srijeda, 5. veljače 2014.

Dr. Miroslav Akmadža, doktor povijesnih znanosti: Kroz životni put dr. Krunoslava Draganovića može se promatrati sudbina hrvatskoga naroda


U Sarajevu se intenzivno odvijaju pripreme za organiziranje znanstvenog simpozija o dr. Krunoslavu Draganoviću, svećeniku, povjesničaru, publicistu, rodoljubu, karitativnom i socijalnom radniku te jednom od najeminentnijih predstavnika hrvatske emigracije. Dr. Draganović je, između ostalog, jedan od najzaslužnijih osoba za prikupljanje dokumentacije o masovnim zločinima što su ih jugoslavenski komunisti 1945. počinili nad civilima i hrvatskim vojnicima u Bleiburgu. Iako se još uvijek oko njegova iznenadnog vraćanja u SFRJ godine 1967. vode rasprave, sudskog procesa protiv njega nikad nije bilo. Kako bismo saznali nešto više o ovom svećeniku koji je zadužio pokrajinsku Crkvu i čitav hrvatski narod, razgovarali smo s dr. Miroslavom Akmadžom.


Miroslav Akmadža  je rođen 1967. u Ljubuškom. U Mostaru je upisao Pedagošku akademiju i 1987. dobio zvanje nastavnika povijesti i zemljopisa. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1992. dobio je zvanje profesora povijesti, a 2001. obranio je magistarski rad na temu Odnosi države i Katoličke crkve u Hrvatskoj od 1945. do 1953. Dvije godine kasnije u istoj instituciji obranio je disertaciju na temu Oduzimanje imovine Katoličkoj crkvi od 1945. do 1966. i crkveno državni odnosi, te stekao akademski stupanj doktora znanosti. Zaposlen je na Hrvatskom institutu za povijest, član je Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti. Od 2009. član je Upravnog vijeća Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, a od 2010. član uredništva časopisa Tkalčić. S njim smo razgovarali o Krunoslavu Draganoviću, životu u emigraciji, povratku u Jugoslaviju, njegovu znanstvenom radu...

Poštovani dr. Akmadža, uskoro se u Sarajevu održava znanstveni simpozij o dr. Krunoslavu Draganoviću. Recite nam ukratko zašto pisati i praviti simpozij o tom svećeniku?

Krunoslav Draganović to zaslužuje jer je ostavio dubok trag, kako u vjerskom i znanstvenom životu Crkve, tako i u političkom životu hrvatskoga naroda. Njegov život bio je iznimno zanimljiv i prate ga mnoge kontroverze pa i prilična tajnovitost. Zato je on vrlo zahvalna tema za historiografska istraživanja.

Kada se bude održavao simpozij, možemo li od Crkvi i Hrvatima nesklonih medija opet očekivati napade u duhu komunističke propagande: Zašto organizirate simpozij o tom „zločinačkom ustaško-nacističkom popu“?

Sve je moguće, no nadam se da je vrijeme sazrjelo za ovakav simpozij, a navedene etikete su besmislene jer on nema nikakve veze ni s ustaštvom ni s nacizmom, ali ni s bilo kojom drugom ideologijom. No, svatko ima pravo o njemu prosuđivati sa svoje točke gledišta, ali mi znanstvenici možemo i smijemo samo sa znanstvene, bez ikakvih predrasuda.

Kroz  višegodišnje  istraživanje  crkveno-državnih  odnosa  u  Jugoslaviji  u vrijeme  komunističke  vladavine  često se može naići na ime Krunoslava Draganovića,  jedne  od  najkontroverznijih osoba  novije  hrvatske  crkvene povijesti. Međutim, običnim ljudima to ime i nije mnogo poznato. Zašto je to tako?

Komunizam je ipak ostavio dubok trag na ljude koji su u njemu živjeli. U to vrijeme nije bilo uputno o njemu objektivno pisati. Tako da se uglavnom šutjelo, pa je uglavnom ostao u sjećanju starijih generacija, te posebice u hrvatskom iseljeništvu. No, vrijeme je da i nove generacije spoznaju njegovu iznimno važnu povijesnu ulogu, bez obzira što tko o njemu mislio.

