O. Danijel je rođen 1977. u Sarajevu, župa Stup.
Redovnik je i svećenik, član Hrvatske karmelske Provincije sv. Oca Josipa. Nakon
srednje veterinarske škole upisao je Institut za kršćansku duhovnost i
Filozofsko-teološki smjer na matičnom fakultetu – KBF-u u Zagreb. Za svećenika je
zaređen 2013. Pastoralno je djelovao na otoku Krku, a od 2014. obavlja službu župnog
vikar u Remetama, Zagreb. Osim pastoralnog djelovanja u župi održava duhovne
vježbe, pučke misije te duhovne obnove u nekim redovničkim zajednicama i
župama. S njim smo razgovarali o općenitim pitanjima koja se postavljaju u
korizmi...
Za početak jedno naizgled
lagano pitanje, što je to zapravo korizma?
Korizma je vrijeme od četrdeset dana posta, molitve i
dobrih djela. U tom razdoblju kršćani se pripremaju za slavlje najvećega
blagdana, Uskrsa. Prvi Nicejski sabor 325. spominje razdoblje od 40 dana
pripreme. A krajem 4. st. post od 40 dana prije Uskrsa obdržavao se svuda, kako
na Istoku, tako i na Zapadu. Moguće je da korizmeni post vuče svoje podrijetlo
u postu kojeg su se pridržavali kandidati za krštenje na Uskrs, a da broj 40 ima
podrijetlo u 40-dnevnom postu Mojsija,
Ilije i Isusa Krista. Naša
Zapadna tradicija obuhvaćala je razdoblje posta od šest tjedana, ispuštajući nedjelje,
što je dovelo do trideset i šest dana. Od 7. st. razdoblje od Pepelnice do Prve
korizmene nedjelje dodavalo se prvotnom broju od šest tjedana što je dovelo do
ukupnog broja od četrdeset dana.
S obzirom da živimo
u vremenu u kojemu se preispituje sve „tradicionalno“ te se postavlja pitanje o
smislu svakog pojedinačnog segmenta ljudskog života... u čemu je zapravo smisao
korizme? Koje je njezino mjesto u životu jednog kršćanina danas?
U tim pokorničkim danima želi se izbliza na osnovu
Gospodinova života, a osobito njegove muke, smrti i uskrsnuća, promatrati, ali
još više živjeti u konkretnoj životnoj situaciji zahtjev Isusove ljubavi.
Isprva je post, kao sastavnica korizmenog razdoblja, dozvoljavao samo jedan
obrok dnevno (kojega je trebalo uzimati uvečer), te je zabranjivao blagovanje
ribe i mesa, a u nekim sredinama i mliječnih proizvoda. U zadnjih nekoliko
stoljeća meso se dozvoljava osim petkom, a naglasak o značenju korizme se promijenio.
Podcrtava se duhovna dimenzija kao priprava za vazmeno otajstvo. Korizmu
obilježavaju tri posebna vida: post, molitva i djela milosrđa. Oni nemaju cilj
sami u sebi, već objedinjeni u jednu cjelinu pripravljaju nas za vazmeno
otajstvo. Korizma nas želi više približiti krsnoj nevinosti, otvoriti nam na
krilima vjere, nade i ljubavi dragocjenost i ljepotu Božje blizine koja nam je
iskazana u preobilnoj ljubavi njegova Sina, Gospodina našega Isusa Krista.
Kakav je zapravo odnos posta
i korizme budući da se postiti može tijekom cijele godine?
Svako odricanje ima za cilj da postignem nešto više u
životu. Korizma me treba uvijek nanovo uvoditi u neistražive dubine Božje
ljubavi. Kršćaninom se ne rađa, nego postaje. Čuvajmo se uhodanih korizmenih
„šablona“ koji ne dovode do promjene. Molimo da budemo više ljudi koji ćemo
odražavati sliku živoga Boga na zemlji. Da živimo dostojanstvo čovjeka koji je
odraz vječnosti i onoga što oko nije vidjelo, uho čulo, a Bog je pripravio
onima koji vjeruju i vrše njegovu volju. Smisao korizme danas: ako sam
obiteljski čovjek, onda tu ulogu i vršiti. Kloniti se svih onih izazova koji me
odvlače od obitelji. Jedan oženjen muškarac ne može svoju ulogu muža i oca
živjeti na način kako to opisuje jedna narodnjačka pjesma: „ja još uvijek kao
momak živim“. Kloniti se kladionica, pretjeranih pohoda kafićima, kavanama i
drugim mjestima koja me mogu zavesti da zaboravim da mi je Gospodin povjerio
ulogu u životu i da se kroz tu ulogu ostvarujem za život vječni. Korizma danas:
kao otac i majka, živjeti svoje krsno svećeništvo u obitelji. Pružati djeci
ozračje u kojemu će, uz svu ponekad surovu stvarnost, mirisati predokus Neba.
Gdje će djeca kroz očinstvo i majčinstvo svojih roditelja usvajati prave slike
o Bogu.
Netko bi mogao
reći kako se sve svelo na: ne jedem slatko, ne jedem meso ili ne pušim
cigarete... koje biste oblike pokore preporučili današnjim
kršćanima, a osobito mladima?
