Damir Peštalić, glavni imam Islamske zajednice u Srebrenici: U Srebrenici se nakon genocida lome mnoge političke nesuglasice, a najviše trpe mladi ljudi

Zasigurno nema iole obrazovanijeg čovjeka koji nije čuo za Srebrenicu i masovne ratne zločine koji su se tu dogodili 1995. Riječ je o gradiću blizu granice BiH i Srbije, koji je nažalost postao sinonimom ratnoga stradanja. Genocid u Srebrenici, koji se dogodio u srpnju 1995., podrazumijeva ubojstvo oko 8 000 bošnjačkih muškaraca, u rasponu od maloljetnika do staraca, te etničko čišćenje više od 25 000 ljudi s područja enklave. Zločine je izvela Vojska Republike Srpske pod zapovijedanjem generala Ratka Mladića. Taj događaj je među najstrašnijima u suvremenoj europskoj povijesti i slovi za najveći pokolj na Starom kontinentu nakon Drugog svjetskog rata. 

Na obljetnicu stradanja zanimalo nas je kako danas živi Srebrenica. U tom povodu razgovarali smo s Damirom Peštalićem, glavnim imamom Islamske zajednice u Srebrenici, koji već deset godina živi u tom gradu sa suprugom i troje maloljetne djece. Upitali smo ga ima li napretka, pomirenja, kako preživjeli gledaju na haaške sudske procese, što misle o UN-u, ali i o međuvjerskom dijalogu te pomirenju...

Poštovani efendija Peštaliću, genocid u Srebrenici je najveće masovno ubojstvo u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Nakon pada Srebrenice u ruke srpskih vojnih i policijskih snaga ubijeno je, prema dostupnim podatcima, oko 8 000 nenaoružanih muškaraca koji su mislili da imaju utočište u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda. Recite nam na komu leži glavna krivica za ovaj strašni zločin?

Krivci se znaju, a to je potvrđeno i presudom u Haagu. To su Vojska i Policija Republike Srpske. Oni su u ime srpskoga naroda i ovog genocidnog entiteta (Republike Srpske) počinili genocid nad Bošnjacima Srebrenice. Mi Bošnjaci imamo apsolutno pravo svakog Srbina i svaku drugu osobu koja ne osudi te zločine i ne nazove ih pravim imenom – genocid, proglasiti sudionikom u genocidu. Naravno, sve te zločine ne bi mogli izvesti sami da nisu imali podršku JNA i Srbije koja je i počinila agresiju na našu državu Bosnu i Hercegovinu.

Je li UN mogao i ako jest, zašto nije spasio Srebrenicu?

Velika je to institucija da ne bi mogla spasiti jednu Srebrenicu. Zašto nije pomogla Bošnjacima Srebrenice, zašto ih nije spasila, to samo ona zna, te na kraju međunarodna zajednica je agresora za njegov zločin genocida nagradila darujući mu entitet Republiku Srpsku u kojem se nalazi i Srebrenica. Odgovor na ovo može samo dati međunarodna zajednica, a mi Bošnjaci nikada to nećemo razumjeti, ali isto tako nikada nećemo zaboraviti da više ne smijemo vjerovati da će nas netko spasiti. To su samo bile laži.

Svjedoci smo posljednjih, blago rečeno, čudnih odluka Haaškog suda u svezi s ratnim zločinima u BiH. Kakav je odnos Haaškog suda prema preživjelim Srebreničanima?

Možete li zamisliti kako se osjeća majka koja još nije našla kosti svojega djeteta, a zločinci koji su to uradili već su na slobodi. Nama ostaje nadati se pravdi od Boga, koja će sigurno doći i gdje će svaki čovjek odgovarati za ono što je uradio.

Kako komentirate sudske procese protiv Karadžića i Mladića? Rugaju li se oni žrtvama i međunarodnoj pravdi?

Povijesno je važno za Bošnjake i za cijeli svijet da je genocid presuđen i da su dvojica glavnih aktera privedena pred lice pravde. Sve što ti krvnici tamo rade, govori samo o njima, što drugo i očekivati... Mi nemamo pravne, niti bilo koje druge mogućnosti da ih sankcioniramo, ali Haaški tribunal ima, i nadamo se da će to i uraditi.

Srebrenica nakon isprike predsjednika Srbije Nikolića - je li to početak nove ere u odnosima između dviju država ili „trenutak slabosti“...?

Nama ne trebaju isprazne riječi, nama trebaju djela koja će to potkrijepiti. Dosta je bilo praznih riječi. Ako se gospodin Nikolić iskreno ispričao za genocid nad Bošnjacima, neka dođe u Potočare, neka oda počast našim najmilijim, i posluži kao primjer ostalim Srbima. Dakle, ako ne bude djela, smatram da je to samo jedan u nizu političkih poteza.

U BiH se, izgleda, o Srebrenici govori samo pred izbore i na tužne obljetnice. Kako danas žive Srebrenica i njezini stanovnici? Ima li posla, ima li mladih, ostaju li ljudi ili život započinju negdje drugdje, daleko...?

