Vlč. Siniša Dudašek, predstojnik Ureda za pastoral duhovnih zvanja i ministranata Varaždinske biskupije

Ministranti su tiha i aktivno prisutna vidljiva pomoć svećeniku u njegovoj službi na oltaru

Vjerojatno će većina vjernika potvrditi da je oltar siromašan bez ministranata koji asistiraju i pomažu svećeniku te liturgiji daju živost koju nosi to rano životno doba. Ta činjenica posebno dolazi do izražaja u manjim i raseljenim župama gdje nema mnogo vjernika pa se nedostatak ministranata posebno uočava. Osim što pomažu župniku i animiraju misna slavlja, vrijeme ministriranja je često i prva stepenica k duhovnom zvanju. Mnogi svećenici će reći kako su prvi put ministrirajući osjetili poziv u odabiru svojega životnog puta...

Tragom toga razmišljanja sugovornika smo pronašli u vlč. Siniši Dudašeku, svećeniku Varaždinske biskupije, koji je iznimno aktivan u radu s ministrantima i mladima. Rođen je 1974. u Pitomači. Nakon srednje škole upisao je KBF u Zagrebu gdje je i diplomirao 1998. Za svećenika ga je 1999. u Varaždinu zaredio, sada pokojni, biskup Marko Culej.

Nakon ređenja bio je župni vikar u Đurđevcu i u župi sv. Nikole u Varaždinu te župnik u Ferdinandovcu i povjerenik za ministrante za Podravinu. Danas pastoralno djeluje u župi  sv. Mihaela ark. u Sračincu kod Varaždina koja ima 6 300 vjernika. Uz službu župnika obavlja funkciju predstojnika Ureda za pastoral duhovnih zvanja i ministranata Varaždinske biskupije te je član Vijeća za zvanja pri HBK-u. S njim smo općenito razgovarali o ministrantima, ministriranju, duhovnom pozivu i susretima mladih koji pomažu svećeniku na oltaru...

Poštovani vlč. Dudašek, sliku ministrantske službe možemo naći u Svetom pismu. Primjerice, u Ivanovu evanđelju svjedočimo prizoru u kojem Isusu pomaže i poslužuje ga jedan mladić. Recite nam u čemu je važnost ministranta?

Da, slika mladića koji Isusu daje kruhove i ribe koje, umnožene, Isus po apostolima dijeli mnoštvu, zgodna je slika koja bi mogla opisati naše ministrante. Kao što je on bio nezamjetljiv, ali aktivno prisutan i u pravom trenutku čini pravu stvar, to isto možemo reći i za ministrante. Oni su tiha i aktivno prisutna vidljiva pomoć svećeniku u njegovoj službi. Oni su uvijek tu da svojom prisutnošću budu pomoć, utjeha, ali i radost i veselje, ne samo svećeniku, već i cijeloj vjerničkoj zajednici. Oni su i zajednica nade jer djeca su budućnost župe i naroda, ali i nade da će uvijek biti onih koji će se odazvati na poziv Gospodina koji zove u sveta duhovna zvanja. Oni su zajednica nade za buduće svećenike, redovnike, redovnice, vjeroučitelje ili pak zauzete vjernike laike u Kristovoj Crkvi.

Kada biste morali objasniti nekome tko nije katolik tko je ministrant, što biste kazali?

Možda se najbolji opis što je ministrant nekome tko nije vjernik nalazi u samom imenu „ministrant“. Ime je to koje proizlazi iz latinske riječi koja znači služiti. To su dječaci, mladići, djevojčice ili djevojke koji žele svoje mladenačke snage staviti u službu Bogu pomažući svećeniku u bogoslužju. To su mlade duše koje žele nesebično služiti Bogu, bolje upoznati Boga i ugraditi ga u svoje živote preko pomaganja svećeniku u njegovoj službi, i tako ujedno rasti kao vjernici i ljudi u svim vjerničkim i ljudskim vrlinama. 

Tko danas može biti ministrant i postoje li kriteriji za tu časnu djelatnost pomaganja svećenicima na oltaru?

