Whale rider - maorski labuđi pjev

Joj, sinoć sam konačno dovršio jedan zaista čudan film. Riječ je on naslovu Whale rider kojeg imam u kolekciji barem 12 godina...sada već "požutjeli" divx film čije specifikacije ne bi zadovoljile današnje standarde gledanja filmova u HD rezoluciji je konačno došao na red za glednaje.

Evo što imdb.com kaže o radnji filma: A contemporary story of love, rejection and triumph as a young Maori girl fights to fulfill a destiny her grandfather refuses to recognize.

I zaista je tako. Moderna priča na Novom Zelandu o ljubavi, odbijanju i trijunfu male Maorke koja se bori da ispuni ono za što je predodređena...u svijetu odraslih i mladih muškaraca...

Iako spor film lagano teče i nije nimalo dosadan. Nažalost u njemu ne vidimo nikakve dodatne običaje tog naroda i zajednice osim priče o tome da će novi vođa plemena-zajednice biti muško i da će jahati kitove...Kada muškarcu, koji je trebao dobiti sina-vođu, na porođaju umire žena s muškim blizancem ostaje samo jedne djevojčica za koju misle kako nije dorasla niti joj je suđeno...

Moram priznati da ne znam mnogo toga o Maorima...U sjećanje mi se vraća pokojni profesor Jure iz gimnazije koji nam je znao na čudan način objašnjavati neke stvari iz zemljopisa pa je naglas i brzo govorio: Maori, Maori,Maori,Maori,Maori, Malteeeeeeeežani...Također mi se u sjećanje vraća strip Martin Mystere i epizoda sa aborižinima u Australiji...

Prema wikipediji, kojoj inače ne vjerujem jer se uvijek mogu pronaći brojne greške Maori su polinezijski narod s Novog Zelanda etnolingvistički srodni Tahićanima i Havajcima, koji se na područje Južnog i Sjevernog otoka, doplovivši u kanuima, naselio između 9. i 13. stoljeća iz područja Polinezije. Prvi svoj sukob s Europljanima imaju već 1642. dolaskom Nizozemca Abela Tasmana, a 1769. britanski istraživač James Cook uspostavlja prijateljske odnose s Maorima. Predstavnici maorskih poglavica i Britanaca sastaju se 1840. i potpisuju ugovor u Waitangiu po kojemu postaju britanski građani i priznaju im se prava na zemlju. Novozelandskim popisom 2006. pod maorskim etničkim imenom izjasnilo se 565,329 osoba. Autentičnosti filma pomaže i činjenica kako je glavna junakinja Maorkinja kao i, vjerujem, većina glumaca na filmu...

Uvjetno sličan film koji sam odmah poslije ovoga pogledao je mađarski Hukkle... film ni o čemu i o svemu. Film bez riječi, samo sa slikom i jednom pjesmom na kraju...Jedan dan u životu  sasvim običnog sela bilo da se radi o ljudima ili životinjama te insektima. Mađarska izvan urbanih događanja koju su upoznali turisti...Sasvim zanimljivo, a u podpriči se pojavljuje misterija ubojstva ili možda ne...

Muškarac koji stalno štuca se može usporediti sa gnjavežom zvonjave telefona iz filma Bilo jednom u Americi...samo za filmske fanatike

Nesmiljeni Hook - najgora epizoda Dylan Doga ikada

Evo još jednog izleta u "strip kritiku"...čini mi se da je riječ o 2003. Budući da mi je trebalo skoro čitav dan da napišem jedan tekst vrlo brzo sam odustao... napisao sam samo tri kritike o Dylanu Dogu... dosta... bolje je čitati nego pisati o njima... neke stvari trebaju ostati samo za dušu 

 

U nemilosrdnoj automobilskoj potjeri za serijskim ubojicom Dylan Dog uspijeva Hookovo auto stjerati u Temzu: Serijski ubojica je mrtav, Dylanova poznanica, prva Hookova žrtva, je osvećena. Za vrijeme posjeta automehaničaru Dylan upoznaje tajanstvenog Andreza, istočnoeuropskog emigranta, koji ima "dara" za popravke automobila koje drugi otpišu. Ubrzo Dylan upoznaje Sonju, Andrezovu sestru, koja ima još mračniju tajnu… 

Scenarij: Pasquale Ruju
Crtež: Maurizio Di Vincenzo
Naslovnica: Angelo Stano
 

Neki ljudi se rađaju s ubilačkim nagonom Dylane. I nikad se ne mijenjaju …pa ni nakon smrti

Naizgled je riječ o još jednoj prosječnoj epizodi. Međutim, to nije istina. Ovo je bez sumnje najgora epizoda Dylana Doga koja je objavljena na strip tržištu u Hrvatskoj. Strip izdavač Slobodna Dalmacija je prestala sa izlaženjem nakon 60-og broja. Izdavačka kuća Ludens je nastavila tamo gdje je Slobodna Dalmacija stala. Možda bi bilo bolje da su ovu epizodu zaobišli ili da su prvo objavljene epizode koje je Slobodna Dalmacija preskočila. Zaista težak početak za Ludens Kada sam ugledao, nakod dužeg vremena, Dylana na kioscima bio sam više nego presretan. Ta radost je nakon pročitane posljednje stranice odmah splasnula. Bio sam svjestan da sam nakon četrnaest godina ozbiljno razmišljao o prestanku čitanja Dylana, o prestanku čitanja Bonelijevih stripova uopće.

