petak, 31. siječnja 2014.

Svako jutro bol me ista budi jer u Doljanima sve je manje ljudi


Kad vam netko spomene ime Doljani, prvo na što ćete možda pomisliti je granični prijelaz u Hercegovini te katolička župa u ramskome kraju. Nažalost, samo spominjanje župe Doljani mnoge će odmah asocirati i na Domovinski rat i stradanje Hrvata-katolika u srpnju 1993. kada su ekstremisti bošnjačke Armije BiH u nekoliko sati masakrirali devet civila i 33 pripadnika HVO-a, a veliki broj žena, djece i staraca odveli u logor u Jablanici. To stradanje stanovnika nekoliko sela u doljanskoj župi, njihov progon i razaranja materijalnih dobara na ljudima su ostavili duboki trag koji će se još desetljećima osjećati. Svjesni toga uputili smo se u Doljane. Međutim, zatekli smo malo drukčiju sliku. Unatoč malom broju katolika, polako ali sigurno doljanska priča nudi nadu. Čini se kako ramski Feniks ustaje iz pepela... samo da je više ljudi...


Doljani se nalaze u općini Jablanica u sjeveroistočnom dijelu Parka prirode Blidinje na nadmorskoj visini od 650 do 750 metara. Smjestili su se na prometnici između Tomislavgrada i Jablanice od koje su udaljeni desetak kilometara zračne crte u pravcu zapada. Treba biti izvrstan poznavatelj toga kraja i prometne infrastrukture i bez pomoći “lokalaca“ znati skrenuti na pravom mjestu k Doljanima. Međutim, onoga trena kada vidite visoke i oštre vrhove planina koji kao da svojim šiljcima paraju nebo, znat ćete da ste na pravom putu jer doljanska crkva je veoma blizu. Mnogi će reći kako ovdje zbog visine planina sunce zna izlaziti i zalaziti nekoliko puta dnevno.

Visoki su vrhovi planina... ali i zvonika

Inače, jedan od najviših vrhova je onaj planine Baćine, koji se zaustavio na 1 530 metara nadmorske visine, tu su još Borovink s 1 430, Vitlenica s 1 655 metara te mnogi drugi, za nas koji nismo iz tog kraja, bezimeni... Planina Baćina povezuje Donju Ramu i Doljane. Obrasla je hrastovom šumom, a bogata je vodom i s nje teku mnogobrojni potoci, a sa zapadne strane nalazi se manje jezero. Nismo izabrali baš idealno vrijeme za posjet Doljanima jer je cijeli dan padala kiša, ali smo se zato uvjerili u vodena bogatstva čitavoga kraja. Potoci koji se smanjuju ili rastu ovisno o vremenskim prilikama izlili su se i slobodno tekli preko asfalta. Unatoč njihovu nemirnom i pomalo divljem pohodu, ipak se smiruju kad se spoje s Doljankom, desnom pritokom Neretve. Iako se po dolasku u Doljane prvo vidi novoizgrađena džamija koja je na boljem položaju, ipak ni crkva nije skrivena. Fasada visoka zvonika ponosno stoji iznad požutjelog lišća okolnog drveća. Misao koja se odmah javlja: crkva je obnovljena.

Što ćeš u Doljanima, umrijet ćeš od gladi!

Kako dan baš nije pogodan za pravljenje reportaža, potvrdio nam je i fra Andrija Jozić, doljanski župnik, koji je po našem dolasku rekao kako ćemo morati raditi u mraku jer je noć prije nevrijeme prekinulo dovod struje. Tako smo uz obilatu kišu te samo prirodno svjetlo jednog oblačnog dana obilazili crkvu i razgovarali u župnom uredu. Saznali smo kako je fra Andrija ovdje nešto više od četiri godine. Otkako je preuzeo pastoralnu službu, intenzivno je nastavio s radovima na uređenju crkve, okućnice i župne kuće u Doljanima. Nije samo gradio materijalno, nego je odnos izgrađivao sa župljanima, kako s onima koji su ostali, tako i s iseljenim Doljanima. Kada je dolazio na župu, mnogi kolege su mu govorili: „Što ćeš u Doljanima, umrijet ćeš od gladi!“ Čini se kako su crne kukavice pogriješile. Iako je malobrojna doljanska zajednica, dijaspora nikad nije zaboravila svoj kraj te ga obilato pomaže. To pokazuju i radovi koji su završeni. Ne samo da nije gladan, nego je crkvu uredio tako lijepo da bi mu brojnije i bogatije župe mogle pozavidjeti.