Oduvijek su ministranti bili „elita“ mladića ili djevojaka neke župe. Jedan dio ministranata se uvijek sam prijavljuje svećeniku jer su oduševljeni tom službom, a jedan dio svećenik sam odabire između onih koji su redoviti na misama i po svojem ponašanju odražavaju živu vjeru koja je prisutna u njihovim srcima. Od njih se traži i očekuje da to budu pošteni, marljivi, iskreni i pobožni dječaci i djevojčice koji svojim ponašanjem neće druge odbiti od Crkve i Boga, već, dapače, koji će svojim ponašanjem biti mali župni misionari.

Svaka (nad)biskupija, prema svojim mogućnostima, barem jednom godišnje organizira susret ministranata. Recite nam koliko su takvi susreti plodonosni u pastoralnom radu?

Susreti ministranata su od neprocjenjive važnosti za jednu vjerničku zajednicu, bilo župnu, dekanatsku ili biskupijsku. Tek u takvu zajedništvu ministranti spoznaju koliko su posebni i potrebni u Crkvi, i da u svojem služenju nisu sami, izolirani u svojim župama. Shvaćaju da Bog poziva u svim vjerničkim zajednicama dječake i djevojčice da mu služe kao ministranti. Ta istina ih čini radosnima i ponosnim. Naša biskupija, uz dekanatske susrete, svake godine održava susret svih ministranata i ministrantica u Ludbregu, i to u četvrtak prije svete nedjelje. To je svojevrsni godišnji Kongres ministranta Varaždinske biskupije. Tu se obrađuje kateheza, radi se po skupinama, klanja se Predragocjenoj Krvi Kristovoj, a vrhunac je euharistijsko slavlje. Ministranti najviše doživljavaju to radosno zajedništvo koje ih nosi u njihovu služenju, pa nakon svakog takvog susreta poraste broj ministranata po našim župama, a i onih koji se odlučuju za sveta duhovna zvanja. Svaki susret uvijek završava brojnim pitanjima: Kada ćemo se opet naći? To dovoljno govori o važnosti takvih susreta.

Neki će reći kako je ministriranje prvi korak, od mnogih, k duhovnom zvanju. Slažete li se s tom tvrdnjom?

Podatci iz sjemeništa i bogoslovija govore da je vrlo visok postotak svećeničkih kandidata došao iz župnih ili redovničkih ministrantskih zajednica. To nam daje za pravo proglasiti te župne zajednice „regrutacijskim mjestima“ za nova duhovna zvanja. I ja sam nekoć bio ministrant u svojoj rodnoj župi dugi niz godina. Veliki broj dječaka je pristupio ministrantskoj zajednici sa željom i ciljem: biti svećenik. 

Zato je potrebno u tim zajednicama posebno njegovati molitvu za duhovna zvanja, i veliki dio katehetske građe posvetiti duhovnim zvanjima, a uz to svaki svećenik, redovnik ili redovnica treba u toj zajednici dati živi primjer radosna služenja Bogu jer njihov primjer najviše vrijedi i ima najviše utjecaja na odluku mladića i djevojaka da učine svoje prve korake prema odluci da svoje živote provedu u svetim duhovnim zvanjima.  

U određenim biskupijama i župama Crkve u Hrvata praksa je da ministranti mogu biti i dječaci i djevojčice, dok kod drugih izričito samo dječaci. Recite nam kakva je situacija u svezi s tim pitanjem u biskupiji u koju ste inkardinirani i kakav je Vaš osobni stav o tome?

Nekoć je bilo nezamislivo da djevojčice ili djevojke budu ministrantice, ali se ta tradicija vremenom promijenila pa većina župa ima i ministrante i ministrantice. U Varaždinskoj biskupiji je dopušteno ministriranje i dječacima i djevojčicama, odnosno djevojkama i mladićima. Svaki župnik sam donosi odluku glede tog pitanja. Uvijek se daje prednost dječacima jer najveći broj sjemeništaraca i bogoslova dolazi iz zajednice ministranata, a nasuprot tomu znam za samo jedan slučaj da je ministrantica postala časna sestra. Razlog je i što su djevojčice odlučnije, postojanije pa vremenom „istisnu“ dječake koji se počinju povlačiti i sve prepuštati djevojčicama. Moj osobni stav je da je dobro da ministriraju i dječaci i djevojčice, iako dajem malu prednost dječacima. Tu treba poštivati i tradiciju župe. U mješovitim ministrantskim zajednicama treba voditi osobitu brigu da u svim obvezama i dječaci i djevojčice sudjeluju ravnopravno i među njima treba gajiti osjećaje ravnopravnosti i zajedništva. Stvarati od njih zajednicu istih, a ne različitih.

