Stari Božić u Kiseljaku i okolici

Evo jedan samostalni rad na terenu. Za prvi put nije loše ali nisam zadovoljan. Išao sam sam u Kiseljak ali mi je kolegica našla obitelj s kojom se moglo lijepo razgovarati. To je bio moj posljednji tekst u 2006.

O starim božićnim običajima u kiseljačkom kraju razgovarali smo sa Sofijom Slišković.

«Na Badnju večer nitko ne bi spavao osim možda dječice koju prevari san. Ukućani su zajedno molili večernju molitvu, dulju nego inače i s više preporuka, a na kraju se molila krunica. Molilo se oko stola uz tri upaljene svijeće u posudi s pšenicom dok su ostala kućna svjetla prigušena. Tri svijeće simbol su Presvetog Trojstva.

Na blagdan sv. Lucije sijala se pšenica u plitke posude ili vaze, čime se prizivao Božji blagoslov za rad ljudskih ruku, te je pred Božić pšenica bila već dovoljno visoka. Molitvu bi započinjao otac klečeći s ostalim ukućanima.

Iako je spremanje za polnoćnu Misu svečan čin, pa se i oblači svečanija odjeća, prije roditelji nisu imali novaca za kupovinu nove odjeće svojoj djeci. Majke su zato šivale odjeću od lana. Puloverčić od ovčje vune bi se stavljao na lanenu košuljicu. Iako se radilo o skromnim darovima kućne izrade, sve je to činilo djecu vrlo radosnom i sretnom.

Posjećivanje polnoćke predstavljao je poseban doživljaj, osobito djeci.

Prije polaska, skupljali su se ljudi iz sela i zajedno kretali prema crkvi. Oni iz udaljenijih sela bi pošli čim padne noć da bi stigli na vrijeme, jer se usput mnogo zastajkivalo kod rodbine i prijatelja.

U Kiseljaku i okolici bio je običaj da se zapale zublje koje se nose od kuće do crkve. Zublje su dugi svežnjevi grančica breze zbijeni i svezani. Skupine ljudi su tako išle pjevajući, veseleći se i smijući se. Sa svih strana i iz različitih sela skupljene zublje su se stavljale na jednu gomilu ispred crkve pa se formirala vatra koja je grijala okupljene do početka polnoćke.

Polnoćna Misa je bila svečana i zbog božićnih pjesama koje su svi znali, one bi se čule na dolasku i povratku iz crkve. Nosila se hrana i piće da se poslije Mise čestita Božić i nazdravi. Na povratku s polnoćke čestitao se Božić onima na koje bi se usput naišlo te onima koji nisu mogli ići na polnoćku. Stoga se tek pred zoru znalo vratiti kući, za razliku od današnjih vremena kada se nakon završetka polnoćke većina odmah raziđe.

Uobičajeni pozdrav koji se među katolicima kiseljačkog kraja mogao čuti u prošlosti je: 'Hvaljen Isus i Marija! Čestit Božić i sveto Isusovo porođenje!' Pozdravljeni bi odgovorio: 'Uvijek bio hvaljen! Čestita ti vjera i duša bila!'

U narodu se 'čestit' izgovarao uz produljeno 'e' , a glas č je na granici sa ć: 'Ćeest Božić...i ćeesta duša!' 

Na slami koja se unosila u kuću počinjale su dječje radosti, a darove su djeca dobivala tek u božićno jutro. Stariji bi stavili poklone pod krizban (božićno drvce), pod jastuk, u obuću, ili na prozor, i govorili da ih je 'Isus donio'. Za današnje prilike radilo se o veoma skromnim darovima: divljaka (smrznuta divlja jabuka), kolač ili orasi. I kićenje krizbana je bilo jednostavno jer se nije imalo ništa drugo osim papirića u boji, malo vate ili folije.

Na Božić se nije išlo nikamo, svetkovalo se u obitelji.

Što se božićnih jela i kolača tiče, ona su mnogobrojna – navest ću samo neke.

U narodu se bilo uobičajilo da nema Božića bez kešketa. Keške je izrazito zimsko jelo koje se u Kiseljaku pravi isključivo za Božić. Očišćena krupna pšenica se 'prebije' (usitni) i potopi u vodi, a zrnca koja isplivaju se pokupe i odstrane. Nakon toga se kuha i ostavlja se da stoji do jutra. Ujutro se kuha domaća kokoš ili pijetao koji je tovljen čitavu godinu samo za tu priliku. Keške se istrese u posudu, prelije vodom od kuhane kokoši i nastavi kuhati. Za to vrijeme se skuhana kokoš iskomada i na kraju se sve pomiješa s pšenicom i još malo kuha.

Gibanica je posebno božićno jelo, zapravo jedna vrsta mekanog kolača, donekle sličnog baklavi, ali nije toliko sladak. Gibanice bi se napravilo onoliko koliko je bilo potrebno za objede tijekom blagdana. Jufke se slažu u veći sud jedna na drugu, zalijevaju sladorom, mljevenim ili samo zdrobljenim orasima, lješnjacima i suhim grožđem. Složi se po trideset, četrdeset jufki, dok se ne popuni posuda. Sve se na koncu zalije slatkim preljevom. Tako spremljena gibanica prava je poslastica za svršetak obilnih božićnih obroka.

