Grad na devet rijeka, kruh sa sedam kora

Sanski Most je grad i središte istoimene općine u sjeverozapadnoj Bosni i Hercegovini. Nalazi se u srednjem toku rijeke Sane, u području Bosanske Krajine između Prijedora i Ključa. Oslonjen je na planinu Grmeč sa zapada i planinu Mulež te nisku Behremaginicu s istoka. Smjestio se na 160. metru nadmorske visine. Područje općine Sanski Most se može pohvaliti predivnim vodenim bogatstvima čak devet rijeka i rječica...

  

Vozeći se prema Sanskom Mostu i razmišljajući što znamo o tom kraju u kojem nikad prije nismo bili, zaključili smo kako bez nečije pomoći uopće ne znamo mnogo. Sjećajući se na djetinjstvo i davno prošlo doba socijalističkog TV marketinga, u svijest nam se vraća jedinstvena reklama Tvornice trikotaže i konfekcije Sana Bosanski Novi, koja glasi: „Sve rijeke teku od izvora prema ušću, samo Sana teče prema vama.“ Iako relativno mala, posebice u regionalnim i globalnim okvirima, rijeka Sana je tako ušla u popularnu kulturu kao sinonim za čistu i mirnu rijeku koja prolazi kroz Sanski Most te se na kraju ulijeva u Unu.

Nažalost, uz ratnu okupaciju, Peti korpus i njegove generale, zasjedanje ZAVNOBIH-a, to je sve što smo znali o ovome kraju. Zaista malo, premalo.

Zdravi smisao za šalu

Kada se nađete prvi put u potpuno novom gradu, nije lako doći na odredište. Bez obzira koliko mali ili veliki grad bio, teško je bez navigacije doći do željenoga mjesta. 

Stigavši pred katoličku crkvu u Sanskom Mostu, na ulici koja razdvaja župni ured od crkve vidjeli smo izvođenje velikih radova. Građevinski strojevi su pravili buku, a užurbani radnici su postavljali cijevi i kabele te valjkom ravnali šljunak, utirući tako put asfaltu koji tek treba doći. Nakon „probijanja“ kroz metež radnika, strojeva, buke i prašine, ispred župnog ureda smo doživjeli „prijevaru“. Nakon što smo pozvonili na vrata, otvorio nam je skromni gospodin u civilnoj odjeći koji se nije predstavio. „Molimo vas, je li tu župnik?“, pitali smo. „Nažalost, nije. Jeste li vi iz Sarajeva? Čekao vas je do maloprije i morao je ići“, odgovorio nam je samozatajni čovjek. Iako smo bili zakazani za razgovor u tri sata, malo smo zakasnili, ne svojom krivicom jer je put bio nepredvidiv, a valjalo je prevaliti svu razdaljinu od Sarajeva do Sanskog Mosta. Pomalo zbunjeni, tražili smo broj mobitela župnika, što smo i dobili od mirne, nezainteresirane, ali i na trenutke nama poznate osobe. Nakon našeg poziva, telefon u njegovim rukama počeo zvoniti te smo shvatili kako smo „prevareni“. Skromni gospodin za kojeg smo mislili da je prakaratur, domar ili župni vikar koji nije ovlašten primati novinare, bio je fra Ivica Matić, župnik župe Uznesenja Marijina u Sanskom Mostu, nama poznat kao nekadašnji župnik u sarajevskom naselju Dobrinja. Mala je to kazna na naše kašnjenje koje nema opravdanja, a doček zaista originalan. Nakon kratke okrjepe, krenuli smo odmah na teren. Naš sugovornik, osim smisla za šalu, pokazivao je odlike pravog novinarskog event menadžera. Čitav obilazak sanske župe je već zamislio u svojoj glavi i isplanirao, naši sugovornici su znali teme razgovora, a mi smo samo uključili diktafon. Zaista specifična situacija u kojoj smo se našli, pogotovu ako se sjetimo nekih župa i svećenika koji nas godinama izbjegavaju besmislenim izgovorima ili odgovornosti prebacuju na kapelane, ograničavajući razgovor na bijednih 10 minuta (uz mjerenje vremena da slučajno ne bismo razgovarali, recimo, 12 minuta) pravdajući to nedostatkom vremena zbog pastoralnih obveza.

Začudo, s fra Ivicom o župi nismo ništa razgovarali jer je naš domaćin htio da njegovi župljani kažu sve što imaju na srcu. „O župi možete sve pronaći u knjigama“, rekao nam je.

