Od posla u državnoj instituciji do narušenog zdravlja zbog uvođenja svinjetine u jelovnik

Države i društva koja ne poštuju privatnu svojinu i ljude kao osobe sa svim pravima koje iz toga proizlaze osuđene su na dekadenciju i nesreću. Nažalost, svjedoci smo da je takva situacija i u Bosni i Hercegovini. O tomu govori i životna priča sarajevskog Hrvata Ivice Šiketa, nekadašnjeg uposlenika Federalnog Ministarstva unutarnjih poslova.

Dok odbrojava dane kada će i formalno biti umirovljen, Ivica je svoje iskustvo odlučio podijeliti s nama (2012.). Situacija koja je duktus ove priče bila je veoma jednostavna: trebalo je uvesti svinjetinu na jelovnik u kantinama Federalnog MUP-a u Sarajevu. Međutim, naizgled lagan zadatak se pretvorio u „nemoguću misiju“ i postao izvor novih problema.

Ako smo jednaki onda mora biti izbora

U demokratskom društvu jedna od osnovnih stvari jest jednakopravnost i tolerancija. Drugim riječima, svi smo jednaki u svojim različitostima i nikome se ne smije nametati nečija samovolja. Međutim, krenimo od banalne stvari: jeste li se zapitali na koji način je ishrana regulirana u pojedinim državnim institucijama u BiH?

Kako rekosmo, jedan od onih koji je na svojim leđima osjetio bh. „demokraciju“ jest Ivica Šiket. Hrvat i katolik, oženjen, otac troje djece od kojih ima četvero unučadi; porijeklom je iz Osijeka. Rođen je 1947., a u sarajevsko naselje Ilidža je doselio krajem 1950-ih. Dvadeset godina je radio u poznatoj tvrtki Unioninvest, a u lipnju 1999. našao je posao u Odjelu za materijalno-financijske poslove pri Federalnom MUP-u, na mjestu šefa odjela za ishranu i održavanje.

Bila su to teška vremena za policijske strukture jer se nekoliko mjeseci ranije dogodilo ubojstvo doministra unutarnjih poslova FBiH Joze Leutara. Međutim, za Ivicu dobivanjem posla nastaju problemi za koje nije ni pretpostavljao da će se dogoditi. Tadašnji visokopozicionirani Hrvat u Federalnom MUP-u Vinko Dugonjić je predložio Ivici uvođenje na jelovnik i svinjskih proizvoda u Policijskoj akademiji na Vracama i u Suhodolu.

„Iskreno govoreći, ja sam to jedva dočekao. Ako smo ravnopravni, onda moramo biti ravnopravni u svemu. Nakon mog prvog pokušaja da uvedem svinjetinu počinje osobna golgota. Nizala se prijava za prijavom. Primjerice, sjednu osobe na kavu i smisle prijavu protiv mene - da sam ukrao službenu košulju. Prijava se podnese. Ja ju na disciplinskoj komisiji  oborim i idemo dalje. Od svake sam se prijave – a bilo ih je desetak –uspio obraniti i nisam im dopustio da mi privežu disciplinske kazne koje povlače otkaz s posla. Međutim, godinama nisam povezivao činjenice zašto se pišu prijave protiv mene“, rekao nam je na početku razgovora Ivica.

Prijave protiv su pisali Hrvati

Vrlo perfidno su podnošene prijave za „teško kršenje radnih propisa i obveza“. Nažalost, te prijave su pisali Hrvati. Skriveni visokorangirani bošnjački krugovi su ogorčeni Ivičinom hrabrošću skovali plan o njegovom uklanjanju s posla bez izazivanja međunacionalnih tenzija. Određene prodane i podobne hrvatske duše su za „trideset srebrenjaka“ i nekoliko komisija kao na pladnju dale svog kolegu. Pri svakoj žalbi za nacionalno uznemiravanje opravdanja su bila riječima: „Što hoćeš, pa tvoji te žele ukloniti?“

Bilo je tu prijava za trovanje hranom, curenje vode preko nogostupa, podizanje auta paukom ispred policijske zgrade, pa čak i prijave o zmijama u objektu koje su opet pisali Hrvati na tečnom hrvatskom.