Veoma ste aktivni u radu s ministrantima i mladima. Recite nam što biste preporučili onim župnicima koji baš nemaju uspjeha u radu s mladima... Jednostavnim rječnikom, mladi im "pobjegoše"... Kako zapravo aktivirati mlade da budu bliži Crkvi?

Ne postoji čudotvorni „recept“ kojim bi se postiglo da svi mladi ostanu u Crkvi kao aktivni, radosni i praktični vjernici. Često smo mi svećenici nestrpljivi, pa bismo uz sijanje mi odmah i želi, ali to tako ne ide. Ne treba očajavati kad vidimo da mladi „odu“ iz Crkve. U njih je posijano Božje sjeme, a na nama je da budemo ljudi molitve da to sjeme jednom u njima donese obilati rod jer ne ovisi sve o nama. Tu činjenicu trebamo dobro shvatiti. Važno je da u svojem djelovanju sami budemo ljudi molitve, Božji ljudi, i da mlade naučimo moliti. U cjelokupnom radu se treba osloniti na Boga i mlade vezati uz Boga, a ne uz čovjeka. Mladima trebamo dati Boga, a ne prvenstveno sebe ili najmodernija tehnička dostignuća. Važno je mlade i slušati. Važno ih je čuti da bi se s njima moglo dobro surađivati. Treba se ponekad prepustiti vodstvu Duha Svetoga koji preko njih zbori. Nemaju svi karizmu za rad s mladima, ali to ne treba biti nedostatak, dovoljno je samo da se bude uz mlade, da ih se uvažava, poštuje i najvažnije, da ih se voli. To oni dobro osjećaju i to je jedini provjereni recept da ih se zadrži u Crkvi.

Prema Vašem dosadašnjem pastoralnom iskustvu, možete li nam reći kako sami ministranti gledaju na svoju ministrantsku službu?

Samim ministrantima biti ministrant znači najprije jedna ozbiljna odgovornost koja proizlazi iz osjećaja časti i ponosa jer nisu svi pozvani u tu službu. Nemaju svi čast biti na oltaru ili biti uz svećenika u njegovoj službi. Na svoju službu gledaju s ponosom i radošću jer se osjećaju izabranima, pozvanima i posebnima. Vidim da kada im se dadnu službe i obveze, oni ih radosno i odgovorno prihvaćaju, i mogu slobodno reći da u njihovu ponosu, radosti i zauzetosti oko izvršavanja svojih ministrantskih obveza vidim onu istu radost, ponos i odgovornost koja je prisutna i u nas svećenika. Kao da su male kopije svećenika, a veliki dio ministranata se tako i osjeća i tako prihvaća svoju ministrantsku službu. 

Objavljeno u Katoličkom tjedniku broj 16 iz 2015.

Vlč. Ilija Orkić: Recept za zdravo svećeništvo dolazi od Isusa i u služenju te ljubavi bratskoj

Jasno je da se svećenička služba ne može vršiti na individualan način. To ni u kom slučaju ne znači kako je pastoralna kreativnost i osobna specijalizacija u svećeničkom djelovanju isključena, nego da se naglasak treba staviti na zajedništvo. Svećenik, kao i svako drugo ljudsko biće, jest čovjek zajedništva i poslanje koje ostvaruje može dobro obavljati samo u suradnji s drugim svećenicima, svojim biskupom i župljanima.

  

 

 

Kako bi se promoviralo svećeničko zajedništvo, u Vrhbosanskoj nadbiskupiji se redovito održavaju svećenički sabori na kojima se govori o aktualnoj situaciji u mjesnoj Crkvi te se razmišlja o rješenju eventualnih problema... Budući da jedan takav susret predstoji, za sugovornika smo izabrali vlč. Iliju Orkića, nekadašnjega kancelara nadbiskupije.

