Padom Berlinskog zida, Europa, a i cijeli svijet doživjeli su promjene koje su poprimile razmjere globalne kulturne revolucije. Posljedice te revolucije, koja gotovo neprimjetno traje i danas, utječu na vjeru i društveno-politički život svakoga kršćanina ili, bolje rečeno, svakoga čovjeka. Ti procesi su iznimno složeni, a neki gotovo nevidljivi te je potrebno mnogo znanja, volje i truda da ih se sve evidentira i prouči. Jedna od onih koja se aktivno bavi ovom nadasve važnom temom je Marguerite Peeters, praktična katolkinja, Amerikanka s belgijskom adresom (živi i radi u Bruxellesu) koja je postala priznati stručnjak na području međunarodnih organizacija, ljudskih prava, globalnih kulturnih promjena i postmoderne…
S njom smo razgovarali o
njezinu istraživačkom radu, novim globalnim odnosima, pojmu rodna ideologija,
ali i o ponovnom pronalasku kršćanskoga identiteta u današnjem svijetu…
Profesorice Peeters, koji su središnji izazovi za Crkvu u
novim globalnim odnosima nastalima nakon pada Berlinskog zida?
Na kraju hladnoga rata, Ujedinjeni su narodi
pokrenuli stvaranje takozvanog novog globalnog konsenzusa o normama,
vrijednostima i prioritetima za novo razdoblje, za 21. stoljeće, za doba
globalizacije. Pojavio se novi jezik koji izražava novu etiku. Ta je etika nova
zato što je postmoderna, ali i zato što je riječ o posve sekularnoj etici
suprotstavljenoj sustavu univerzalnih vrijednosti iz Univerzalne deklaracije o
pravima čovjeka (Opće povelje o ljudskim pravima) koja je bila otvorena za
transcendenciju i koja je u određenoj mjeri uključivala judeokršćansku
perspektivu. Nova etika dolazi sa sekulariziranog Zapada, a nameće se kao globalna. Licem u lice s tim fenomenom,
prvi izazov za Crkvu je biti ono što jest, biti vjerna Gospodinu Isusu jer će
najbolje služiti čovječanstvu ako bude ono što jest. Izazov za Crkvu je isto
tako razlučiti Božje naume za ova vremena, kao i djelovanje Duha Svetoga u
današnjem svijetu, da bismo se mogli posve poistovjetiti s tim naumima. O tomu
je riječ u „novoj evangelizaciji“.
Radikalna strana nove etike pokazuje se na
području antropologije u normama koje se odnose na „rodnu jednakost“ i
„seksualno i reproduktivno zdravlje“ i s njime vezana prava, što vodi do
globalizacije zapadne seksualne revolucije i ima razorne posljedice na obitelj,
društvo i vjeru u nezapadnim kulturama. Ovdje je izazov za Crkvu prenositi nauk
Crkve o muškarcu i ženi, o ljudskoj ljubavi i obitelji, i to bez ikakve
dvosmislenosti. Zbog kulture u kojoj žive, mladi ljudi danas trebaju
temeljitiju izobrazbu nego u prošlosti. Trebali bi odrastati u snažnim
obiteljima u kojima vladaju ljubav i vjera.
Prije deset godina osnovali ste Institut za dinamiku dijaloga među kulturama
(Institut pour une Dynamique de Dialogue
Interculturel) koji proučava globalne kulturne promjene. Koja vas je ideja
vodila?
Htjela sam dati pravni okvir djelovanju
kojim se kao slobodna novinarka i istraživačica bavim još od 1994. Proučavala
sam velike kulturne, etičke i političke promjene koje su se događale pod
okriljem Ujedinjenih naroda poslije pada Berlinskoga zida, i shvatila važnost koju
ta „globalna kulturna revolucija“ ima za cijelo čovječanstvo. Uvidjela sam da
se taj rad treba nastaviti i da moram pokušati odgovoriti na golemu potrebu za
izobražavanjem koju ističu naši korespondenti sa svih pet kontinenata. Još
uvijek vlada opće neznanje o kulturnim, političkim, antropološkim, duhovnim
izazovima nove etike, i posvuda je potrebno razlučivanje. Shvatila sam da su
izazovi složeni i da će to razlučivanje biti naporan i dugotrajan posao. Kao
kršćani još smo uvijek u procesu razlučivanja da bismo shvatili na što nas
Gospodin zove u kontekstu nove globalne kulture.
U brošuri Nova globalna etika: izazovi za Crkvu (2006.) napisali ste da je
većina intelektualaca i ljudi na položajima prihvatila nove norme i vrijednosti
koje su nastale nakon pada Berlinskog zida, i da se za njima povela ne postavljajući
si pitanje njihova značenja. Možete li nam to podrobnije objasniti?
Jezik, politika, norme i vrijednosti koji
su prihvaćeni „novim globalnim konsenzusom“ nisu bili propitkivani, nego su se
nametnuli kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva. To je dovelo do jedne
velike promjene: došlo je do pomaka s modernog demokratskog modela većina/oporba,
odnosno s pluralističkog društva, na globalno konsensualnu kulturu koja ne
podnosi nikakvu oporbu. Nova „konsensualna“ kultura ne traži aktivno ono što je
dobro za ljudsku osobu, niti traži istinu o čovjeku. Proces konsenzusa koji ne
traži ono što je dobro i istinito, nezdrav je i opasan.
Napisali ste da bi u svijetu novih
globalnih odnosa svi katolici trebali biti svjesni svojih odgovornosti i
preuzeti ih. Dodajete da se „nova kultura“ pretvara da je blaga i umjerena, dok
zapravo promiče protukršćanski program. Kako je to moguće?
