Dr. Adalbert Rebić: Marijine svetkovine optimistički su blagdani u kojima doživljavamo otajstvo našeg otkupljenja

U hrvatskom katoličkom puku postoji nekoliko svetkovina koje se osobito svečano obilježavaju. Jedna od takvih je i Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo, poznatija kao Gospojina ili jednostavno Velika Gospa. Iako je kolovoz vrijeme godišnjih odmora, Hrvati-katolici nastoje hodočastiti u neko od marijanskih svetišta i tako se pomoliti svojoj Nebeskoj majci. U povodu ove svetkovine, razgovarali smo s teologom dr. Adalbertom Rebićem.

Prof. Rebić rođen je 1937. u Klenovcu Humskom na Sutli. Studirao je u Zagrebu te na filozofskom i teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu.
Od 1968. profesor je biblijskih znanosti i orijentalnih jezika (hebrejski, arapski i sirsko-aramejski jezik) na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Osim na fakultetu, djelovao je i u izdavačkoj kući Kršćanska sadašnjost kao urednik biblijskih izdanja. Odlikovan je visokim odlikovanjima predsjednika Republike i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Član je Društva hrvatskih književnih prevoditelja, Društva umjetnika Hrvatske, redoviti član Papinske međunarodne marijanske akademije u Rimu i Židovskog kulturnog društva Šalom Freiberger u Zagrebu. Od 1991. do 1996. bio je predstojnik Vladina ureda za prognanike i izbjeglice, a ministar u Vladi RH tijekom 1995. Objavio je veći broj knjiga, uredio znatan broj zbornika, autor je mnoštva znanstvenih radova, a bavi se i prevoditeljskim radom. S njim smo razgovarali o značenju svetkovine Uznesenja BDM-a, Marijinoj zadaći u spasenju svijeta, proglašenju dogme o Uznesenju, ali i o poslanju Crkve danas…

Poštovani prof. Rebić, započnimo razgovor u duhu blagdanskog ozračja. Svake godine 15. kolovoza diljem Crkve u Hrvata i sveopće Crkve slavi se svetkovina Uznesenja BDM-a. Recite nam što je njezin sadržaj?

Na Veliku Gospu mi kršćanski vjernici, a osobito mi katolici slavimo kršćansku vjersku istinu da je Blažena Djevica Marija tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu. Premda biblijski kanonski tekstovi ne spominju taj događaj, crkvena je predaja na temelju liturgije, apokrifa i legendi teološki doradila nauk o Marijinu uznesenju na nebo. Razlog uznesenja je Marijino bogomaterinstvo i uloga koju je imala u djelu spasenja, povezana sa svojim Sinom Isusom. Katolička crkva je to vjerovanje potvrdila kao svoju dogmu; proglasio ju je papa Pio XII. 1950., a potvrdio Drugi vatikanski koncil.  Svetkovina tog događaja slavila se na Istoku od VI. stoljeća (Uspenije), a potom je preuzeta i na Zapadu (Uznesenje u nebo). Bizantska ikonografija prikazuje Mariju kako spava na postelji, a Krist odnosi na nebo njezinu dušu, dok zapadna ikonografija već u VII. i VIII. stoljeću naglašava Uznesenje Blažene Djevice Marije i dušom i tijelom na nebo. Marijine su svetkovine optimistički blagdani. U njima doživljavamo otajstvo našeg otkupljenja. Na svetkovinu Marijina Uznesenja izražavamo svoju vjeru da nećemo u smrti pasti u bezdan, nego u majčinsko krilo Božje. U smrti neće samo naša duša doći k Bogu, nego mi kao cjelovita, konkretna osoba, cjeloviti ljudi s tijelom i dušom. Naravno, ovo propadljivo tijelo će istrunuti. Međutim, naša će osoba, koja se kroz ovo tijelo izražava i očituje, biti uzeta u Božju slavu. Na blagdan Velike Gospe slavimo dostojanstvo svojeg tijela. U našem tijelu, koje će u smrti biti preobraženo u lik proslavljenog tijela Kristova (Fil 3,21), već sada želi zasvijetliti Božja slava. Naše je tijelo mjesto Božjeg iskustva i susreta s Bogom. Božju ljubav možemo iskusiti samo preko svojeg tijela time što omogućujemo Bogu da nas on dodirne i zagrli u svojem stvaranju, time što u euharistiji u sebe uzimamo tijelo i krv Kristovu. Tijelo i krv Kristova su utjelovljena ljubav Božja koja želi prožeti naše tijelo. Blagdan Marijina Uznesenja na nebo želi nas osloboditi od napasti da zamrzimo svoje tijelo. Naše je tijelo monstranca koja u sebi nosi Isusovo tijelo koje odražava slavu Božju.