Vlč. Orkić je rođen 1969. u župi Vidovice. Srednju školu je završio u Zadru, a zbog rata studirao je teologiju u Bolu na otoku Braču. Za svećenika je zaređen 1996. Bio je župnik u Jelaškama pa zatim u Srednjoj Slatini kada je bio i dekan Doborskog dekanata. Potom je obavljao službu kancelara Vrhbosanske nadbiskupije, a sada je župnik u Radunicama.

S njim smo razgovarali o potrebi zajedništva među svećenicima, suradnji, nasljedovanju Krista, današnjoj percepciji svećenika...

Vlč. Ilija, nalazimo se pred još jednim saborom svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Recite nam je li svećeničko zajedništvo blagoslov ili samo potreba?

Hvala na postavljenom pitanju o svećeničkom zajedništvu. Poimanje svećeništva je danas drukčije nego prije tridesetak godina. Pitanje je li danas lakše biti svećenik nego onima prije pedesetak godina, jesu li danas svećenici bolje povezani i ima li više zajedništva je svakako zanimljivo. Primjećujem da nove generacije zaređenih svećenika malo drukčije gledaju na zajedništvo i svećeničke odnose nego ranije. Iz kontakata sa svećenica koji su u mirovini ili su u šestom - sedmom desetljeću života zaključujem da je u njihovo vrijeme bilo drugih oblika druženja i zajedništva. Slično i današnjem društvu u vremenu u kojem živimo, današnji – mlađi svećenici su više u kontaktu, izmjenjuju više informacija, ali zbog brzog ritma života često nemaju dovoljno vremena razgovarati o važnijim temama. Nije da ih to ne zanima, nego jednostavno ne stignu zbog obveza i termina. Kad pogledamo koliko je zadnjih desetak godina termina na razini nadbiskupije ili dekanata, na kojim se svećenici trebaju pojaviti, stječe se dojam da smo često zajedno. Stariji svećenici znaju reći: „E, nekad smo se družili po dva-tri dana, zajedno molili, drugovali, razgovarali...“ Kao da su nekad svećenici bili puno bolji. Neki su bili revniji, a neki ne. To je tu negdje: slični su svećenici po svetosti nekoć i danas. Barem je to moj zaključak. Samo se o svećenicima nekoć manje znalo i bili su manje eksponirani u javnosti. Mislim da smo slični. Naši svećenici su poprilično zaljubljeni u svoj kraj i narod koji im je povjeren. Današnji svećenici i jesu prilično povezani. Tako je u mnogim dekanatima i krajevima. Češće je do samog karaktera pojedine osobe, nego do toga ima li zajedništva. Ima zajedništva. Ima bezbroj pozitivnih primjera. A znam isto tako da ima i onih koji su više introvertirani, tiši, slabije pokretni, pomalo rezervirani. Količina riječi koje netko izgovori nije pokazatelj zajedništva. Može se izbrojati susrete, ali dubinu zajedništva puno teže. Sjećam se jednog stiha A. Mateljana: „Čitajući tvoje pjesme, mogu biti sam i biti sretan...!“ Različite su potrebe druženja i razgovora.

Čini se kad je kuća složna, onda se to uzima kao nešto normalno i Bogom dano te se možda o tome i ne razmišlja mnogo, ali kada nastane nesloga, onda se svi hvataju za glavu i pitaju gdje je krenulo po zlu. Recite nam, prema vašem mišljenju, što treba činiti i raditi na putu izgrađivanja zajedništva u jednoj biskupiji?

Kad bismo znali dijagnozu, bilo bi puno lakše odrediti i terapiju. Problemi su slojeviti i kompliciraniji nego se može sagledati. Ponovit ću da zajedništva ima, ali možda ne u dovoljnoj mjeri. Ljubav može rasti i napredovati. Ništa mi nismo više nesložni nego drugdje. Štoviše, budući da sam bio pet godina u centralnim institucijama naše nadbiskupije, mogu reći da postoji dosta sloge i zajedništva među svećenicima i krajevima. Najviše je do ljudi.

