Mala crkva „od Bosanske Krupe“

Kada bi vas netko pitao da u što manje riječi opišete Bosansku Krupu, zasigurno biste morali koristiti riječi: vodeno bogatstvo, gostoljubivi ljudi i prirodno zelenilo. Zaista, to su prvi pojmovi koji čovjeku padnu na pamet kada se počne približavati tom gradu te stupi u kontakt s tamošnjim ljudima. 

   

Općina Bosanska Krupa se nalazi u sjeverozapadnom dijelu  Bosne i Hercegovine, u dolinama rijeke Une i Krušnice, od planine  Grmeč  na  jugu  do  granice  s  Republikom Hrvatskom na sjeveru. Dok mreža magistralnih i regionalnih prometnica te tračnica za vlakove čini ovaj prostor dobro povezanim s drugim dijelovima regije, prirodna bogatstva privlače mnogobrojne turiste i znatiželjnike... Takvi smo bili i mi. Znatiželjni, jer nikada nismo bili u ovome kraju. Čuli smo da ovdje postoji područna crkva, šačica Hrvata i da je u blizini Krupe rođen pjesnik Branko Ćopić. I to je sve. Dok smo se približavali tom gradiću, razmišljali smo koliko zapravo malo znamo o pojedinim bh. krajevima.

Uska i krivudava cesta s nepreglednim zelenilom

Iako je cesta kojom smo došli u ovaj kraj krivudava, ponekad uska da se ne mogu mimoići ni dva kamiona, samo zbog kanjona rijeke Une vrijedilo je sve čekanje i nervoza. Tračnice se ponekad isprepletu s cestom, međutim vlak na pruzi Zagreb – Split, koji bi trebao prolaziti ovim krajem, nismo vidjeli. Pitamo se je li pruga i dalje prometna jer infrastruktura izgleda devastirana.

Prometni putokazi su možda još veći problem od mimoilaženja kamiona jer doslovce bez uputa lokalnog stanovništva, ne bismo došli do odredišta na vrijeme. Jednostavno se možete voziti satima, a da ne znate kamo ćete „izbiti“ i jeste li uopće na pravom putu. Smjerokaza jednostavno nema.

Našu pozornost usput su zaokupili mlinovi pretvoreni u kafiće ili restorane iznad same rijeke Une, koji mame svojom ljepotom i zovu nas da ih posjetimo. Neizostavne su i patke te ostale za nas bezimene ptice. Zasigurno raj za ornitologe i ostale biologe...

Čovjek i čovječja ribica

Dolaskom u Krupu, iz pravca Bihaća, odmah zapažamo rijeku Krušnicu koja se ulijeva u Unu i u središtu grada formira nekoliko vrlo pristupačnih riječnih otoka na kojima su izgrađeni mnogi mali drveni pješački mostići što cijelom mjestu daje nevjerojatnu ljepotu.

Kažu kako je izvor rijeke Krušnice prirodni fenomen, udaljen samo 6 km od središta Bosanske Krupe. U neposrednoj blizini izvora ove rijeke nalazi se spilja u kojoj je, prema posljednjim ispitivanju, potvrđeno postojanje čovječje ribice. Zanimljivo je da je danas u vremenu, kako mnogi kažu, „stoljeća rata za vodu i nezagađene izvore“, rijeka Krušnica cijelim svojim tokom pitka. I o tomu se ne zna mnogo. Zaista sramotno!

Na prvi pogled, cijelom Bosanskom Krupom dominira srednjovjekovna tvrđava Pset, izgrađena u 13. stoljeću. Kada ju posjetite, za nagradu ćete dobiti prelijepi pogled na jedan od zaista najljepših gradova u ovom dijelu Bosne. Pset, čudno ime, ali smo saznali da se tako nekada zvala cijela hrvatska župa u ovome kraju. Nije tajna da je Bosanska Krajina dugo godina bila sastavnim dijelom hrvatske države.