Krenimo redom. Ime stripa glasi Dylan Dog, to znači da bi se strip trebao baviti njegovim glavnim junakom, njegovim željama, očekivanjima, strahovima... Nakon tridesetak pročitanih stranica shvatio sam da će više biti riječi o odnosu brata i sestre i da će Dylan bit sporedni lik koji na kraju treba razriješiti misteriju. Kao po provjerenoj filmskoj matrici, negativni junak je ubijen u prvoj trećini stripa, baš kada očekujemo neki novitet, objašnjenje Hookove uloge ili naprosto Hookovo uskrsnuće postaje jasno da se radi o nečemu drugom. Kao da je scenarist imao dvije priče koje pojedinačno nisu mogle stati u jedan strip pa ih je jednostavno "uvezao" i to katastrofalno loše. Dylan upoznaje Andreza, momka sa mozgom desetogodišnjaka, koji ne zna voziti automobile međutim pravi je stručnjak za popravke motora bez upotrebe rezervnih dijelova. Tako nam scenarist i crtač pričaju Andrezovu obiteljsku priču, koja seže skoro stotinu godina unatrag, još jedan potpuno razvučen i skoro smiješan dio stripa. Tek sada se jasno vidi da je njihov cilj razvući strip na 96 strana, koliko je potrebno za objavljivanje.

Ideja da svaki čovjek ima mali "vijak" (duša???) bez kojeg se umire može i proći, ali da se teorija prenese na sofisticirane motore je veoma smiješna, zapravo je ta ideja "duše motora" postala tema većeg dijela stripa što je blago rečeno zločin nad ljubiteljima Dylan Dog stripa. Kao da to nije dovoljno…sada su čitatelji prisiljeni otkrivati tajni Sonjin život. Već klasična patetična priča: istočnoeuropska emigrantkinja je prisiljena silom prilika prodavati svoje tijelo. Nakon određenog vremena svi njeni klijenti postaju žrtve nepoznatog ubojice…

Jedini dobro razrađen momenat u stripu su ubojstva "korisnika Sonjinih usluga", ali to nije dovoljno da bi ovako loša epizoda dobila prolaznu ocjenu. Pred sam kraj dobivamo konačno Hookovo uskrsnuće i rasplet. Ostaje pitanje, odakle Cameronu Garku novo tijelo, kakve veze imaju istočna Europa i mogućnost popravke motora bez alata. Scenarist je išao linijom manjeg otpora: sve ono što ne možeš objasniti svali na emigrante iz istočnoeuropskih zemalja, zone sumraka, "čudnih" zemalja, ljudi i običaja…Da nije tragično bilo bi smiješno. Strip obiluje zaista glupim dijalozima:"Ja sam mrtav i niko me ne može iznova ubit", nelogičnostima: registracija, HO33OK, izgleda kao saobraćajni znak ovdje stanuje serijski ubojica, crtež je na trenutke očajan, inače je loš, priča je ubjedljivo nešto najgluplje što je Bonelijeva izdavačka kuća ponudila, a naslovnica spada u jednu od onih naslovnica koje umaraju oči.

Ovaj strip ostaje kao upozorenje kako stripovi ne smiju izgledati. Ako ikada pročitate neki loš strip, nemojte očajavati, posegnite za ovim stripom i sve ostalo će izgledati kao remek - djelo. 

Dobro obrazovanje je najbolji put ka društvenoj integraciji

Početak nove školske i akademske godine je bio povod za posjet Centru za slijepa i slabovidna lica koji se nalazi u sarajevskom naselju Nedžarići. U sklopu Centra djeluju osnovna i srednja škola s više smjerova te internat. Pored svih obveza koje nosi početak školske godine direktor Damir Ovčina je uspio odvojiti malo vremena i s nama obići školu.

Na prvi pogled obična je to škola, samo pokoji detalj ipak naglašava kako je ovo ustanova za slabovidne osobe (npr. izdignuta stazica koja se proteže cijelim dvorištem). Na žalost u vrijeme našeg dolaska u školi nije bilo đaka jer su bili na sistematskom pregledu zajedno sa svojim učiteljima. Međutim, dežurno osoblje nam je objasnilo kako zbog specifičnog stanja đaka slikanje i razgovor nije dozvoljen bez roditeljskog odobrenja.