Mi imamo jedan realan problem koji nam je natovaren na pleća: zadnji rat 1992. - 1995. i poratno vrijeme. Ljudi su protjerani sa svojih ognjišta. Mnogi su pobijeni, nastradali, kuće porušene. Promišljam o komunizmu kao sustavu koji se sam urušio. Sustav na krivim temeljima i srušio se sam od sebe. A sa sobom povukao i ljude koje je krivo formirao. I još su uvijek mnogi komunističkog duha na vlasti. To je jedna situacija. Problem je što se ljudi u krajeve Bosne i Hercegovine realno nisu mogli vratiti kad su htjeli u svoje domove. Tri godine nakon rata (1998.) su se još događali progoni i razbijanje autobusa s povratnicima koji su došli posjetiti svoje kuće, napadi na povratnike... I nitko za to nije odgovarao. Nije odgovarao onaj tko je smislio zlo, ni tko ga je izvršio, ni oni koji su u drugoj ili trećoj fazi doprinijeli svojim zakulisnim radnjama opstrukciju povratka. I još uvijek ima radnji da se i to malo ljudi, koji se žele vratiti, ne vrati... U takvu situaciju su gurnuti ljudi u BiH, u takvu situaciju su ušli svećenici da liječe rane, promišljaju i proviđaju što je najbolje i najpametnije. Bio sam na povratničkoj župi, osjetio teret povratka i obnove, opstrukciju povratka i perfidnu politiku prema ljudima koji su u manjini. Na to valja nadodati i ljudske slabosti, nesavršenosti svakog čovjeka... Nema nadljudi niti „nadsvećenika“. Vrhbosanska nadbiskupija je ranjena. Pastiri, svećenici, sa svojim nadbiskupom i pomoćnim biskupom su učinili puno. Teško da bi netko više mogao uraditi. „U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci“, kaže poslovica. Zaista bih mnogim svećenicima, a posebno našim biskupima „skinuo kapu“ do poda. Namučili su se, trudili, često bili ostavljeni sami sebi. Samo Bog zna koliko su muke imali i kakve napore činili. Naravno, i oni su samo ljudi. Čine što mogu i kako najbolje znaju. Nekad nas jednostavno ne žele čuti niti surađivati.

Bacimo oko na neke druge biskupije ili krajeve: nisu imali rata niti egzodusa, ali mi se čini imaju manje zajedništva. Ne kažem da je idealno. Puno je protivština koje nas pritišću i, nažalost, ima ih koji odmažu zbog vlastitih interesa. Možda nam sinoda pomogne.

Čitajući Bibliju i životopise svetaca, možemo zaključiti da su se mnogi u svojem poslanju barem ponekad osjećali usamljeno. Recite nam koliko svećenički susreti, seminari, kolokviji na različitim razinama u biskupiji mogu pomoći određenom svećeniku da se ne osjeća zapostavljeno ili osamljeno?

Puno se toga piše, objavljuje, promovira. Susreta ima i obično se može otići na njih. Sarajevo je pomalo privilegirano u tom. Postoji i realna poteškoća: za otići na seminar ili kolokvij treba imati zanimanja, vremena i novca. Sve troje je smanjeno kod ljudi, a ima puno svećenika koji nemaju mogućnosti. Zanimanja za takve manifestacije je malo manje; dok su financije ozbiljan čimbenik. Župe su različite, primanja su različita. Moglo bi se nekako i pronaći sredstva, ali onda postoje druge poteškoće. Na primjer: imamo župe gdje živi dvjestotinjak katolika. Ili tek pedesetak. Oni jedva mogu izdržavati svećenika. A često i ne mogu brinuti o njegovoj egzistenciji jer sami nemaju. Kod nekih svećenika prisutna je jedna doza nezadovoljstva, pa pomalo i napuštenosti, zanemarenosti, a onda i osamljenosti. I kad svećenik deset godina jedva sastavlja kraj s krajem, onda se jednostavno odvikne od seminara, kolokvija, kazališnih predstava, likovnih izložbi. Zanemare kulturna događanja, naviknu se na takav život. Znam svećenike koji sami kuhaju, peglaju, pospremaju kuću. Žive u nekom selu ili gradu gdje nema kazališta ni kina. A nije zgodno voziti sat vremena do tamo i isto toliko natrag. Žive s vjernicima koji pokušavaju osigurati svoju osnovnu egzistenciju; uglavnom starije osobe, a djeca njihova u bijelom svijetu. A postoje i svećenici koji imaju izobilja dobara.