„Multikulturalnost bogomolja“

Tako mali grad s toliko povijesti, starina i unikatnosti, ali to nije sve. Mi iz bh. glavnog grada se znamo dičiti svojom multikulturalnošću, europskim Jeruzalemom, tj. bogomoljama svih četiriju monoteističkih religija. Međutim, što bi se u narodu možda grubo reklo: „I Krupa ima konja za utrku.“ Ali ta poslovica najbolje oslikava ono što smo vidjeli.

Jedna od glavnih odlika ovoga grada i motiva, npr. s razglednica, jesu tri bogomolje: katolička, pravoslavna i muslimanska, doslovce u jednom dvorištu, koje se nalaze tik pod tvrđavom.

Baš ispred te male neogotičke katoličke crkvice, podno stare tvrđave, u lijepo uređenom parku sa spomenikom „palim borcima“ i fontanom, doživjeli smo najljepše trenutke u Krupi. Tu nas je dočekala i Mirjana Aleksić, rođena Bišćanka koja se udala u Krupu. Neki bi u šali rekli kako je ona „krupski župnik“, a vidjet ćemo kasnije zašto. Lokalni vlasnici kafića i njihovi gosti kada su vidjeli naše zanimanje za crkvu i fotografiranje grada, prilazili su i nudili da nas počaste u obližnjoj kavani.

„Molim Vas, mogu li vas počastiti nečim“, rekao je stariji gospodin koji je čitao novine u kavani pored stare tvrđave.

I „gazda“ malog objekta, u kojem se skupljaju ljudi na čašicu pića i razgovor, bio je susretljiv. Pokazao nam je posljednju knjigu monografije o Krupi i cijelome kraju.

„Nemamo više primjeraka, sve smo razdijelili pa ćete mi morati vratiti“, rekao nam je.

U Krupi je Mirjana iznimno poštovana. Radi u Općini, a skoro svi ju znaju po imenu i na ulici ju često zaustavljaju da se s njom propitaju, vjerojatno i da im riješi neke probleme.

U Krupi živi s mužem i dvoje djece, a njezina obitelj je jedina obitelj u Krupi gdje su oba supružnika katolici.

U Krupi odavno ima malo katolika i Hrvata

U ugodnom ozračju prave bosanske kavane, uz zvuke glazbe, započeli smo naš razgovor lagano prelistavajući monografije o Krupi.

Na početku je važno spomenuti kako je katolika ovdje odavno bilo malo, ali su znatno utjecali na kulturni i društveni život grada. S dolaskom Austro-Ugarske, broj je narastao na 165, da bi ih danas ostalo tek desetak. Simboličnih 13. 

Pa što, nije to velik broj, ali Isus je s 12 ljudi osvojio svijet, neki će reći. Ne treba zapostavljati ni takve male kršćanske zajednice.

U proteklom ratu Mirjanina kći Sanja teško je ranjena, ali unatoč amputaciji noge, priprema magistarski rad u Sarajevu, rušeći pritom predrasude o osobama s invaliditetom kao ljudima koji se ne mogu samostalno izboriti za svoj život. Sin Kristijan nedavno je diplomirao računalstvo i već se zaposlio. Sanja je ranjena kao djevojčica i imala je veliku sreću što su za njezinu patnju vidjeli na televiziji u Italiji te obećali pomoć nakon završetka rata, što se i dogodilo. Tako da su njezine patnje barem malo umanjenje liječenjem i rehabilitacijom u suvremenoj bolnici.

 Legende se isprepliću s poviješću

Nakon osobnih tema iz posljednjega rata, vraćamo se u priči na povijest grada. U kulturološko-povijesnom kontekstu, Bosanska Krupa predstavlja jednu od najzanimljivijih urbanih krajeva u BiH, ali nažalost možda i najmanje istraženih. Zbog nemogućnosti znanstvenog i kulturološkog valoriziranja određenih informacija koje se tiču ovoga grada i ljudi koji su tu obitavali od najstarijih vremena do danas, nije ni čudo što većina priča o tomu kraju počinje s legendama...