„Oni pišu prijave, a ja se živciram na disciplinskoj. Naravno, ništa ne bude od prijave, ali mi je načeto zdravlje“, komentira Ivica.

Častan i pošten čovjek, kakav je Ivica, odupro se svim prijavama i sedam godina, koliko je bio šef odsjeka za ishranu i održavanje, svinjetina je bila na jelovniku. Podsjećamo, riječ je o ustanovama u kojima se školuje kadar iz cijele BiH, kao što je Policijska akademija. Ovakvi problemi ne bi trebali ni postojati da je riječ i o manjinama, a kamoli o konstitutivnom narodu. Čak da samo jedan čovjek u državi želi jesti svinjetinu, to mu se mora omogućiti u državnoj instituciji.

„Nakon što me sve te godine nisu uspjeli tako dotući promijenili su taktiku. Mene su sistematizacijom prebacili na drugo radno mjesto. Moram reći da nisam imao manju plaću, financijski me nisu oštetili. Na moje bivše radno mjesto doveli su Srbina, izvjesnog Radeta Koprivicu. On je, kao poslušni kadar, da se ne bi zamjerao većini, ukinuo svinjetinu s jelovnika. Otada radim u Domu policije, sve do danas kada se spremam za mirovinu“, rekao nam je Ivica napominjući da je bit priče koju je želio podijeliti s javnosti ostavljanje traga koji omogućava da se vidi kakve se sve perfidne metode koriste u ostvarenju vjerskih i nacionalnih ciljeva.

Ravnopravnost u svim segmentima

„Pokušao sam učiniti da svi ljudi budu ravnopravni. Dok sam bio šef odsjeka svi su bili jednaki u ishrani. Nisam pokleknuo, međutim, zdravlje mi je narušeno i tužan sam što hrvatski kadrovi zbog osobnog napretka i boljitka svojim podređenim kolegama, također Hrvatima, 'zavrću ruke' i 'lome vratove' u službi. Bošnjake, naravno, ne smiju dirati. Službe su tako podijeljene da se ništa ne može pripisati nacionalnim problemima. Bošnjački rukovoditelj je zadužen za bošnjačke kadrove, Hrvat za hrvatske bez obzira tko je šef, a tko zamjenik. Tako je bilo i u Policijskoj akademiji“, navodi nam sugovornik primjer kako funkcioniraju stvari u državnim institucijama.

Je li vrijedilo, pitamo se na kraju razgovora? „I jest i nije“, kaže Ivica. Jasno, na to se ne može dati kategoričan odgovor. Zbog zdravlja ne vrijedi ništa riskirati, međutim, ne može se ni čitav život saginjati glava. Ostaje samo žal za onim Hrvatima koji zbog većinske populacije u Sarajevu, materijalne koristi i dodvoravanja kolegama Bošnjacima ne prezaju ni od čega.

Ivica je sada (2012.) na godišnjem odmoru nakon kojeg odlazi u mirovinu, planira prodati kuću i odseliti na primorje ili u Mostar. Imao je problema u vezi s granicom imanja sa susjedom koji je gradio temelje tik uz njegovu zemlju, što je povlačilo za sobom i činjenicu da će krov i balkon biti u Ivičinom imanju. Naravno, to obara cijenu kuće i stvara doživotne probleme budućem vlasniku. Brojne žalbe u općini nisu urodile plodom. Tek prijetnja da će „pasti mrtva glava“ ako se nepravda ne zaustavi urodila je plodom. 

Nadamo se da će Ivica sačuvati zdravlje i dane u mirovini provesti mnogo bolje nego za vrijeme radnog vijeka u policiji. Za budućnost ostaje još jedan primjer nejednakosti i nepoštovanja prava pojedinaca koji žele slijediti višestoljetnu tradiciju.