      

Zahvalni smo dragom Bogu što nam je dao priliku da nakon genocida možemo ponovno pokušati organizirati svoje živote u Srebrenici. Žrtve genocida, posebno majke i mladi, naš su ponos. Preživjeti genocid i ponovno imati snage vratiti se na mjesto gdje ste izgubili sve, veliki je potencijal. Povratak je proces i treba dosta truda i zalaganja da u potpunosti uspije. Mi očekujemo da svatko radi svoj posao i da se u Srebrenici naprave uvjeti da svatko može živjeti od svojega rada i da Srebrenica bude privlačna za sve one koji bi došli u nju. U Srebrenici je najživlje sad pred dženazu. Mi to na neki način razumijemo, i već smo na takav tempo i navikli, i zahvalni smo našim Srebreničanima i svim ostalim  našim prijateljima iz cijele BiH i dijaspore, Amerike i Australije koji dođu u srpnju u Srebrenicu i ne dopuštaju da se zaboravi srpanj 1995. Srebrenica je najtužnije mjesto na svijetu, ona je rana svakog Bošnjaka, ali Srebrenica ima svoje pobjednike, ima mlade ljude koji su preživjeli genocid, izgubili u njemu svoje najmilije, završili fakultete i došli u svoju Srebrenicu. Došli su boriti se s vjetrenjačama, ali ne odustaju, oni traže istinu i pravdu. Mnogi ti mladi ljudi su zasnovali svoje obitelji u Srebrenici, imaju svoju djecu koja idu u vrtić, u školu i oni na neki malo specifičniji način žive svoj život kao i njihovi vršnjaci u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Nažalost, na Srebrenici se lome mnoge političke nesuglasice i najviše trpe mladi ljudi koji su se vratili u svoj grad i koji žele Srebrenicu kakva je bila nekad prije genocida.

Ima li suživota danas, kakvi su odnosi među ljudima? Jedna od dviju franjevačkih provincija u BiH nosi ime Srebrenice... Zanima nas ima li međureligijskog dijaloga u Srebrenici danas?

Drago nam je da je obnovljena katolička kapela u Srebrenici i nadamo se da će se svi katolici koji su živjeli prije genocida u Srebrenici vratiti, te želim naglasiti da s Katoličkom crkvom imam korektne odnose. Nažalost, s Pravoslavnom crkvom nemamo suradnju osim što se onako ponekad vidimo i pozdravimo. Čekamo jasnu ispriku za genocid od strane Pravoslavne crkve koja se itekako ima zašto ispričati. Sjetimo se samo osvještavanja Škorpiona koji su ubijali našu djecu. Sa Srbima za koje znamo da nisu sudjelovali u genocidu imamo komunikaciju, posebno s mladeži koja je rođena poslije genocida i nadamo se da će ta mladež zajedno s našom graditi bolju budućnost, koja neće nikad dopustiti da se bilo kome dogodi genocid.

Koliko pravoslavna crkva u dvorištu Fate Orlović utječe na život Srebreničana svih nacija?

Utjecaja ima, ali taj utjecaj je na neki način zasjenjen novom provokacijom, gradnjom crkve u blizini Memorijalnog centra. Memorijalni centar je sveto mjesto svih Bošnjaka, to je mjesto boli, mjesto utjehe i mjesto nade za sve majke, supruge, sestre i djecu. Osamnaest godina od genocida, a Pravoslavna crkva još nije shvatila da se genocid osuđuje, a ne nagrađuje. Strašno.

Kako se Srbija i srpski narod u BiH danas suočavaju sa Srebrenicom i onime što se događalo tih tužnih dana u srpnju 1995? Postoji li pomak ili su razmišljanja ista kao 1995.?

Ima li pomaka? Ne znam što da vam kažem, nisam čuo nijednog Srbina u Srebrenici da je javno osudio genocid. Predsjednik RS-a Milorad Dodik dođe u Srebrenicu, prođe pored Memorijalnog centra i preko 5 000 bijelih nišana, i ne postidi se zločina koji je počinjen u ime njegova naroda, nego i kaže kako u Srebrenici nije počinjen genocid uz ovacije podrške velikog broja ljudi – Srba. Bojim se da moram reći da nema nekih značajnijih pomaka, ali to ne znači da još nemaju priliku. Trebaju samo shvatiti i pogledati istini u oči, neka uzmu primjer Njemačke koja se osvijestila nakon genocida nad Židovima.

Hoće li ikada doći kraj političkim igrama oko Srebrenice?

Nadam se, molim dragog Boga da do toga dođe zbog ovih mladih ljudi koji i pored sve boli nisu pokleknuli, nego su došli u svoju Srebrenicu i odabrali ju za mjesto svojega života.

Pozivam sve političare da prestanu s igrama kada je u pitanju Srebrenica. Dužni su učiniti Srebrenicu mjestom poželjnim za život.

U sjedištu UN-a se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, ali je izgleda riječ genocid nepoželjna u diplomatskim krugovima. Čini se kako se s pravom zamjera da UN čini malo na obilježavanju ovog zločina kojem je i sam kumovao? Šutnja i prešućivanje izgleda odgovaraju svima osim rodbini žrtava?

Svojom šutnjom su odobrile genocid nad Bošnjacima, a sada u miru dopuštaju da se negira genocid. Tu politiku mi Bošnjaci ne razumijemo. Imali smo nedavno situaciju kada je naša majka Munira Subašić izbačena sa sjednice Glavne skupštine UN-a i nije joj kao žrtvi genocida dopušteno obratiti se. To je poniženje za sve majke, supruge i djecu. Oni i nakon 18 godina tragaju za kostima svojih najmilijih ubijenih u genocidu, i mole dragoga Boga da pronađu barem nekoliko kostiju kako bi imali bijeli nišan u Potočarima i imali svoje malo svetište na koje će otići umiriti svoju dušu i proučiti fatihu. 

Kakvu poruku iz Srebrenice šaljete za kraj ovog razgovora?

Srebrenica ima mlade ljude Bošnjake koji joj žele dobro, i samo traže da se pravda provede, zločinci kazne, priznaju svoje zločine i mjesta gdje su zatrpavali tijela ubijenih Bošnjaka, kako bi barem na dostojanstven način pokopali svoje najmilije. Pozivamo sve dobronamjerne ljude i institucije da podrže ove mlade ljude i da svi zajedno pravimo jaku i stabilnu Srebrenicu.