Kultura se u našem društvu slabo cijeni. I mi je svećenici uglavnom slabo cijenimo i podržavamo. Nismo protiv kulture, nego financije često ne dopuštaju. I malošto pogoduje kulturnom uzdizanju. Ali s druge strane, puno je svećenika u većim gradovima kao što je Sarajevo, Tuzla, Zenica, oni se puno više bave kulturom, seminarima. Tu je pedesetak profesora, doktora teologije, koji prednjače u svemu. Oni nam popravljaju prosjek.

Istaknuo bih da ima puno pozitivnih primjera svećeničke solidarnosti. I ljudske solidarnosti. Kad imam prigodu, rado iznosim pozitivne primjere. Rado ih navodim u propovijedima ili u razgovoru. Ljubav je dosjetljiva. Znam svećenika koji je kolegi u teškoj situaciji pomogao u liječenju; drugi kolegu zamijeni u potrebi, treći je kupio gume za automobil, nabavio kuhinju, organizirao da mu se kuća popravi nakon poplave... A svatko u biti od nas ostaje sam. I to prihvaća. Za osamljenost ima lijeka. Sviđa mi se misao koju zapisa Tomislav Ivančić u križnom putu: „Utjeha nastaje onda kad počnemo tješiti druge.“ Tu je trag izlaska iz krize.

Neki će reći kako je redovničkim svećenicima mnogo "lakše" jer oni žive u samostanima u zajednicama, a i na mnogim župama nisu sami u odnosu na one dijecezanske. Ima li ta misao utemeljenja i možete li ju komentirati?

Rekao bih da nam je podjednako. Imamo više raspodjela među svećenicima: redovnici – dijecezanci, profesori – župnici (župni vikari), siromašnije – bogatije župe, svećenici u strukturama – svećenici na terenu, svećenici s lošim primanjima – svećenici s dvije tisuće maraka mjesečno... Ima toga još. Lakše je biti dobar kad te ne stišću poteškoće i problemi. Zgodno je biti veseo i nasmiješen kad imaš sve osigurano i radiš samo svećeničke poslove. Lakše je ne razmišljati kako platiti režije, nego štedjeti na impulsima telefona i kupovati jeftino i ne imati dovoljno za redovit život. Nitko ne umire od gladi, hvala Bogu. Ali kako ugrijati crkvu kad je jako studeno, kako imati domaćicu ako ju ne možeš platiti. I dalje: kako pomoći roditeljima koji su u potrebi, a nemate odakle? Jako je lijepo biti svećenik i baviti se samo svećeničkim obvezama, a ne razmišljati o pranju rublja, kupmji nove stolarije, plaćanju režija, otići ležerno na godišnji odmor. Većina župa koje drže redovnici u Vrhbosanskoj nadbiskupiji ima više vjernika. Prema tome, i financije su bolje. Odlučili su se za redovnički život. Čini mi se da su mnogi naši redovnici prvotno htjeli postati župnici, a onda kasnije su rado prihvatili redovnički život u samostanu. Malo prenaglašavam, da se dobro uoči. Sigurno da i u samostanima ili redovničkim zajednicama ima poteškoća. I oni ih nekad lakše, nekad teže nadvladavaju. Imamo petnaestak redovnika koji žive sami na župama. I funkcioniraju. Imamo sjemeništa i bogoslovije koji praktično žive kao redovnici. Mogu procijeniti da u Vrhbosanskoj nadbiskupiji imamo prilično dobru suradnju među klerom.

Kad sam polazio u sjemenište, imao sam sliku svećenika na župi. Danas gledam drukčije i mogao bih živjeti i u samostanu. Barem se nadam, premda je pokasno za eksperimente (smijeh). Pohvaljujem mnoge dobre redovnike i sretan sam da sam u njihovoj blizini. Svakako da imamo što jedni od drugih učiti, i Božji je blagoslov što smo jedni uz druge. 

Prema vašem mišljenju i osobnom iskustvu, kako se u današnjem društvu percipira i gleda na svećenika?

