Kakav je taj Bobovac grad?

Opće je poznato da je Bobovac bio najznačajniji i najbolje utvrđeni grad srednjovjekovne Bosne, podignut na strmoj, stepenastoj stijeni južnih padina planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica, jugozapadno od Vareša. Međutim, pitamo se kako i je li moguće danas, nakon toliko vremena, utvrditi njegov stvarni izgled?

Činjenice glase da je Bobovac podigao ban Stjepan II. Kotromanić nešto prije prve polovice 14. stoljeća. U dokumentima se to ime prvi put spominje 1349. Od tada je bio sjedište bosanskih vladara od razdoblja vladavine bana Stjepana II. Kotromanića, preko svih bosanskih kraljeva, do prestanka bosanske samostalnosti osmanlijskim osvajanjem 1463.

 

Da je upravo Bobovac, uz Jajce, Kraljevu Sutjesku te, donekle, Visoko, središnja točka srednjovjekovne povijesti Bosne, neosporna je činjenica.

Knjiga Bobovac i Kraljeva Sutjeska

Bobovac je najpoznatiji od 300-tinjak gradova koji su postojali u srednjovjekovnoj Bosni i relativno lako je pronaći crteže o njegovu izgledu. Tako smo tražeći podatke o ovome srednjovjekovnome gradu, došli do informacije da je umjetnik Ivica Tomićić iz Kaknja napravio njegovu maketu koja se danas nalazi u Katoličkom školskom centru Sv. Josip u Sarajevu. Kako nam je rekao u telefonskom razgovoru, pravio ju je sedam godina. To mu je bio hobi i razbibriga, a koristio je kamen i prirodne materijale u njezinoj izradi. Sve potrebne informacije dobio je studirajući knjigu Pavla Anđelića Bobovac i Kraljeva Sutjeska, što je zapravo doktorska disertacija obranjena 1972. na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.

I profesor povijesti na KBF-u u Sarajevu dr. vlč. Milenko Krešić nas je uputio na tu knjigu te je upravo to djelo bila naša „zvijezda vodilja“ u novinarskoj rekonstrukciji toga poznatoga mjesta.

Bobovac je imao sve odlike grada

Na početku recimo da je Bobovac izrazit primjer specifičnog srednjovjekovnog urbanog „nagomilavanja“ koje je karakteristično za cijelu tadašnju kontinentalnu Europu.

Osnovne komponente toga grada su: gradski bedemi; kompleks kraljevskog dvora, koji ujedno ima funkciju akropole – citadele; glavna ulica; kompleks sakralnih i pratećih zdanja na Crkvici; mali trg ispred crkve s cisternom u sredini; stambeno naselje unutar bedema, oko glavne kapije i na padinama Visa; manje naselje (predgrađe) na jugozapadnim padinama Bobovačke kose – izvan gradskih bedema, te posebno naselje, podgrađe, ispred sjeverne kapije koje nosi i specifičan naziv Grad.

Budući da je Bobovac bio više administrativno središte i vojnička utvrda nego trgovinsko-zanatsko središte, jasno je da nedostaje specifičan prostor za tu djelatnost, unutar zidina bedema.

Ipak, trgovina se odvijala na prostoru podgrađa.

Zašto je Bobovac na tom mjestu?

Svi oni koji su barem jednom hodočastili na Molitveni dan za Domovinu na Bobovac reći će da je do cilja teško doći. Smještaj Bobovca u planinski, rijetko naseljeni teško prohodni kraj (i danas) imao je strateško-obrambeni značaj.

U širim okvirima pristup Bobovcu je otežan kanjonom Stavnje na istoku i Trstionice na zapadu te planinskim vijencem duž kanjona Krivaje na sjeveru. Najbliži je pak prilaz iz doline rijeke Bosne išao (opet) kanjonom rječice Bukovice.

Također, važan je za Bobovac bio element korištenja reljefa u obrambene svrhe jer su graditelji vješto koristili ove prirodne grebene te u njih uklapali zidana obrambena zdanja.

Prilaz gradu s juga bio je čuvan strijelcima u prirodnim elementima (skoro nedostupne špilje), ali i stalnim stražama na samom putu ka gradu.

Bedemi

Ukupna duljina bobovačkih bedema, kao sastavnih dijelova srednjovjekovnoga grada, iznosila je oko 1 100 metara, i oni su danas slabo očuvani te im maksimalna visina ne prelazi jedan metar.