Saljnjaci su kolači koji se prave od brašna te svinjskog sala, a ispune se pekmezom ili orasima. Od tradicionalnih kolača tu su i štrudle punjene makom, jabukama ili orasima, zatim različiti suhi kolači. 

Krsnica se pravila na Badnjak i stavljala pod krizban. To je neka vrsta pogače po kojoj bi se redali različiti ukrasi od tijesta - ptice, jelke, ružice. Na Mladence bi djeca, nakon što ih majka 'istuče', kao dar dobila neki od tih ukrasa - pticu ili jelku. To im je puno značilo, a ukras od tijesta djeca bi pojela.

Potkriža: tvrdo skuhana pogača, izrezana na šnitice, se prelije posoljenom ključalom vodom, višak vode se ocijedi, zatim se uprži malo ulja i bijelog luka te se time opet zalije pogača. Potkriža se jede na Badnjak (kad se po običaji jedu posna jela) uz grah na salatu.»

Predstavljen službeni prijevod Apostolskog pisma i Kompendij Katekizma Katoličke Crkve

 Pretposljednji tekst u 2006. mi je ostao u dobrom sjećanju...

Na Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji u dvorani Pavla VI. 7. prosinca predstavljena je knjižica u kojoj se nalazi službeni hrvatski prijevod i latinski original Apostolskog pisma Leona XIII. "Ex hac augusta"  kojim je prije 125 godina ustanovljena biskupska hijerarhija u Bosni i Hercegovini.

Uvodni govor održao je predsjednik BK BiH nadbiskup vrhbosanski Vinko kardinal Puljić koji je istaknuo da se svečanim predstavljanjem Apostolskog pisma i Kompendija Katekizma Katoličke Crkve završava obilježavanje 125. obljetnice ustanove biskupske hijerarhije.

"Povijest Katoličke Crkve u BiH kao i povijest hrvatskog naroda velikim dijelom je još uvijek neproučena i neobrađena pa je jednostrano i tendenciozno nastoje prikazati ne samo obični ljudi, nego i profesori, pa čak i akademici. Postojanje Hrvata u BiH se konstantno niječe. Zbog ljubavi prema istini, potrebno je prenositi sačuvane dokumente koji pokazuju stvarno stanje, a ne mitologiju i ideologiju koja nas niječe. Crkva je kroz brojna stoljeća na ovim prostorima bila žrtva različitih osvajača i nepovoljnih prilika, ali je uspjela izdržati i prebroditi sve probleme spremno dočekavši apostolsko pismo pape Leona XIII 'Ex hac augusta' kojim je obnovljena hijerarhija." "Preskupa je bila cijena koju je podnijela Katolička Crkva i hrvatski narod da bi se mogao dopustiti zaborav", završio je kardinal Puljić.

Dopredsjednik BK BiH mons. dr. Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski, naglasio je da Apostolsko pismo nije dobilo publicitet koji zaslužuje. «Ex hac augusta» je kao Magna Charta Vrhbosanske pokrajine i pojedinih novoosnovanih biskupija od 5. srpnja 1881. u BiH. Ona tada nije objavljen ni u ikakvom službenom glasilu, iako bi i na latinskom i na hrvatskom trebala biti u svakom crkvenom uredu.

"Osnovana je crkvena pokrajina pod koju potpadaju tri biskupije, a kojima na čelu trebaju biti dijecezanski biskupi s pravima i obvezama kao i u ostaloga svijeta. Iako su uspostavljene biskupije i imenovani biskupi u zemlji koja je brojila skoro dva milijuna stanovnika s više od  210.000 katolika, ipak je BiH ostala i dalje djelomično pod Kongregacijom za misije, a od 1927. potpuno pod misijama do početka ove 2006. godine, kada smo definitivno izuzeti ispod misijskoga prava i područja“, riječi su biskupa Perića koji je ponovio da se Apostolsko pismo "premalo proučavalo, premalo citiralo i premalo propagiralo".

Kompendij Katekizma Katoličke Crkve predstavio je dr. fra Ivan Šarčević, profesor na Franjevačkoj teologiji i urednik mjesečnika „Svjetlo Riječi“. Fra Ivan je izložio desetak starih katekizama i ukratko prikazao povijest katekizama i katehetske literature od 16. stoljeća do najnovijeg Katekizma Katoličke Crkve i njegova Kompendija. Predstavljeni su Lutherov i Kalvinov protestantski katekizam kao i katolički katekizmi: Kanizijev, Rimski, odnosno Tridentinski, i Ribaldijev. Fra Ivan je naglasio da je Adoetin katekizam doživio čak tisuću izdanja samo u španjolskom govornom području. Što se tiče katekizama hrvatskog govornog područja, ograničio se samo na BiH i spomenuo je katekizme fra Matije Divkovića, fra Tome Babića, fra Filipa Lastrića. Napomenuo je da su korišteni i prijevodi austrijskog katekizma u vrijeme nadbiskupa Stadlera. Katehetska literatura je odigrala izuzetno bitnu ulogu za standardizaciju, kulturu, duhovnost i cjelokupno ponašanje ljudi ne samo u Crkvi, nego i u društvenom životu vjernika.