Poziv za pomoć ljudima u poplavljenim područjima

Zbog gubitaka života, ogromnih materijalnih stradanja i brojnih ugroženih kućanstava uzrokovanih poplavama u mnogim krajevima Bosne, Caritas Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i Caritas Vrhbosanske nadbiskupije od 16. svibnja prikupljaju pomoć za ljude ugrožene poplavama.

Svjedoci smo kako je veliki dio Bosne pod vodom. Najveća količina oborina u posljednjih 120 godina izazvala je nezapamćene poplave u mnogim područjima slivova rijeka Bosne, Vrbasa, Drine i ostalih mnogobrojnih njihovih pritoka i rječica...

Nezapamćene poplave

Dok se bilježe povijesni maksimumi riječnih vodostaja, u mnogim školama je obustavljena nastava, a brojne tvrtke su prestale s radom. Prema izviješćima lokalnih medija, mnogi gradovi i naselja ostali su bez vode i struje, a prijete glad i zaraze...

Caritas BK-a BiH je u tom povodu, 16. svibnja odlukom predsjednika mons. Franje Komarice pokrenuo akciju prikupljanja pomoći poplavljenima. Djelatnici i volonteri župnih Caritasa pružaju pomoć gdje god je moguće. Crpke za izbacivanje vode zajedno s ljudstvom se nalaze na terenu, a kako se osobito ističe, potreba za pitkom vodom, konzerviranim i trajnim namirnicama, svijećama, čizmama, priborom za osobnu higijenu je nikad veća.

Iz Caritasa BK-a BiH pozivaju sve građane i poslovne subjekte da svojim novčanim prilozima i donacijama proizvoda priskoče u pomoć stradalom stanovništvu. Mole se sve župne zajednice da informacije o prikupljenoj pomoći dostavljaju u Caritas BK-a BiH na telefon 033 206 441 ili 033 206 442 kako bi se pomoć koordinirano dostavila najugroženijima.

Molba župnicima

Caritas BK-a BiH moli sve župnike i vjernike da pomognu na više polja: otvaranjem punktova i prostora za prikupljanje i sortiranje pomoći; prikupljanjem hrane, higijenskih potrepština i deka; stavljanjem na raspolaganje vozila za prijevoz prikupljene pomoći i vozače i pronalaženjem te organiziranjem volontera koji će prikupljati i sortirati pomoć za stradale.

Svu pomoć koja bude prikupljena Caritas u Bosni i Hercegovini će koordinirano dostavljati u poplavljena područja.

U akciju se uključio Caritas Vrhbosanske nadbiskupije koji također pomaže ugroženima od poplava. U suradnji s humanitarnim organizacijama iz Italije i humanitarnom organizacijom Emaus, posredstvom Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije, već je nekoliko kamiona pomoći upućeno najpotrebitijima. Svi koji žele uputiti i najmanju pomoći preko Caritasa VN-a to mogu to učiniti u središnjici u Sarajevu (Nikole Šopa 50a, Stup).

Molitva za nastradale u poplavama

Caritas BK-a BiH poziva sve one koji nisu u mogućnosti dati pomoć u novcu, materijalnim dobrima ili volonterskim radom da se svojom molitvom solidariziraju s najpotrebitijima:

Svemogući vječni Bože, Ti nas tješiš u svakoj našoj nevolji da bismo i mi sve koji su u nevolji mogli tješiti (usp. 2. Kor, 1:3-5). Molimo Te olakšaj patnje svim nastradalima u poplavama diljem naše zemlje, ispuni naša srca božanskom ljubavlju kako bismo pomogli braći i sestrama u nevolji. Po Kristu Gospodinu našem, Amen.