Svatko najbolje sebe poznaje i zna koji mu oblici pokore
odgovaraju i približavaju ga sve više Gospodinu. Neka ih svatko iskoristi na
svoj način, ali bih potaknuo vjernike na jedan zajednički cilj. Neka mi ova
korizma omogući da Isus siđe s neke pobožne slike na zidu i postane moj živi i
konkretni suputnik života. Dopusti da te hod Kalvarije u pobožnosti Puta Križa
vodi do ostvarenja intimnog prijateljstva s Bogom. Kaplje znoja s Njegova lica
obraćaju se tebi i govore ti „trebam tvoju pomoć“. Kad se pogled božanskih
očiju susretne s mojim pogledom, „malen“ se korak zbio u mom životu. Ako ti
Isus kuca na vrata, otvori mu i ne kalkuliraj s njim. Pred Bogom nema ograda.
Budi pred Njim ono što i kakav jesi i dopusti mu da te mijenja, jer ne mijenja
te za neke ovozemaljske prigode, već za kraljevstvo nebesko. Sve dok se s
Isusom ne susretnem na osobnoj razini, za mene se ništa posebno nije dogodilo.
Koliko god moj život bio savjestan još uvijek prevladava stanje nestvarnoga.
Naše pobožnosti, dužnosti, sve je to pred Bogom stvarno, ali nije meni stvarno.
Poslije Isusova zahvata sve se mijenja. Vjerujmo Gospodinu, On je kadar naš
život, uz svu težinu, pretvoriti u slavljenički ton. Cilj je da kršćanin iz
dimenzije znanja o Isusu pređe u dimenziju poznavanja Isusa. Istina, to
poznavanje Isusa bit će popraćeno mnogim oscilacijama, ili da se izrazim
terminom sv. Ivana od Križa, prisutnostima „tamnih noći“. Bit
će trenutaka kad će nam biti potrebna velika odanost kako ga ne bismo
napustili, jer smo osjećaja da nas je On napustio. Kad god dođu trenuci da bi
napustio molitvu i nedjeljnu euharistiju znaj da su to trenuci napasti. Ne
treba posustati. Ljubav prema Bogu ne gradi se na nekim mojim osjećajima i
emotivnim stanjima, nego na djelima koji se ogledaju kroz redoviti vjernički
hod koji počiva na stupovima osobne, zajedničke i naročito nenadomjestive
nedjeljne euharistije. Kršćanin koji redovito slavi Božja otajstva shvatit će
na razini srca, da mu je Bog najbolji prijatelj kojeg je ikad imao i ima. On
nikad ne može podbaciti. Onaj koji misli da ga je Bog napustio neka se duboko
zapita o svojoj vjeri. Ako nešto ne možemo dokučiti, ne očajavajmo, jer će
vremenom to dokučiti nas. Ako mi se neke želje, ne znam kako plemenite bile, ne
ostvare u životu, ili ono što sam u korizmi postio i molio, ne znači da nisam
ostvaren. Ako nam Bog nije udijelio ono što smo željeli, ne znači da nam nije
udijelio ono što nam zaista treba. U Božjemu svijetu čuda se događaju svaki
dan. Najveće čudo dogodilo se u otajstvu uskrsnuća. Kad iskusiš to na osobnoj
razini vidjet ćeš da ti je drugo u životu sve sporedno i ono će zadobiti svoje
mjesto samo kroz prizmu tvoga osobnoga uskrsnuća na razini vjere.
Što kažete na to što mnogi
misle kako je hrvatski narod desetljećima već u korizmi, a Uskrsa ni na vidiku?
Naš narod prate dvije krajnosti: euforija i pesimizam
ili da se izrazim više teološki, beznađe. Ima ljudi kojima je cijeli život
korizma. Kako to nadići? Nema jednoznačnoga odgovora. Krenuo bih iz ovoga kuta.
Lijepo je rekla Edith Stein da nebo
i zemlja još nisu jedno. Nisu svi ljudi dobre volje. Kakvim se vrijednostima
vode tako im je i djelovanje. Naš čovjek sklon je prepuštanju stihiji koja u
nekom društvu prevladava. Većina misli da će bolje imovinsko stanje popraviti
život. Istina, lakše se živi kad su primanja redovita i zadovoljavajuća. Možda
će ovo zvučati teško, vjerujte, da čovjek kroz svoje duhovno siromaštvo učini
sebe i materijalnim siromahom. Tamo kod koga je Krist Gospodin izvor života
njemu se događa i Uskrs i to ne Krist koji visi na nekoj slici u spavaćoj ili
dnevnoj sobi, nego Krist koji je za tu osobu životvorac i stvarnost, ponavljam,
na razini vjere. Samo jedna ilustracija koja nam može pomoći da više vjerujemo
Bogu. Nedavna inicijativa koja se provodila u Republici Hrvatskoj da se u Ustav
iste države uvrsti da je brak zajednica između jednog muškarca i jedne žene,
plod je malih ali žarko sklopljenih ruku koje su diljem Lijepe naše u svojim
obiteljima i župama molili. I Bog je čuo vapaje svoga naroda. Ukratko, rekao
bih sljedeće u zajedništvu sa sv. Ivanom Zlatoustim: „To što ovaj svijet opstoji može zahvaliti molitvama
kršćana“. U duhu dijaloga, rekao bih i molitvama svih dobronamjernih ljudi.
Da zbrojimo onda, kako na
najbolji mogući način iskoristiti četrdeset dana pred Uskrs?
Vjernicima i svim čitateljima Katoličkog tjednika poručio bih u Duhu sv. Terezije Avilske: brinimo se mi za Gospodnje, a
on će za naše. Pri tome ne mislim dići ruke od svakodnevnice, nego ju živjeti u
zajedništvu s Božjim Duhom. Budimo intimno povezani s Isusom. To prijateljstvo
vodit će nas do spoznaje „da sve gubitkom smatram i otpadom... da bih Krista
stekao“.
Nema komentara:
Objavi komentar