Mons. Petar Jukić, pročelnik Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije, objasnio je da je Kompendij sažetak velikog Katekizma na kojem su radili pokojni papa Ivan Pavao II. i sadašnji papa Benedikt XVI. i koji je napravljen u obliku: pitanje-odgovor. Mons. Jukuć je naglasio da je Kompendijem obogaćena katehetska literatura i ponuđen vrlo prikladan priručnik za upoznavanje istina katoličke vjere. Zahvalio je Biskupskoj konferenciji što je i za svoje područje otisnula Kompendij koji je dostavljen svim biskupijama. Istaknuo je da je Kompendij izvanredno katehetsko sredstvo te da bi ga trebalo što više proširiti po svim biskupijama i župama te omogućiti da ga vjernici što više koriste.

Svečanost na Vrhbosanskoj bogosloviji uvećao je katedralni mješoviti zbor „Josip Stadler“ koji je izveo nekoliko skladbi i čestitao obljetnicu imenovanja za nadbiskupa kardinalu Puljiću i zahvalio svim biskupima i apostolskim vikarima koji su djelovali kroz povijest na području Bosne i Hercegovine.

Zaređeno šest novih đakona

Sarajevo, 03.12.2006

Moram priznati da se ovog događaja ne sjećam. Pomalo su postali rutina, a i nisam radio sam nego s kolegicom tako da sam bio rasterećen...

 

U sarajevskoj katedrali Presvetog Srca Isusova na prvu nedjelju Došašća 3. prosinca  zaređena su šestorica bogoslova za đakone. Svečano Misno slavlje predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić uz koncelebraciju dubrovačkog biskupa mons. dr. Želimira Puljića, pomoćnog biskupa vrhbosanskog mons. dr. Pere Sudara,franjevačkog provincijala fra Mije Džolana te više od 40 svećenika među kojima su bili profesori i odgojitelji Vrhbosanske i Franjevačke bogoslovije kao i župnici ređenika.

Među ređenicima su bila trojica svećeničkih kandidata Vrhbosanske nadbiskupije: vlč. Mario Ćosić, vlč. Josip Knežević i vlč. Marko Majstorović i trojica svećeničkih kandidata Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Leon Pendić, fra Zoran Vuković i fra Danijel Nikolić. Kardinal Puljić se u propovijedi obratio ređenicima i rekao da po svetom redu đakonata preuzimaju ulogu Blažene Djevice Marije i postaju oni koji Riječ Božju slušaju i naviještaju je drugima. Vaš đakonski hod je privremen i samo je stepenica na putu ka svećeništvu, ipak je taj đakonski hod važan kako bi prepoznali svoje mjesto u Crkvi. Crkva vas prihvaća i vi ste ih dragi roditelji pripremali na to. Svi smo mi dar i produkt nečije molitve jer središte vremena života i središte vašeg današnjeg opredjeljenja je Isus Krist.

Kardinal Puljić je pozvao svećenike da novozaređene đakone prihvate kao braću i pomognu im kako bi postali pravi svećenici te da budu ponos našoj crkvi. Potaknuo je roditelje, rodbinu i prijatelje ređenika da im budu potpora molitvom i žrtvom kako bi ostali vjerni te kako ne bi okaljali svoj – evo me – koji su poput Marije izrekli na ređenju. Buduće đakone je ohrabrio da se ne boje života jer se nisu odlučili ići za bilo kim nego su se odazvali Božjem pozivu i krenuli za Isusom Kristom koji nikoga nije prevario niti ostavio na cjedilu te ih poziva da služe Crkvi. Kardinal Puljić je na kraju Svete Mise čestitao novim đakonima i zahvalio se njihovim roditeljima, župskim zajednicama, profesorima i odgojiteljima koji su ih dopratili do oltara. Sveto Misno slavlje je uveličao Bogoslovski zbor „Stjepan Hadrović“ pod ravnanjem maestra vlč. Marka Stanušića.

Kolokvij o ljudskoj prokreaciji

Subota, Dan državnosti, čini mi se za sve neradni dan ili skoro za sve osim za novinare. Bilo je zanimljivo. Nažalost folder sa slikama iz arhive je greškom ibrisan a kopije PDF-a vise ne postoje.

Na Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji u Sarajevu  25. studenoga  održan je kolokvij pod nazivom «Ljudska prokreacija – stavovi i dileme». Organizator je bila Vrhbosanska katolička teologija. Na početku je sve nazočne pozdravio prof. Marko Josipović naglasivši kako je to već deveti kolokvij koji organizira Vrhbosanska katolička teologija u subotu pred svetkovinu Krista Kralja. Istaknuo je da ljudski napredak ne nosi samo pozitivne stvari, već, nažalost, i negativne, zato se Crkva treba baviti  etičkim pitanjima koje nosi napredak pojedinih znanosti.