Poruka kardinala Puljića

U ovom mjesecu smo doživjeli iskušenje s poplavama i klizištima. To me posebno ponukalo da izrazim svoju blizinu s ljudima koji proživljavaju posljedice ove prirodne katastrofe. Morali smo u nekoliko župa odgoditi krizme jer je važnije sada boriti se za preživljavanje i spašavanje života. Ovom  porukom pozivam sve vjernike u Vrhbosanskoj nadbiskupiji da se istinski pomolimo za hrabru vjeru i pouzdanje u Boga dok prolazimo kroz ovo iskušenje. Također, pozivam sve ljude dobre volje na solidarnost da ublažimo patnje ljudi koji su ostali bez osnovnih životnih potreba: kruha u ruci i krova nad glavom. Posebno neka susjedne župe iskažu solidarnost u materijalnoj i duhovnoj pomoći. Neka se i dobrovoljno angažiraju u raščišćavanju posljedica poplava i klizišta, kako bi se što prije povratio normalan život.

Osobno sam bio na terenu te se uvjerio u teško stanje, ali sam osjetio i svoju nemoć da ljudima pomognem. Zato ću pokrenuti dobrotvornu akciju prikupljanja pomoći kako bi se život u župama čim prije normalizirao.

Posebno potičem svećenike i sve pastoralne djelatnike da hrabre narod i organiziraju pomoć raščišćavanja kada se voda povuče.

Za sve molim i zazivam Božji blagoslov!

Kard. Vinko Puljić, nadbiskup vrhbosanski

Donacije za pomoć sugrađanima na poplavljenim područjima možete donirati na račun Caritasa BK-a BiH:

UniCredit banka d.d.
Alipašina 45 a
71 000 Sarajevo

KM: 338 690 221 206 2902.

Za uplate iz inozemstva:
EUR: 338 690 481 206 3318
IBAN: BA39 338 690 481 206 3318,
SWIFT CODE:UNCRBA 22

Uplata u KM za Caritas VN-a:

Intesa Sanpaolo Banka Sarajevo
Transakcijski račun
154 999 500 009 58 16

Uplate iz inozemstva:

Intesa Sanpaolo Banka Sarajevo
Swift code: UPBK BA 22
IBAN: BA 39 154 999 500 009 58 16

Također možete nazvati humanitarne brojeve za pomoć:

BH TELECOM
090 292 064 ( 3KM )

HT ERONET
092 890 892 ( 2KM )

Zločini se ne mogu staviti na vagu, ali istina traži činjenice

Područje u BiH na kojem su se od 1992. do 1994. oružano sukobljavali Hrvati i Bošnjaci obuhvaćao je prostor 20 općina i to redom: Bugojno, Busovača, Fojnica, Uskoplje, Jablanica, Kakanj, Kiseljak, Konjic, Kreševo, Maglaj, Mostar, Novi Travnik, Rama, Travnik, Vareš, Visoko, Vitez, Zavidovići, Zenica i Žepče.

Na prostoru tih 20 općina je 1991., neposredno prije posljednjeg rata, živjelo 863.000 osoba, od čega 254.000 Hrvata, 417.000 Muslimana, 120.000 Srba i 71.000 pripadnika ostalih nacionalnosti.

Zločini nad Hrvatima relativno nepoznati

Općenito govoreći, svjetska, ali i domaća javnost, osim ako nije izravno pogođena zločinima, zna većinom za pokolje Hrvata nad Bošnjacima u Ahimićima i Stupnom Dolu, blokadu i granatiranje istočnog Mostara ili progon Bošnjaka u Stocu, a potpuno su im nepoznati zločini Bošnjaka nad Hrvatima npr. u Kiseljaku kod Žepča, Trusini, granatiranje Viteza, Miletićima i zločinima kod Jablanice i Konjica.

Jasno je kako svaka strana zločine pripadnika svoga naroda prešućuje ili umanjuje, traži opravdanja, a tuđe uveličava do neslućenih razmjera i generalizira do kolektivne odgovornosti čitavog naroda. Nerijetko se optužuje za genocid cijeli narod, a protivnik se sotonizira zaboravljajući činjenicu kako je hrvatsko-bošnjački sukob samo posljedica srpske agresije na državu BiH.