Osposobiti za život

U razgovoru saznajemo neke crtice iz povijesti. Zavod za slijepe i slabovidne osobe počinje s radom davne 1947. i nakon nekoliko selidbi skrasio se u Neđarićima. U raznim oblicima i pod drugačijim imenima škola postoji više od pedeset godina. Od završetka posljednjeg rata osnovna i srednja škola egzistiraju zajedno kao Centar. Kompleksna djelatnost Centra u svim njegovim segmentima usmjerena je k jedinom cilju: osposobiti slijepu ili slabovidnu osobu za samostalan život i rad u današnjem društvu. U Centru se organizira i sprovodi predškolski odgoj i obrazovanje, odgoj u osnovnoj školi i obrazovanje mladeži, slijepe i slabovidne populacije za stjecanje zvanja i zanimanja, te prekvalifikacija i resocijalizacija onih koji su vid izgubili u kasnijoj dobi života.

Prema riječima direktora broj učenika je obično oko 100, a ove godine ih se očekuje devedeset pet. S djecom radi trideset pet nastavnika i trideset ljudi na drugim tehničkim poslovima. «Ova škola je kao i sve druge škole jer i mi radimo po redovnom planu i programu, trudimo se imati sve kvalitete redovnih škola s tim što smo specijalizirani za slijepe i slabovidne. Škola ima posebnu opremu, pristup, iskustvo za rad s djecom s problemima vida ali može se reći kako se ne razlikuje mnogo od drugih škola», riječi su direktora Ovčine. 

Učenici koji nisu iz Sarajeva nalaze se u internatu stoga je njihov cijeli dan ispunjen raznim aktivnostima, od učenja do izlazaka u grad i slično. U internatu se nalazi 74 učenika. Nastavnici iz Centra pružaju pomoć i podršku djeci koja imaju problema s vidom u cijeloj zemlji. Ona djeca koja idu u druge škole ili još ne idu u školu mogu doći u Centar na intenzivne treninge. Također, osoblje iz ove javne institucije ide u druge škole pripomoći pojedinim đacima. Osim redovnih poslova u osnovnoj i srednjoj školi,  odgojnog rada i drugih aktivnosti, škola pokušava pružiti djeci i druge neophodne vježbe i treninge. O svim zdravstvenim problemima, redovnim pregledima, potrebnim terapijama brine se medicinska služba. Poslove oko upisa djece, kontakte s centrima za socijalni rad i druge poslove vodi socijalna radnica. Školski pedagog osim redovnih poslova pomaže i djeci u predškolskom odgoju koja još nisu u školi, djeci u drugim školama i njihovim roditeljima. Fizikalna terapija je organizirana u okviru praktične nastave fizioterapeuta. Djeca dolaze na vježbe, masaže, kondicione treninge i slično.

Rad s djecom i u njihovim domovima

Učenici imaju zdravstvenu zaštitu s dežurnim medicinskim sestrama, redovne potrebne kontrole i preglede, terapije. Uvjeti su više nego pristojni za našu zemlju.

Škola ima velike prostore napolju, dnevne boravke i brzi internet na dvadesetak računara. Osim toga tu su: kompjuteri za slabovidne, fitnes soba, vanjsko igralište, staze za šetanje, kuglana za slijepe. Kao i sve ostale škole i ova organizira razne sekcije za đake (dramsko- recitatorska, zbor, orkestar, ekološka, novinarska, liga trezvenosti, informatička, životna škola, lutkarska, debatni klub, sekcija stranih jezika) te imaju redovne aktivnosti najmanje jednom tjedno.

Direktor centra nam je spomenuo još jednu posebnost škole koja se ogleda u mobilnim timovima koji rade s djecom i u njihovim domovima: «U suradnji sa županijskim ili općinskim centrima za socijalni rad, bolnicama, školama, ministarstvima obrazovanja na raznim nivoima pokušavamo doći do svakog djeteta s problemima vida, predškolske ili školske dobi i pomoći njegov razvoj i obrazovanje - kroz rad s djetetom, roditeljima, nastavnicima u drugim školama i slično».

Vrijedni djelatnici škole kao i učenici knjige za školu pripremaju sami. Knjige su na Brajevom pismu. U posljednjih godinu i pol su pripremili više od sto naslova na brajici, uglavnom lektira i drugih knjiga za čitanje, udžbenika, te raznih tekstova za nastavu.  Neizostavno pitanje je problem financiranja na koje smo dobili jasan odgovor. Škola treba mnogo novaca za svoj rad. Sarajevska županija omogućava nesmetano funkcioniranje škole a sva županijska ministarstva i centri za socijalni rad iz Federacije kao i centri za socijalni rad iz RS-a koji upućuju učenike u ovu instituciju snose troškove njihovog boravka u internatu što omogućuje kontinuirano djelovanje bez problema. Centar za slabovidne prati svoje učenike kroz život i veoma su zadovoljni njihovim rezultatima.

Dosta učenika studira poslije velike mature. Neki odmah traže posao ovisno od mnogih čimbenika. Zajednica profesora i osoblja se trudi pomoći u čemu god je moguće.