Nadbiskup vrhbosanski Vinko kardinal Puljić izrazio je zahvalnost što se na kolokviju govori između ostalog o daru života u obitelji jer se kolokvij dobro uklopio u program trogodišnje duhovne obnove obitelji koju je ove godine započela Biskupska konferencija BiH. Rekao je da

život nije samo dar Božji, nego i suradnja ljudi, i da s darom života, nažalost, dolaze i mnogobrojne manipulacije. «Vjera mora braniti život i razvijati zdrava načela, misli i moralnost u ovoj našoj zemlji», naglasio je kardinal. Nazočne je pozdravio i dekan Franjevačke teologije fra Mile Babić naglašujući kako smo svjedoci napretka neslućenih razmjera na polju biotehnologije i stoga svi moramo biti odgovorni, jer se s tehnologijom ne smije raditi bez etičkih normi.

Prvo predavanje «Biblijska teologija ljudske prokreacije» je održao dr. fra Anto Popović, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Fra Anto je istaknuo da je po Knjizi Postanka čovjek kruna stvaranja i da je Bog stvorio čovjeka "na svoju sliku" i da ih je stvorio kao "muško i žensko" te ih blagoslovio da se množe i napune zemlju (Post 1,27-28). Čovjek je u Bibliji dobio nepobitni dokaz kako ima jedinstveno dostojanstvo koje nema nijedno drugo biće na zemlji. Bog ne stvara iz koristi, već iz ljubavi, zato čovjek služi Bogu i vlada svim ostalim bićima na zemlji. Spolnost je Božji dar čovjeku, stoga spolnost služi čovjeku i ne smije biti obratno.

Drugo predavanje o suvremenim znanostima i prokreativnim tehnikama je održao Bakir Mehić, v.d. dekana Medicinskog fakulteta u Sarajevu. U izlaganju je predočio postupke kloniranja, umjetne oplodnje i uporabe matičnih stanica i fetalnog tkiva u svrhu liječenja bolesnih ljudi. Profesor Mehić je naglasio da procesom kloniranja nastaju identične kopije i one u sebi nose klicu samouništenja koje se ogleda u nerazvijenosti pojedinih organa, bez sigurnosti u potomstvo i smanjenim imunitetom, navodeći sve probleme koje je imala klonirana ovca Dolly. Proces kloniranja je vrlo netočan i donosi više štete nego koristi.

Obitelj i ljudska prokreacija iz katoličke perspektive je bila tema prof. dr. Tomislava Jozića. Znanost i napredak iniciraju nastanak dvaju struja u medicini od kojih se jedna zalaže za etičnost rada dok druga struja drži da nema granica u znanosti. Profesor Jozić je naglasio da se medicina ne može odreći etike jer mora raditi za čovjeka, a ne protiv njega i da je zato nastala bioetika kao primijenjena etika. Znanost mora biti u službi čovjeka. Ujedinjavanjem etike i medicine postignut će se željeni rezultati kojima je krajni cilj čovjek, a bit će uništeni mitovi o znanosti i svekolikom napretku koji vode u propast i moralni sunovrat. Obitelj utemeljena u braku treba biti jedino mjesto ljudske prokreacije i ljudi trebaju biti rađani samo u obitelji, jer je u obitelji osoba cilj, a ne sredstvo ili stvar, što je slučaj u različitim laboratorijima.

O obitelj i prokreaciji prema islamu govorio je mr. Bakir Hodžić, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Prof. Hodžić je rekao kako stvaranje ne nastaje ex nihilo (ni iz čega) te da čovjek nije samo skupina bezbrojnih atoma i molekula i da u smrti nije kraj. U islamu se vjeruje u transcendentnu stranu ljudskog bića, stoga se u vjeri govori o dobivanju djeteta, a ne o – pravljenju, što implicira znanost koja ne prihvaća Božju kreaciju. Čovjek nije naprava, nego Božje stvorenje, i kao takvo treba imati zahvalnost i poštovanje prema svojim roditeljima koji su po Božjoj milosti dobili dijete. Brak je izraz kozmičkog savršenstva jer sve dolazi u paru i brak mora biti jedina 'institucija' za rađanje djece. Govoreći o pobačaju, mr. Hodžić je rekao da je ljudski život svet od samog začetka pa sve do smrti i da nitko nema pravo prekidati taj život osim u iznimnim slučajevima kada je život majke ugrožen.

Dr. Dragomir Sando, profesor na Bogoslovnom fakultetu SPC u Beogradu i u Foči, govorio je o obitelji i prokreaciji u pravoslavnoj teologiji. Dr. Sando je započeo svoje izlaganje istaknuvši da je danas obitelj u velikoj krizi te da znanost često otvara mnogobrojna životna pitanja ne dajući nikakve odgovore. Nasuprot tome, sve čega se Bog dotaknuo je savršeno i neupitno, ali je čovjek sve pokvario svojim djelovanjem. Današnja institucija braka i obitelji je u krizi zbog egoizma modernoga čovjeka koji bježi od drugih prihvaćajući drugoga samo onoliko koliko je potrebno. Naglasio je da čovjeka karakteriziraju volja, osjećaji i razum te da je stvoren na sliku i priliku Božju. Čovjek je stvoren za Boga i beskonačnost, a brak je nebeska slika Svete Trojice i najstarija pravna institucija. Crkva je pozvana voditi brigu o naraštajima i biti savjest čovječanstva. Smisao ljudskog života je u traženju i postizanju svetosti. Dr. Sando je svoje predavanje završio izlaganjem o pobačaju koji je nazvao bogoubojstvom naglasivši da život nastaje nultim danom začeća.