Svećenici su jako potrebni ovom narodu. Oni su blagoslov u kraju gdje žive. Čini se da su prije bili više poštovani i bili ugledniji. Osobno gledajući, svećenik je poslan služiti, a ne utjerivati red i biti „Sulejman Veličanstveni“. Pomalo mi je ofucan termin „begovski pastoral“. Ishlapio je, ali ga se još koristi kao sinonim za ono pogrešno kad se svi moraju ravnati kako župnik kaže i svi moraju njemu služiti jer je on kao najpametniji. Imao sam prije neke svoje zablude: vjerovao sam da postoje „zasluge“, jedna viša razina na koju se popnemo i manje smo ranjivi... a onda sam se uvjerio da takve zasluge ne postoje. Pred Gospodinom svakako, ali pred ljudima i pred sobom moramo uvijek rasti. I neprestano započinjati iz početka. Ukoliko ovo sami prihvatimo, lako će nas društvo prepoznati kao pastire, učitelje i vođe. Istina je kako su pojedinci nerealnih očekivanja od svećenika. Ima i nepravednih osuđivanja i generaliziranja. Ipak, društvo prepoznaje trud koji ulažemo, priznaje spremnost koju imamo. Naša je Bosna i Hercegovina poprilično ojađena, ali nije jadna. Bila bi jadna da nema svećenika koji izgaraju za svoj narod. Dok se borimo za ove ljude, unatoč svim slabostima i nesavršenostima, pokazujemo svoju vjeru i bivamo svjedoci. A svijet danas treba svjedoke. I ljude koji donose nadu. Svijet nas treba. Jer preko nas Krist djeluje. Naravno, ukoliko smo otvoreni i spremni sebi umirati. A to zaista nije lako.

Pokušajte samo zamisliti ovo: izuzeti iz jedne manje sredine među katolicima župnika i njegovo djelovanje, probati oduzeti sve ono što on radi i pokušava napraviti – što ostane? Na primjer u Bežlji, Bijelom Brdu, Bijeljini, Borovici, Bukovici, Ceru, Čardaku... (da ne nabrajam ostalih pedesetak mjesta!)... Svećenici su tamo zaista otac i majka. Izgaraju za svoj narod.

Može li i kako svećenik u današnjem vremenu nasljedovati Krista?

O, pa da. Svakako. To nam je prvotno i najvažnije. Krist je jedina istinska i neiscrpna snaga. „Da nije Gospodin za nas bio, kad se ljudi digoše protiv nas, žive bi nas progutali...“

Isusa Gospodina slijediti – to je poziv i izazov. Zanimljiv, velik i sladak posao. Gospodin daje snagu. Ljudska je utjeha slaba. A bez te utjehe, kad se snaga izgubi ili budemo povrijeđeni, bilo bi nemoguće izdržati. Nasljedovati Krista u ljubavi prema siromasima, u naviještanju Boga milosrdnog oca; nasljedovati Krista je tako odvažno dok drugi smišljaju strategiju i prekrajaju granice, mi ih s Kristom nadilazimo. A povezano je nasljedovanje s umiranjem sebi. Lijepo i bolno iskustvo. Isplati se. Svjedočim za to. Isplati se slijediti i učiti od Isusa. Mada se i sam ponekad izgubim. Ipak poput sv. Pavla mogu reći: „Bog u svemu surađuje na dobro s onima koji ga ljube.“

Iz vašeg odgovora može se izvući pitanje je li svećenik danas manje mistična, a više praktična osoba, rekli bismo "menadžer" u pastoralu?