Jasno je da tamo gdje se legendama želi nadomjestiti nedostatak jasnih, provjerenih i dokazivih činjenica, znanost nije mogla dati svoj konačni sud.

Oj Krupo, djevojko Krupana!

Zato i ne čudi što većina knjiga i povijesnih podataka o nastanku imena Krupa počinju s pričom o djevojci Krupani.

Ona je kao pripadnica plemena Arnautovića živjela na Ostružnici gdje nije mogla prati rublje. Netko joj je kazao kako na Uni ima krupan kamen gdje se lakše pere, i ona se spustila do rijeke te na jednoj od njezinih ada sazidala Stari grad koji se po njoj nazvao Krupa.

Ipak, nama mnogo bliže objašnjenje naziva Krupe je staroslavenska riječi krupa koja je, između ostalog, označavala dolinu, uzvisinu u dolini, ali i vrstu atmosferskih oborina te žensko pomagalo za uljepšavanje.

Kada se pogleda u zemljopisni položaj, može se zamijetiti da je Krupa smještena u dolinama Une i Krušnice, na padinama Podgrmeča i Huma te Ćojluka i Lipika, tako da je druga priča vjerojatnija od legende s Krupanom, koliko god ta priča bila ljepša i nekako intimnija.

Možda najstariji grad u BiH

Sudeći prema povijesnim izvorima, Krupa je kao i tvrđava postojala još u 11. stoljeću. Međutim, relevantne podatke o spomenu naziva Mali Pset i Krupa nalazimo tek 1272. kada se Stjepan Babonić proglasio banom posjeda kojemu je pripadao i Mali Pset (Krupa). Zato se godina 1272. uzima kao argumentiran povijesni podatak o prvom spominjanju imena.

O krupskoj tvrđavi i samome gradu, naravno, govorili su i neki kasniji izvori, kao što su tekstovi napisani tridesetak godina prije konačne osmanske okupacije ovoga podneblja... Riječ je o Putopisnim crticama iz Bosne koje je napisao Benedikt Kuripešić koji je 1530. na putu za Carigrad, u Krupi boravio nekoliko dana i ostavio dragocjena zapažanja koja govore o kontinuitetu ove naseobine.

Tako da danas možemo tvrditi da ovaj grad ima gotovo tisućljetni povijesni kontekst i prema tome dokazivo spada u red najstarijih kontinuirano naseljenih mjesta u BiH, a vjerojatno i šire.

Nagli procvat za vrijeme Austro-Ugarske

Zasigurno to može zahvaliti, između ostaloga, svojemu geostrateškom položaju. Krupa je oduvijek bila značajno prometno i trgovačko središte, tako da vjerojatno nikada nije prestalo zanimanje za ovim gradom, niti je ikada bilo potrebe za njegovim napuštanjem kao što je bio slučaj s drugim srednjovjekovnim gradovima od kojih su ostala samo imena i sjećanje gdje su nekad bili.

Prema osmanlijskim izvorima, Krupa je sredinom 18. stoljeća imala oko 3 000 žitelja, dok se taj broj do dolaska austrougarske uprave poduplao te je imao status glavnoga grada cijeloga kotara.

S ovom monarhijom grad je dobio i mnogobrojne nove građane. „Trbuhom za poslom“ došli su mnogobrojni Poljaci, Mađari, Česi... koji su svojim znanjima napravili gospodarski polet u tom kraju. Može se reći da smo tada bili najbliže Europi, ne po udaljenosti, nego po društvenom uređenju.

Crkvica je izgrađena 1910. 