Završno izlaganje imao je dr. fra Velimir Valjan, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu i predsjednik novoosnovanog Bioetičkog društva u BiH, koji je predavao o vrijednosti i idealima obitelji. Prikazao je zadaću i sadašnju situaciju obitelji. Naglasio je da je na tom planu došlo do velikih promjena te da je obitelj danas u funkciji produljenja ljudskog roda i mjesto gdje se čovjek rađa, raste, razvija, obogaćuje i formira kao osoba. Nakon određenog vremena čovjek postaje spreman uključiti se u društvo pa tako obitelj postaje škola čovječnosti te služi društvu u cjelini. Nakon predavanja je bila diskusija.   

Stotinu godina crkve Presvetog Trojstva

Evo me opet na istoj reportaži, ali drugim povodom. Nekoliko godina poslije sve je isto :) Nije bilo loše sve skupa od početka pisanja do sv. mise u nedjelju na samoj proslavi. Jedino je dosadna bila "akademija" u općini kojoj sam nazočio skoro cijeli dan. Još uvijek to nije kako bi trebalo biti...Nažalost slike su izgubljene ali sam našao ove iz približno istog razdoblja kraj 2006.

 

Zamisao o gradnji crkve u Novom Sarajevu prvi je iznio nadbiskup Josip Stadler krajem 19. stoljeća. U korizmenoj poslanici početkom 1899. godine je rekao da će gradnja crkve Presvetog Trojstva biti najbolji vanjski znak ljubavi prema Trojedinome Bogu. Nadbiskup Stadler je izabrao Novo Sarajevo za gradnju crkve zbog širenja grada i pristizanja  novih vjernika koje je trebalo vjerski zbrinuti. 

Župa je nastala u radničkoj četvrti koja se razvila na prijelazu iz 19. u 20. st. Novodoseljene katoličke obitelji bitno su utjecale na razvoj tog dijela grada. Ute­meljena je 24. kolovoza 1902. dekretom kojim se dotadašnji župnik u Goraždu Antun Alaupović imenuje njezinim upravi­teljem. Zbog različitih administrativnih problema i nedostatka financija čekalo se tri godine na početak gradnje župne crkve. Početkom 1905. godine arhitekt Josip Vancaš je napravio nacrt crkve. Kamen temeljac blago­slovljen je 14. svibnja 1905. uz mnoštvo vjernika i svećenika. Mjesto na kojem je predviđena gradnja crkve bilo je okićeno zelenilom i hrvatskim trobojnicama. Crkva je izgrađena u stilu jednobrodne neoromaničke bazilike duljine 40 i širine 15 metara. Visina tornja je 46 metara, a na vrhu se nalazi križ koji je izgrađen u Sarajevu od kovanog željeza i visok je skoro tri metra, a težak 240 kilograma. Tri zvona za crkvu su nabavljena 1906. u Linzu. Novoizgrađenu crkvu posvetio je nadbiskup vrhbosanski dr. Josip Stadler 18. stu­denoga 1906.

Nakon Prvog svjetskog rata  u župi se bilježi blagi porast broja župljana. Nakon Drugog svjetskog rata vlast nije bila naklonjena onome što je katoličko i hrvatsko. Zato su se katoličke vjerske aktivnosti svele i  odvijale samo unutar crkve, a mnogi svećenici su zbog svoga rada zatvarani. Zabranjivan je rad svećenicima s mladima, oduzimana je zemlja i zgrade kako bi se što više odvojilo svećenike od naroda. Unatoč novim društveno-političkim uvjetima, župna zajednica u Novom Sarajevu je rasla i sazrijevala. U svom rastu župna zajednica je dala Bogu i Crkvi desetak svećenika.

Časne sestre kćeri Božje ljubavi su u župi 1939. godine otvorile dječje zabavište u unajmljenoj kući, a slje­deće su godine otvorile i stručnu školu. Budući da su prostorije bile skučene, izgrađena je i školska zgrada. Kad je zgrada dovršena, dozvolom nadbiskupa Šarića od 15. listopada 1941. sestre su otvorile i privatnu pučku školu u koju se upisao velik broj đaka. Zavod Presvetoga Trojstva uspješno je djelovao sve do 1945. kada su odlukom novih jugoslavenskih komunističkih vlasti škola i dječje zabavište dokinuti. Kako je 1949. zgrada Zavoda oduzeta, sestre su morale napustiti svoje obitavalište u Novom Sarajevu.

U župi od 1969. godine djeluju i časne sestre služavke Malog Isusa.

Današnja župna kuća izgrađena je 1980. godine. Kuća je podijeljena na dva dijela: župni i onaj u vlasništvu sestara kćeri Božje ljubavi. Sestre su preuzele brigu za sakristiju i oko uređenja crkve, a vode i župni vjeronauk za djecu od prvog do trećeg razreda osnov­ne škole.