Prvo smo s njim fotografirali crkvu izvana, ali s pozicije koju je on odredio budući da se i sam pomalo bavi fotografijom, te smo krenuli s njim u posjet župljanima.

Raditi i Bogu se moliti, i sve će biti dobro

Nakon dva-tri kilometra asfalta i na trenutke lošeg makadama, došli smo „na megdan“ prvoj našoj sugovornici - Milki Čengić. Ova skromna gospođa je pravi predstavnik sanske župe. Aktivna je u crkvenom pjevanju, plete, radi oko kuće i, naravno, moli se Bogu.

S njom smo u ugodnu ozračju seoskog imanja razgovarali o životu iz kojeg se mogu iščitati sve tegobe kojim su živjeli i žive ovdašnji stanovnici. Dok su se oko nas mačka i pas zajedno igrali, a domaće kokoši slobodno šetale po dvorištu, uz sok iz domaće radinosti započeli smo zanimljiv razgovor, prvo o pletenju i narodnim nošnjama, a kasnije o životu općenito.

„U životu sam radila različite ručne radove, ali sada uglavnom radim priglavke. To mi je i zabava i hobi jer sam ostala sama na ovom imanju. Imam 71 godinu i ne može se raditi kao što se prije moglo. Odmalena sam stekla radnu naviku i uvijek sam željela raditi. Rođena sam 1942. i tada nas je bilo devetero djece u roditelja. Otac mi je poginuo 1944. i ja ga nisam upamtila“, kaže nam naša sugovornica i naglašava kako je nju i njezinu braću i sestre mama učila da se mora raditi i Bogu moliti kako bi sve bilo dobro. „Svaku večer smo imali zajedničku molitvu klečeći na zemlji jer nije bilo podova. Mi smo se s tim suživjeli. Bili smo više gladni nego siti, ali Bog nas je podario zdravljem tako da smo svi bili čvrsta djeca. Kako je koje dorastalo, išlo je svojim putem. Mama je uspjela školu dati samo dvojici braće, a mi ženska djeca smo učile samo da znamo čitati“, kaže Milka. Priča nam kako se udala za svog pok. muža Antu 1961. Kao većina parova, tada su počeli od „kašike“. Budući da se danas skoro nitko ne želi udavati i ženiti bez materijalne osnove u obliku kuće, stana, dobroga auta te diplome po mogućnosti „jakog“ fakulteta, kako bi novac bez problema kapao, njezina priča izgleda mnogo zanimljivija. „Bila sam sretna zato što će sve što stvorimo biti naše jer ništa nismo naslijedili od roditelja. Muž je bio majstor i znao je svašta praviti, raditi i zarađivati. Sve ove objekte oko nas mi smo uradili. Rodili smo dvoje djece i ona su nam kasnije pomagala. Sin Marinko mi je završio za liječnika i živi ovdje u blizini, oženjen je i ima dijete. Napravio je sebi tu kuću. Puno ga cijene i vole, a kćerka je u Austriji“, rekla nam je Milka i naglasila kako joj je danas veliki problem što nije uplaćivan staž da bi sada imala mirovinu. Ističe kako je djeca nisu zaboravila, međutim, izgleda da ljudi kojima je rad u krvi nisu navikli na darove. „Takav je danas zeman da i djeci treba novac bez obzira koliko zarade. Sin mi svaki dan dolazi i obilazi me. Ja dokle god budem mogla radit', radit ću da ne postanem parazit. Bog je stvorio čovjeku ruke da radi i svojim se rukama hrani. Sijem vrt i radim oko kuće koliko mogu, a kad sjednem odmoriti, gledam da vidim što sam uradila te pletem čarape. Prije sam mogla prodati. Fra Mijo mi je nalazio kupce za skoro stotinu pari, što mi je mnogo značilo da si kupim, primjerice, drva. Nisam nikada raskošno živjela, stoga mi je dosta onoliko koliko imam. Zahvalna sam Bogu što u ovim godinama mogu raditi“, rekla nam je radišna sugovornica.

Biciklom na misu u 71. godini

„Kakav je župnik?“, upitali smo je. „Kad nam je fra Mijo prošle godine odlazio, mi smo plakali kao za ocem svojim. Nismo vjerovali da će takav čovjek ponovno doći. Kada je novi župnik došao, vidi on mi plačemo, a ja mu baš velim: 'Ujko, nemojte vi misliti da mi plačemo što Vi dolazite, nego plačemo što nam fra Mijo odlazi. Kamo sreće da doživimo Vašu smjenu da zaradite da ovako budemo plakali.' Fra Ivica je naš, rođen je ovdje. Pravi je i nemamo mu što prigovoriti. Ima nas koji ne valjamo“, rekla je Milka i naglasila kako svake nedjelje ide u crkvu na misu, i to biciklom tri kilometra ili pješke, a nekad je netko preveze automobilom.

