Mons. Joseph Arshad, novoimenovani biskup u Pakistanu: Iako pakistanski Ustav daje sva prava manjinama, katolici su jako diskriminirani

Početkom srpnja papa Franjo imenovao je savjetnika Apostolske nuncijature u Bosni i Hercegovini mons. Josepha Arshada biskupom biskupije Faisalabad u njegovoj rodnoj zemlji Pakistanu. Faisalabad je grad tekstila i treći je po veličini u toj nama dalekoj zemlji. Ima nešto više od četiri milijuna stanovnika. Biskupija Faisalabad druga je po veličini u Pakistanu, odmah poslije nadbiskupije Lahore, i broji oko 189 000 katolika u 28 župa.

 

Mons. Giuseppe Arshad je rođen 25. kolovoza 1965. u gradu Lahoreu u Pakistanu. Za svećenika je zaređen 1991., a od 1995. do 1999. studirao je u Rimu kanonsko pravo na Papinskom sveučilištu Urbanianum. On je prvi Pakistanac koji je ušao u diplomatsku službu Svete Stolice. S njim smo u Apostolskoj nuncijaturi u Sarajevu razgovarali o njegovu imenovanju za biskupa, životu katolika u Pakistanu, njegovu doživljaju BiH, ali i o skandaloznom zakonu o blasfemiji zahvaljujući kojem su brojni kršćani u toj zemlji mučeni, a nerijetko i ubijani...

Vaša ekscelencijo, papa Franjo početkom mjeseca imenovao Vas je biskupom biskupije Faisalabad u Vašoj rodnoj zemlji Pakistanu. Koji su vaši utisci, jeste li to očekivali?

Moje imenovanje za biskupa u Faisalabadu u Pakistanu bilo je veliko iznenađenje. Prihvatio sam to imenovanje u duhu služenja jer ako smo postali svećenicima, trebamo biti poslušni i prihvatiti na što nas Crkva poziva i što traži od nas.

Vi se nekoliko godina nalazite u BiH. Kakva su Vaša iskustva s njezinim narodima i građanima? Kakav je, prema Vašem mišljenju, položaj katolika u BiH i možete li ga usporediti s položajem katolika u Pakistanu?

Prije svega, rekao bih kako je iskustvo ovdje u BiH bilo jedno veliko bogatstvo za mene. Manje-više mi smo u istoj situaciji. I ovdje su katolici u manjini kao i u Pakistanu. Nekako se nalazimo u sličnoj situaciji. U svezi s narodima i građanima u BiH, ovdje sam zaista naišao na prijateljski narod i oni su otvorena srca za strance.

Kako doživljavate svoju misiju u BiH i ovdašnje katolike?

 

Kao što sam već rekao, moje diplomatsko iskustvo ovdje je dosta obogaćeno, ali mi svi znamo da politička situacija ovdje nije jednostavna i lagana. Postoje ogromne razlike i određene poteškoće koje političari moraju nadići zbog dobrobiti ove zemlje. Naš katolički narod, iako je brojčano najmanji, ima veliku ulogu u BiH koja se treba nastaviti. Mislim da BK BiH treba iznaći bolji modus i načine pastorala u ovoj situaciji. Oni već puno rade na tomu, ali još uvijek trebaju iznalaziti načine pomoći katolicima u BiH

Što mislite o odnosima između Vatikana i BiH, i povucite paralelu s Pakistanom?

Mislim da je teško povući paralelu jer su situacije u BiH i Pakistanu jako različite. Iako smo mi kao katolici i ovdje i u Pakistanu manjina, situacija je u potpunosti različita. A u svezi s odnosima između Svete Stolice i ovih dviju zemalja, moram naglasiti kako Sveta Stolica uvijek teži imati dobre odnose sa svim zemljama u svijetu. Vatikan ima dobre odnose s državom BiH, i nadam se da će se dobri odnosi uvijek poboljšavati.

Recite nam nešto više o životu jednog prosječnog katolika u vašoj zemlji.

Kako rekoh, tamo su kršćani manjina. Kršćanska zajednica u Pakistanu je na marginama društva i pod jakim je pritiskom. To je zajednica koja je uvijek u strahu i treba podršku Crkve. U ovim posljednjim godinama položaj kršćana je malo poboljšan, otvorene su razne crkvene institucije i škole. Sad su mladi više školovani jer Crkva puno ulaže u školstvo, ali život jednog mladog kršćanina u Pakistanu uvijek je težak jer mi živimo u zemlji s 97% muslimana, i ova zemlja se službeno zove islamskom zemljom. Iako Ustav daje sva prava i sva ljudska prava svim manjinama, na terenu u društvu jako su diskriminirane.

Imaju li crkvene institucije slobodu djelovanja u vašoj zemlji?

Ustav to predviđa i jamči. Mi možemo graditi crkve i škole, ali uvijek problem ostaje na društvenoj razini u praksi. Budući da je Pakistan bio engleska kolonija, Pakistanci muslimani često miješaju kršćane s Europljanima ili Amerikancima. Miješaju ta dva pojma i uvijek gledaju na kršćanstvo kao nešto uvezeno izvana. To nije istina jer smo mi tu rođeni, mi smo Pakistanci i naši su korijeni tu.