Potkraj 2009. urađena je kompletna rekonstrukcija krova i fasade župne kuće. Uređeno je pročelje župnoga stana, kao i nova ulazna vrata te je time župna kuća postala funkcionalnom i za oko lijepom.

Mala galerija u sklopu crkve

Odmah poslije završetka radova na župnoj kući krenulo se s uređenjem crkve. Dovršena je bakarna krovna konstrukcija iznad sakristije od oko 150 četvornih metara. Budući da je iznad sakristije bio ravni krov koji je godinama prokišnjavao i konstantno propuštao vodu, to je dovodilo do oštećenja svih prostorija koje se nalaze na toj strani crkve. Nakon završetka krovne konstrukcije potpuno je uređena i sakristija u kojoj konačno nema vlage i otpadanja dijela stropa.

Od opravke krova tik do sakristije smjestila se mini galerija – ako ju tako možemo nazvati. Da je veći prostor s malo više eksponata, bio bi to pravi etnografski muzej doljanskoga kraja. Kažu kako slike često govore više od riječi. Zato je 17. srpnja, u sklopu priprema za Ilindan, otvorena izložba Župa Doljani u slici, što ih je fotografirao župljanin Ivan Raič i darovao svojoj župi. Izložba je ostala sve do danas.
Tu se mogu vidjeti kvalitetne fotografije zaseoka župe Doljani, Ilina Gruda, spomenik Mijata Tomića, Kedžara, Pomen i brojna druga mjesta važna za taj kraj. Izvrsna je to prigoda razgledati sve te predjele, barem na fotografijama, koje zbog vremenske ograničenosti posjeta ovom kraju, ali i zbog jake kiše nismo bili u mogućnosti obići. Osim fotografija tu su i razna oruđa i oružja koja su koristili stanovnici ovoga podneblja u prošlosti.

Neobični tabernakul i ambon

Nakon razgledanja prostorije i izložbe nastavljamo priču o rekonstrukciji. Obnova poharane župe trajala je dugo i vršilo ju je nekoliko župnika. Postavljenjem ulaznih vrata na župnoj crkvi te završetkom fasade iznad ulaza u crkvu može se reći kako je veći dio posla, barem onog očima vidljivog, obavljen. Fasada se odlično ukomponirala u prelijepi vanjski ambijent i zelenilo koje je svuda oko župne crkve.
„Prezadovoljan sam svim dosad izvedenim radovima, zahvalan Bogu i svim dobrim ljudima koji su nam pomogli. Posebno ističem spremnost vjernika u Doljanima za darivanjem novca kojega ni oni sami nemaju, ali kada je o župnoj crkvi riječ i radovima koje izvodimo, taj novac se uvijek odnekud pronađe“, istaknuo je fra Andrija.
Kada se u crkvu uđe iz sakristije, može se vidjeti kako unutarnjim prostorom prevladavaju dvije boje: bijela boja kamenog oltara i smeđa boja klupa i plafonske lamperije. Lamperija se nalazi ispod cijele krovne konstrukcije i napravljena je od materijala koji neće moći oštetiti ptice. Tako je zamijenjena prijašnja drvena građa koja je bila skoro potpuno uništena.

Sam oltar je izdignut tri stepenice od poda crkve, i njime dominira ugrađeni vitraj, rad akademske slikarice Ine Jerković. Nažalost, nismo mogli vidjeti njegovu osvijetljenost lusterom koji je donesen iz crkve sv. Ante iz Sarajeva jer nije bilo struje.