Rat je uvijek neizostavna tema pa je priča krenula u tom pravcu. „U ratu je bilo teško. Prolaziš kroz pusta sela; otišli ljudi; dođeš u crkvu, nema tko mise odgovarati. Čitala sam, misa bez pjesme je kao dan bez sunca. A Bog mi je dao neku smjelost i snagu i prva povedem pjevati. Imali smo svoje probe, nismo išli nazad nego samo naprijed. Ja sada sa 71 godinom vodim pjevanje u crkvi. Zbor ide sve na tanje; mladi nisu zainteresirani. Imamo petero djece do 8. razreda, ali nisu raspoloženi za pjevanja. Danas na nedjeljnoj misi bude 40-ak vjernika. U ratu je bilo teško. Zolju su nam bacili na kuću; sinu prijetili da će ga ubiti. Dok su telefoni radili, bilo je zastrašivanja: 'Što čekate, ustaše na srpskom teritoriju, bježite, bit ćete poubijani za pola sata.' Trpjeli smo svašta, ne daj Bože ponovno to doživjeti. Bilo je i pljački, pucanja po kući. Samo smo se Bogu molili da sačuva sina. I sačuvao je. Nismo htjeli ići, ovo smo stekli pošteno i sami nismo nikome zlo nanijeli; valjda nas nitko neće dirati“, komentira Milka situaciju u ratu ističući da su kasnije htjeli možda i otići, ali se nije imalo kamo.

Nakon razgledanja sobe u kojoj se nalaze sve ispletene čarape, krenuli smo k novim sugovornicima - Ivi i Vesni Čavlović koji imaju, rekli bismo, svoj privatni biznis - cirkular s pomoću kojeg pridonose kućnom proračunu.

Velike obitelji su bogatstvo

Uz zvuke cirkulara koji reže drva, s njima smo razgovarali o ekonomskom stanju u župi. Nakon nekoliko rečenica zaključili smo da je i ovdje situacija ista kao i svugdje u BiH: životarenje i borba za opstanak. „Gurav je život. Tko je navikao radit', onda Bog pomaže, ako leži, onda reži i od njega bježe“, rekla nam je Vesna u razgovoru. Inače, ova obitelj ima sedmero djece. Sigurno je to rijetkost u čitavoj biskupiji pa i šire, pogotovu danas kada je politika zwei kinder došla do savršenstva. Zanimalo nas je kako su se odlučili na toliko djece i što bi poručili parovima koji imaju jednog ili dva potomka. „Kako je imati mnogo djece? Oni ne znaju što valja. Imamo troje u Njemačkoj i četvero kod kuće. Jedan sin je oženjen, jedna kćerka je vijećnica, najstarija kćer radi doktorat u Njemačkoj... Lijepo je imati djecu, ja sam najsretnija na svijetu. Djeci treba samo ljubav mame i tate. Svako dijete ima svoju nafaku. Ja ih imam sedmero i nikad mi žao nije. Moj muž ima sedam braće i tri sestre. Ja imam petero braće i sestara. Velike obitelji su bogatstvo“, rekla nam je Vesna za koju kažu da „nije htjela“ promijeniti svoje prezime. Naime, djevojačko joj je isto prezime kao i muževljevo.

Sanski Most veći i bolji od Žepča

Pričom o podrijetlu pojedinih imena i trebaju li žene zadržati svoje prezime, poveo se razgovor kako se Isus prezivao. Župnik se ponašao kao da je na satu vjeronauka. „Kako se Isus prezivao?“, pitao nas je i odmah nastavio: „Isus je osobno ime, a Krist je titula – spasitelj.“ Uto se u razgovor uključio Ivo s komentarom kako su prije svećenici tukli djecu kad ne znaju nešto na vjeronauku, a danas... „Morao si sve znati na krizmi, ako ne znaš, pukne te štapom, a sada ne smiju ni mame djecu tući po zakonu“, rekao nam je Ivo, a Vesna dodala: „Ako sam ja rodila dijete, nije zakon... ako ga je zakon rodio, onda neka ga zakon tuče... ja djecu svoju tučem.“ U daljnjem razgovoru smo shvatili kako su Sanjani veći lokalpatrioti od, recimo, Žepčaka. Za njih je i u šali Sanski Most središte svijeta, u šali izgleda, ali ozbiljno misle to. „Sanski Most je najbolji grad na svijetu“, rekli su nam na kraju i pritom nisu mislili samo na devet rijeka. Nakon razgovora sa supružnicima Čavlović, krenuli smo k našem trećem odredištu. Usput smo „razvezali“ priču o isplativosti uvođenja plinskoga pogona na benzinske motore. Župnik je vidno oduševljen smanjenjem izdataka za gorivo u svojoj, vjernicima raštrkanoj, župi. Žao mu je što i prije nije instalirao plin.

