Mons. dr. Ivan Ćubelić, generalni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije: Na kraju nas opet čeka On, naš stvoritelj i vječni Otac u nebu

Uz svetkovinu Svih Svetih i Dušni dan sva katolička groblja bit će prekrivena cvijećem i svijećama, a naše drage pokojnike prizvat ćemo u sjećanje i uključiti u svoje molitve. Vjera u vječni život temelj je te svetkovine, kao i našeg pohoda grobljima na kojima upalimo svijeće, taj plamteći simbol vjere u vječnost i besmrtnost. Osjećamo da je tada posebna prigoda za duhovno i molitveno zajedništvo s onima koji su pošli pred nama i ostavili vidljivi trag dobrote na svojemu zemaljskom putu. A vjera u zagrobni život u Bogu temelj je i naše nade te glavno nadahnuće svakodnev­nog života jer, kako se kaže: „Oblaci prolaze, a nebo ostaje!“ 

Koristimo ovu prigodu za razgovor s mons. Ivanom Ćubelićem, generalnim vikarom Splitsko-makarske nadbiskupije i autorom knjige sprovodnih razmišljanja Uskrsnut će brat tvoj. Dr. Čubelić rođen je 1955. u Dobranjama (Imotski). Nadbiskupsku gimnaziju završio je u Splitu 1974., a na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu diplomirao je 1981. Za svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije zaredio ga je nadbiskup dr. Frane Franić iste godine. Od 1984. do 1986. studirao je u Rimu na Papinskom sveučilištu Lateran kanonsko pravo i stekao gradus doktora. Nakon povratka iz Rima obavljao je različite službe, a od 2001. do danas obnaša službu generalnog vikara. S njim smo razgovarali o fenomenu smrti, eshatologiji…

Poštovani don Ivane, smrt ima posebno mjesto i pitanje u čovjekovoj svijesti od pamtivijeka do danas, a odgovori su različiti. Što Katolička crkva nudi kao odgovor?

Ljudski je život velika tajna. Zadivljeni smo pred otajstvom njegova po­čet­ka i zamišljeni u času završetka ovozemaljskog putovanja. Tako su i rođenje i smrt okupani suzama iznenađenja. U novi se život ulazi kroz bolno iskustvo rađanja, ali u novi život ulazimo i kroz iskustvo umiranja ovomu svijetu. Kad se približe čovjekovi zadnji dani i smrt pokuca na vrata njegova života, kad pritisne bolest i nemoć, kad presahne ljudski govor i utihnu riječi njegove molitve, svaki čovjek Bogu prepušta najdublje tajne svoje duše. Ljudsko shvaćanje novog života poslije smrti možemo osvijetliti samo snagom vjere. Bog nas je pozvao u ovaj svijet, pa na kraju ovozemaljskog puta svoj život ponovno darujemo u njegov naručaj.

A što mi znamo o tom milosnom bogatstvu susreta Boga i čovjeka? Što mi znamo o vratima raja i zajedništvu svih svetih u nebu? Ljudske oči vide samo starost, bolest i odlazak. No, uskrsnuli Krist pokazuje nam se u novom svjetlu dolaska, koje je Otac objavio malenima i jednostavnima, a skrio od mudrih i umnih ovoga svijeta: „Do­đite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti.“ Isus nas neće ostaviti i napustiti ni u trenutku smrti jer je dobro upoznao što je križ života, a što tama smrti. Spasitelj i u smrti prati svakog čovjeka te svojom ljubavlju olakšava naš teret, bol i strah od prelaska.

Vjerojatno ne postoji čovjek koji se nije pitao što slijedi nakon smrti. Katolička crkva odgovore na to pitanje daje u eshatologiji. Što bi ukratko bio sadržaj koji se krije iza ove riječi? Što je zapravo eshatologija?