Dok su stajali onako kako su ih zamislili njihovi graditelji, opasavali su u nepravilnoj crti kraški završetak Bobovačke kose na jugu; istočni zid se penjao hrptom kose, sve do terase Crkvice gdje je skretao na istočnu padinu te dopirao do poprečnog grebena Crvene stijene. Upravo tu je počinjao sjeverni bedem koji se uspinjao na Vis pa onda spuštao prema zapadu sve do razine terase Crkvice.

Zapadni zid je išao podnožjem Visa, sa zapada obuhvaćao je plato Crkvice, a zatim se, neobično, lomio pod pravim kutom i za nekih 100 metara spuštao niz padinu kose te se opet prelamao pod pravim kutom i došao pod glavnu kulu dvora

Njihova debljina je bila od 100 do 110 centimetara, i riječ je o standardu debljine svih fortifikacija toga vremena u tadašnjoj Bosni. Debljina od 140 centimetara bila je samo na dijelu gdje je bedem opasivao palaču.

Kule

Kada zamišljamo srednjovjekovne dvorce i utvrde, kule su njihov neizostavni dio. Tako je bilo i na Bobovcu koji ih je imao čak 11, i ne samo to, u izgradnji tih 11 kula bili su zastupljeni svi njihovi tipovi gradnje u tadašnjoj kraljevini.

Nažalost, izgled središnje kule nemoguće je rekonstruirati, dok je najstarija izgrađena u tom kompleksu bila veličine 8 x 8 metara. Stručnjaci sa sigurnošću mogu ustvrditi da su kule imale minimalno dva kata, a je li ih bilo više, teško je znati.

Braniči kula na Visu, u sredini sjevernog zida bedema, branili su pristup gradu iz toga pravca otkuda je prirodna zaštita bila najslabija. Danas se jedan toponim brežuljka tu naziva Branič. S prirodnim kompleksom na koji je naslonjena imala je fenomenalnih 30 metara, dok je debljina zidova u temeljima impozantnih od tri do četiri metra.

Dvije su kule vršile ulogu kapijskih, to jest ulaznih vrata na Bobovcu. Debljina zidova jedne od njih je oko 200 cm, a imala je oblik kvadrata 11.5 x 11.5 metara. Stil gradnje je stara romanička kula.

Osim ovih najpoznatijih, bilo je još pet kula ukomponiranih u bedeme, ali tako da im je bedem jedna strana, a čitav sustav kule je isturen izvan bedema...

Naravno ovdje su pobrojane samo kamene kule čiji su temelji pronađeni pa se matematičkim izračunima došlo do njihove rekonstrukcije, međutim one drvene, kojih je zasigurno bilo, su definitivno uništene. Slično je i sa stražarskim mjestima, prostorima za oružje, vojničkim spavaonicama itd.

Kraljevski dvor

Banski, kasnije kraljevski dvor, naravno, zauzimao je najbolje utvrđeni prostor Bobovca. Objekti dvorca uklopljeni su među pet kraških grebena i raspoređeni su na tri osnovna horizonta koji se stepenasto spuštaju sa sjevera prema jugu, građeni u tri etape.

Prilazni put prema dvoru vodio je od glavne gradske kapije preko zapadnih obronaka do prve dvorske kapije, odnosno ulaza u predvorje.

Cijelom svojom duljinom put je bio ravan, a njegova je širina iznosila oko jednog metra. Prvih 50-ak metara put je prolazio između kovačnice i nekoliko drvenih građevina, do pokretnog mosta preko jarka koji ga je presijecao. Potom je 30-ak metara išao preko strmih staza pa je morao biti usječen u kameno tlo. Dosta građevina oko puta bilo je od drveta pa se može samo pretpostavljati o čemu je riječ.

Vrata u dvoru su bila masivna, posebnim stepeništem se penjalo do druge dvorske kapije.

Okomita litica visoka do osam metara odvajala je predvorje donje palače od skupine objekata na samom vrhu kraške grude na kojoj je bio smješten, na relativno zaravnjenu terenu, dvor. Komunikacija između razina vršila se drvenom konstrukcijom.

Dimenzije gornje palače bile su 19 x 5.6 metara. Tu je bila, između ostaloga, glavna kula, cisterna za vodu, bio je i spremnik za žito te privatna kapelica najvjerojatnije izgrađena za Doroteju, suprugu Tvrtka II.

