinitelja iz cijelog svijeta, danas je uspjela sagraditi sve razorene zgrade, crkve, župne stanove, samostane i druge ustanove, dapače mogu reći da je ljepša jer je urešena ljepotom krvi mučenika koji su bogatstvo naše mjesne Crkve. Što se tiče odnosa s državnom vlašću, Crkva ima veliki ugled. Sklopljen je ugovor između Albanije i Svete Stolice. Državna vlast pokušava joj pomoći u svojim mogućnostima, ali svakako da imamo još dosta toga urediti: što se tiče crkvene imovine koja je bila nacionalizirana i još nije vraćena, zatim stanje svećenika koji nemaju zdravstveno ili mirovinsko osiguranje... Svakako da surađujemo kako bismo našli sporazum.

Ovom prigodom, u povodu posjeta Svetog Oca Franje Albaniji budući da je mjesna Crkva još siromašna, vlasti su preuzele većinu troškova oko uređenja i priprave za posjet, i to je jedan veliki znak suradnje.

Biskup ste u Biskupiji Sapë. Možete li našim čitateljima predstaviti svoju biskupiju i čitavu Katoličku Crkvu u Albaniji?

Katolička vjera u Albaniji vuče korijene još iz vremena apostola Pavla. To nam govori sam apostol u svojoj Poslanici Rimljanima (15,19). Ilirik je obuhvaćao današnju cijelu Albaniju i šire. Albanci su potomci Ilira. Već u prvom stoljeću imamo mučenike, a zatim i osnivanu biskupiju u Draču, a kasnije u 3. i 4. stoljeću osnivane su i biskupije kao što su: Skadar, Lezha, Ulpiana (današnja Priština na Kosovu) i tako dalje...

U povijesti na teritoriju današnje Albanije postojale su 32 biskupije. Danas imamo 6 aktivnih biskupija, (5 biskupija i Apostolska administratura južne Albanije sa svim pravima jedne biskupije). Biskupije Tirana – Drač i Skadar – Pult su nadbiskupije metropolije. Biskupija Sapë, gdje sam pastir ovih vjernika, osnovana je 1062., samo osam godina nakon Istočnog raskola. Spominjem ovaj povijesni događaj jer upravo kroz tlo Albanije bila je takozvana Teodozijeva crta koja je podijelila dvije imperije između Rima i Carigrada.

Biskupija Sapë se prostire na sjeverno-istočnom dijelu Albanije, obuhvaća teritorij od 2 544 četvorna kilometra i ima oko 180 000 stanovnika: od toga su oko 50% katolici, a ostalo su muslimani. Budući da je 70% teritorija planinski, jako je teško za pastoralni rad. Biskupija ima 33 župe sa 110 kapelanija i na njezinu prostoru djeluje 19 svećenika, od toga 5 svećenika su mjesni, koji su zaređeni 2000., to znači poslije komunističkog režima, a ostali su misionari iz Kosova, Italije i Njemačke.

Moram ponoviti kako je ovdje bio željezni komunizam. Albanija je bila jedina država na svijetu službeno proglašena ateističkom gdje je vjera bila zabranjena zakonom, crkve ili ostale vjerske institucije zatvorene, porušene ili pretvorene u sportske ili kinodvorane. Biskupi, svećenici, redovnici ili su bili strijeljani, ili osuđeni i umrli po zatvorima, ili prinudnim radovima po kamp logorima. Vjerska sloboda se vratila krajem 1990., a 1993. Albaniju je posjetio Sveti Otac, danas sv.  Ivan Pavao II., kojom je prigodom zaredio i biskupe i tako uspostavio crkvenu vlast. Od tada sve je trebalo početi ispočetka tako da je priprema svećeničkih kandidata trajala sve do 2000. kada su zaređeni prvi svećenici.

Iako je Katolička Crkva univerzalna, zanima nas jedno pitanje. Boravili ste u Hrvatskoj i BiH. Možete li usporediti Crkvu u Hrvata s Crkvom u Albaniji?

Da, ja sam studirao teologiju u Zagrebu i poznajem dobro situaciju Katoličke Crkve na tlu Hrvatske i BiH. Sigurno da je Katolička Crkva univerzalna, ali svaka ima i svoje „boje“ i „nakit“ s kojim se ukrašava i tako se daje sjaj i ozračje Glavi, Isusu Kristu. Ono što se treba istaknuti, to je zajednička patnja i mučeništvo stoljećima, koje su doživjeli vjernici ovih krajeva, i vjernost Kristu Isusu.