Eshatologija je tuđa riječ, a označava jednu granu teologije koja se trudi u svjetlu Božje objave osvijetliti čovjekovu sudbinu nakon smrti, i pojasniti našu nadu vječnog života s Bogom. Svi mi slutimo da je iskustvo našeg života, svijeta i povijesti ipak nešto predzadnje što u duši rađa nemir i želju za onom konačnom i vječnom domovinom. Ta slutnja budućnosti, koja nadilazi sve vreme­ni­to i zemaljsko, jest glas besmrtnosti u nama i konačna „istina našeg života“. Svednevice tražimo odgovor na mnoga važna pitanja: Što će – u bližoj ili daljnjoj budućnosti – biti sa mnom, s mojim poslom, s mojim planovima i željama, s mojom obitelji i narodom? To pitanje o budućnosti bitno je povezano s ljudskim životom, premda ga nekad postavljamo naglas, a najčešće ostaje u tjeskobnu pogledu ispunjenu nadom pred onim što nas očekuje. To naše pitanje o budućnosti svjedoči nedovrše­nost ljudskog bića koje je zapućeno putem života, na kojemu sebe može ostvariti ili izgubiti. U toj svojoj temeljnoj okrenutosti prema budućnosti - gdje se može uspjeti ili izgubiti, ostvariti se ili propasti – čovjek poduzima poslove, oduševljava se za ideale i snuje planove.

Uz sva ta predvidljiva pitanja o pojedinostima naše bliže ili dalje zemaljske budućnosti, još je dublje pitanje o konačnoj svrsi i smislu života te o čovjekovim posljednjim stvarima. Na ta nas pitanja najčešće potiču patnje u kojima ne vidimo izlaza, promašen život, teška bolest, starost u samoći ili smrt drage osobe. Pitamo se: „Ima li budućnosti i onda kad sve izgleda izgubljeno i beznadno, kad se osjetimo tako slabi i nemoćni?“ Tražimo odgovor o konačnoj budućnosti koja će svemu dati smisao i sve ispunjenjem zagrliti, pa i ono u čemu ljudski pogled ne vidi ni smisla ni nade. Hoće li vječnost obasjati i našu smrt, a svemu onom što je bilo djelomično darovati konačnu puninu i ostvarenje?

Osjećamo da samo ta zadnja budućnost može dati jedini pravi smisao, kako ljudskom životu, tako i cijeloj povijesti čovječanstva. Naša kršćanska vjera u svjetlu Božje objave pomaže nam osvijetliti izvornu čovjekovu slutnju i čežnju za budućnošću. U Kristovu uskrsnuću i nama je darovano obećanje da će se sve stvorenje upotpuniti u Božjem naručaju. Smrt je sastavni dio života! Upravo u smrti naš će život dobiti pečat i potvrdu da je konačan i neponovljiv. Sve do tada hodimo stazama vremenite prolaznosti, a u smrti se zatvara naš životni krug. Poznati teolog i filozof Romano Guardini lijepo reče: „Smrt je samo jedna strana cjeline života koja je okrenuta prema nama, a ona druga zove se uskrsnuće.“

Smrt je zajednička za sve ljude, ali i u smrti vidimo kako nisu svi jednaki, niti ju poimaju svi isto. Zašto je to tako?