 Ratna oštećenja i obnova

Tijekom posljednjeg rata crkveni objekti su pretrpjeli oštećenja od granata, devet vitraja je uništeno, a fasada je izrešetana gelerima. Župnik dr. Zvonimir Baotić je za vrijeme rata pokrenuo periodični list «Mir» koji je bitno svjedočanstvo tog vremena. U ratu su 173 župljana izgubili živote. Nakon rata proces obnove župne crkve je išao sporo zbog nedostatka financija, ali je ipak dovršen. Prvo je napravljena krovna konstrukcija tornja, postavljen je novi križ na toranj, crkva je dobila novu fasadu u alternaciji svjetlijeg i tamnijeg okera na bijeloj podlozi. Za restauraciju slika unutar crkve tadašnji župnik Dominko Bilić je angažirao akademskog slikara Antu Martinovića. On je zbog velikog oštećenja freski «Krštenje Isusovo na Jordanu», «Preobraženje na gori Taboru» i «Isusovo Uzašašće na nebo» – oslikao potpuno nove slike.

Poratne godine

Deset godina nakon završetka rata situacija nije nimalo bolja jer je broj župljana u stalnom opadanju. Mnoge mlade obitelji napuštaju svoju župu i državu, malo je mladih i djece, a najviše je starih i nemoćnih. Pred župnom zajednicom Novo Sarajevo je teško vrijeme koje zahtijeva ustrajnost i pronalaženje zajedničkih rješenja za ostanak, napredak i rast zajednice.

Župna zajednica je 2002. za prigodu stogodišnjice utemeljenja župe tiskala monografiju u kojoj je tadašnji župnik Bilić istaknuo: "Mnogo se svećeničkog, sestarskog i vjerničkog napora uložilo kako bi župna zajednica u Novom Sarajevu živjela, rasla i sazrijevala tijekom stotinu godina njezina postojanja. Budimo, stoga, Bogu zahvalni za tu našu prošlost. Molimo ga da nam On bude oslonac, zaštita i putokaz i u ovoj našoj sadašnjosti kako bi budući naraštaji vjernika mogli reći za nas: i taj je naraštaj znao i htio sačuvati život i vjeru u Novom Sarajevu." 

Trodnevnica prije proslave jubileja

Proslavi jubileja stogodišnjice crkve Presvetoga Trojstva prethodio je trodnevni kulturnoumjetnički program. U četvrtak 16. studenog otvorena je izložba u Collegiumu artisticumu na Skenderiji. Na otvaranju izložbe vlč. Ivan Ravlić je naglasio kako je ovo prvi put da se iz jedne crkve izlažu eksponati, slike, misna posuđa i ostala povijesna i sakralna građa u  Collegiumu artisticumu. Beskrajna su dobročinstva što ih je Božja providnost udijelila ovoj župi, ljudima i vjernicima, kao i umjetnicima koji su umjetničkim djelima ukrasili župnu crkvu Presvetog Trojstva u proteklih 100 godina. U ovim je umjetničkim djelima nesputan ljudski duh postigao najveću slobodu u svojem izražavanju. Izložba je bila otvorena pet dana.

Drugog dana priprave za proslavu jubileja slavljena je Sveta Misa u crkvi Presveto Trojstvo. Svetu Misu predvodio je vlč. Mario Bernadić, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije na postdiplomskom studiju u Austriji. Nakon Svete Mise je održan  koncert duhovne glazbe na kojemu su nastupili mješoviti zbor studenata laika Vrhbosanske katoličke teologije pod ravnanjem prof. Nike Luburuća, zatim Žana Katava i Gabrijela Pejović, solisti HKD-a Napredak s mandolinskim sastavom i zbor "Akord" iz Viteza.

Simpozij u sali Općine Novo Sarajevo na kojem je nastupilo više predavača održan je 18. studenog. Svečano otvaranje simpozija i pozdravne riječi uputio je vlč. Ivan Ravlić. Župnik Ravlić je predavao o nadbiskupu Stadleru i izgradnji župne crkve.  

Prof. Snježana Mutapčić je održala predavanje o umjetnosti crkve s osvrtom na crkveno ruho i posuđe. Dr. Niko Ikić je izlagao o ekumeni i dijalogu na našim prostorima, a dr. Šimo Maršić je govorio o ulozi crkvenih i laičkih udruga u životu gradske župne zajednice. Prvi dio simpozija je završio predavanjem mons. dr. Mate Zovkića o župnoj crkvi kao sredstvu duhovna zajedništva u gradu. Drugi dio simpozija započeo je vlč. Pero Brajko koji je govorio o župnicima u župi Novo Sarajevo, a prof. Josip Primorac je izlagao o bivšim političkim zatvorenicima. Župnik Ravlić je zatvorio simpozij predavanjem o karitativnom djelovanju u župi i o djelovanju časnih sestra u župi Novo Sarajevo.

Završni događaj jubileja je održan 19. studenoga u prepunoj crkvi Presvetoga Trojstva. Svetu Misu je predvodio uzoriti kardinal Vinko Puljić uz koncelebraciju desetak svećenika. Na početku propovijedi kardinal Puljić je rekao da smo se okupili u ovoj crkvi kako bismo se zahvalili Bogu na stogodišnjici posvete crkve, hrama Božjeg koji je preživio tri velika rata i koji danas ponosno stoji u ovom gradu i zemlji. Crkva Presvetoga Trojstva pripada svakom vjerniku koji je rođen na teritoriju ove župe, vjerniku koji je ovdje dobio svete sakramente krštenja, ispovijedi, pričesti i krizme. Crkva jest dom i zajednica vjernika koja označuje stvarnu živu crkvu, slavi Boga i hrani dušu. Ta zajednica vjernika kao i sama crkva je nadživjela mnoge države i neprijateljske režime i danas ponosno svjedoči ljepotu katoličke vjere. 
 