Dobro obrazovanje je, svakako, najbolji put za društvenu integraciju i ljudsku emancipaciju. Slijepi to najbolje znaju.

ps. slijepe nije red slikati niti je ugodno tražiti dopuštenje stoga nema slika...možda nekad okačim fotografiju same škole 

Zbogom Kalifornikacijo i ne vraćaj se više!!!

Napokon je došao i taj dan... nakanio sam se dovršiti posljednju sezonu Californicationa, sada već kultne serije X-files agenta Fox Muldera. Samo taj razlog je bio dovoljan da počnem gledati tu seriju... Međutim činjenica da nisam znao koja je posljednja sezona, je li to šesta, sedma ili osma dovoljno govori o kakvom je nekvalitetu bilo riječi od recimo četvrte sezone.

Ugrubo rečeno prve tri sezone valjaju, a ostalo je lako zaboravljivo i mojim žargonom rečeno sljepljivo... to je ona situacija kada ne znaš što ti se dogodilo 1997., a što 1998. recimo... Mnogi se ne sjećaju kada su završili školu, a kada upisali fakultet... moraju računati...dok s druge strane neki se datumi i godine pamte... takav je slučaj i sa Californication. Neke se sezone pamte, a za neke događaje u seriji ne znaš jesu li iz 4. ili 8. sezone. Pardon, osma sezona ne postoji...

Iako je serija krenula žestoko, samo da šokira i privuče gledateljstvom golotinjom i vrijeđanjem svetinja kasnije se ispostavilo da zaista ima kvalitetan scenarijski i producentski kadar. Serija je naime počela felacijom u nekoj od bezimenih crkava u SAD-u, a felacijo je davala časna sestra, naravno glavnom liku Henku Mudiju. Je li to bio san, fantazija ili stvarno događanje u seriji više se i ne sjećam

Usprkos svemu prve tri sezone su bile osvježenje i novo otkrivanje Davida Duchovnija koji će za dosta ljudi uvijek biti MUDLER.

Osma sezona je počela nešto drugačije. Na scenu je stupio Mudijev sin za kojeg nije ni znao. Malko čudan, socijalno neadaptilan, rekli bismo debilan sin koji je sezoni dao toliko potrebnu svežinu. Što bi Mudijeva Keren rekla sada nisam više prva baby mama. Tako je sin za kojeg nije znao da postoji pokrenuo lavinu događanja koji su posljednju sezonu istrgnuli iz sivila 4.5. i 6. 

Sezona je perfektno funkcionirala do nesreće koju je doživjela Keren. Tada Mudi ponovno odlazi u crkvu, susreće se sa časnom sestrom...i...očekivali bismo reprizu početka prve sezone međutim sami razgovor s njom pokazuje kako je Henk željan promjena... Iako je možda serija tu trebala završiti malo smo se mučili kako bismo došli do prijeko potrebnih naručenih 12. epizoda kako to obično biva...nažalost uz dosta premotavanja epizoda i pojedinih dijaloga koji nisu ni bitni ( s obzirom da je 6. sezona skoro cijela bila na fast forward ovo je veliki skok i postignuće)

Njegov prijatelj ćelavac konačno je u međuvremenu postao čovjekom, a i meni mrska njegova žena...Pojavila se i Beka na kraju s posebnim iznenađenjem

Jesu li živjeli sretno do kraja života? Mislim da je nebitno. Sami iskazani trud zabludjelih sinova na kraju je dovoljan... Nadam se kako uskoro, u nedostatku novih ideja, serija neće biti oživljena. Mulder-Mudi je zaslužio neki novi projekt koji iako bude kvalitetan neće dosegnuti nivo Dosjea X!!!

Povratak u djetinjstvo

Već dulje vremena želim objaviti ovaj "foto-post". Neće u njemu biti mnogo priče jer nemam šta reći, neki osjećaji se ne mogu prenijeti na "papir", a profesionalni dio nije ispunjen jer sugovornici nisu bili rapoloženi, kako su rekli za medije.

Početkom 2011. smo krenuli za Posušje i Klobuk u Hercegovini praviti reportaže. Budući da smo usput trebali proći kroz Kočerin kontaktirali smo tamošnje fratre koji nisu bili spremni da nas prime.

Budući da sam u Kočerinu bio izbjeglica tri godine to bi za mene bilo pravo iskustvo povratka korijenima.

Crkva u kojoj sam se prvi put pričestio i krizmao...Malo pored crkve je njiva na kojoj je bilo trešanja koje sam za vrijeme škole brao trešnje simpatiji...mnoštvo sjećanja je oko ove crkve...

Nju krasi najveć mozaik sv. Franje Aiškog, a posvećena je sv. Petru i Pavlu, a ne kako je napisao u svojoj reportaži i knjizi reportaža za vrijeme rata jedan svećenik-novinar kako je to župa posvećena sv. Franji Asiškom...Mozaik je visok više od 20 metara i kažu da je najveći na svijetu...