Nigdje svi ljudi nisu jednaki jer je svaka osoba neponovljive vrijednosti i dostojanstva. A budući da govorimo o životu vječnom, svaka nam je smrt prigoda za ispit savjesti i obnovu vlastite vjere. Jer, kako shvaćamo smrt, tako ćemo provoditi i svoj život. Istina je da su različiti putovi k nebu, različite kulture ljudskog življenja, no samo je jedan Bog i jedan gospodar svega i jedan spasitelj svih nas. Stvorio nas je na svoju sliku. Stoga nijedno ljudsko biće nije ravnodušno pred smrću, niti ju može prihvatiti kao besmisleni prekid života. Sam Freud piše kako je dokazao da je „u svojoj podsvijesti svatko uvjeren da je besmrtan jer čovjek želi živjeti i svoj život nastaviti do vječnosti“. Iz toga razni pogledi na svijet grade i vlastitu sliku nade. Pa se pitaju: „Što je to u nama besmrtno: Samo duša ili čitav čovjek?“ Je li besmrtnost već u čovjeku ili je to, pak, izvanjski dar Božje moći koja će nas uskrisiti? Kad bi smrt bila čovjekova posljednja stvarnost, makar mu život bio lijep, uspješan i ostvaren, sve bi to ostalo bez ikakva smisla. Od samog početka bi se kretao u sjeni svojega i tuđeg svršetka, promašaja i ništavila. Pa, tko bi mogao podnijeti takav život zemaljskog lutalice, a da nije prodahnut barem nekakvom hodočasničkom nadom neba kao konačnog cilja naših traženja?! Sveti Augustin ovako vidi to naše zemaljsko putovanje: „Živjeti znači tražiti Boga - a umrijeti znači Boga naći.“

Nerijetko se mogu čuti tvrdnje kako je smrt, jednostavno, kraj - kao kada ugasimo svjetlo u sobi. Što reći suprotno toj, danas, raširenoj tezi? Ako je tjelesna smrt kraj čovjekova života, koji bi konačni smisao imala sva naša nastojanja i napori ovozemaljski život učiniti ljepšim i boljim?

Zemaljski kraj mi ljudi najčešće doživljavamo kao trajni gubitak. No, brodu koji uroni u more više ne treba komplicirana konstrukcija navoza i ne vuče je za sobom. Postao je konačno ono što treba biti: izgrađen je i usavršen za slobodnu plovidbu prema drugim lukama. Tako je i s čovjekom. Zemaljski život, naše tijelo, materijalne stvari i prolazne radosti… samo su nužna potpora koja nam treba poslužiti da prođemo ovim svijetom i djelatno posvjedočimo Božju ljubav. Svatko u svojem zvanju i poslanju, u svojoj obitelji, radnom mjestu i krugu prijatelja. Ipak, smisao našeg života i konačni cilj nije ovdje na zemlji. Bog nam je darovao ovo kratko vrijeme da Njega proslavimo obučeni u svoju tjelesnost. Na kraju nas opet čeka on, naš stvoritelj i vječni Otac u nebu. Sv. Pavao tu stvarnost ljudskog života i smrti opisuje ovako: „To što siješ, ne oživljuje ako ne umre. I što siješ, ne siješ budući plod, već golo zrno pšenice ili čega drugoga… Tako i uskrsnuće mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava u snazi, sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno.“ (1 Kor 15,42)

Životne patnje i smrt drage osobe našu vjeru često stave na kušnju, pa nam naviru mnoga pitanja o stvarnosti života nakon smrti. Tko nam može dati sigurne odgovore na vječne čežnje našeg srca? Isus Krist, naš Učitelj i naš Spasitelj, On o uskrsnuću mrtvih nije samo govorio, nego je svojim uskr­s­nućem apostolima dao svjedočanstvo svega što je objavio Radosnom viješću evanđelja. Njegovo uskrs­nu­će rasvijetlilo je sve naše nedoumice i čovjekovu zatvorenost u ove ograničene horizonte zemaljske prolaznosti. I ne treba misliti da posmrtni život započinje tek nakon sudnjeg dana i konač­nog uskrsnuća mrtvih. Katolička nas vjera uči da po onom duhovnom pečatu kojim je Bog obilježio svakog čovjeka, tj. po našoj duhovnoj stvarnosti, svoj susret s Bogom i radost vječnosti ostvarujemo po Isusu Kristu već u trenutku naše smrti. Ta, on je rekao: „Danas ćeš biti sa mnom u raju!“ Upravo tako „danas“, a ne na kraju svijeta! Tom vjerom i mi koji još ostajemo možemo ostvarivati trajni duhovni dijalog i novo zajedništvo s našim pokojnicima, nadasve pobožnom molitvom i euharistijom koju s nama uvijek slavi i nebeska proslavljena Crkva.