Također želim spomenuti da u Hrvatskoj i BiH, iako je vladao komunizam, vjera nije bila potpuno zabranjena. U Albaniji jest, naročito nakon 1967. kada su prihvatili komunizam Mao Ce Tunga i s takozvanom kulturnom revolucijom rušili crkve te spalili i uništili sve što je bilo vjersko. Dok su u Hrvatskoj i BiH bile poznate promjene koje je II. vatikanski sabor donio, u Albaniji to nije bilo poznato sve do povratka vjerske slobode. Tek smo prije nekoliko mjeseci tiskali dokumente II. vatikanskog sabora na albanskom jeziku.

S kakvim se pastoralnim problemima susreće Katolička Crkva u Vašoj biskupiji i čitavoj zemlji?

Pastoralnih poteškoća imamo puno. Manjka svećenika, primjer navodim za moju biskupiju. Zatim udaljenost mjesta u pastoralnoj skrbi vjernika. Imamo udaljena naselja i do 5 sati pješačenja od mjesne župne crkve. To su uglavnom planinska naselja gdje nema asfalta i putova. Jedna druga poteškoća je ekonomska. Budući da su naselja daleko, koristimo Jeep auto koji troši više goriva, a to košta. Vjernici su siromašni... Tako da bismo ostvarili naš pastoralni rad, moramo uložiti značajna financijska sredstva. Poteškoća imamo jer još nemamo uređen redovit financijski prihod za svećenike i misionare, osim misnih intencija i pomoći dobročinitelja.

Svjesni smo problema koji postoje na Bliskom istoku između muslimana i kršćana. Možete li našim čitateljima objasniti kakva je situacija između kršćana i muslimana u Albaniji?

Što se tiče stanja na Bliskom istoku i naših međuvjerskih odnosa, ne vidi se da se nešto promijenilo između kršćana i muslimana u zajedničkom životu u Albaniji. Primijetilo se, kao i u drugim zemljama na Balkanu, da se širi vehabizam (vehabiti) koji se smatra strožom linijom u islamu. No, to nije narušilo naše međuvjerske odnose. Mogu vam navesti primjer da Islamska zajednica u Albaniji ako bi netko prihvatio kršćansku vjeru, ne osuđuje nikoga na smrt, nego to smatra slobodom osobe.

Albanija je zemlja u kojoj su kršćani u manjini u odnosu na muslimane. Možete li nam objasniti kakvi su ekumenski odnosi s Pravoslavnom Crkvom i međureligijski dijalog s muslimanima?

Što se tiče vjerske pripadnosti, u Albaniji su, prema službenim podatcima, kršćani u manjini, prema neslužbenim, našim procjenama trebalo bi biti negdje pola-pola. Svakako da se računa ono što je službeno. Bez obzira na stanje u postotcima, u Albaniji kršćani i muslimani surađuju i žive u dobrim odnosima. Obično se govori o vjerskoj toleranciji, a ja uvijek kažem da u Albaniji ne postoji riječ vjerska tolerancija, mi živimo zajedno u miru i skladu poštujući i pružajući pomoć jedni drugima.

Svakako da imamo puno toga sličnoga što nas sjedinjuje i čini da se osjećamo članovi Mističnog Tijela Kristova. Trebamo imati na umu poruku svetog Pavla „što nas može rastaviti od Krista“, odnosno udaljiti „mač, golotinja, glad ... ništa nas ne smije udaljiti“, iako živimo u poteškoćama ekonomskim i drugim, nastojimo biti pravi kršćani, čvrsto povezani međusobno u Kristu. Nekada nam je bilo, na jedan ili drugi način, zabranjeno javno iskazivati vjeru, danas nas ne smije ništa spriječiti u svjedočenju da smo Kristovi.

Iako su vjernici u BiH nedavno proživjeli strašan rat, zatim nedavno prije nekoliko mjeseci i potop, izgubljeno je dosta života, treba se prihvatiti i živjeti ljubav Kristova. U ratu, u mržnji, u neslozi svi gubimo. U miru, u ljubavi, u slozi svi smo pobjednici, u zemaljskom i vječnom životu.