Očajnički tražeći katolika u Andrićevu gradu na Drini

Višegrad se nalazi na krajnjem istoku Bosne i Hercegovine, 16 km od granice prema Srbiji, na srednjem toku rijeke Drine za koju mnogi kažu kako je granica svjetova, kultura i civilizacija. Još od srednjeg vijeka, zbog mogućnosti prijelaza preko ove rijeke, bio je važna točka na putu između Sarajeva i Carigrada, rekli bismo od Zapada prema Istoku. Nedavnom obnovom turističke pruge kao i izgradnjom kompleksa Andrićgrad, ovo mjesto ponovno postaje poželjna turistička destinacija s bogatom ponudom. Sa željom upoznavanja grada koji je nekoć rađao i duhovnim zvanjima, zanimalo nas je li u njemu ostalo katolika...

 

Nakon ravne Romanije vozeći se kroz nepregledne kanjone i tunele kojih ima više od trideset, na 120. kilometru od glavnog bh. grada smjestio se Višegrad. Kao da mu je bilo malo što se pozicionirao na predivnoj rijeci Drini, nego je obuhvatio i njezina dva jezera. To su jezero istoimene hidroelektrane uzvodno od grada te, nizvodno, jezero Perućac.

Uz plahovitu Drinu

Sudeći po prirodnim ljepotama posebno se izdvaja donje jezero, ukupne duljine 54 km. Kako smo vidjeli, svega nekoliko kilometara od Višegrada ono ulazi u potpunu divljinu, bez putova i ljudskih nastamba... Tragove ljudi otkriva samo poneka stara seoska kuća i ribolovci u čamcima.

Na mnogim mjestima Drina, inače ukupne duljine 341 km, prolazi kroz tjesnace u kojima se iz vode skoro vertikalno izdižu visoke stijene. Ova rijeka nizvodno od Višegrada prolazi između planina Zvijezde i Tare te je upravo tu njezin kanjon najdublji jer se pojedini vrhovi izdižu čak iznad 1 000 metara nadmorske visine. Skoro čitavo područje vrvi endemskim vrstama: pančićevom omorikom i vilinom vlasi, a obraslo je i borovom šumom koja je stanište brojne divljači. Moguće je vidjeti i razne vrste ptica koje su tu našle svoje utočište. Mnogi ribolovci dolaze hvatati mladice, riblje „kraljice“ ovoga podneblja.

Rijeku Drinu, koja nastaje od Pive i Tare u Šćepan polju, smatraju jednom od najljepših u regiji, a vjerojatno i šire. U prošlosti je bila čuvena po plahovitoj naravi i splavarima koji su krotili njezine bukove. Zbog svojeg krivudava toka u narodu je nastala izreka: „Ne ispravljaj krivu Drinu!“ Često se događalo da se izlije iz svojeg korita i tada bi rušila sve pred sobom. Tako je bilo i 10. studenoga 1896. kada je Drina dosegla i krovove kuća u središtu grada, o čemu svjedoči i spomen-ploča na jednoj od višegradskih kuća.

Do danas su na Drini izgrađene tri hidroelektrane koje su veći dio njezina toka pretvorile u mirnu jezersku površinu. Sada, nažalost, više nema splavi, ali su zahvaljujući stvaranju vještačkih jezera turistima na raspolaganju brodići kojima se organiziraju krstarenja.

Zgrada Općine

Općina Višegrad ima površinu od 448 četvornih km, a prosječna nadmorska visina iznosi 324 metra.
Prema procjeni, danas tu živi oko 12 000 stanovnika, a sam grad ima oko 8 000. Budući da je nekadašnja višegradska katolička crkva srušena, naša prva adresa za razgovor je bila zdanje Općine.

Iako smo prije dolaska u ovaj grad kontaktirali općinske djelatnike kako bismo pokušali inicirati susret sa službom za medije ili možda načelnikom, nažalost nitko nas nije mogao primiti jer su svi općinski službenici otišli na sprovod jednom od svojih djelatnika.

Također, koliko god bila lijepa Drina i čitava priroda višegradskoga kraja, mora se konstatirati da je zgrada Općine prava „rupa“ koja ima dizajn seoske kavane od prije 40 godina. Djelatnici su mrzovoljni, neokrečeni zidovi smrde na dim, vlagu i toalet...

Naravno, ne treba napominjati kako na službeni mail s našim upitima nitko nikad nije odgovorio.

Gdje su katolici?

Ipak, u neslužbenu razgovoru s portirom u Općini saznali smo kako u Višegradu ima katolika ili, kako gospodin reče: „Znam da ima tih ljudi ovdje, ali ne znam kako ih povezati s vama!“

Pomalo tužni jer nismo pronašli sugovornika, napuštamo Općinu i obilazimo grad. Budući da Višegrad u crkveno-administrativnom uređenju teritorijalno pripada goraždanskoj župi sv. Dominika, naša prva adresa za pronalazak katolika u gradu na Drini nekoliko dana ranije bio je upravitelj goraždanske župe vlč. Željko Čuturić. U telefonskom razgovoru s njim saznali smo kako je on samo jednom bio u Višegradu i to nedavno na sprovodu jednom katoliku, ali nažalost ne poznaje nikog iz tog grada. No, dao nam je broj telefona kuće koja služi kao crkva i župni ured u Goraždu, u kojoj živi Iva M. sa suprugom i djecom. 