Katolici koji su doista budni u vjeri,
imaju „osjećaj za vjeru“ (sensus fidei) koji ih pod utjecajem Duha Svetoga
prosvjetljuje i pomaže im u razlučivanju. Čak i kada nemaju potpuno znanje o
tomu što se skriva iza novih izraza i pojmova, oni su sposobni protumačiti
znakove koji im pokazuju što dolazi od svjetlosti, a što od tame. Argumenti
koji se koriste u promidžbi eutanazije, na primjer, vrlo su blagi („sućut“,
„ljudsko dostojanstvo“, „informirani pristanak“ itd.), dok je program doista
tvrd, doslovno ubitačan. Oni koji su snažni u vjeri, neće se dati prevariti
„blagim“ argumentima. Sam đavao, koga Isus naziva čovjekoubojicom, koristio je
„blage“ metode da bi zaveo Evu u Rajskom vrtu. On to i danas čini sa svakim od
nas.
U „novoj kulturi“ svjedočimo nastanku desetaka,
možda i stotina novih riječi koje su se nametnule u komunikaciji i postale dijelom
svakodnevnog govora, dok se iz njega istodobno izbacuju riječi koje pripadaju
kršćanskoj tradiciji. Je li moguće zaustaviti taj proces i kako?
Mislim da prva briga katolika ne bi trebala
biti zaustavljanje toga procesa, nego svjedočenje istine, buđenje savjesti
braće i sestara, odgajanje i obrazovanje. To bi trebala biti naša stalna briga
u svakoj situaciji. Nije moguće zaustaviti proces koji se već nametnuo.
Poslanje Crkve nije vremenite naravi, nije u grabljenju moći da bi se mijenjao
svijet. Poslanje Crkve je svećeničko, kraljevsko i proročko. Primili smo Duha
Osloboditelja: moramo promicati duha oslobađanja od globalnih normi i novoga
jezika i koristiti jasan i nedvosmislen jezik.
U svojim ste tekstovima naveli činjenicu
da se pojedinačno pravo na izbor danas stavlja iznad naravnih zakona. Je li to
primjer radikalnosti postmodernog društva koje radikalnima naziva sve one koji
slijede tradicionalne vrijednosti?
Ako, na primjer, pojedinac tvrdi da ima
pravo izabrati svoju seksualnu orijentaciju, on će sve one koji se
suprotstavljaju tom navodnom pravu, optužiti za netoleranciju i diskriminaciju.
Ta su dva svjetonazora nepomirljiva. Tu nema srednjega puta.
Pojam „gender“ – rod – koji sustavno
uništava antropološku strukturu muškarca i žene, postao je dijelom
svakodnevnoga govora. Koji je cilj takve agresivne politike i odakle ona
dolazi?
Upravo sam objavila knjigu na tu temu.
Rodna revolucija vuče svoje korijene iz daleke prošlosti. Već stoljećima, od
pojave deizma, zapadna društva odbacuju Božje očinstvo, što je dovelo do toga
da su se pobunila i protiv ljudskoga očinstva koje smatraju protivnim
jednakosti i individualnim pravima. Došlo je do razvoda između osobe (stvorene
iz ljubavi i za ljubav) i onoga što ja zovem nediferenciranim „pojedinačnim
građaninom“ koji ima „jednaka prava“, ali nije shvaćen kao dio obitelji. U
zapadnoj smo kulturi najprije ubili oca (koga smo optužili da je izvor
ugnjetavanja), zatim majku (kontraceptivni mentalitet, pravo na pobačaj,
prioritet koji se daje „osnaživanju“ žena), a onda i suprugu (seksualna
revolucija, mnoštvo „partnera“). Pojam „gender“ – rod – u svojemu današnjem
ideološkom tumačenju pojavio se u tom okružju po prvi put 1955. u SAD-u. Cilj
rodne revolucije je stvoriti novo društvo, globalno društvo u kojemu će se
„dekonstruirati“ – razgraditi – ženskost i muškost, komplementarnost spolova,
majčinstvo i očinstvo (na koje se gleda kao na „stereotipe“). Tada će pojedinac
biti slobodan izabrati svoj rod, bit će slobodan samoga sebe rekonstruirati kao
da nije stvorenje koje proizlazi iz Boga punog ljubavi.
Kako ponovno pronaći kršćanski identitet
u moru novih globalnih pojmova i trendova?
Uz pomoć Duha Svetoga kršćanski identitet
može se naći tamo gdje jest: u božanskoj objavi, u Svetom pismu, u Predaji i Magisteriju
Crkve, u liturgijskom životu Crkve, u istinskim djelima ljubavi. Ako ga tražimo
u svijetu, u sekularnoj globalnoj etici, nećemo ga naći!
Kako bi se Crkva trebala postaviti prema
tim pitanjima?
To je pitanje koje treba postaviti onima
koji imaju vlast odrediti put kojim Crkva ide. Ja sam laikinja koja pokušava na
najbolji mogući način raditi svoj posao.
Za kraj, koja je vaša poruka kršćanima
koji obnašaju bilo kakve funkcije u društvu, napose onima koji djeluju unutar
crkvenih organizacija?
Crkvene karitativne organizacije ili
nevladine organizacije koje rade na razvojnim programima i imaju posla s
međunarodnim organizacijama, bit će u napasti bez razlučivanja prihvatiti novi
jezik i novu etiku. Njima moramo reći: mi smo u svijetu, ali ne od svijeta. Mi
smo Kristovi. Moramo krenuti od Krista i završiti u Kristu. Ne možemo služiti
dvojici gospodara. Nećemo izvršiti svoje proročko poslanje ako se prilagodimo
duhu svijeta.
Nema komentara:
Objavi komentar