Zbog vjere u uskrsnuće mrtvih kršćani bi trebali imati optimističan pogled na fenomen smrti, međutim svjesni smo da to nije slučaj. Zašto?

Kršćanska smrt oduvijek je bila obilježena mirom i spokojem: „Blago mrtvima, odmorit će se od svo­jih muka.“ Za kršćanina spokojno umrijeti nalikuje želji za mir­nim no­ćnim odmorom nakon napornog radnog dana. Usnuti u miru Božjemu znači slobodni od ovo­ga svi­jeta, s povjerenjem prepustiti drugima da nastave tamo gdje smo mi stali. Sigurni da budućnost ovoga svijeta ne ovisi samo o na­ma. Svi smo mi na ovoj zemlji ipak samo gosti i hodočasnici. Potrebno je, sto­­ga, češće uzdići oči od ove materijalne prolaznosti i zagledati se u našu stvarnu domovinu - koja je na nebesima.

Blagdan pojedinog sveca Crkva od davnina slavi na dan njegove smrti. I to sasvim svjesno. Mi vjerujemo da je dan smrti za njih istodobno postao rođendan za nebo jer su na kraju ovozemaljskog života prispjeli u vječnu Božju slavu. Vječni život nama je darovan svetom vodom krštenja. U tom sakramentu svaki je od nas s Kristom umro i uskrsnuo. Krštenjem smo upisani u nebesku knjigu živih. U svakoj misi molimo kršćanski zaziv: „Tvoju smrt Gospodine naviješta­mo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo.“ To je Tajna naše vjere, to je slika kršćanskog života i izvor naše nade.

Na putu naše vjere nije dovoljno samo naviještati smrt, nego, nadasve, treba slaviti uskrsnuće. To je ona Radosna vijest najveće pobjede nad silama tame i zla, nad grijehom i nad smrću. Uskrsnim danima odzvanja poklik kršćana: „Krist je uskrsnuo, aleluja, aleluja.“ Taj radosni događaj uskrsne pobjede objava je čovjekova spasenja i nadilazi svu mudrost ovoga svijeta. Napredak tehnike i znanosti može samo poboljšati materijalne uvjete ljudskog života, produžiti godine boravka na zemlji, razbuditi želje i osjećaj zadovoljstva. No, sva djela čovjekovih ruku zaustavljaju se pred zidom smrti. A vjera nam omogućuje prelazak granice zemaljskog horizonta. Božja nam Riječ jamči da iza smrti nije praznina ništavila i zaborava, nego život vječni. Stoga, slaviti uskrsnuće isto je što i vjerovati da je Isus Bog, a naša budućnost da nije grobna tama, nego radost vječnog života i zajedništva sa svojim dragima i svim svetima kod Oca nebeskog.

Banalizira li se i tabuizira smrt danas? Čini se kako je život vrijedan samo kad si mlad, a mediji promoviraju stil „živi brzo, umri mlad“.

Svi se mi vremenom na ovu zemlju naviknemo, a često nas i zarobi to vremenito i prolazno. Godinama smo odgajani i udomljeni u ovom što nazivamo „naš svijet“. S tisućama ugodnosti i pripadajućih ograničenosti prilično smo zavedeni i ovisni o svim našim razlozima uspjeha, sreće i zadovoljstva što nam ih ovaj svijet nudi. Tjelesnim očima primjećujemo samo materijalnu stvarnost, i pogled se zaustavlja na uskim horizontima onoga što mogu dotaći naše ruke. A onda dođe vrijeme kad osjetimo nemir u srcu i kako nas ovaj svijet ne ispunja, da smo tu kao neki stranci, pa nas obuhvaća čežnja za prostorima slobode koju naše srce nazire izvan granica onoga što nam je darovano ovdje i sada. Slutimo da je sve iskustvo našeg života, svijeta i povijesti ipak nešto predzadnje što u duši rađa nemir i želju za onom konačnom i vječnom domovinom. Ta slutnja budućnosti koja nadilazi sve vreme­ni­to i zemaljsko jest glas besmrtnosti u nama i konačna „istina našeg života“.