Tridesetak godina nakon dolaska Austro-Ugarske, podignuta je i crkvica za tamošnje pristigle vjernike. Riječ je lijepoj, nadasve drukčijoj, neogotičkoj crk­vici Imena Marijina, koja je izgrađena 1910. Nažalost, u posljednjem ratu dijelila je sudbinu većine crkava koje su se nalazile na teritoriju koji je kontrolirala vojska bosanskih Srba. Prema fotografiji iz 1995., koja se može vidjeti u knjizi Stanje katoličkih župa na području BiH između 1991. i 2011.,  bila je zapaljena i od nje su samo ostali zidovi oronuli od kiše i snijega.

Crkvica je obnovljena 2006. i zajedno sa Starim gradom uvrštena na popis zaštićenih nacionalnih spomenika. Iako se Mirjana ne voli hvaliti, saznajemo kako je to priča o upornosti i hrabrosti jedne žene koja je sama tražila i skupljala sredstva, i uz pomoć stranih donatora, te obnovila crk­vicu u njezinu prvobitnom izgledu. Izgradila je, rekli bismo, „stariju i ljepšu crkvicu“.

Mirjana danas čuva ključeve i brine se o njoj kao što bi to činio svaki svećenik u bilo kojoj župi.

Nakon razgovora u kavani, obišli smo crkvicu, tvrđavu i grad. Nažalost, crkva, koliko god je zanimljiva i prelijepa izvana, iznutra je siromašna i obična, i primijeti se da nije redoviti sakralni prostor. Oltar krase samo dvije „obične slike“ Isusa i Marije te jedan križ. Klupa ima nekoliko, ali su dovoljne za sve ovdašnje vjernike. Ipak, misa se ovdje služi samo jednom godišnje, i to na blagdan Imena Marijina.

Ovdašnji vjernici na sv. mise idu ili u Prijedor u RS ili Bihać, koji se kao i Krupa nalazi u Federaciji BiH. Iako je krupska crkva filijala župe Novi Grad, tj. nekadašnji Bosanski Novi, draži im je Bihać ili Prijedor. To nam je u telefonskom razgovoru potvrdio i župnik iz Prijedora vlč. Marijan Stojanović koji administrira i župu Novi Grad. Nažalost, zbog pastoralnih obveza u župama koje opslužuje, s njim se nismo mogli osobno naći u Krupi.

Nakon obilaska crkve, krenuli smo na tvrđavu koja se nalazi odmah pored. Nažalost, vidjeli smo kako su bakreni oluci na crkvici otuđeni i, kako nam reče naša sugovornica, prodani u Prijedor gdje su isječeni, nažalost, i policija ništa nije mogla učiniti. Budući da su lopovi morali ostaviti podatke pri prodaji, zna se da je riječ o narkomanima.

Nakon obilaska tvrđave i šetnje Starim gradom, došlo je vrijeme da krenemo, „palimo“ automobil i polazimo dalje pitajući se je li Una najljepša rijeka, a Krupa najljepši grad u BiH.

Možda je na to pitanje dao odgovor jedan dječak koji je sa svojom školom iz Goražda bio na ekskurziji u Krupi u isto vrijeme kad i mi.

„Je l' ljepša Una il' Drina“, pitao je svoje vršnjake iz Goražda. „Ma, Drina“, odgovorili su mu... Čini se kako je u BiH toliko gradova i rijeka lijepo, da se nemoguće odlučiti, ali nažalost nekako to uvijek zaboravimo...

Moja mala iz Bosanske Krupe

Kulturne sadržaje općine Bosanska Krupa upotpunjuju podatci da su u ovom gradu rođene i djelovale uglednije osobe javnog i kulturnog života BiH. Safet Krupić, filozof i humanist, Enver Krupić, slikar koji je dočarao ljepote Une mnogima u svijetu, te Branko Ćopić koji je sa svojom predivnom i nadaleko poznatom pjesmom Moja mala iz Bosanske Krupe, između ostalog, opisao dolazak dječaka sa sela u veći grad te prolaznost vremena...