U iseljeništvu je u duljem vremenskom razdoblju bilo nekoliko stotina svećenika. Takvo  djelovanje  iseljenog  katoličkog  svećenstva  smetalo  je  komunističkim vlastima koje su zbog toga sve češće prosvjedovale kod biskupa u domovini. U tim prosvjedima u pravilu su optužbe išle na račun djelovanja skoro samo Krunoslava Draganovića. Zašto?

Njega su smatrali najsposobnijim i za režim najopasnijim. Imao je iznimno velik ugled, ne samo u crkvenim krugovima i samoj Sv. Stolici, nego i kod mnogih inozemnih političara i diplomata. Znali su da će on to iskoristiti za širenje istine o stanju Crkve i društva u Jugoslaviji, pa su to nastojali na sve načine spriječiti. No, na udaru su bili i još neki ugledni svećenici koji su s njim djelovali u Hrvatskom papinskom zavodu sv. Jeronima u Rimu, kao npr. Ivan Tomas koji je bio i voditelj emisija na hrvatskom jeziku na Radiju Vatikan, pa Krešmir Zorić, zatim u Austriji Vilim Cecelja, franjevci u Komisarijatu u Chicagu i još neki drugi.

Kada se Draganović vratio u ondašnji SFRJ, bio je to svojevrsni šok za „sve strane“. Je li njegov povratak bio dragovoljan ili je riječ o otmici? Kakav je odjek imao taj događaj u hrvatskom iseljeništvu?

Još o tomu ne znamo punu istinu, ali prema trenutno dostupnim izvorima, njega su na prijevaru preveli preko talijansko-jugoslavenske granice njegovi prijatelji za koje nije znao da su suradnici Udbe, tj. praktički je otet, iako on u početku toga nije bio svjestan. Iseljeništvo je bilo šokirano i zbunjeno, pa i podijeljeno u tumačenju radi li se o dragovoljnom odlasku ili otmici. U svakom slučaju, bio je to težak udarac za hrvatsko iseljeništvo.

Nakon povratka u Jugoslaviju svećenik Draganović nije bio marginaliziran u Crkvi što su možda mnogi i očekivali... Iako već u godinama kad bi mogao ići u mirovinu, dobio je zadatak napraviti shematizam Katoličke crkve, što je samo po sebi opsežan i dugogodišnji posao. Možete li nam reći nešto više o tomu?

Crkva ga se nikad nije odrekla, ali su vlasti tražile od biskupa da mu ne daju nikakve dužnosti koje bi mu omogućile političko djelovanje, pa je procijenjeno da je najbolje da se bavi znanstvenim radom. On je to istinski prihvatio i zdušno se tomu posvetio, a njegov Shematizam je djelo od iznimne vrijednosti bez kojeg je i danas nemoguće istraživati crkvenu povijest.

Dr. Krunoslava Draganovića su za vrijeme njegova izbivanja iz SFRJ-a mnogi režimski novinari napadali i otvoreno ga nazivali ustašom ili podupirateljem NDH-a, ali poslije njegova povratka u zemlju nikakva sudskog procesa nije bilo. Je li riječ o prešutnom dogovoru između Vatikana i ondašnjeg rukovodstva bivše države, ili jednostavno dokaza protiv njega nije bilo?

Komunistima nikad nisu trebali dokazi da bi nekoga osudili. Ovdje se radilo o obostranom interesu Sv. Stolice i Jugoslavije. Jugoslavija je zbog svojeg ugleda u svijetu inzistirala na obnovi diplomatskih odnosa sa Sv. Stolicom, pa je koristila Draganovića za ucjenu kako bi Sv. Stolica na to pristala. S druge strane, Sv. Stolici nije odgovaralo javno suđenje Draganoviću jer bi ono poslužilo za optužbe na njezin račun zbog pomaganja nekim „politički spornim“ izbjeglicama da napuste Europu i sklone se na sigurno. Tako da su se uspjeli naći zajednički interesi, što je omogućilo Draganoviću da ostane na slobodi, ali pod stalnim nadzorom sigurnosnih službi.

Zlobnici će reći kako je Udba poslije Draganovićeva povratka u SFRJ aktivirala svoje ćelije po Europi te su počela učestalija ubojstva hrvatske političke emigracije. Možete li reći nešto više o tomu?