Udruga Sveta zemlja

Zanimljiva situacija. Ovo je bila sponzorirana reklama za Udrugu Sveta zemlja iz 2006. koju sam napisao, a 4 godine kasnije su me nagradili besplatnim putem u Izrael. Reportaže o putu z Svetu zemlju ćete čitati kada dođe vrijeme za to... Put u Svetu zemlju preporučujem svima onima koji to mogu priuštiti.

Internet stranica www.svetazemlja.com je napravljena zbog ljudi koji imaju želju posjetiti Svetu zemlju - Izrael. Cilj stranice je pomoći vjernicima s prostora Crkve u Hrvata kako bi dobili točne informacije o Svetoj zemlji i o hodočašćima, te da se što lakše odluče za hodočašće u Izrael. U Čitluku je osnovana neprofitabilna udruga građana u koja se financira od članarine, donacija i sponzora. U udrugu se mogu učlaniti svi oni kojima je želja da posjete Svetu zemlju. Temeljni ciljevi udruge jesu širenje informacija o Svetoj zemlji, o hodočašćima u Svetu zemlju i sufinanciranje hodočašća članova Udruge. Članovi udruge se bave i humanitarnim djelovanjem u Svetoj zemlji i u Crkvi u Hrvata. Hodočasnici iz BiH i Hrvatske nastoje ostvariti kontakt sa kršćanima iz Svete zemlje i promovirati dijalog između različitih kršćanskih Crkava i denominacija.

Sve je počelo 2003. g. kad su fra Miljenko Stojić i direktor agencije G-tour iz Međugorja Davor Ljubić, zajedno posjetili Svetu zemlju. Nakon povratka su odlučili su propagirati i organizirati hodočašća u Svetu zemlju i na taj način omogućiti svima koji žele da dobiju priliku vidjeti i doživjeti sve ljepote i duhovne poticaje koje daje hodočašće. Kada bi bilo više članova udruge bilo mnogo lakše otputovati na hodočašće u Svetu zemlju stoga vas osnivači udruge preko web - stranice  pozivaju de se učlanite u udrugu Sveta zemlja i pođete na hodočašće u Svetu zemlju. Svaki novi hodočasnik je njihova radost jer udruga želi da bude što više hodočasnika u Svetoj zemlji te da ova hodočašća duhovno obogate hodočasnike i sve one koji s njima budu kontaktirali. Najpovoljnije je hodočašće od sedam dana da se sva ova mjesta posjete i da se u duhovnom i biblijskom ozračju sve prouči i upozna, tako da čovjek poraste u vjeri i poznavanju osobe Isusa Krista.

Škola je mjesto cjelovitog odgoja

Evo još jednog izvješća... ovako na prvi pogled nedostaje datum kada je održana tribina. Ne znam kako je to moglo promaći. Izdanje za 19. studeni 2006. Nažalost, mr. Jozo Tomić je kasnije poginuo u nesretnom padu dok je razgledao crkveni toranj...

Škola je mjesto cjelovitog odgoja

Na Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji u dvorani Pavla VI. 6. studenoga održana je teološka tribina pod nazivom «Školstvo i cjelovit odgoj». Gost predavač je bio dr. Ante Pavlović, svećenik Mostarsko-duvanjske biskupije, predstojnik Teološkog instituta i pročelnik Katehetskog ureda u Mostaru. Moderator tribine mr. Jozo Tomić je na početku pozdravio pomoćnog biskupa vrhbosanskog Peru Sudara, promicatelja katoličkog školstva u BiH, goste iz Đakova koji su došli sudjelovati u predavanju, svećenike, prosvjetne djelatnike i ostale goste tribine.

Čovjek je središte odgoja i obrazovanja

Školu svi drže bitnom društvenom ustanovom jer izravno i sustavno posreduje temeljna ljudska znanje, usmjerava način razmišljanja i utječe na izgradnju učeničkih stavova, njihova vrijednosnog sustava. Dr. Pavlović je rekao kako predavanje obuhvaća dvije odrednice suvremene škole: odgojno-obrazovna funkcija koja promovira cjelovit odgoj osobe, te govor o vjerskom odgoju u školi koji je bitan dio te cjeline.