Svećenici trebaju, u svim životnim okolnostima, uvijek biti u stanju služiti Bogu i narodu

U samostanskoj crkvi sv. Petra i Pavla na Gorici u Livnu 18. lipnja održan je Drugi susret svećenika BiH. Na susretu su sudjelovali svi biskupi BK BiH, dvojica franjevačkih provincijala bosanske i hercegovačke provincije te oko 250 svećenika iz svih krajeva Bosne i Hercegovine. Njima su se priključili: biskup kotorski mons. Ilija Janjić sa svećenicima te nekoliko grkokatoličkih svećenika na čelu sa svojim vikarom Mihajlom Stahnekom. Središnji dio skupa bilo je svečano misno slavlje koje je predslavio vrhbosanski nadbiskup metropolit Vinko kard. Puljić, a propovijedao je biskup banjolučki i predsjednik BK BiH mons. dr. Franjo Komarica.

Nakon okupljanja i bratske riječi dobrodošlice, susret je započeo molitvom Srednjeg časa koju je predvodio predsjednik Vijeća za kler BK BiH biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. dr. Ratko Perić. Prije molitve, pozdrav i riječi dobrodošlice svim biskupima, svećenicima i đakonima uputio je livanjski gvardijan fra Miroslav Ištuk.

Povijesna lekcija i duhovno obogaćenje

Izrekavši dobrodošlicu, poželio je da se iskoristi milosni trenutak za duhovno obogaćivanje te ukratko iznio podatke o crkvi i samostanu u kojem se skup održava. „Spaljivanjem posljednje starohrvatske crkvice sv. Petra u Rapovinama kod Livna 1686., katolici na ovim prostorima ostali su bez crkve. Nakon punih 147 godina, 1833., fra Lovro Karaula čiji se posmrtni ostatci nalaze u sarkofagu ispod kora, kupuje na Gorici zemljište s kućicom zvanom 'Kula'. Dvadesetak godina poslije započinju radovi na izgradnji crkve i samostana uz nju. Od 1906., uz manje nadopune i renoviranja, crkva je ovakva kakvu ju vidite, i nedjeljom u 10 sati skoro popunjena vjernicima“, istaknuo je fra Miroslav. 

Pred kraj svojega izlaganja, livanjski gvardijan je naglasio kako se u crkvi nalazi i sarkofag s posmrtnim ostatcima biskupa, apostolskog vikara fra Augustina Miletića čija se 250. godišnjica rođenja i 200. godišnjica apostolskog vikarstva u Bosni ove godine obilježava.

Potom je profesor na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima u Sarajevu dr. fra Anto Popović održao predavanje koje se odnosilo na temu svećeništva pod trima vidovima: svećeničkim identitetom, proročkom službom i nemiješanjem u negotia saecularia.

Svoje izlaganje utemeljio je na dokumentu: Direktorij za službu i život prezbiterâ, koji je 1994. izdala Kongregacija za kler. 

Sažeto je govorio o kristološkoj dimenziji prezbiterova identiteta te ukazao na svećeničko zajedništvo, prijateljstvo i bratstvo. Naglasio je da se duhovni život prezbitera posebno temelji na Riječi i sakramentima, osobito na euharistiji.

Potom je temeljito predstavio sva tri poglavlja Direktorija u kojem je prvo posvećeno identitetu prezbitera; drugo govori o svećeničkoj duhovnosti s osobitim naglaskom na važnosti molitve u svećeničkom životu te pastirskoj ljubavi, sakramentima, celibatu i duhu siromaštva; i treće koje je posvećeno trajnoj, sustavnoj i cjelovitoj svećeničkoj izgradnji.

U dobro pripremljenom predavanju nazočni svećenici su imali prigodu saslušati temeljitu raščlambu Direktorija kojeg je izdala Kongregacija za kler te usporedbu prijevoda s engleskog na hrvatski.