Odakle, zapravo, naziv Velika Gospa?

Naziv Velika Gospa potječe od sv. Stjepana, prvog ugarskog kralja, velikog štovatelja Blažene Djevice Marije. Kralj Stjepan je sve crkve koje je dao graditi posvećivao Uznesenju Marijinu u nebo, i sebe proglasio zaštitnikom tih marijanskih crkava. Isto je činio i sv. Ladislav. Odatle je već stara zagrebačka katedrala bila posvećena Uznesenju Marijinu (1092.), a zaštitnicima su joj bili sv. Stjepan i sv. Ladislav. Zato se svetoga Stjepana uvelike častilo u zagrebačkoj katedrali (A.G. Matoš i M. Krleža »Na kraljevo«). Mađarski je narod Gospu nazivao svojom Velikom Gospom, Velikom Majkom i Velikom zaštitnicom (Magna Patrona). Hrvatski je narod prihvatio taj naziv za Mariju i raširio ga u svojoj marijanskoj pobožnosti. Stanoviti utjecaj na nastanak tog naziva za Mariju mogao bi u drevnom rimskom kršćanstvu imati naziv staroanatolijske i frigijske božice Kibele, čiji je kult već u I. stoljeću prije Krista bio u Rimu nazočan. Na Palatinu je postojao hram božice Kibele i kult njoj u čast se duboko doimao rimskog puka.

           

Što danas vjernicima predstavlja Velika Gospa? Vrijeme je odmora, jesu li Hrvati zapostavili ovu svetkovinu?

Premda svetkovina Velike Gospe pada u vrijeme velikih ljetnih odmora kada cijelo pučanstvo kreće prema mjestima odmaranja, u tom kretanju prema odmaranju ima mjesta i kretanja pobožnog puka prema Gospi u njezina svetišta. Mnogima su takva putovanja, hodočašća koja su trajala po nekoliko sati, bila u prošlosti jedini veći izlet izvan njihova doma, a nekima je još i danas hodočašće u Marijina svetišta, u naša hrvatska marijanska svetišta i u inozemna marijanska svetišta (Lurd, Fatima, Maria-Zell, Čenstohova) jedini veći izlet.  Na taj blagdan svetišta Marijina su prepuna pobožnih vjernika i onih domaćih koji su ostali kod kuće i gostiju koji su došli izdaleka na odmor. Gospa Sinjska u tom je pogledu izvrstan primjer, osobito za katolike u južnoj Hrvatskoj - Split i šira okolica. Marija Bistrica, Trsat i svetišta u Bosni i Hercegovini  na taj blagdan svjedoče o izvanredno velikom broju katoličkih hodočasnika. Oni po vrućini, a katkad i po kiši pješice prevaljuju duge putove da dođu do Velike Majke, do Velike Gospe, da je slave i da je mole za posredovanje kod njezina Sina i po Sinu kod Boga Oca sviju nas.

Koja je zadaća BDM-a u poretku spasenja svijeta, i kakav je njezin odnos s Crkvom?