Postojale su (najmanje) dvije etaže, a sve su pregrade između bile od drveta.

Stambene zgrade, zanatske radnje, cisterne i groblja

Stambene zgrade bobovačkog naselja razbacane su u nekoliko skupina unutar gradskih zidina, te u malom predgrađu s južne strane i nešto većem predgrađu sa sjeverne strane, izvan bedema. Graditelji su se morali prilagoditi strmom i specifičnom terenu.

Nažalost, nemoguće je reći koliko je bilo stanovnika unutar zidina, koliko izvan, te koji je broj ukupan. Bilo bi nezahvalno bilo koju brojku iznijeti, čak i „lupiti“. To nam je potvrdio i profesor povijesti dr. Krešić.

Srednjovjekovni gradovi bili su, uglavnom, jezgra oko koje se okupljalo mnoštvo svijeta, a među njima zanatlije i trgovci. Danas je, također, nemoguće saznati koliko je bilo zanata i trgovaca na Bobovcu. Kovačke radionice su bile locirane na trima mjestima (jedna je bila kod ulaza, kako smo već naveli) te ih je iskapanjem bilo lako pozicionirati. Slično je i s grnčarijom, jednom od najstarijih ljudskih zanata. Zanatlija je uvijek moralo biti dovoljno, pogotovo zidara, pa se pretpostavlja da su tu i živjeli i imali svoje obrte.

Slično je i sa svim radnicima koji su radili na dekorativnim poslovima, npr. rezbarenje drveta, ukrasnih zidova, interijera kraljevskoga dvora.

U okviru grada otkrivene su tri cisterne, dvije u kompleksu dvora, a jedna na Crkvici. Obično su bile ugrađene u zidnu masu. Osnova cisterne je elipsa promjera 5 x 4 metra.

Na Bobovcu i bližoj okolici, onomu što možemo s pravom nazvati gradskom području, bilo je pet grobalja: kapela kraljevske obitelji, dvorište grobne kapele s ukopnim mjestima, oveće groblje na Braniču, lokacija Crkvica, te groblje kod Sastavaka na podnožju Bobovca.

Velika i nedovršena crkva

Na kraju ovog kratkog presjeka arhitekture jednog glavnog grada srednjovjekovne kraljevine, donosimo prikaz onoga što je jednostavno nazvano, u nedostatku drugih naziva, „velika crkva“.

Razlog je tomu dvojak, nepostojanje podataka komu je crkva posvećena te činjenici da je na relativno malom prostoru bila još jedna (manja) crkva.

U širim prostorima i vremenskim relacijama crkva uopće nije velika, međutim u okvirima srednjovjekovne države do sada nije otkrivena nijedna veća.

Ukupno je duga 23 metra, od toga lađa 13, kor 6, prezbiterij 4, dok je širina lađe 14, a kora 8 metara.

Nažalost, crkva nije nikad dovršena. Građena je u posljednjim godinama bosanske samostalnosti, u vrijeme kralja Tomaša i kraljice Katarine. Zbog težine terena i građevinskih predzahvata koji je bilo potrebno uraditi prije nego bi se trebalo krenuti u gradnju zidova, arheolozi se slažu da crkva nikad nije bila završena.

Podatci iz arhiva u Dubrovniku datiraju je u 1461., a donacije za njezinu gradnju su davali i dubrovački plemići

Što reći na kraju? Nažalost, danas možemo konstatirati kako je Bobovac, kao i dosta toga u BiH, kamen spoticanja. Prisvajanje od jednog naroda, uskraćivanje i negiranje od drugog, potpuno ignoriranje od trećeg...

Međutim, treba reći kako ne postoje različite ili „sukobljene“ povijesti, postoje samo različite i „sukobljene“ interpretacije istih povijesnih datosti.

Najbolji put da se dođe pomirenja tih različitosti ili sukobljavanja jest put znanosti koji zahtijeva istinoljubivost, objektivnost i provjerljivost, jer metodološki bi bilo neispravno današnja poimanja države i nacije projicirati u prošlost.

Bobovac je jedan povijesni fakt, nikako temelj za stvaranje neke nove mitologije koja bi naštetila današnjim odnosima među narodima u BiH. Kao takav pripada svim stanovnicima današnje BiH!