Svatko traži odgovor na pitanje: Što će – u bližoj ili daljnjoj budućnosti – biti sa mnom, s mojim poslom, s mojim planovima i željama, s mojom obitelji i narodom? Uz ta predvidljiva pitanja o pojedinostima naše bliže ili dalje zemaljske budućnosti, još je dublje pitanje o konačnoj svrsi i smislu života te o čovjekovim posljednjim stvarima. Na ta nas pitanja najčešće potiču patnje u kojima ne vidimo izlaza, promašen život, teška bolest, starost u samoći ili smrt drage osobe. Pitamo se: „Ima li budućnosti i onda kad sve izgleda izgubljeno i beznadno, kad se osjetimo tako slabi i nemoćni?“ Ne samo vjernici, nego i oni ljudi koji su daleko od Crkve traže odgovor o konačnoj budućnosti koja će svemu dati smisao i sve ispunjenjem zagrliti, pa i ono u čemu ljudski pogled ne vidi ni smisla ni nade. Hoće li vječnost obasjati i našu smrt, a svemu onom što je bilo djelomično darovati konačnu puninu i ostvarenje? Osjećamo da samo ta zadnja budućnost može dati jedini pravi smisao, kako ljudskom životu, tako i cijeloj povijesti čovječanstva. Naša kršćanska vjera u svjetlu uskrsnuća pomaže nam osvijetliti izvornu čovjekovu slutnju i čežnju za budućnošću, kad će se sve stvorenje upotpuniti u Božjem naručaju.

Kako Katolička crkva gleda na fenomen kliničke smrti i iskustva ljudi koji su prošli „fenomen tik prije smrti“, takozvanu graničnu situaciju? Je li se itko zapravo „uspio vratiti“ da nam prepriča kako je na drugom svijetu?

Samo Bog zna što je sve u nebu „i onaj kome on hoće objaviti“. Svim ljudima došao je Isus Krist, utjelovljena Božja Riječ. No, On nam nije kazivao detalje života u nebu. Ipak, izgleda da je nekima dao viđenja koja svima nama mogu biti na prosvjetljenje i ohrabrenje. Pročitao sam da je nedavno jedan devetogodišnji dječak usred operacije doživio kliničku smrt. Srećom spašen je i dobro se oporavio. Tek nakon mjesec dana ispričao je svoj doživljaj: „Mama, vidio sam svoju sestru u nebu.“ Majka se iznenadila jer nikome nije kazivala da je izgubila dijete u spontanom pobačaju. „Mama, Isus me posjeo na svoja koljena, vidio sam zlatne ulice i šareno cvijeće, a sa sestrom sam razgovarao.“

U ovakvim se doživljajima ne radi o potvrđenoj objavi, ali ipak može nam biti pojašnjenje: U nebu te Isus prima osobno, kao da je tu samo radi tebe; međusobno se poznajemo božanskim znanjem, daleko većim od sadašnjih ograničenih ljudskih sposobnosti; u nebu je sve lijepo, radosno… i nije dosadno.

Kada čovjek umre, svjedočimo kako u različitim mjestima postoje različiti običaji vezani uz pogreb i vrijeme neposredno poslije ukopa. Imaju li ti običaji veze s kršćanskim poimanjem zagrobnoga života i postoje li neki nekršćanski običaji koji su se uvriježili u narodu?