Tu također nismo imali sreće. Naime, ni ona niti itko iz njezine obitelji ne zna za Hrvate iz Višegrada. Budući da Iva tu nije rođena, nego se doselila, dala nam je broj gospođe T. iz Goražda. No, ni ona nam nije mogla pomoći jer jednostavno iz Višegrada nitko ne dolazi u Goražde na sv. misu.

Poslije smo odmah pokušali u uredu Nadbiskupskog ordinarijata u Sarajevu. Nažalost ni oni nemaju „registrirana“ katolika u Višegradu, ali su nam dali ideju da kontaktiramo informacije i tražimo nekog s katoličkim imenom... Nažalost „ispucali“ smo skoro sva katolička imena koja znamo, ali opet bezuspješno.

Kada se ljudi zainate, ne znaju odustati pa smo i mi pomoć potražili u župi Nevesinje u kojoj su nam se obećali javiti. Baš pred polazak u Istočnu Bosnu, kada smo izgubili svaku nadu da ćemo naći sugovornika-katolika, javio nam se prof. Šarac iz KŠC-a u Banjoj Luci, koji nas je u telefonskom razgovoru pobliže upoznao sa situacijom katolika u Višegradu i dao nam kontakt gospođe E. koja živi u tom gradu.

Nažalost, broj smo dobili noć pred polazak tako da nije bilo mogućnosti najave. Kada smo već bili na obali Drine, nakon razgovora u Općini kontaktirali smo ju, međutim bezuspješno. Gospođa se uopće nije željela susresti s nama pravdajući to različitim obvezama. Ni uvjeravanje u naše časne namjere nije pomoglo, tako da smo ostali uskraćeni za autentično hrvatsko i katoličko razmišljanje i iskustvo života na obalama Drine.

Izumrla katolička župa

Iako znamo kako danas ima vrlo malo katolika u Višegradu, koje je „nemoguće“ pronaći, prije nije bilo tako. Povijest nam kazuje kako je katolička crkva Marije Pomoćnice kršćana u Višegradu izgrađena 1903. na brijegu Bikavcu, u samom gradu. Crkvu je posvetio prepošt mons. Stjepan Hadrović, kanonik. U njoj je 1922. održana i velika krizma za cijeli gornjodrinjski kraj kada je ovaj grad pohodio nadbiskup Ivan ev. Šarić. U samom gradu postoji i katoličko groblje, ograđeno, sa starijim i novijim grobovima koji svjedoče da su ovdje živjeli katolici i Hrvati. 

U knjigama piše kako od jeseni 1921. sjedište tadašnje goraždanske župe prelazi u Višegrad. Samo je od 1. siječnja 1926. do 25. studenoga 1926. sjedište župe bilo u Sjetlini, zbog iznimno velika broja katolika u tom mjestu, pogotovu Talijana, da bi poslije ponovno bilo u Višegradu. Najviše vjernika župa je imala sredinom 1920-ih, nešto više od 2 000, a obuhvaćala je, osim Višegrada: Goražde, Rogaticu, dio općine Rudo, Praču sve do njezina odvajanja i pripajanja župi Pale.

Važno je spomenuti kako je u Višegradu 1910. osnovana podružnica HKD-a Napredak, koja je, zahvaljujući predsjedniku Napretkova višegradskog odbora Juri Caratanu, u godinama između dvaju svjetskih ratova imala zadivljujuće rezultate, što je posebno istaknuto u spomenici Tomislava Išeka.

Očito je katolike i Hrvate ovoga kraja, nakon što su se Nijemci i Austrijanci kao i Mađari već iselili poslije 1918., zadesio veliki pogrom 1941. Tako se od oko 1 800 katolika, koliko ih je bilo 1939., prema statistici župe, broj itekako smanjio u ratu, ali i poslije Drugog svjetskog rata, da bi 1991. iznosio oko 500, a danas nekoliko desetaka. Reliquiae reliquiarum – ostatci ostataka. 

Zanimljivo je spomenuti kako je ova župa dala četiri svećenika Katoličkoj Crkvi. Osim Goraždanina don Ante Bakovića, to su i don Adolf Hvala (rođen 1889. u Višegradu) i fra Jozo Petrov (rođen 1914. u Višegradu) te još jedan bogoslov Josip Martinović koji je 1945., u 26. godini života, mučen i ubijen u sarajevskom zatvoru (druga verzija kaže da je nestao na Križnom putu).

Tako je grad koji se prvi put spominje 1433. svoje katolike možda već izgubio, uostalom kao i crkvu koja je najprije pretvorena u skladište, a potom i srušena negdje pred kraj ili poslije Drugog svjetskog rata...

