Presječena regionalnom, i većim dijelom neasfaltiranom, cestom Prozor – Duvno, na sjevernom rubu Ramske kotline gdje se ona susreće s obroncima Pliševice, smjestili su se Rumboci, sjedište istoimene župe koja obuhvaća još nekoliko sela. U jednom od tih sela, Varvari, nalazi se izvor rijeke Rame, po kojemu čitav kraj nosi ime...
Obilazeći područje sjeverne Hercegovine ili južne Bosne, kako tko više voli, ili kako misli da je ispravnije, vođena posljednjim „trzajima“ ljetnoga sunca koji je pržio čitav kraj, redakcija Tjednika posjetila je vjerničku zajednicu Sv. Franje Asiškog u Rumbocima gdje nas je sa svojim suradnicima primio njezin župnik fra Jure Perić.
Najveće naselje
U razgovoru s fra Jurom, ali i studirajući dostupne knjige o ovome podneblju, saznali smo kako je i danas zagonetno podrijetlo i značenje pojma ovog mjesta.
Fra Jeronim Vladić u svojim Urežnjacima spominje i oblik Rudiboci, a fra Ivan Franjo Jukić ovo selo naziva Rumbok.
Logičkim rasuđivanjem ovaj se toponim može povezati s položajem mjesta „na boku rijeke Rame“ ili s „rudom“ bojom rumbočke strane. Također, nije poznato ni kada su Rumboci postali naseljem, ali na temelju pronađenih kamenih kolotraga, ustanovljeno je da se jedan odvojak stare rimske ceste iz Dalmacije spuštao kod izlaza u Ramu, te se pretpostavlja da ovo mjesto spada u starija naselja.
Ipak, osim po broju žitelja sve do osnivanja nove župe Rumboci se ni po čemu nisu izdvajali od ostalih sela. Zapitali smo se zašto je tako...?
Klice osnivanja župe
Za Rumboke se nije znalo jer je svu pozornost „ukrao“ nadaleko poznatiji Šćit gdje se od 15. st. nalazi crkva i franjevački samostan. I selo Varvara je bilo poznatije zahvaljujući pretpovijesnom naselju i ranokršćanskoj crkvi Sv. Barbare. To su razlozi zašto Rumboci, kao naseljeno mjesto, izlaze iz „anonimnosti“ za širu javnost tek osnivanjem župe 1971.
O novoj vjerničkoj zajednici se „šuškalo“ još od 1943., a prilikom gradnje zadružnog doma u Rumbocima 1947., govorilo se o mogućnosti podizanja crkve u ovom selu, pa makar i filijalne, dok je stvaranjem umjetnog jezera bilo jasno da je to neizbježno.
„Kao jedan od razloga osnivanja nove župe je stvaranje akumulacijskoga jezera na rijeci Rami što je otežalo komunikaciju sa Šćitom. Zbog toga se pristupilo osnivanju nove vjerničke zajednice i tadašnji gvardijan i župnik na Šćitu fra Eduard Žilić razgovarao je s blagopokojnim nadbiskupom Čekadom koji je 1969. bio u posjetu Rami. Otprilike u to vrijeme je konačno odlučeno da se osnuje nova župa i odrede granice. Tako je 15. ožujka 1971. dekretom osnovana današnja župa Rumboci koju, osim istoimenog naselja, čine i sela Varvara, Konj Dolac, Zahum i Zvirnjača. Važno je naglasiti da Zvirnjača administrativno pripada kupreškoj općini, ali su je kroz povijest uvijek pastorizirali franjevci sa Šćita“, rekao nam je župnik napominjući kako je tri mjeseca poslije osnivanja nova vjernička zajednica imala župnika - fra Tihomira Salapića i kapelana fra Andriju Cvitanovića koji su odmah započeli s pripremama za izgradnju crkve i župnog stana. No, najprije je trebalo pronaći mjesto.
Nova crkva, visok zvonik
Kako to obično biva, svaki zaseok i većina vjernika su željeli imati crkvu i župni stan za „susjeda“, ili barem u blizini svoje kuće.