To su gluposti, jedno s drugim nema nikakve veze, niti je itko o tomu predočio dokaze. Iz Draganovićevih iskaza jugoslavenskim istražiteljima vidljivo je da on nije razotkrio ništa što već svima nije bilo poznato, niti je ikoga ugrozio. Ono što su istražitelji htjeli čuti, uglavnom je govorio o već umrlim iseljenicima, a žive je nastojao zaštititi koliko je god to bilo moguće. Uostalom, ubijeni emigranti uglavnom nisu bili iz kruga onih koji su s Draganovićem imali ozbiljnijih kontakata. Mi smo majstori u optuživanju, ali ja ne želim nikoga okrivljavati bez čvrstih dokaza, a u ovom slučaju nitko ih nije predočio.

Vaše višegodišnje znanstveno bavljenje Katoličkom crkvom u SFRJ-u pruža cijeli niz dragocjenih i zanimljivih tema. Možete li nam reći kakvo je bilo ozračje u redovima komunističke vlasti nakon što se Draganović vratio, a kakvo u crkvenim?

Komunističke su vlasti to doživljavale kao svoj veliki uspjeh i pobjedu nad Crkvom i iseljeništvom, te su to nastojale medijski i politički iskoristiti. U crkvenim redovima zavladao je određeni strah i nelagoda jer su se bojali da bi mogli stradati mnogi svećenici koji su s Draganovićem surađivali. No, kad je pušten na slobodu, laknulo im je i mnogi su nastavili s njim komunicirati i pomagati mu da se što bolje snađe u novonastalim okolnostima.

Kakav je bio odjek o neprocesuiranju Draganovića među srpskim političkim i civilnim establišmentom? Kakav je bio stav svećenstva Srpske pravoslavne crkve?

Prvo je zavladalo oduševljenje jer su vjerovali da će biti osuđen, a onda je uslijedilo veliko razočaranje kad je pušten na slobodu. Neki su srpski publicisti napravili opću medijsku hajku protiv Draganovića prikazujući ga kao špijuna, zločinca, ustašu i sl., a nitko s druge strane nije mogao, niti smio stati u njegovu obranu. Što se tiče SPC-a, može se reći da su čak bili prilično suzdržani jer su oni uglavnom bili pod utjecajem vlasti, pa su se i ponašali u skladu s državnom politikom. No, bilo je i oštrih napada na Draganovića od pojedinih svećenika iz redova SPC-a.

U cilju razjedinjavanja biskupa i svećenika, komunističke su vlasti osmislile i forsirale tzv. svećenička udruženja. Do kojega ste zaključka došli u svojim istraživanjima? Jesu li udruženja bila pozitivna ili negativna pojava za Crkvu i narod?

Tu treba biti oprezan kod ocjena pojedinih udruženja. Ja tu temu trenutno detaljno istražujem, i dat ću cjelovitije tumačenje u svojoj knjizi o Katoličkoj crkvi u BiH u tom vremenu. Treba razlikovati udruženja kao takva koja su komunisti podržavali i poticali s ciljem razbijanja crkvenog jedinstva, od pojedinaca u udruženjima gdje je bilo onih koji su, naročito iz redova njihova vodstva, stvarali velike probleme Crkvi, kao što je bilo i jako puno svećenika u udruženjima, koji su se samo formalno upisali u udruženje da se zaštite, ali su nastavili normalno obavljati svoj svećenički rad, bez ikakva aktivnijeg upliva u rad udruženja, i ničim nisu štetili Crkvi.

Krunoslav Draganović je bio znanstvenik i povjesničar. Prikupljao je građu o stradanju Hrvata nakon Drugog svjetskog rata, međutim ti materijali nikada nisu objavljeni. Može li se u budućnosti očekivati da ti podatci budu objavljeni u knjizi ili zborniku radova?

Može se očekivati, a i ovaj znanstveni skup je značajan korak u tom smjeru, i trebao bi potaknuti povjesničare da se ozbiljnije pozabave tom problematikom.

Može li se reći kako je dr. Draganović postao institucija i metafora za stanje hrvatskoga naroda u SFRJ-u?

Teško je to reći za bilo kojeg pojedinca, pa tako i za Draganovića, ali da se kroz njegovu sudbinu može promatrati sudbina hrvatskoga naroda u danim okolnostima, može. No, vrijeme će sigurno pokazati pravo stanje stvari jer smo tek odškrinuli vrata rješavanju nepoznanica i kontroverzi iz hrvatske povijesti.
Krunoslav Draganović

Nema komentara:

Objavi komentar