Često se ne govori ni o tome kako je hrvatsko-bošnjački sukob bio na ograničenom području, dok u Bosanskoj Posavini, Sarajevu i Bihaću nije bilo sukoba. Ne spominju se ni brojna pozitivna događanja kao slučaj u Vitezu gdje su bosanski franjevci branili Bošnjake ili kad su Bošnjaci pomagali svoje susjede Hrvate.

Kao posljedica hrvatsko-bošnjačkog sukoba nastao je tragičan egzodus hrvatskog naroda iz područja koja su bila ili su potpala pod kontrolu Armije BiH, ali isto tako i obratno. U vrijeme tog sukoba iz BiH je prognano ili izbjeglo oko 150.000 Hrvata i oko 50.000 Bošnjaka. Posebno je stradala Katolička crkva, kako ona živa tako i ona materijalna, a doslovno je nestalo na desetke katoličkih župa.

Mit na mit

Kao da nam nije bilo dosta mitova o NOB-u i pratizanskim borcima koji „ne bi ni jabuku ukrali“, u posljednjem ratu su se počeli stvarati mitovi koji i danas ne pridonose napretku i pomirenju. Jedan od najopasnijih mitova jest kako su Bošnjaci kao narod najveća i jedina žrtva rata. Taj mit je postao dijelom ukupne svijesti bošnjačkog naroda. Opće je mišljenje da su Bošnjaci najveće i čak jedine žrtve ratnog sukoba u Bosni i Hercegovini i da među njima nema zločinaca, ili ako ih ima da su pojedinci, zanemariv broj njih.

Međutim, zločini su se, nažalost, dogodili, a njihovo istraživanje je težak i osjetljiv zadatak. Nema sumnje kako će počinjeni ratni zločini biti opterećenje za nekoliko sljedećih naraštaja, stoga je nužno počinjene zločine iznijeti pojedinačno i, ako je moguće, identificirati zločince, imenom i prezimenom. Nema mira, pravde i suživota u Bosni i Hercegovini dok se ne bude znala sveukupna istina o zločinima i zločincima.

Iako bi za popis svih mjesta zločina bilo potrebno više prostora, ovdje smo pokušali nabrojati mjesta najpoznatijih zločina za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba. Ovo nije konačan niti cjelovit popis zločina počinjen za vrijeme tog nesretnog rata.

Grabovica

Zločin se dogodio za vrijeme vojne operacije Armije BiH Neretva 93. Prosjek godina ubijenih bio je 69. Najmlađa žrtva Mladenka Zadro imala je četiri, a najstariji Marko Marić 87 godine. U noći između 8. i 9. rujna 1993. u Grabovici je ubijeno 33 ljudi

Uzdol

Na Uzdolu kod Prozora ubijeno je 29 civila hrvatske nacionalnosti i 12 pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, nad kojima su 14. rujna 1993. zločin počinili pripadnici Armije RBiH. Selo nije imalo organiziranu obranu već su pripadnici HVO-a iz sela spontano pokušali obraniti selo. Stanovnici su zatečeni na spavanju tako da su tijela ubijenih civila nalažena u kućama ili ispred njih te na putu kad su pokušavali pobjeći.

Trusina (Konjic)

Dana 16. travnja 1993. između 8 i 9 sati ujutro, postrojbe Armije BiH izvršile su napad na selo Trusina. U samo sat vremena ubijeno je 16 civila i 6 zarobljenih pripadnika HVO-a. Pripadnici Armije BiH išli su od kuće do kuće i zatečene civile ubijali na licu mjesta. Od dijela zarobljenih civila oformili su tzv. „živi štit“ i odveli ih prema brdu Križ gdje je bilo šest pripadnika HVO-a. To su sve bili stanovnici Trusine koji su branili svoje selo. Zahtijevali su od njih da se predaju ili će ubiti njihove najbliže. Nakon što su se pripadnici HVO-a predali dovedeni su u selo i strijeljani. Preživjeli stanovnici sela (uglavnom žene i djeca), bili su zatočeni u nekoliko privatnih kuća, a poslije su pušteni da odu iz sela.