 Ispunjen hodočasnički zavjet u Lourdes

Po dolasku u obitelj Josipa i Marije Kaurinović koji imaju bolesnog sina Mileta, razgovarali smo s Marijom koja je bila jako bolesna i odlučila je ako se izliječi, otići u Lourdes na hodočašće, što je i ostvarila. „Imala sam jake bolove u kostima. Išla sam na pregled u Zagreb gdje su mi rekli kako lijeka nema – riječ je o istrošenosti, i jedino je rješenje bila operacija, ali nitko ne jamči da ću ostati pokretna i biti bolje. Kako živim na selu, imam bolesno dijete, moram biti pokretna, ne mogu mirovati. Nakon operacije puno mi je bolje, manji su bolovi. Radim oko kuće u vrtu i u kući. Oni su rekli da se ne bih smjela sagnuti, a kamoli teško raditi, te ići na fizikalne terapije“, rekla nam je Marija i naglasila kako ide na terapije te sama vježba. Razgovarali smo o teškim vremenima u prošlosti kada ljudi nisu imali skoro ni kruha, a danas svi imaju aute, kuće, mobitele. „Djecu moraju dovesti do pred školu ili crkvu, a mi smo pješačili kilometrima, išli na konjima, mučili se i bili smo sretniji. Danas svi kukaju kako je teško, svi puše cigarete, a prije smo kad se krava muze, gledali kao u ne znam što, a kad krava presuši, nemamo ništa, bukvalno smo gladni“, rekao nam je domaćin Josip uspoređujući današnja vremena kada je „loše“, s prošlim koja se predstavljaju kao bolja. Nakon razgledanja seoskog gazdinstva, došlo je vrijeme za rastanak. Iako u Sanskom Mostu nedostaje katolika, ipak treba gajiti nadu da će skorašnji ulazak Hrvatske u Europsku uniju cijelome kraju dati poticaj za ekonomski rast koji bi onda pratilo povećanje broja stanovnika.

Što o sanskoj župi kažu knjige?

Župa Sanski Most je vrlo stara i u prošlosti se javlja pod različitim imenima. U 14. st. na području današnje župe spominje se nekoliko crkava kojih, međutim, nema početkom 16. st. U Kamengradu kod Sanskog Mosta postojao je u 16. st. franjevački samostan, ali se ne zna točno kada je uništen. U 17. st. već se spominju župe Kamengrad i Majdan (Stari Majdan), koje su se vremenom stopile u jednu župu (Majdan). Ta župa je, nažalost, iščezla u vrijeme Bečkog rata krajem 17. st., a katolici su velikim dijelom prebjegli u prekosavlje.

Godine 1741. ponovno se spominje župa Majdan, ali u njoj nema nijedne crkve, niti župnik ima stalni stan. Sjedište župe je početkom 19. st. preneseno u skrovitu Sasinu, a 1884. u Sanski Most gdje su izgrađeni župni stan i drvena kapelica. Crkva je izgrađena1896. U razdoblju od 1981. do 1984. crkva je temeljito preuređena. U posljednjem ratu je, nažalost, potpuno srušena. Obnovljena je 1999. prema projektu sanacije iz 1980. a izradio ga je Zvonko Sigmund. Sanski Most je imao 1991. 1 650 vjernika, a danas manje od 200. Župu čine naselja: Sanski Most, Brdari, Husimovci, Kijevo, Kljevci, Krkujevci, Kruhari, Lukvice, Poljak, Škrljevita, Trnova i Zdena. U župi se nalazi jedna filijalna crkva u Kljevcima, u posljednjem ratu zapaljena, tako da su ostali samo zidovi. Župa ima šest grobalja. Fra Ivica je jedino duhovno zvanje iz župe od 1938.

Osim Sane, Sanski Most se može pohvaliti s osam rječica: Sanicom, Dabom, Zdenom, Blihom, Majdanskom rijekom, Japrom, Sasinkom i Kozicom, te s nekoliko kraćih ponornica. Na ovom području nalazi se i nekoliko jakih kraških vrela koja su istodobno i izvori rječica: Saničko vrelo, Dabarsko vrelo i vrelo Zdene.