Još jedna od posebnosti doljanske crkve su tabernakul (svetohranište) i ambon, dar nekadašnjeg župljanina Marinka Ćavara iz Imotskog, a koji sa svojom obitelji često boravi u Doljanima. Spomenuti darovi umjetničko su djelo poznatog akademskog kipara Vene Jerkovića iz Kaštel Kambelovca, a izrađeni su od prelijepog bijelog kamena s otoka Brača. Ove vrijedne umjetnine koje su uljepšale unutrašnjost crkve potvrđuju kako je ljubav prema rodnome kraju nezamjenjiva i trajna, te pokazuju kako nikad ne treba zaboraviti svoje ognjište. Tabernakul je zaista poseban, nesvagdašnji, kako je rekao i sam kardinal Puljić za vrijeme posjeta župi. Otključava se s pomoću ključa-magneta, a teži oko dvije i pol tone. 
Ni ambon nije običan. Ako mu se približite dovoljno blizu i pod pravim kutom, možete vidjeti cenakul, posljednju večeru i popis apostola zajedno s Isusom vješto izrezbarene u kamenu.
„Ja ulazim svaki dan u crkvu, ali svakim danom mi je rješenje ljepše“, kaže nam župnik.
Postaje križnoga puta izradio je 1990. fra Budimir Cvitković, inače rođen u Šarengradu u Slavoniji, ali njegovi korijeni su u župi Doljani, kao i mnogih ljudi u Hrvatskoj.
Oltar još krase slike Gospe s djetetom Isusom, sv. Ilije proroka te kip sv. Franje urađen u Tirolu u Austriji.
Zvonik je fizički odvojen od crkve, a 2002., prema projektu Rajka Mandića, izgradio ga je zajedno sa župljanima fra Branko Malekinušić, dugogodišnji doljanski župnik, inače rođen u Rami-Šćitu.

Ne zaboravimo duvandžije!

Nakon razgledanja crkve nastavljamo razgovor u župnom uredu. Posebnost ovoga kraja, osim „jake“ dijaspore koja je nastala zbog četničkih zločina iz Drugog svjetskog rata i bošnjačkog pokolja Hrvata iz 1993., jesu i tzv. „duvandžije“. Već treću godinu zaredom posljednje nedjelje u osmom mjesecu na Kedžari se slavi sv. misa za sve poginule i umrle Hrvate-katolike na obroncima Vrana i Čvrsnice, posebice za „duvandžije“. To su bili ljudi koji su prenosili duhan iz Hercegovine u Bosnu, te ga prodavali kako bi prehranili svoje obitelji. Mnogi su u tom procesu i poginuli bježeći od policije, ali i u nesretnim slučajevima.

U župi se njeguje i običaj blagoslova polja. Zbog raštrkanosti podneblja blagoslov je uveden za svako selo posebno jer svako selo ima svoje polje koje se obrađuje. Barem je to bilo prije tako, a danas je, nažalost, malo od tog polja obrađeno.
Kao priprema za proslavu Ilindana obično se slavi trodnevnica. Prvi dan trodnevnice posvećen je mladima, drugi dan starim, bolesnim i nemoćnim, a treći dan misa je kod križa na Valju za sve poginule iz župe u proteklim ratovima. Nažalost, patron župe je skoro u tjedan dana s tužnom obljetnicom stradanja Hrvata u posljednjem ratu, tako da je već uobičajeno da se 28. srpnja slavi sv. misa na Stipića livadi.

Župna crkva je jamac opstanka

Nakon prošlosti poveli smo razgovor i o sutrašnjici. Zaključili smo kako je ski-lift jedan od zaloga boljeg sutra. Župnik smatra kako župa ima budućnost na Kedžari i turizmu... samo pametno treba raditi.
„Na proslavi Ilindana na misi bude oko 3 000 ljudi. Okupe se tu ljudi iz susjednih župa, ali bude i dosta dijaspore. Na Risovcu na sv. misi ponekad bude stotinu ljudi, a svake nedjelje su  različiti vjernici. To su tzv. vikendaši koji dođu na odmor, ali znaju kako je misa na Risovcu u 13 sati“, rekao nam je fra Andrija govoreći o pastoralu selitelja.
Što bi se moglo kazati na kraju? Rane iz prošlosti su još uvijek vidljive. Nisu zarasle ni one iz Drugog svjetskog rata, pojavile su se nove. Narod je ponovno pobijen, izbjegao, protjeran, a danas teško živi jer nema posla. 