Križančevo Selo

Dana 22. prosinca 1993. snage Armije BiH zajedno s mudžahedinima izvršile su napad na Križančevo Selo. U tom napadu ubijena su 74 civila i zarobljena pripadnika HVO-a. Dio ubijenih je pokopan u masovnu grobnicu na području Sivrinog Sela. Tek nakon mjesec dana pripadnici HVO-a uspjeli su izvući mrtva tijela ubijenih civila i zarobljenih pripadnika HVO-a.

Šantići – Buhine Kuće

Početkom 1994. snage Armije BiH napale su zaselak Buhine Kuće u selu Šantići. Tom prilikom je ubijeno 25 stanovnika sela i zarobljenih pripadnika HVO-a, dok je dio civila je pušten da pobjegne, a dio je zarobljen i odveden u Zenicu.

Orlište

Dana 25. ožujka 1993. oko 12 sati postrojbe Armije BiH izvršile su napad na selo Orlište, nastanjeno hrvatskim stanovništvom. Iako nije pružen nikakav otpor, tom prilikom je s leđa ubijen pripadnik HVO-a Branko Kostić te još troje civila, među kojima i jedna nepokretna starica.

Kovači i Bradarići

Nakon napada snaga Armije BiH 13. lipnja 1993. stanovnici sela Kovači i Bradarići našli su se u okruženju. U nekoliko grupa pokušali su se izvući iz okruženja u pravcu Kraljeve Sutjeske. Kad su stigli u selo Drenovik presreli su ih vojnici Armije BiH. Iako su nekolicina naoružanih ljudi bacili oružje i predali se, pripadnici Armije BiH su u nekoliko prilika na navedenom mjestu ubili 16 osoba, a više njih ranili.

Doljani

Ujutro 28. srpnja 1993. počeo je napad snaga Armije BiH na selo Doljane. Selo je bilo opkoljeno i u samom njegovom centru ubijen je veći broj civila. Grupa pripadnika HVO-a i civila iz sela pokušala je otići prema selu Risovac. Na lokalitetu Stipića livade pripadnici Armije BiH iz zasjede su otvorili vatru na grupu koja uopće nije pružala otpor, a preživjele koji su se predali ubili su na licu mjesta. Ukupno je na Stipića livadama ubijeno 22 ljudi. Preživjeli stanovnici sela, njih oko 200, uhićeni su i odvedeni u Jablanicu, gdje su bili zatočeni u zatvoru tzv. Muzeju.

Bugojno

Od početka sukoba između Armije BiH i HVO-a, 18. srpnja pa u slijedećih nekoliko mjeseci u gradu Bugojnu i u okolnim selima ubijen je veći broj civila. Između ostalih ubijeni su: Frano Živko ubijen je ispred podruma kuće u zaseoku Kaići 18. srpnja; 19. srpnja u svojoj kući u selu Gradini ubijena je Marica Marina. Ana Blatančić i Mara Lučić ubijene su 20. srpnja u selu Zlavast. U selu Gračanica dana 21. srpnja ubijeni su Niko, Pavo, Mladen i Draško Miloš. Niko Grabovac ubijen je u Bugojnu 23. srpnja, Marija Čokljat ubijena je 9. kolovoza u selu Kandiji dok je išla ubrati povrće iz svog vrta, a Franjo Kirn ubijen je u Bugojnu 12. kolovoza kad je otišao razgledati svoj stan.

Općina Busovača

Krajem siječnja 1993. počeo je napad snaga Armije BiH na sela nastanjena hrvatskim pučanstvom u općini Busovača. U tom napadu ubijeno je sedam civila: 23. siječnja u selu Nezirovićima iz snajpera je ubijena Ana Batista, 24. siječnja u selu Gusti Grab ubijeni su Niko Krišto i Anto Šteko. 25. siječnja u selu Javor ubijen je Anto Stapić. U selu Osolištu ubijeni su supružnici Mijo i Anđa Grubešić, a 28. siječnja u selu Prosje ubijen je Nikica Livančić.