           

Možda bi najbolji odgovor na to pitanje bio izmoliti s pozornošću Lauretanske litanije. One se sastoje od niza počasnih marijanskih naslova, slika, preuzetih uglavnom iz Svetoga pisma. Prvi latinski oblik takvih litanija nastaje u XII. stoljeću i razvija se tijekom povijesti proširujući niz takvih naziva. Lauretanske su litanije nastale u Loretu u doba baroka (1531.). One su odraz visoke crkvene mariološke teologije i razvijene pučke pobožnosti. U njima je Marija nazvana Majka Božja, Sveta Djevica, Djevica nad djevicama, Majka Kristova, Majka Crkve, Posrednica milosti, Utjeha žalosnih, Pomoćnica kršćana, Utočite grješnika, Kraljica svetaca, Kraljica anđela, Kraljica apostola, Kraljica mučenika ...

Ovi naslovi izvrsno ocrtavaju ulogu Blažene Djevice Marije u povijesti spasenja i o njezinu odnosu prema Crkvi. I svi se ovi naslovi temelje na Svetom pismu Novoga zavjeta (a neke slike o Mariji i iz Staroga zavjeta).

Novi zavjet prikazuje Mariju kao običnu ženu u konkretnom životu svakoga dana, prikazuje ju kao zaručnicu koja postaje majkom, kao osobu koja posjećuje svoju rođakinju, hodočasti u Jeruzalemski hram, na svadbi je u Kani Galilejskoj gdje je posreduje za ljude u nevolji, uključena je u Apostolski zbor kao izvrsna članica. Ona je žena koja zna razmišljati, govoriti, slušati, poduzimati inicijative, plakati, radovati se ...      

Veću ulogu i značenje Djevice opisuju Luka i Ivan. Luka je u prizorima navještenja, rođenja i djetinjstva Isusova dao Mariji pravo značenje i njezino mjesto u otkupiteljskom djelu Isusovu. Marija u odnosu na Isusa ima posebno mjesto koje nema nijedan drugi član Crkve. U njoj vidimo otajstvo Crkve, ona spremno prima riječ Božju: »Neka mi bude tvojoj riječi!« (Lk 1,38). U Navještenju je sam Bog osobno posredovao u povijest. Bog Djevicu zove na suradnju. Riječ je Božja u njezinu majčinskom krilu postala čovjekom u Isusu iz Nazareta. Ivan, pak, isto to i teološki još snažnije opisuje u prizoru svadbe u Kani Galilejskoj i u posljednjem Marijinom susretu s Isusom podno križa: stajala je  pod križem Isusovim, gdje ju je Isus preko Ivana svima nama dao za majku, a nas za njezine sinove.

Iz Novoga zavjeta odražava se način kako su prvi Isusovi sljedbenici štovali Mariju, Majku Isusovu: Marija je otvorena za Kraljevstvo Božje, prihvaća u punini Isusov život i putuje s njime kroz život u zajedništvu s Duhom Svetim po kojemu je začela sina Isusa.

Sve je to bila klica iz koje je nikla teologija o Mariji, razmišljanje u vjeri o ulozi Marije u Crkvi. To su potom od II. do X. stoljeća crkveni Oci razvili u teološku sintezu o Mariji, dali početke mariologije koja se bogato razvijala u doba skolastike (XI. – XVI. st.). A crkveni su koncili - Efeški, Kalcedonski i Carigradski od IV. do VIII. stoljeća potvrdili taj nauk o Mariji i tako utemeljili katoličku mariologiju kojoj su i kasniji teolozi i koncili dali svoj doprinos.

Već na Efeškom koncilu Marija biva proglašena Bogorodicom. Kako je došlo do toga da je jedan koncil, koji se nije bavio BDM-om, završio s takvom formulacijom čiji se ključni dio odnosi na nju?

Kao što sam vam odgovarajući na prethodno pitanje spomenuo, rani su crkveni pisci, crkveni oci, kao teolozi razvijali nauk o Mariji. Taj je razvoj sadržavao pravovjerne poglede na Isusa i Mariju, ali i drukčije poglede koji su bili katoličkoj tradiciji strani (gnostici, doketi, ebioniti, Arije, Nestorije, Eutih i drugi). Kada je Konstantin Veliki proglasio kršćanstvo dopuštenom religijom, onda su se uz carevu pomoć biskupi cijele Crkve sastajali na općim crkvenim saborima (koncilima) i suglasno stvarali zaključke, crkveni nauk koji je bio u skladu s katoličkom tradicijom, proglašavali dogmama.