Osobno veoma poštujem narodne običaje i tradicije, pa i one povezane s vjerskim sadržajima. Različiti su po svijetu, kao i kod našeg hrvatskoga naroda. Vjerujem da svećenici i danas s narodom mogu pročišćavati sve natruhe suprotne kršćanskom duhu. I kroz ovaj Katolički tjednik moguće je obrađivati narodne običaje potičući pozitivno što izgrađuje, a pažljivim tumačenjem pokušati zaustaviti ono što nije prikladno ljudskom i kršćanskom dostojanstvu.

Vezano za sprovode meni se ne sviđa uporaba trube budući da je to isključivo vojna počast. K tomu, u Dalmaciji sve češće nastupaju klape. Ponekad je to vrlo lijepo jer su klape u svojim početcima i nastale od crkvenih pjevača. Problem je samo kad župnik s rodbinom ne priprema sprovod u svim detaljima, pa neki uzmu moderne pjesme koje ne mogu biti sastavni dio kršćanske liturgije.

S pogledom na smrt naš se ovozemaljski život pokazuje iznimno važnim; tjelesna smrt mu daje posebnu težinu i vrijednost. Potiče li nas tajna smrti živjeti radosno i zahvalno? Što nasuprot toj tvrdnji reći ljudima koji ne vide smisao u životu?

Svaki je čovjek hodočasnik na ovoj zemlji, zapućen prema vječnosti. Ta urođena određenost čovjeka za vječni život na nebu ne umanjuje našu obvezu da ovdje posvjedočimo ljubav prema Bogu i prema ljudima. Kršćanin je svjestan da ga kao zemaljskog putnika prema vječnosti obogaćuje i obvezuje dvojno državljanstvo: zemaljske i nebeske domovine. Kako lijepo reče sv. Pavao: „Zato se i trsimo da Gospodinu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni. Jer, svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.“ Ovim je riječima apostol ohrabrio svakog kršćanina da svoje patnje i križeve podijeli s Isusom sudjelujući tako i u njegovoj smrti, da bi već ovdje i konačno u nebu uživao i u njegovoj slavi.

No, svako ljudsko biće osjeća da mu je život na ovoj zemlji kao tijesno odijelo. Nijedna zemaljska radost, pa ma kako velika bila, ne može umiriti našu čežnju za vječnom i besmrtnom srećom – koju je Stvoritelj posadio u naša srca. Pa i u trenutcima kad doživljavamo velike radosti, odmah se nadvije neka sjena nestalnosti i nesigurnosti života - zbog sigurna i neizbježna svršetka. Život naš ovozemaljski sv. Pavao vidi kao progonstvo iseljenika, a naše tijelo kao privremeno i nesigurno boravište. Čovjekov besmrtni cilj i životni smisao nadilazi ovo ograničeno vrijeme i prostor „jer nemamo ovdje trajnoga grada, nego onaj budući tražimo“. (Heb 13,14) Ipak, ta čovjekova određenost za vječnost ne umanjuje našu zemaljsku radost ni svetost ljudskoga tijela. Zemlja je mjesto naše kušnje i vrijeme svjedočenja naše vjernosti

Često kada umre mlada osoba ili se dogodi, primjerice, prometna nesreća, ljudi to objašnjavaju pojmom sudbine. Koliko je taj pojam sudbine, kako bismo rekli, kršćanski?

Teško je prihvatiti smrt mlade osobe dok joj se život smiješi na svakom koraku, a budućnost izgleda svijetla i bezbrižna. No, „ako po nekom čovjeku dođe u svijet barem malo više ljubavi i dobrote, malo više svjetla i istine… tada je njegov život imao smisla“. Pred iznenadnom smrću ostajemo bez riječi, obuzeti mnogim pitanjima i osjećajem potpune nemoći. Svaka smrt, a poglavito ona u ranoj dobi pokazuje nam da nismo u potpunosti ni svoji ni mamini, nego smo bili i ostali dragocjeni Božji dar koji On povjerava, ali i uzima na vječno čuvanje i trajnu zaštitu. Liječnica Elizabeth Kübler Ross napisa: „Neki cvjetovi traju samo kratko vrijeme. Svatko im se raduje jer su oni prvi znakovi proljeća i nade. Potom umiru. No, oni su izvršili svoju ulogu, darovali su nam ono što su trebali.“ Prema tome, čitav naš život, bio on dug ili kratak kao vijek poljskog cvijeta, ima svoj istinski smisao samo kad ga shvaćamo kao dar Božji. Sve je u njegovim rukama, a mi tako neznatno utječemo na tijekove naših sudbina. Tek u vjeri kličemo: „Gospodin je dio moj – veli mi duša – i zato se u nj pouzdajem. To nosim u srcu i gajim nadu u sebi. Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe njegovo nije presušilo. Dobar je Gospodin onom koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži.“ (Tuž 3,21-25)

