Područje jugoistočne Arabije bilo je poznato i Grcima
i Rimljanima. Arapi su u tim krajevima imali autonomiju u sklopu države kalifa
već od 630. godine. Između sunitskih Arapa, podanika sultana iz Muskata te
šijitskih Arapa, podanika imama iz Omana, postojala je stalna vjerska i
politička nesnošljivost na području današnjeg Omana. Njihove su stoljetne
međusobne borbe za prevlast u jugoistočnoj Arabiji oslabile države pa su i
Muskat i Oman potpali pod portugalsku kolonijalnu upravu koja je trajala od 1507. do 1649.
Neovisnost od Britanaca
U dugom sukobu sunita i šijita sultan Muskata Ibn Ahmad iz dinastije Saidita stekao je konačno
prevlast nad omanskim imamima te je 1793. imamat podvrgnuo svojemu sultanatu
što je donekle udarilo temelje današnjem Omanu. Britanska Istočnoindijska kompanija stekla je 1798. niz povlastica u toj
zemlji, a ugovorom iz 1891. i Muskat i Oman postali su britanski protektorat.
Početkom 20. st., točnije 1913. imam Omana oslobodio se muskatsko-britanskog
utjecaja i proglasio neovisnost imamata. Ipak, britanska prevlast održala se i
nakon Drugog svjetskog rata čak do 1959. Oman je ipak imao ograničenu
samostalnost, a tijekom 1950-ih izbijali su povremeni plemenski sukobi, te
sredinom 1960-ih i separatističke pobune.
Početkom 1970. na vlast je došao sultan Qabus bin Said, a neovisnost je ostvarena 1971. (Muskat-Oman
preimenovan je u Oman). Britansku vojnu prisutnost, okončanu potkraj 1970-ih,
zamijenila je američka. Nakon revolucije u Iranu (1979.) Oman je 1981.
uspostavio sigurnosnu i gospodarsku suradnju sa S. Arabijom i drugim
regionalnim arapskim zemljama.
Početkom 2000-ih Oman je ostao strateški važan
saveznik SAD-a.
Prema
Temeljnomu zakonu iz 1996., koji se smatra ustavom, Oman je nasljedna monarhija
(sultanat) po muškoj liniji potomstva dinastije Saidita. Državni poglavar,
sultan, vrhovni je zapovjednik oružanih snaga, donosi zakone, potpisuje
međunarodne ugovore, imenuje Ministarsko vijeće (vladu), koje je za svoj rad
odgovorno isključivo sultanu.
Na
osnovu izvoza nafte (oko 800 000 barela dnevno) i prirodnoga plina (oko
7,4 mlrd. m³ godišnje) Oman je jedna od bogatijih azijskih zemalja.
Od prirodnih bogatstava posjeduje i zalihe bakra, azbesta i gipsa.
Izvan ratnih događanja
Lociran na rubu Arapskog poluotoka Oman je zaobišao
ratni vihor koji je donijelo tzv. Arapsko
proljeće. Međutim, rasplamsavanjem sukoba u susjednom Jemenu i
uključivanjem S. Arabije u napade na jednu od jemenskih frakcija, Oman je na
svojoj granici dobio praktički zemlju u rasulu. Ipak, razboritošću i činjenicom
da većina muslimana u Omanu ne pripada niti sunitima niti šijitima nego
ibadijama, Oman se našao izvan svih ratnih događanja koja posljednjih
desetljeća pogađaju arapski svijet. Čak i mirovne inicijative često dolaze iz te
zemlje, dok Oman ne možemo povezivati niti s terorizmom niti radikalnim islamom
tipa S. Arabije i Katara.
Ibadi je ogranak islama odvojen od šijitskog i
sunitskog učenja s kojima čini tri ogranka jedne religije. Pripadnika ovog
učenja ima i u Alžiru kao i u Libiji. Vjeruje se da je jedna od najstarijih
frakcija nastala manje od 50 godina poslije smrti poslanika Muhameda.