Efeški koncil (431.) sazvan je da se razriješi pitanje nestorijanstva i pelagijanstva. Zaključeno je da je Marija, Isusova Majka, Majka sina ljudskog i sina Božjega, prava Majka Božja (thetokos). Nestorije je naučavao da su ljudska i božanska bit u Isusu podijeljene, tako da bi u njemu postojale dvije osobe: čovjek Isus Krist i božanski Logos, druga osoba Presvetoga Trojstva. Po tome, Marija ne bi bila Bogorodica, nego samo Kristorodica. Koncil je zaključio da je pravovjerni nauk Katoličke crkve da je u Bogu jedna narav, a tri osobe, i da je stoga Isus Krist Sin Božji, istobitan s Ocem, dionik božanske naravi, ali je kao čovjek ljudska osoba i da stoga Blaženoj Djevici Mariji pripada naziv Bogorodica jer je rodila, ne samo Isusa kao čovjeka, nego i kao Sina Božjega, to jest takvoga koji je dionik božanske naravi. 

Papa Pio XII. je 1950. proglasio dogmu o uznesenju BDM-a na nebo. Koje je značenje tog događaja i zašto „tako kasno“? Vi ste tada bili dječak, imali ste, ako se ne varam, 13 godina. Sjećate li se tog vremena?

Da, papa Pio XII. je 1950. proglasio dogmom istinu da je Blažena Djevica Marija završivši tijek svojeg zemaljskog života bila ''tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu''. Ovu istinu moraju svi katolički vjernici prihvatiti i vjerovati. Proglas ove dogme bila je dotad jedina prilika kad je Rimski biskup kao vrhovni učitelj i pastir svih kršćana ostvario karizmu nepogrješivosti. Ja sam te godine, na Svi Svete, imao 13 godina. Bio sam 2. razred Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu. Dobro se sjećam tog dana: magistar nas je pozvao na molitvu za Rimskog biskupa, papu Pija XII., zvonila su sva zvona, slavili smo svečanu misu na čast Blaženoj Djevici Mariji u nebesku slavu uznesenoj. Bili ozareni neobičnom radošću!

Objasnite nam riječi kako je Marija „tijelom i dušom uznesena na nebo“?

Izraz »Marija je tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu«, znači: Marija je proslavljena kao cijela i potpuna osoba, i njezino tijelo i njezina duša. Ona je došla do pune svoje slave koju joj je Bog podario. Ona je čovjek u kojem je Bog postigao svoj cilj koji je smislio za čovjeka kojega je stvorio na svoju sliku i priliku. Ona je u sada u savršenu stanju gledanja Boga licem u lice. Ona je u slavi Trojstvenoga Boga, Boga Oca-Sina-Duha Svetoga.

Izraz »tijelo« ima dvostruko značenje: fizičko tijelo – tijelo kojim živimo i djelujemo u fizičkom prostoru i kojim jedni s drugima općimo – i metafizičko,  produhovljeno tijelo – tijelo koje više nije vezano uz fizički prostor, nego je potpunoma duhovno. U Božji svijet čovjek može ući samo svojim produhovljenim tijelom koje više ne podliježe fizičkim zakonima i uvjetima. O uskrsnom tijelu bilo je postavljeno pitanje vrlo rano, već u Korintskoj kršćanskoj zajednici pedesetih godina prvoga stoljeća po Kr. Apostol Pavao piše: »Ali reći će netko: 'Kako uskršavaju mrtvi? I s kakvim li će tijelom doći?' On odgovara:'  Bezumniče! Što siješ, ne oživljuje ako ne umre. I što siješ, ne siješ tijelo buduće, već golo zrno ...« (1 Kor 15, 35). Pavao pokušava na to pitanje odgovoriti razumno pa se pritom služi slikom sjemena koje biva bačeno u zemlju i iz njega izraste biljka. Prema Pavlu, »ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost, i ovo smrtno treba da se obuče u besmrtnost« (1 Kor 15, 44) i tek onda može baštiniti Kraljevstvo Božje, to jest ući u božanski svijet. Jer »tijelo i krv ne mogu baštiniti Kraljevstva Božjega i raspadljivost ne baštini neraspadljivost« (1 Kor 15, 50). Uskrslo tijelo nije jednako ovom materijalnom tijelu, nego je nadnaravno i produhovljeno. Spada u nadnaravni, Božji svijet. Ono nije proizvod prirodne evolucije, nego plod Božjeg stvoriteljskog zahvata. Ono spada u eshatološku stvarnost, u novo stvaranje, kojim Bog obećava stvoriti novo nebo i novu zemlju (Otk 21).