Razmišljanje o vjernosti

Pripravu za sakrament pomirenja predvodio provincijal Hercegovačke franjevačke provincije dr. fra Miljenko Šteko. Poticajne misli za ispit savjesti utemeljio je na razmišljanju o vjernosti.

Nabrajajući razne vrste i oznake vjernosti, poseban je naglasak stavio na evanđeosku vjernost ističući da u toj vjernosti žive brojni svećenici. 

„Sveti Duh izvlači iz evanđeoskih dubina ovih ljudi obnovljene i rastuće odgovore vezane za vjernost. Oni nisu savršeni jer također imaju mane i slabosti. Međutim, radi se o ljudima koji svaki dan uvijek nanovo žele započinjati (...) Mole intenzivno i dugo. Traže vjerska povlačenja. Obraćaju se vjernicima s poštovanjem, s nježnošću, jer su svjesni da se Gospodin preko njih susreće s ljudima“, kazao je fra Miljenko naglasivši da se velika vjernost prožima s malim svakodnevnim vjernostima koje čine da srce bude svježe i pitomo.

Nakon dvaju predavanja uslijedila je molitva krunice koju su predvodili franjevački novaci na Gorici u Livnu, a svećenici su pristupali sakramentu ispovijedi.

U kakvoj vjeri mi sami živimo?

Potom je uslijedio središnji događaj dana - koncelebrirano sv. misno slavlje biskupa i svećenika koji djeluju u Crkvi u Hrvata.

U uvodnoj riječi, kardinal Puljić je podsjetio na misli pape Franje upućene na svetkovinu Duhova, 19. svibnja, članovima pokreta, novih zajednica, udruga i ostalih laičkih skupina kada je naglasio da Duh Sveti uvijek ponovno stvara jedinstvo u Crkvi, potičući ih da sa sobom uvijek nose snagu evanđelja i da uskrsli Gospodin uvijek bude s njima.

Budući da se susret svećenika događao na teritoriju Banjolučke biskupije, biskup Komarica je uputio prigodnu homiliju.

Podsjetio je kako se nalazimo u godini vjerničkog i nacionalnog obilježavanja, komemoriranja više različitih događaja iz osobnog, crkvenog i narodnog života, te da svećenici ovim bratskim okupljanjem oko Krista svi zajedno pokazuju svoju vjerodostojnost kao kršćanski vjernici, pripadnici svojega naroda i ove zemlje, i kao posebno određeni pojedinci koje su opunomoćili Krist i Njegova Crkva.

„Kao članovi Kristove Crkve, koji smo zaduženi vjeru Crkve u Isusa Krista propovijedati drugima, i samo se trebamo i moramo pitati, i to iskreno i radikalno, a i drugi nas to pitaju, u kakvoj vjeri mi sami živimo imajući na umu naše osobne, slične i još više različite subjektivne i objektivne okolnosti života i djelovanja“, kazao je biskup Komarica ističući da se od svakog svećenika očekuje da je temeljito ušao u bogatstvo Kristova otkupiteljskog djela sadržanog u Njegovoj Crkvi, te da Crkva to bogatstvo ima zadatak i danas nuditi i našim suvremenicima.

Rekavši kako je poznato da se cijela Crkva, kao mistično Tijelo Kristovo, danas osjeća od Krista pozvanom i poslanom nastavljati Njegovo poslanje u snazi Duha Svetoga, napomenuo je da svaki od svećenika ima udjela u najširem i sveopćem poslanju prema svim narodima.

Ističući potom sličnost između svećenika i proroka Jeremije, za čije je poslanje kazao kako predstavlja odgovor na upit svakog čovjeka o njegovu podrijetlu, podsjetio je da Jeremija tvrdi da Bog Stvoritelj života i Gospodar vremena i događaja jest izvor osobnog života i poslanja.