Za kraj samo možemo ponoviti ono što stoji na doljanskoj web-stranici, a što se iz konteksta župnikove priče moglo i zaključiti: „Privilegija je rijetkih ljudi na ovom planetu da mogu uživati u prelijepoj prirodi koju nam je Bog podario. Ali, nažalost, bez šire društvene akcije i pomoći sa svih strana, samo lijepa priroda nije dovoljna kako bi se ljudi vratili i ponovo živjeli u Doljanima, pogotovu oni koji nemaju posao, koji imaju djecu u školi, koji nemaju stalnih primanja, ili su simbolična i nedostatna za njihove svakodnevne potrebe. Na kraju, svi dobro znamo, a to su nas i naši stariji učili, da je župna crkva jamac opstanka svima nama koji smo rođeni u Doljanima, Sovićima ili Risovcu, i koji ovdje živimo ili ćemo živjeti jer se ne trebamo stidjeti što volimo svoj rodni kraj i svoje rodno ognjište - time se trebamo ponositi.“


Kratka povijest župe sv. Ilije proroka

Župa Doljani nastala je 1882. odvajanjem od župe Triješćani (Gračac). Prvotna župna kuća služila je i kao crkva. Godine 1893. izgrađena je župna crkva koja je obnovljena 1910. Ona je bila u uporabi sve do 1973. kada je porušena radi gradnje nove. Župa ima područnu crkvicu u Risovcu, izgrađenu 1969. Doljani su imali 1991. oko 1 000 župljana, danas u 92 obitelji ima samo 246 vjernika od kojih je tridesetak mladih. Župu tvore naselja: Kosne Luke, Kraje, Krkača, Orlovac, Risovac, Sovići, Stupari i Šarančevići. Župa je teško stradala u posljednjem ratu kada su neki župljani poubijani, a mnogi protjerani sa svojih ognjišta, dok je crkva poharana i opljačkana. Doljani su dali pet duhovnih zvanja koji pastoralno djeluju u nekoliko biskupija i franjevačkih provincija.

Srce hajduka s Blidinja stade u Doljanima

Mijat Tomić (prije 1610. - 1656.), hrvatska povijesna ličnost poznata kao vođa hajduka koji su se borili protiv turske vlasti, rođen je u selu Brišnik, u današnjoj općini Tomislavgrad. Još kao mali bio je na glasu kao izrazito fizički jak, što je kasnije i dokazao u svojim borbama. Jedna legenda kaže kako se natječući u igrama zamjerio Turcima jer je pobjeđivao. Oni odlučiše da ga treba ubiti. Mijat je tada pobjegao u planinu Vran te postao hajdukom, a gore se oko njega okupilo još ljudi koji su odlučili boriti se protiv Osmanlija.
Mijat je poginuo u Doljanima, a grob mu se danas nalazi u groblju sv. Ilije. Predaja kaže kako ga je izdao kum Ilija Bobovac. U mletačkom arhivu stoji zabilješka da je u Sarajevu bilo više veselja na vijest o Mijatovoj smrti nego kad je stigla vijest o zauzimanju Bagdada.

Diva Grabovčeva 

Hrvatski puk Rame već tri stoljeća štuje jedan usamljeni grob na Kedžari, usred Vran planine. U njemu, prema predaji, počiva tijelo Dive Grabovčeve koju je u cvijetu mladosti ubio razuzdani turski plemić jer se suprotstavila njegovoj pohoti. Kronika i martirologij franjevačkog samostana na Šćitu ne spominju Divinu mučeničku smrt. Samo ju je ramski puk u nemirnu tijeku stoljeća legendom spašavao od zaborava. Početkom dvadesetog stoljeća arheolog Ćiro Truhelka otvorio je grob i znanstveno potvrdio da u njemu leže kosti mlade krasotice. Međutim, tek poetskim zapisom književnika Ivana Aralice, kao i likovnom interpretacijom kipara Kuzme Kovačića Diva Grabovčeva postaje važnom sastavnicom duhovne povijesti Rame.

Nema komentara:

Objavi komentar