Da bi fizičko, materijalno tijelo moglo postati metafizičko, duhovno,  nadnaravno, ono mora doživjeti preobrazbu. A ta preobrazba je djelo Božje čudotvorne moći, veličanstveno čudo i nije plod prirodnih, odnosno fizičkih zakona.

Dakle, kad govorimo o proslavljenju čovjekovu, onda želimo istaknuti da se radi o cjelovitu čovjeku, ne samo o njegovoj duši, nego i o njegovu tijelu. Nije ta vjera u proslavljenje tijela nešto nesuvremeno. Naprotiv, vrlo suvremeno. Danas doživljavamo obožavanje ljudskog tijela u krivom smislu, štovanje ljudskog tijela kao idola. S druge strane doživljavamo isto tako strašan prezir tijela (koncentracijski logori, plinske komore, silovanja, prostitucija). Tu onda nastupa kršćanska misao o preobraženome tijelu kao utješna poruka. Tijelo ima neizmjernu vrijednost u Božjim očima. »I Bog će otrt svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu« (Otk 21, 4).

Time smo stigli do daljnjega razmišljanja o istini uznesenja Marijina. S Kristom je, naime, nadošla, ne samo punina vremena, nego i eshatološki kraj vremena. Uskrsnuće je Isusovo od mrtvih prvi čin uskrsnuća svih vjernih mrtvih na kraju povijesti čovječanstva. Eshatološko vrijeme ne dolazi u jednom trenu, nego se proteže kroz tisućljeća kao što se i stvaranje protezalo kroz tisućljeća. Marijino uznesenje u nebesku slavu Božju je eshatološki i egzemplarni čin: na jednom stvorenju Bog je htio pokazati i potvrditi što on namjerava učiniti sa svim ljudima: silom Kristovom dovesti sve ljude do punine otkupljenja, do tjelesnog uskrsnuća i proslavljenja u Božjoj slavi: «Dakle, je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!» (2 Kor 5, 17).

Proglašenje dogme uznesenja Marijina u nebesku slavu bio je nadahnuti, proročanski čin koji je ukazao na to da se čovječanstvo nalazi na kraju svoje povijesti, u eshatološkom vremenu. Na nebu zalazećeg sunca pojavljuje se velik znak, Žena odjevena suncem, ali i Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova i Lažni prorok, i nasta strašan boj (Otk 12–16). Nije li time označeno naše vrijeme, vrijeme apsolutističkih diktatura, užasnih ratova i strašnih zločina protiv prirode i protiv čovječnosti? Označeno je i vrijeme Europske unije koja je za sebe uzela kao simbol zastavu nebeskog plavetnila s dvanaest zvijezda  iz Knjige otkrivenja.

Hrvatski narod, može se reći, oduvijek štuje BDM. Što to znači za njegovu vjeru?

To znači da je vjera hrvatskog naroda potpuna, cjelovita, neokrnjena u svojemu sadržaju. Hrvatski narod kao katolički narod vjeruje i štuje sve što vjeruje i vjerovati uči Katolička crkva.

Znamo se dičiti kako su Hrvati najmarijanskiji narod. Je li to baš tako i možete li nam kazati koji su to narodi koji također štuju i cijene BDM kao Hrvati, a možda i više?