Prema podatcima dostupnim na internetu, dva su središnja
čimbenika što je Oman oaza mira u regiji stalnih nestabilnosti. Prva je svakako
ibadi interpretacija islama koja u načelu odbacuje fanatizam, donekle promovira
toleranciju, suživot i pogled u budućnost. Druga je poslovni pragmatizam
njihovih političara s odbijanjem sudjelovanja u potezima koji donose samo
kratkoročnu dobit. Dok su mnoge arapske i muslimanske države općenito zapele u
sektaškom i međureligijskom sukobu, sultanat Oman postaje svjetionik
demokracije na Bliskom istoku. Sama ta činjenica može biti predmetom šireg
izučavanja za one koji su zainteresirani.
Kršćani su strani radnici
Iako postoje arheološki dokazi o kršćanstvu na
teritoriju današnjeg Omana u 5. st., kao i u drugim arapskim zemljama većina
kršćana danas su doseljenici-radnici koji su sa svojim obiteljima krenuli u
potragu za poslom. Procjene govore da kršćana, pripadnika čak 80 različitih denominacija,
ima od 90 000 do 300 000. Oni nisu državljani nego stranci, a vlada prepoznaje:
katoličku biskupiju, pravoslavnu zajednicu te Protestantsku Crkvu Omana.
Svoju vjeru kršćani mogu prakticirati samo na prostoru
koji odredi sultan. Dakle, skupine kršćana se ne smiju okupljati gdje žele, a
pogotovo ne u, primjerice, privatnim domovima, kafićima, koncertima nego imaju
svoje unaprijed određene prostore i crkve.
Konkretni problemi kršćana su vezani za gubitak prava
nad odgojem djece u slučaju konverzije. Javno širenje Radosne vijesti je
zabranjeno, a djeca kršćana u školama su pod pritiskom da prihvate arapske
vrijednosti u što spada naravno i islam.
Sve u svemu, kada se usporedi sa strogim zakonima u
ostalim arapskim zemljama, Oman i nije tako loše mjesto za život.
Posljednjih godina Opendoors,
američka organizacija koja prati stanje i progon kršćana diljem svijeta, Oman
svrstava u red zemalja s manjim problemima za kršćane. Tako je ova država s 39.
pala na 50. i posljednje mjesto „progonitelja kršćana“... Iako sve nije kako bi
trebalo biti, Oman se može nazvati svjetionik sloboda u podneblju mraka
arapskih država...
Prirodna obilježja
- pustinja
Oman zauzima od 200 do 500 m visoku zaravan koja
se na sjeveru strmo spušta u obalnu nizinu Al-Batina, a prema unutrašnjosti
prelazi u pustinju Rub‘ al-Khali. U sjevernome dijelu gorje Jabal Akhdar
uspinje se do 3 018 m visine. Klima je uglavnom pustinjska; u obalnom području
prosječna je mjesečna temperatura zimi (siječanj) 23 °C, a ljeti (srpanj)
34 °C; maksimalna je temperatura zimi do 30 °C, a ljeti do
47 °C. Godišnja količina oborina iznosi 100 mm, a u planinskim
krajevima oko 500 mm. Trajnih površinskih vodenih tokova nema. Najveći dio
Omana zauzimaju stepe, polupustinje i pustinje.
Pučanstvo
Omanci čine 76,1% pučanstva, a useljenici 23,9%.
Stanovnici su Arapi (55,3%, od čega 48,1% starosjedioci), zatim Indijci i
Pakistanci (31,7%; Beludži 15,0%, Bengalci 4,4%, Tamili 2,5% i drugi 9,8%),
Iranci (2,8%), crnci sa Zanzibara (Tanzanija) 2,5% i drugi 7,7% (2000). Po
vjeri su muslimani (89,0%), hinduisti (5,0%), kršćani (5,0%), i ostali (1,0%).
U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu zaposleno je
7,9% aktivnoga pučanstva; u industriji, rudarstvu, proizvodnome zanatstvu i
građevinarstvu 26,8%, a u uslužnim djelatnostima 65,3% (2003). Sveučilište je u
Masqatu (osnovano 1986); službeni je jezik arapski. Glavni je grad Masqat
(27 216 stanovnika, šire gradsko područje 775 878 u 2010). U
gradovima živi 73,4% stanovnika.
Nema komentara:
Objavi komentar