«Često se jednostrano govori o zadaći i ciljevima škole kao mjestu prenošenja i stjecanja znanja. Naglasak je tako stavljen na spoznajnu razinu ljudske osobe, a zanemaruje se odgojna zadaća. Ljudska osoba treba biti subjekt i središte odgojne zadaće škole, a odgoj i obrazovanje su dvije uzajamno povezane činjenice u procesu dozrijevanja i rasta ljudske osobe. Duhovna i religiozna dimenzija integralni je dio te cjeline pa vjerski odgoj ima prirodno i bitno mjesto u cjelovitu odgoju učenika u školi. Odgoj i obrazovanje mogu se samo teorijski promatrati odvojeno, ali u procesima odgojno-obrazovnog djelovanja čine cjelinu jer se sjedinjuje u učeniku - čovjeku kojega se odgaja. U vezi s pitanjem odgoja u školi, imali smo u prošlosti, a imamo i danas, idejnih i ideoloških razilaženja i sukoba. Od demokratskih promjena do danas, zbog različitih ideoloških i političkih razloga, imamo dosta suprotstavljenu raspravu o zadaći obrazovnoga sustava za 21. stoljeće, osobito kad je riječ o njegovoj narodno-tradicijskoj, etičko-vrijednosnoj i duhovno-religijskoj odrednici. Vjerski se odgoj u školi ne može promatrati odvojeno od ukupna društvenog konteksta. Religijske su činjenice i vrjednote u svim društvima, pa tako i u našemu društvu, duboko ugrađene u svijest i ukupan život pojedinca i naroda. U BiH postoje tradicijske, povijesne, kulturne, prosvjetne i religijske razlike pa se društvena uloga religije često promatra negativno. Neki u tom duhu promatraju i pitanja vjerskoga odgoja u školi držeći da on vodi podjelama i sukobima među djecom pa zagovaraju uvođenje nekog navodno 'neutralnog' religioznog odgoja u škole, što je nemoguće i nespojivo vjerom.»

Dr. Pavlović naglašava kako škola nije izoliran otok, nego mjesto susreta i života sastavni je dio društva u kojemu živimo. Svaka europska zemlja, narod i kulturna skupina imaju vlastitu povijest i tradiciju, jezične i kulturne posebnosti po kojima potvrđuju i iskazuju svoje postojanje i identitet. Danas cijelo europsko društvo proživljava krizu negdašnji mitova o svekoliku napretku, međuljudskih odnosa i etičkih normi. Škola se promatra kao mjesto ukupna napretka i razvoj čovjeka i društva po uzoru na propalu američku teoriju obrazovanja: znanje vodi uspjehu, a uspjeh blagostanju. Međutim, škola ima dublju zadaću promocije čovjeka u njegovoj osobnosti, dostojanstvu i individualitetu. U središtu edukacije jest osoba učenika, njegove potrebe, interesi i sposobnosti, životni smisao i zadaća, radi potpuna osobnog i društvenog ostvarenja. Stoga se u Europi i Americi ponovo naglašava potreba jačanja odgojne uloge škole čime se potvrđuje kako formalno enciklopedijsko znanje, kao i znanstveno i tehnološko postignuće, po sebi još ne osiguravaju potpuno ostvarenje, uspjeh i blagostanje niti čovjeka niti društva.

Uloga vjerskog odgoja  u školama

Katolički vjeronauk u školi sadrži, slijedi i promovira navedene temeljne odrednice suvremene europske škole koja priznaje i potvrđuje vrijednost duhovnoga i vjerskog odgoja. On se sustavno potiskivao, zanemarivao i progonio u sustavima s totalitarističkim ideologijama, što i danas čini neoliberalistička pedagogija i ideologija relativizma. Poticajna je znakovita izjava UNESCO-va Međunarodnog povjerenstva za razvoj obrazovanja za 21. stoljeće, koje veli: «Duhovna dimenzija morat će dobiti središnji značaj u našem novom pedagoškom razmišljanju.» Vjerski odgoj i vjeronauk učenika promatraju kao osobu koja ima svoj tjelesno-duševno-duhovni identitet. Vjeronauk promovira opće humanističke ciljeve škole i posebnost vjeronauka u školskom sustavu pokazuje se u činjenici da on svoje kršćanske ciljeve i sadržaje usredotočuje na osobu u zajednici, pa uz njezin ukupan rast i dozrijevanje u općoj humanosti, radi na cjelovitu vjerskom odgoju učenika i izgradnji njegova duhovno-vjerničkoga identiteta. U toj se zadaći vjeronauk integracijski oslanja na sadržaje i kompetencije drugih nastavnih predmeta, s njima uspostavlja sadržajnu korelaciju, podupire zajedničke odgojne i obrazovne ciljeve. Poštujući upravo vrijednost i posebnost svakog nastavnoga predmeta, vjeronauk u školi na svoj jedinstven način postavlja dublja pitanja smisla čovjeka i svijeta te s učenicima traži odgovore na njihova općeljudska i vjernička pitanja i iskustva u svjetlu Božje riječi, nauka Crkve i kršćanske baštine.

Na kraju svoga predavanja dr. Pavlović je zaključio kako škola danas promovira cjelovit odgoj čovjeka i u prvi plan stavlja osobu i potom dobrobit društva. Ona čuva dostojanstvo ljudske osobe i njezina temeljna prava, ali i nacionalne povijesne, kulturne, duhovne, tradicijske posebnosti i vrijednosti svakoga naroda. Katolički vjeronauk u školi promatra učenika kao osobu koja ima svoj tjelesni, duševni, i duhovni identitet. U skladu s navedenim, može se ustvrditi kako školski vjeronauk doprinosi općeljudskom odgoju učenika. Nakon predavanja održana je kraća diskusija, postavljana su pitanja predavaču i zaključeno je da škola mora odgajati djecu u skladu s kulturom i tradicijom roditelja jer su roditelji povjerili svoju djecu školi i škola postoji i zbog djece roditelja i društva u cjelini.