Naglasivši da životna praksa sadašnjih i ranijih naraštaja svećenika pokazuje da svijest tereta Svetoga reda može uplašiti, pa i slomiti krhko ljudsko biće, ukoliko vjera u apsolutno sigurnu Božju vjernost i pomoć dođe u pitanje.

Biskup Komarica se potom osvrnuo na pojam ljubaznosti. „Neljubazan kršćanin, a pogotovu svećenik bez ljubavi prema bratu svećeniku i prema svakom čovjeku, živi izvan realnosti kršćanske vjere, pa tako i izvan ispravnog i vjerodostojnog kršćanskog i svećeničkog života“, rekao je banjolučki biskup te ustanovio da je ovaj susret prigoda da se ispita savjest, osobito kad se govori o međusobnim odnosima.

Podsjetio ih je i na riječi priznanja koje je bl. papa Ivan Pavao II. uputio svećenicima za vrijeme svojega pohoda u Sarajevo 12. travnja 1997., te je ustvrdio kako te riječi ujedno predstavljaju obodrenje i obvezu nastaviti ustrajavati u vjerodostojnom, svjedočkom načinu života i apostolskoga djelovanja.

„Zahvaljujem vam za vaše svakodnevno otvaranje poticajima Kristova Duha i na vašoj spremnosti da mu služite u služenju braći ljudima. Potičem vas da nastavimo svi još tješnje zajedno s Kristom i međusobno djelovati na izgradnji Kristova kraljevstva i u proslavljanju Kristova imena – na području cijele naše zemlje, među našim sunarodnjacima, ali i među drugim ljudima koji trebaju Krista“, rekao je biskup Komarica koji je na kraju pozvao na zajedničku molitvu.

Obnova obećanja danih na ređenju

Nakon homilije, svećenici su obnovili obećanja koja su dali na ređenju; da će, pod vodstvom Duha Svetoga, neprestano vršiti svetu službu svećeništva kao prezbiteri, i kao čestiti suradnici biskupskoga reda brinuti se za Božje stado; da će pobožno i vjerno po predaji Crkve slaviti Kristova otajstva na hvalu Božju i posvećenje kršćanskoga naroda; da će dostojno i mudro obavljati službu riječi propovijedajući evanđelje i izlažući katoličku vjeru te da će se danomice sve tješnje povezivati s Kristom, vrhovnim svećenikom, koji je Ocu prinio sebe kao čistu žrtvu, te se s njime posvećivati za spasenje ljudi.

Na kraju euharistijskoga slavlja, savjetnik Apostolske nuncijature u BiH mons. Joseph Arshad pročitao je poruku apostolskog nuncija u BiH nadbiskupa Luigija Pezzuta koji nije mogao nazočiti skupu.

„Svećenici, u svim okolnostima, i sa svim što im je u njihovu ministeriju povjereno, uvijek su u stanju 'služenja pastoralu'; oni su, drugim riječima, uvijek 'u brizi za duše'. Dakle, uvijek i posvuda, čak i u njihovoj 'privatnosti', svjedoci su i učitelji vjere. Stoga, u taj horizont smještene su sve svećenikove akcije u kojima Crkva, u ime Krista Gospodina, čini da do svih ljudi dođe spasenje koje je učinio Isus“, stoji, između ostaloga, u poruci nuncija Pezzuta koju je pročitao mons. Arshad, a prevodio mons. Tomo Vukšić, vojni ordinarij u BiH.

Za vrijeme sv. mise, asistencijom je ravnao profesor na Franjevačkoj teologiji dr. fra Danimir Pezer, a liturgijsko pjevanje animirao je zbor Franjevačke teologije iz Sarajeva Fra Nenad Dujić pod ravnanjem fra Emanuela Josića.

Nakon mise svećenici su pohodili muzej i galeriju koji se nalaze pored franjevačkog samostana, a susret je završen zajedničkim objedom i druženjem.