Radešine

Nakon višednevnih borbi 25. travnja 1993. stanovništvo i pripadnici HVO-a koji su branili selo Radešine uspjeli su se izvući iz sela, nakon čega su se predali pripadnicima Španjolskog bataljuna UNPROFOR-a. Međutim, pripadnici UNPROFOR-a predali su ih postrojbi Armije BiH. Kada su se pripadnici UNPROFOR-a povukli, na licu mjesta su ubijena četvorica pripadnika HVO-a. Zatim su svi muškarci (civili i zarobljeni pripadnici HVO-a) odvedeni u zatvor u selo Čelebić, a preostali civili odvedeni su u selo Ostrožac. U zatvoru u selu Čelebić ubijen je jedan zatočenik, dok je drugi ubijen iz snajpera za vrijeme dok su zatočenici odvođeni na prisilni rad.

Općine Travnik i Zenica

Rano ujutro 8. lipnja 1993. počeo je napad snaga Armije BiH na sela nastanjena hrvatskim pučanstvom u općinama Travnik i Zenica. Nakon što su slomili otpor branitelja u navedenim selima ubijeno je više desetaka civila: u selu Grahovčići ubijena su četiri civila od kojih dvoje nije identifiicirano, u selu Ovnak ubijen je jedan civil, u selu Čukle ubijeno je devet civila, u selu Brajkovići ubijena su četiri civila, a u selu Šušanj ubijeno je devet civila i dva zarobljena pripadnika HVO-a. Početkom lipnja 1993. nad travničkim su Hrvatima pripadnici Armije BiH izvršili mnoge zločine i protjerali hrvatski narod s većeg dijela općine uz zvjerske zločine i progon Hrvata s njihovih stoljetnih ognjišta. Tada je s prostora općine Travnik protjerano 19.600 Hrvata, njihova je imovina opljačkana, spaljena i uništena, crkveni objekti i groblja razrušeni. Tih dana ubijeno je 137 hrvatskih civila i branitelja, a 8. lipnja 1993., izvršen je masakr nad 37 hrvatskih civila, branitelja i ranjenika u selu Bikoši, koji su uhićeni i strijeljani u tom selu. Za 22 tijela obitelji još uvijek tragaju.

Miletići

U travničkom selu Miletići 24. travnja vojnici Armije BiH masakrirali su pet Hrvata, sposobnih za vojsku, a neki su od njih zadavljeni konopcem. Mjesec lipanj 1993. bio je koban za travničke Hrvate. Bili su to dani stravičnog ubijanja, stradanja djece, žene i staraca. Najviše stradalih u selima travničke općine bilo je 8. lipnja i to u Podstrinju 4, Maljinama 7, Buščaku 30, Poljanicama 7, Grahovčićima 4, Dolu Biloj 2, Čuklima 19, Brajkovićima 7, Krpeljićima 7 žrtava. Dan kasnije u Čuklama su bile još 2, a u Han Biloj 13 žrtava. Tih dana u izbjeglištvo i progonstvo otišlo je iz travničke općine oko 19.000 Hrvata. Pri ekshumaciji u zaseoku Bikoši, selo Maljine, gdje je ubijeno 30 civila i zarobljenih vojnika HVO-a zapaženo je da je devet tijela bilo bez glave. Ta masovna grobnica je bila pokrivena gradskim smećem, koje je trebalo prikriti tragove zločina. Najveći broj zlodjela počinili su mudžahedini.

Selo Kiseljak

Strahovit zločin nad hrvatskim civilima počinili su vojnici Armije BiH 16. kolovoza 1993. u selu Kiseljak, istočno od Žepča. Preobučeni u uniforme vojnika HVO-a, diverzanti 303. i 314. brigade 3. korpusa Armije BiH neometano su predvečer upali u to hrvatsko selo. Vojnici HVO-a bili su iznenađeni i dok su se konsolidirali i stali odupirati, vojnici Armije BiH počinili su zločine nad starcima, ženama i djecom. Vatrenim i hladnim oružjem život su izgubile 43 osobe. Kada su upali u selo, vojnici Armije BiH iz kuća su istjerali civile i postavili ih kao živi zid prema lokalnoj postrojbi HVO-a.