Suživljenje s nobelovcem

Pomalo razočarani obišli smo ono što se ima turistički vidjeti u samom gradu. Između ostaloga, tu spada spomen-učionica Ive Andrića. Nalazi se u središtu grada u zgradi današnjeg Univerziteta Sinergija. U ovom zdanju 1892. otvorena je osnovna škola, a jedan od onih koji su tu naučili prva slova bio je i nobelovac Andrić. Kako bi se barem dijelom odužili osobi koja je svojom knjigom proslavila Višegrad, 2008. je osnovana Memorijalna soba koja sadrži postavku školske učionice s početka 19. st., kao i Andrićeve fotografije iz tog grada. 

Vidjeli smo i Gradsku galeriju koja je otvorena 1996., a nalazi se u zgradi Doma kulture. Sadrži postavku vrijednih umjetničkih djela kao što su slike, skulpture, grafike i umjetničke fotografije... Većina eksponata nastala je tijekom održavanja Međunarodnog likovnog saborovanja u Višegradu. Ova međunarodna manifestacija okuplja brojne umjetnike iz regije, a održava se svake godine krajem kolovoza.

Ima jedna na Drini ćuprija

Ipak, Višegrad je možda najpoznatiji po svojoj Ćupriji na Drini – zadužbini velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića. Most je podignut od 1571. do 1577., a gradio ga je tada najčuveniji turski arhitekt Kodža Mimar Sinan. Izgrađen je u istočnjačkom stilu i predstavlja remekdjelo tadašnjeg graditeljstva. Ima 11 lukova s blagim usponom prema sredini i silaznom rampom na lijevoj obali. Iznad lukova čitavom duljinom mosta proteže se profilirani vijenac iznad kojega je ograda mosta. Ukupna duljina mu iznosi 180, visina nad uobičajenim vodostajem rijeke 15, a širina 6,30 metara. 

Na sredini mosta se nekoć nalazila kućica s drvenom kapijom i mostovskom stražom pa je zbog toga ovaj dio mosta nazvan kapija. Ovdje se nalaze i dvije ploče od bijelog mramora sa stihovima pjesnika Nihadija na arapskom pismu, koji govore o graditelju i godini izgradnje.

Most je doživio jednu popravku 1873., a 1896. i veliku poplavu koja je uništila veći dio Višegrada, ali je ćuprija ostala skoro neoštećena, iako je Drina dostigla rekordnih 14,6 metara. Dva puta je miniran: 1914. kada su srušena dva stupa i svodovi, te 1943. kada su stradala četiri stupa s okolnim svodovima. Danas predstavlja jedan od najznačajnijih nacionalnih spomenika BiH i 2007. upisan je u UNESCO-vu listu svjetske kulturne baštine.

Baš na obalama Drine pored mosta uz prve kapi kiše tražeći sugovornika, razgovarali smo s R. i H. Njihove sudbine kao da su izišle iz neke Andrićeve nenapisane priče i najbolje opisuju besmisleni rat iz devedesetih godina prošlog stoljeća koji je obilježio sudbine većine naroda u Istočnoj Bosni. Andrić nije doživio pisati o H., bošnjačkom povratniku u Višegrad, i R., izbjeglici iz Olova, koji i dalje sa sedmočlanom obitelji živi u kolektivnom smještaju. Oni zajedno sjede na klupi i razgovaraju s nama. Obojica se osjećaju prevarenim. 

„Obećani su strojevi za povratnike i pokretanje proizvodnje, a donacija je završila u privatnim prodavnicama“, rekao je H., dok su R. obećavane kule i gradovi, a toliko godina nakon završetka rata živi u kolektivnom smještaju. Hvali se kako, na svu sreću, nije još prodao očevinu u Olovu. Ostavljajući njih dvojicu da razgovaraju, uputili smo se k našem posljednjem odredištu - Andrićgradu. 

Renesansa u Višegradu

Višegradsko čudo je kamena naseobina posvećena dobitniku Nobelove nagrade Ivi Andriću. Postala je već grad za sebe. Na tom poluotoku, pod kojim se sreću Drina i Rzav, nadomak čuvene ćuprije Mehmed-paše Sokolovića, dobio je Andrićgrad: kazalište – jedino od Užica do Sarajeva pohvalit će se Višegrađani – Andrićev institut, znanstvenu instituciju za čuvanje srpske kulture, multipleks kino, Gradsku kuću, korzo s desetcima objekata, statuu Ive Andrića pored koje ne prođe ni trenutak da se netko od turista ne fotografira... A prošlo je samo nekoliko godina od osnivanja ovog „grada u gradu“.

Planetarno proslavljeni, ali u svojem rodnom gradu Sarajevu, a možda i u većini FBiH omraženim, redatelj Emir Kusturica i Vlada RS-a započeli su izgradnju Andrićgrada simbolično 28. lipnja 2012. Za samo godinu i pol pod krovom se našlo 13 000 četvornih metara kamenih građevina, a planira se skoro 50 građevina, dok investitori obećavaju još više sadržaja... 