„Na kraju je presudila činjenica da su dva domaćina, dva susjeda - Marijan Iličić i Jozo Petrović-Seljankić odlučili darovati dvije njive, jednu do druge, na kojima je bilo dovoljno prostora za crkvu, kuću i prostor okolo. Dozvola za gradnju dobivena je 1. rujna 1972., a u listopadu su počeli radovi. Između nekoliko prijedloga izabran je plan nove crkve i kuće koje je izradio arh. Mišo Subotić, a unutrašnjost prof. Zlatko Ugljen. Posao je povjeren poduzeću Izgradnja iz Konjica“, ustvrdio je fra Jure naglašavajući da je sve napravljeno od donacija domaćih ljudi koji su već tada radili u Njemačkoj i lijepo zarađivali.
Župljani nisu škrtarili kada je riječ o njihovoj novoj crkvi, nego su bili ponosni i željeli su je što prije ugledati. Za vrijeme gradnje mise su se slavile na groblju koje je u blizini.
„Stoji u kronici da je krajem 1974. crkva ugrubo bila završena pa su mise zornice tada slavljene u crkvi, ali samo provizorno. Na proljeće se opet iselilo iz crkve i nastavljala se gradnja tako da je 1976. crkva je profunkcionirala“, rekao je župnik napominjući da je sljedećih godina dorađivana, uljepšavana, popločavana...
Radova uvijek ima, ali fra Jure nam je ponosno kazao kako je ona u potpunosti sređena i nema nekih potreba za intervencijama, a i ptičja gnijezda koja se nalaze na 27 metara visoku tornju nikomu ne smetaju.
Nova je crkva pročeljem okrenuta prema jezeru i samostanu na Šćitu. Zbog strma terena dijelom je ukopana u zemlju. Predviđena je za 800 do 1 200 vjernika – k'o katedrala, rekli bismo.
Površina je molitvenog prostora 224, a kora 105 četvornih metara. Uz pročelje su dvije prostorije, a iza oltara je dosta velik prostor koji je kasnije pretvoren u sakristiju. Gotovo cijelo pročelje, osim prizemnog dijela, je od stakla i naknadno su na njemu i na prozorima sa strane urađeni vitraji. Crkva ima četvera vrata: velika glavna s pročelja, dvoja s bočnih strana i jedna na sakristiji.
Ne treba zaboraviti da na području župe postoji područna kapelica u Zvirnjači koja je izgrađena 1931., i u posljednjem ratu oštećena, ali ubrzo sanirana.
Specifična unutrašnjost crkve
Unutrašnjost rumbočke crkve je zaista specifična, i to zbog vitraja koji daju posebnu svjetlost... Fra Jure nam kaže kako su oni rad akademskog slikara Dražena Trogrlića, a teme koje se mogu iščitati s njih su: Pjesma brata Sunca i Stvaranje kroz pjesmu stvorenja.
Put križa, djelo slikara Josipa Turkovića, izrađen je 1980., a nakon njega su postavljena i dva brončana kipa Sv. Franje i Blažene Djevice Marije. Zanimljivost puta križa su naslikane žene oko Isusa u narodnoj nošnji ovoga kraja. To je djelo akademskog kipara Josipa Poljana, a oltarna menza izvedena je prema nacrtu kipara Zdenka Grgića.
Sve je manje ljudi...
Nakon rumbočke „katedrale“ razgovarali smo o statistikama. Prema kronici župe, za vrijeme osnivanja bile su 444 obitelji s 2 703 člana. Prekretnica je 1991. kada je ovdje živjelo 360 obitelji i 2 250 duša.
„Danas iz božićnog blagoslova obitelji krajem 2018. u župi Rumboci živi 325 obitelji i 1 248 članova. Prema maticama imali smo 20 krštenja, 23 sprovoda, 15 vjenčanja, 14 krizmanika. Ove pak godine bilo je 18 krizmanika“, istaknuo je župnik dodavši kako su Rumboci jedna, za uvjete Vrhbosanske nadbiskupije, župa srednje veličine.
Bitno je napomenuti kako je 1960-ih većina muškaraca u starosti od 20 do 55 godina otišla na rad u Njemačku i Austriju, te ubrzo bivaju izgrađene nove kuće i poboljšana materijalna situacija u župi.