Vitez

Minobacačka granata ispaljena 10. lipnja 1993.  iz pravca područja pod nadzorom Armije BiH pala je na prostor na kojem se tog trenutka igralo četrnaestero djece. Od ispaljene granate na mjestu je poginulo petero djece, a troje je umrlo u bolnici.

Ahmići

Pokolj u Ahmićima, u Središnjoj Bosni, ratni je zločin kojeg su počinili pripadnici HVO-a nad bošnjačkim civilima tijekom 16. travnja 1993. Ubijeno je 116 osoba i to je bio najveći pojedinačni pokolj tijekom sukoba između Hrvata i Bošnjaka.

Stupni Do

Stupni Do je selo u općini Vareš. Tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba HVO je počinio stravičan masakr nad najmanje 37 bošnjačkih civila u listopadu 1993.

Selo Duša

Masakr u selu Duša pored Uskoplja je bio zločin nad ženama i djecom počinjen 15. siječnja 1993. kada je deset civila ubijeno u artiljerijskom napadu. Ovaj zločin je poznat i kao Zaboravljeni masakr jer do sada nema optužnice protiv osumnjičenih, kao ni za mnoge druge.

Busovača – Kadića Strana

Ujutro 25. siječnja 1993. HVO je napao Kadića Stranu. Mapad je uključivao i jako granatiranje, a izvještaji govore da je bilo 43 masakriranih Bošnjaka tijekom siječnja u tom kraju.

Vitez

Ranog jutra 16. travnja 1993. bošnjački predjeli Viteza su napadnuti artiljerijom HVO-a. Akcija je bila dobro pripremljena i organizirana, a bošnjačke snage su bile u potpunosti iznenađene. Poznati Bošnjaci su uhićivani, a mnogi ubijani u svojim stanovima i kućama. Nakon završetka akcije više od 100 Bošnjaka je bilo ubijeno u nekoliko incidenata. Pored viteške džamije je 18. travnja 1993. eksplodiralo oko 500 kilograma eksploziva i tada je poginulo šest ljudi što je okarakterizirano kao teroristički napad protiv bošnjačkog stanovništva.

Mostar, Vranica, Heliodrom, Dretelj 

Nakon početka sukoba između Hrvata i Bošnjaka u Mostaru 1993. zarobljavano je mučeno, te naposljetku i ubijeno 13 pripadnika Armije BiH koji su bili u zgradi Vranica.  Osim toga, u Mostaru su se dogodila brojna uhićenja Bošnjaka i njihovo prisilno odvođenje u logore Heliodrom, Dretelj i Gabela te ubojstva i mučenja u Strojarskom fakultetu.

Grahovica

Združenim srpskim i hrvatskim napadom iz pravca Sarajeva u selu Grahovica, koje se nalazi između Kiseljaka i Ilidže ubijeno je 37 bošnjačkih civila 12. lipnja 1993.

Zenica

Granatiranjem Zenice 19. travnja 1993. koje je izvršio HVO ubijeno je 15 ljudi, a ranjeno 50.

Mokronoge

Slučaj Mokronoge kod Tomislavgrada je specifičan jer je ubijeno devet civila članova obitelji Bešlaga u kolovozu 1993. Zbog ovog zločina Ivan Baković  je osuđen na 15 godina zatvora.

Vrbanja

Tijekom 1993. u jeku bošnjačko-hrvatskog sukoba, obje strane su u Bugojnu počinile niz zločina od kojih mnogi do danas nisu razriješeni. Jedan od zločina je bilo stradanje 54 Bošnjaka u Vrbanji kod Bugojna u 17. lipnja. Nakon nekoliko dana borbi snage HVO-a počinile su zločine u naseljima Vrbanja, Donjići i Čaušlije, a ubojstva su izvršena pojedinačno i masovno. Tijela su pronalažena u masovnim grobnicama, ali i na pojedinačnim mjestima.