Slušajući priče o ovome „čudu“, očekivali smo nešto sasvim drugo, obično... Malu investiciju i etnoselo koje smo viđali po desetcima drugih gradova slične veličine, ali Andrićgrad se ipak ističe svojom grandioznošću, posebnošću i fenomenalnom idejom koja još nije ni finalizirana...

San svake žene je udati se u Austriju

Zanimalo nas je što Andićgrad predstavlja Višegrađanima. Kako su ljudi ovdje živjeli prije, a kako poslije izgradnje ovog „grada u gradu“, pitali smo P., vlasnika jedne od ugostiteljskih radnji u Andrićgradu. P. je bio naš sugrađanin do Daytona i mirne reintegracije dijela Sarajeva kojeg su držale vojne snage bosanskih Srba, a poslije 1996. svoje mjesto pod suncem našao je u Višegradu gdje se bavi biznisom s ćevapima prema sarajevskom receptu.

„Nakon rata ovdje je bilo oko 30 000 ljudi, a danas ih nema ni 12 000, i to s okolnim mjestima. Ljudi su vidjeli kako ovdje nema perspektive pa su se počeli iseljavati, neki za Beograd, a neki u Europsku uniju. Ne kaže se džabe da je ovdje san svake žene udati se u Austriju, a san svakog muškarca raditi u hidroelektrani jer je to skoro jedina kompanija koja dobro radi. Žene bi se iselile jer dosta ljudi odavde živi i radi u Austriji gdje vide bolju budućnost. Izgradnja Andrićgrada je zasigurno za 50% poboljšala život u Višegradu. Skoro do jučer nismo ni kino imali, a sada imamo multipleks, a svi imamo mnogo više sadržaja nego prije“, rekao nam je P. koji ima svoj biznis u Andrićgradu.

Kako ide prodaja u suvenirnicama, pitali smo M. koju je također zanimalo odakle smo. „Radnim danima prodaja ide uobičajeno, ali za vikend sve se ubrza jer dolazi mnogo više turista. Najviše se traže simboli Višegrada: ćuprija i Ivo Andrić“, rekla nam je uposlenica suvenirnice.

Blistava budućnost?

Što narod ovdje može očekivati u idućim mjesecima i godinama? Dovršetak izgradnje Univerziteta za buduću Akademiju lijepih umjetnosti, ali i katedre slavistike, književnosti i ruskog jezika... Na špicu poluotoka Andrićgrada novo zdanje je dobilo konture pravoslavne crkve, kako smo saznali po uzoru na Visoke Dečane. Uz dva već izgrađena hostela, bit će tu i ekskluzivni hotel, otvorena tržnica poput one u Barceloni, Karavan-saraj i Srpska kuća (da niste možda očekivali bosansku kuću?), dvije galerije, a čitav Andrićgrad će opasivati kamene zidine... 

Tako će na jednom mjestu u današnjem vremenu turisti moći vidjeti podsjećanje na prošlost, i pogled na, nadamo se, ljepšu i mirniju budućnost ovoga kraja koji je prije samo desetak godina bio skoro zaboravljen...

Napustili smo Višegrad podijeljenih misli. S turističke strane smo zadovoljni: ima se što vidjeti i preporučiti. Međutim, s novinarske strane nismo ispunili zadatak jer nismo zabilježili živu riječ tamošnjih katolika koji, izgleda, nestaju...

Kako je nastalo ime Višegrad?

Čuveni putopisac Evlija Čelebija zapisao je kako je Mehmed-paša oko 1577. sagradio donju Višegradsku varoš, a pošto je postojalo i naselje iznad, grad je dobio ime Višegrad. Po turskim izvorima 1544. ovaj grad osvaja Osman-paša i on ostaje pod turskom vlašću sve do Berlinskog kongresa 1878., kada čitavu BiH preuzima Austro-Ugarska. Dolaskom Austrougara, Višegrad dobiva konture gradske sredine. Prvi i Drugi svjetski rat su ostavili grad u ruševinama, većina objekata je bila teško oštećena, a počinjeni su i strašni zločini. Nažalost, posljednji rat je također donio mnogo zla. Počinjeni su grozni zločini nad bošnjačkim pučanstvom, tako da je Drina još jednom krvava tekla.

Manastir i stari grad Dobrun

Ako se već nađete u Višegradu možete posjetiti i manastir Dobrun, u izvorima poznat kao Kruševo. Nalazi se u živopisnom planinskom kraju na putu za Užice, 12 km od Višegrada u klisuri rijeke Rzav. Podigli su ga župan Pribil i njegovi sinovi Stefan i Petar 1343. U svojoj povijesti mnogo je puta uništavan i rekonstruiran. U neposrednoj blizini manastira Dobrun nalazio se istoimeni stari grad 150 m visoko u stijenama. Bio je nekada najpoznatiji srednjovjekovni grad u ovom kraju, poznat još u 15. st.