Hrvatski je narod velikim dijelom marijanski usmjeren. Štuje Gospu ikreno i nepatvoreno. Utječe se njoj kao svojoj Majci, zagovornici i posrednici milosti. Moli joj se, hodočasti u njezina svetišta, moli krunicu, i druge marijanske molitve. No, on nije u tom pogledu jedini takav marijanski narod. Ima i drugih naroda koji su jednako tako kao i Hrvati marijanski usmjereni. Imaju svoja velika marijanska svetišta u koja rado hodočaste, rado pjevaju pjesme Mariji i njoj posvećuju svoje živote: Zaragoza u Španjolskoj, Lurd u Francuskoj, Loreto u Italiji, Maria Zell u u Štajerskoj (Austrija), Čenstohova u Poljskoj, Fatima u Portugalu i tako dalje.

           

Jedan od prijelomnih trenutaka u cijeloj povijesti Crkve bio je Milanski edikt čijih 1700 godina obilježavamo ove godine. Njime su kršćani dobili slobodu te se počela oblikovati kršćanska civilizacija. Koliko je taj događaj utjecao na odnos prema Mariji?

Događaj Konstantinova proglašenja kršćanstva »dopuštenom religijom« imao je veliko značenje za kult Blažene Djevice Marije. Kršćansko štovanje Marije, Isusove Majke, posve je istisnulo štovanje božica rimske i grčke religije (Afrodita - Venera, Dijana, Minerva, Kibela, Vesta i druge božice). Sjetimo se da je središte štovanja Afrodite bio grad Efez. Upravo je u tom gradu Marija posve istisnula kult božice Afrodite. Marija je pobijedila Afroditu! U tom je gradu 431. Marija proglašena Bogorodicom.

Uskoro je, sredinom IV. stoljeća, u Rimu izgrađena veličanstvena bazilika Svete Marije Velike, antička katolička bazilika građena u starokatoličkom stilu na Eskvilinu, na jednome od sedam rimskih brežuljaka.

Za svetkovinu Uznesenja BDM-a, koja je vaša poruka za kraj ovog razgovora?

Naglašavajući da je Marija bila uzeta u nebesku slavu, Crkva ističe da je Marijino uznesenje drukčije nego Isusovo uzašašće na nebo. Isus je uzašao u nebesku slavu, a Marija je bila uzeta na nebo: nju je u nebesku slavu uzeo Bog imajući u vidu njezine zasluge u odnosu na njegova Jedinorođena Sina. Naglašavajući da je Marija bila uzeta u nebesku slavu, umjesto u nebo, Crkva želi izbjeći jednu vrlo čestu zabunu među vjernicima. Naime, Marija nije uzeta u nebo kao neki prostor iznad zemljine kugle, u prostor u koji polijeću astronauti. Marija je bila uzeta »u nebesku slavu«, u »Božju slavu«. Izraz »nebo« je biblijsko-teološki pojam za nadnaravni Božji svijet, svijet koji nema prostornih i fizičkih dimenzija, nego je svijet Božjega Duha i svih bića koja su čisti duh i koja nemaju tijela. To nebo je svugdje gdje je Bog prisutan, gdje je on na djelu. Nebo je savršeno stanje čovjekova bitka, savršeno i potpuno dovršenje ljudskoga bitka u Bogu i s Bogom. Upravo je zato Pio XII. u definiciji o uznesenju Marijinu na nebo uporabio sintagmu »uznesena u nebesku slavu«.

U ovoj svetkovini Uznesenja gledamo u Mariju. Ona nas otvara nadi, budućnosti punoj radosti i uči nas putu kojim nam je ići da bismo stigli gdje je Ona. Uči nas prihvatiti u vjeri njezina Sina, ne izgubiti nikada prijateljstvo s Njime, dopustiti da nas rasvijetli i vodi njegova riječ, slijediti ga svaki dan, čak i u trenutcima kada osjećamo da naši križevi postaju teški. Marija nam pokazuje sjajnom jasnoćom da smo na putu prema našem zajedništvu radosti i mira s Bogom.