Uz mlade, koji se po završetku školovanja uglavnom nastane u Zagrebu i okolnim mjestima, te se rijetko vraćaju, povremena praksa odlaska čitavih obitelji traje i danas, a još joj se ne nazire kraj, što utječe na demografsku sliku.
Ratovi su prolazili, Rumboci su ostajali
I ne samo iseljavanja, kroz Rumboke su prolazile mnoge vojske. Prema Ramskom žrtvoslovu, Drugi svjetski rat odnio je živote 169 Rumbočana, a najviše njih bili su civili i uglavnom stradali od četnika 1942.
U posljednjem ratu, 1992. – 1995., ovo se mjesto našlo u neposrednoj opasnosti. Nakon što su Srbi početkom travnja 1992. osvojili Kupres, formirana je bojišnica od Zvirnjače preko Ravašnice do Idovca na Raduši. Prve žrtve borbi bili su rumbočki mladići. Većina je ramskog pučanstva, osim vojnika, izbjegla, ali su se nakon dva mjeseca svi vratili. Za ljetnih mjeseci Rumboci su nekoliko puta granatirani sa srpskih položaja, srećom bez ljudskih žrtava.
Krajem 1992. u Prozoru izbijaju ulične borbe između Hrvata i muslimana u kojima gine nekoliko vojnika iz ove župe. Sukobi su nastavljeni i sljedeće godine na crtama prema Gornjem Vakufu, na Uzdolu i Bokševici. I u tim su borbama, uz ostale, žrtve bili i Rumbočani.
Isto kao i drugdje?
Čini se kako ramski kraj dijeli sudbinu cijele Bosne i Hercegovine jer života ima, ali se pokreće odviše malo poslova. Što je najgore, u potrazi za boljim životom mladi se ne vraćaju u rodne krajeve.
Oni stariji uglavnom se bave poljoprivredom, premda i od toga nema nekih zavidnih prihoda.
U Rumbocima vjernici redovito dolaze na misu, a mladi koji su tu, održavaju molitvene susrete, što župu oživljuje i vraća nadu u opstanak ovog kraja.
Zajednička težnja za napretkom ovog mjesta, koje posjeduje veliki neiskorišten turistički potencijal, ono je što udružuje mještane. Dolaskom lijepih vremenskih prilika, brojne ekskurzije posjećuju Rumboke, ali su to ipak kratki boravci od kojih se ne može razviti posao.
Desna i lijeva ruka župnika
Rumboci imaju Župno pastoralno i ekonomsko vijeće, Framu, ministrante i čitače, a aktivan je i Franjevački svjetovni red. Fra Jure kaže kako se nedjeljama i svetkovinama u župnoj crkvi slave dvije mise, a u Zvirnjači jedna svake druge nedjelje. Posebne svečanosti u župi su na Ivandan, 27. prosinca kada se slavi zajednička pučka misa za Rumboke i Šćit; zatim Majčin dan; Dan Dobroga Pastira; početak i kraj školske godine; Misijska nedjelja i, dakako, patron najmlađe ramske župe – Sv. Franjo Asiški koji okuplja framaše iz cijele Bosne i Hercegovine.
Nakon razgovora sa župnikom na naša je pitanja o svome kraju odgovarao Ilija Šarčević, profesor biologije i kemije u osnovnoj školi, koji već treći mandat djeluje u Župnom ekonomskom vijeću. Oženjen je i otac je jedne kćerkice, i, kako kaže, ako Bog da iduće godine doći će druga beba.
„Suradnja s prethodnim župnikom, kao i s fra Jurom, iznimno je uspješna. Naše vijeće se redovito sastaje, a posebice u proljeće kada imamo pripreme za Uskrs, te pred Božić. Obično razgovaramo o planovima koje treba izvršiti. Sastajemo se u novoj dvorani koju smo započeli graditi prije tri godine. U njoj se održavaju priredbe, predstave, simpoziji te predavanja. Što se tiče lokalne zajednice, ona je pogođena, kao i ostale u BiH, bijelom kugom i iseljavanjem ljudi preko granice“, ustvrdio je i rekao da ovdje nema industrije, te se ljudi bave turizmom, poljoprivredom pa su sezonci-uposlenici u Hrvatskoj. Posebice je istaknuo problem samaca kojima se prikuplja pomoć kroz rad župnika i ŽEV-a, te im se kroz zajedničko djelovanje s Framom iziđe u susret.