A jednog dana konačno će prestati sva patnja naših dana, zbog radosti ponovnog susreta u nebu, u savršenom zajedništvu s našim dragima pred Bogom. Isus ostaje vjeran svojoj riječi i svojim obećanjima. On je naša jedina nada, naš zemaljski mir i naš vječni pokoj. Znam da ljudi, posebno u nekim nekršćanskim kulturama, svoju slobodu i odgovornost previše pripisuju slijepoj sudbini. Ali, kad bolje pogledamo događaje oko sebe, vidimo da posljedice imaju i svoje jasne uzroke. Mnoge ne razumijemo jer je ograničeno naše znanje. Kršćanin će ipak u nadi rado uskliknuti: „Bog i nebo moja su konačna sudbina!“

Svećenik je često onaj koji posljednji razgovara ili kontaktira s umirućim. On je svjedok prelaska u bolji svijet u kojem će se svi umorni napokon odmoriti. Iako je tema malo osjetljiva, možete li nam reći o čemu tada pričaju umirući?

Bolni su ti zemaljski rastanci s dragim osobama i redovito ispunjeni osjećajem da smo im ostali dužni nešto reći, zagrljeni i s pogledom oči u oči. Barem još jedno iskreno hvala. To je važno! Za života razgovarati, pomagati, moliti… Poneke propuste ćemo lako oprostiti sebi i drugima. No, za mnoge ljude znam da im je najteže što umirućima nisu omogućili sakrament bolesničkog pomazanja, oproštenje svih grijeha i čistu dušu prije smrti. Iz toga proistječe i utjeha za obitelj. Za svećenika i nema ljepšeg doživljaja nego promatrati kako ukućani pobožno sudjeluju u slavlju sakramenta bolesničkog pomazanja. Vrlo je važno da ukućani starijim i bolesnim osobama omoguće susret sa Spasiteljem preko svećenika i milosti sakramenata. Bilo da ih dovezu u crkvu kad ne mogu hodati, ili da im župnik donese pričest u kuću. Danas se mnoge obitelji o ovim sakramentima kršćanske popudbine ustručavaju razgovarati s bolesnikom. Misle da će ga samo nepotrebno uznemiriti. Drugi na ovaj dar Božje milosti pomisle tek kad je prekasno. Možda ih smeta staro praznovjerje da se nakon bolesničkog pomazanja odmah umire jer se taj sakrament nekad i zvao posljednje pomazanje. No, kad bolje promislimo: Što dragocjenije možemo darovati bolesniku od Božje milosti oprosta? Sve je lakše i ljepše kad bolesnik zna da je oslobođen svih grijeha i da čiste duše može poći u susret svojem Stvoritelju.

Nemojmo biti lijeni svojim roditeljima i bračnom drugu svakog dana pokazati koliko ih volimo. Nemojmo čekati smrt pa da se onda trudimo na grobu nadoknaditi sve propuštene riječi i djela zahvalnosti. Pokažimo jedni drugima već danas koliko su nam važni i koliko ih volimo, a ne tek nakon smrti dolaziti na grob suznih očiju da zanemarenu ljubav i zahvalnost iskazujemo hladnu kamenu.