Mogu li, i ako mogu kako, katolici u svijetu i BiH pomoći katolicima u Pakistanu?

Sigurno mogu pomoći jer je Crkva univerzalna i svi uvijek trebamo biti jedni za druge. Mislim da je u ovom trenutku, osim slanja humanitarne pomoći, podrška molitvom iznimno važna. Na taj način kršćani ovdje mogu svojom molitvom pomoći kršćanima koji se suočavaju s velikim izazovima i poteškoćama.

Postoji li u Pakistanu međureligijski dijalog i možete li ga usporediti s dijalogom u BiH?

 

Istina, dijalog je uvijek potreban među religijama. U Pakistanu prije, recimo, 10 godina nije bilo uopće osjećaja za dijalogom. U posljednjih 10 godina dogodilo se puno napretka u tom pravcu. Sada se mnogo radi na boljem međusobnom razumijevanju, međutim ima mnogo posla na tom planu i to još uvijek nije na razini kao u BiH.

Koji su najveći izazovi s kojima se Katolička crkva susreće u ovom trenutku u Pakistanu?

Kao što sam već spomenuo, kršćanska zajednica u Pakistanu je iznimno marginalizirana i diskriminirana. Tendencija k islamizaciji društva još više otežava katoličkoj zajednici i Crkvi. Osamdesetih godina prošlog stoljeća na vlasti je bio jedan diktator general koji je za svoje vladavine donio mnoge zakone u korist toga da Pakistan postane islamskom zemljom. Nakon njega mnoge sljedeće vlade su donijele dodatke na postojeće zakone koji su još uvijek zakomplicirali život manjina, pa tako i kršćana. Među njima je i zakon o blasfemiji.

O tomu je i sljedeće pitanje. Naime, često čujemo u vijestima o zakonu o blasfemiji u Pakistanu kada razularena rulja počne paliti kuće i ubijati kršćane samo na osnovi glasine da je netko negdje nešto loše rekao o islamu. Je li to zaista tako?

Ovo je zaista pravi problem. Zašto? Zato što sve te optužbe nisu uvijek istinite. Svi slučajevi, stotine i tisuće slučajeva koji su se u posljednje vrijeme izdogađali, nisu dokazani. To znači da jedini druge optužuju, primjerice, iz društveno-ekonomskih razloga, a ne religioznih. Uzmimo za primjer razmirice u svezi s vlasništvom između kršćanina i muslimana. Tada musliman jednostavno može optužiti kršćanina za blasfemiju i često, pa čak skoro i uvijek, su ti slučajevi optužbe neistiniti. To je istinski i veliki problem za nas. Već godinama biskupi, a i politički lideri traže i mole da se promijeni taj zakon, ili da barem budu pažljiviji kad prijavljuju te slučajeve policiji. Kad se to prijavi, istraga treba biti na višoj razini jer u tom istraživanju mora izići istina, a ne samo da se ljudi osuđuju bez dokaza. Ali i primjena tog zakona je iznimno teška jer muslimani s vjerskim osjećajima već znaju kad je optužba došla, informiraju članove obitelji i sve osobe u okružju, i oni već sami primjenjuju zakon. Oni situaciju uzimaju  u svoje ruke i žele presuditi katoliku. U mnogim slučajevima, ako je policija intervenirala za tog kršćanina koji je optužen, često mase otmu tu osobu od policije i presude joj ubivši ju bez dokaza.

Vi ste prvi Pakistanac koji je ušao u diplomatsku službu Svete Stolice. Na što biste stavili naglasak u svojoj višegodišnjoj diplomatskoj službi?

Moj biskup me 1995. zamolio da idem studirati kanonsko pravo u Rimu. Rekao mi je da postoji potreba u biskupiji za nekim tko će završiti kanonsko pravo. Po dolasku u Rim, nakon dvije godine sam postigao stupanj magisterija. Kad sam se trebao vratiti u Pakistan i biti na službi Crkvi i narodu, tada su me 1997. pitali da uđem u diplomatsku akademiju Svete Stolice. Nije mi bilo jednostavno prihvatiti taj poziv, ali sam pristao. Tada nisam ni znao što je diplomacija. Nakon studija započeo sam 1999. svoju diplomatsku službu, prošao sam kroz različite zemlje u svijetu. Prvo sam bio na Malti, pa onda u Šri Lanci, Bangladešu, Madagaskaru, i na kraju u Bosni i Hercegovini. U svakoj zemlji situacija je različita, ali mogu reći da je moje diplomatsko iskustvo mnogo bogato i da će mi pomoći u budućoj službi.

Vraćate se u svoju rodnu zemlju. Što je sa službom u diplomaciji?

Biskup je pastir u svojoj biskupiji. On se brine o vjernicima koji su mu povjereni. Ja želim biti jako blizu narodu, svojim svećenicima, redovnicima i redovnicama. S njima zajedno želim služiti našemu narodu. Istina, diplomacija i iskustvo koje sam stekao pomoći će mi u mojoj biskupskoj službi kad se vratim u svoju biskupiju.