Upravo smo o Frami razgovarali s Marijom Franjić, njezinom predsjednicom. „Naša je Frama osnovana 1999. i imala je 70-ak članova. Danas se taj broj uvelike smanjio, ali pokušavamo održati naše zajedništvo. Susreti se odvijaju svake subote pod vodstvom našeg župnika koji je naš vječiti motivator i naša podrška“, ustvrdila je Marija, a Ivana Džolan, potpredsjednica Frame, je dodala da rumbočka Frama sudjeluje u brojnim akcijama tijekom godine. Posebice je izdvojila humanitarne akcije kada se pomaže potrebitima, ekološke kada se čisti dvorište i mjesno groblje. „Svake godine se održavaju sportski i glazbeni susreti Frame Bosne Srebrene na kojima aktivno sudjelujemo. Imamo zbor koji animira misna slavlja“, kazala je Ivana ističući da često znaju osvojiti prvo mjesto na sportskim natjecanjima te je zahvalila muškom dijelu Frame na zavidnim rezultatima.
Statistike ne obećavaju, ali vjera u bolje sutra ostaje
Što reći na kraju? U odnosu na 1991., kada je u župi živjelo 2 250 vjernika, zaključujemo kako je iz ovoga kraja otišao veliki broj mještana. I priroda čini svoje, stari umiru, a ne rađa se dovoljan broj mladih.
Doznali smo kako je nekoć u dolini Rame živjelo više od 20 000 žitelja. No, mnogi su Ramljaci s obiteljima odmah poslije Drugog svjetskog rata, posebice nakon izgradnje Jablaničkog i Ramsko-šćitskog jezera, napustili svoja stara ognjišta tražeći životni prostor. Stvaranjem tih akumulacija potopljene su najplodnije njive, najljepši voćnjaci i pašnjaci, gospodarski objekti u tom krajobrazu. Ali, nažalost, val iseljavanja pučanstva na tom prostoru još nije u cijelosti zaustavljen.
Zasigurno jedan od načina zaustavljanja iseljavanja je pokretanje biznisa i konačno prihvaćanje Rame kao turističkog potencijala koji više neće biti zapostavljen.
Kad se zapitate „Kamo na odmor jedan dan?“, promislite kako ramski kraj uopće nije daleko, a prirodne ljepote koje se tu mogu vidjeti su sve vrijeme na dohvat ruke.
Prezimena u župi
Najstariji rod ovog mjesta su Milišići. Vremenom su se razgranali u Iviće, Iličiće, Šarčeviće (Sandale), Ostojiće, Fofiće, Barabane, Nikoliće-Džolane i Franjiće-Zeliće.
U Rumbocima danas žive još: Anđelići, Baketarići, Beškeri, Burečići, Ćališi, Ćuci, Ćurćići, Džolani, Franjići, Jakovljevići, Jurići, Kapčevići, Kneževići, Kovačevići, Lovrići, Nikolići, Pavlovići, Petrovići, Pivići, Radići, Vidakušići, Zečevići, Zelići i Žutići.
Uz katolike u ovim krajevima živi i nekoliko muslimanskih obitelji.
Duhovna zvanja
Postoji više od 35 duhovnih zvanja iz ove župe. Najviše je časnih sestara franjevki Hercegovačke provincije te franjevaca Bosne Srebrene. Budući da je ovo župa iz koje se mnogo iseljavalo, postoji i duhovnih zvanja u drugim biskupijama i provincijama.
Nabrojimo samo neke: fra Andrija Cvitanović, fra Mijo Džolan, fra Ivan Lovrić, fra Stjepan Lovrić, fra Stjepan Radić, fra Anto Šarčević, fra Ivan Šarčević, fra Luka Šarčević te fra Jure Šarčević koji je rodom iz ovoga kraj, a sada je provincijal Kapucinske zajednice u Zagrebu. Župa je posebice ponosna na fra Franju Barabana koji je sredinom kolovoza imao mladu misu.
Ne treba zaboraviti ni vlč. Jozu Karlića, vlč. Šimuna-Mladena Karlića te
don Peru Burećića.
Nema komentara:
Objavi komentar