Važan je i taj dio – menadžer! Organizator! No, bez tijesne povezanosti s Kristom, javlja se mnoštvo praznina, razočaranja i upitnika. Bez osobne molitve i vremena šutnje čovjek ishlapi, izgubi se, ode u neku krajnost. Upravo nasljedovanje Krista očituje i pokazuje koliko smo spremni na akciju. Sve se zajedno prožima: diakonija, koinonija, liturgija, kerigma. Nedovoljno je samo propovijedati bez blizine prema ljudima, bez prihvaćanja njihovih slabosti. Bez služenja smo „cimbal koji zveči“. Bez osluškivanja pulsa zajednice radimo gafove koji svima škode i nigdje ne vode. Tužno je iskustvo da jedan svećenik ima super ideje, odlično ih provodi, nalazi suradnike, a onda despotski uvodi zabrane, mijenja svaki čas termine misa, kori javno gdje treba tješiti. Čini se da su to kao neki hirovi, pa ono silno dobro koje su prije napravili zasjenjuju. U najmanju ruku – netaktičnost. Svećenik ne mora biti dobar „vicmaher“, ne mora znati ni jedan instrument svirati, ne mora biti najljepši u župi i imati sve informacije. No, bez milosrđa prema povjerenom stadu i bez razboritosti, koja se filtrira u osobnom susretu s Gospodinom, sve postaje upitno i kontraproduktivno. Jer mjerom kojom mjerimo mjerit će nam se. A ne daj Bože da smo mi kriterij dobrote. „Milosrđe mi je milo, a ne žrtva.“     

Postoji li "recept" za zdravo svećeništvo, zajedništvo i osobni duhovni život ili je to sve individualno od čovjeka do čovjeka i od biskupije do biskupije?

Recept je ono što Isus na posljednjoj večeri ostavi u testamentu: služenje i ljubav bratska. Na večeri ustanovljenja euharistije Isus naglašava učenicima važnost ljubavi, a zatim uzima posudu s vodom i od jednog do drugog pere noge u znak služenja. Čak je i Judi oprao noge. Petar se buni, pametuje, ali i uči. Promijenio se i poslije je vođa, ohrabruje braću. Isus je oprao noge dobrima i onim malo manje dobrima. I nama je ovo uzor: služiti i dobrima i manje dobrima. Jedan kolega u razgovoru kaže ovako: „Tek sam nedavno shvatio da su i oni problematični u mojoj župi moji vjernici. I za njih treba skrbiti i o njima brinuti.  A ne samo o dobrima.“ Pa i među nama svećenicima vrijedi ovo pravilo: braća su mi svi svećenici, čak i oni koji mi nisu bliski ili mi nisu dragi. Obvezuje me zajedništvo po svetom redu.

Svećenici u Bosni u Hercegovini kroz povijest su srasli s narodom. Franjevce zovu ujacima. Isto tako i nas biskupijske svećenike vjernici vole kao članove obitelji jer s njima prolazimo kroz životne tegobe. I s njima svećenici pate, raduju se, pjevaju i odgajaju ih. A tko je patio, nauči praštati i ljubiti. Možda kao malo gdje naši svećenici se posjećuju, idu jedni drugima na sijelo, zajedno putuju, planiraju, igraju nogomet. Povezani su jedni s drugima. Kako bi jedan svećenik rekao nakon što su se vratili s prvenstva svećenika u nogometu: „Ma mi smo normalni, znamo se i našaliti i razgovarati, naljutiti se i odljutiti. A još nismo bili prvi na listi, malo nam fali.“

Na duhovnom planu još možemo rasti i napredovati. Ipak smo malkice i neukrotivi i tvrdi. Poput Petra i drugih apostola. Upravo Gospodin zato uzima „slabe i prezrene da postiti mudre i umne“. 

Prvobitno objavljeno u Katoličkom tjedniku broj 15 iz 2015.

„Nebeska“ župa u kojoj se i Uskrs dočekuje pod snijegom

U jednoj biskupiji mogu postojati gradske i seoske zajednice vjernika, kao i one zabačene nasuprot kojih se nalaze one uz glavne prometnice. U neke se češće ide, a u druge, pak, rjeđe, a sve zavisi od toga je li do njih teško doći. Jedna od onih župa u kojima redakcija obnovljenog Tjednika nije nikada bila su Dobretići, selo u istoimenoj općini koje se nalazi 20-ak kilometara od Jajca u tzv. Pougarju. Riječ je o najvrletnijoj i najnepristupačnijoj „živoj“ župi u Vrhbosanskoj nadbiskupiji smještenoj na 1200 metara nadmorske visine. Pougarje, ukotvljeno između najviših dijelova planine Ranča na jugu, Vlašića na istoku i rijeke Ugar na sjeveru, prostor je gdje zima zaista pokazuje svoje zube i traje po osam mjeseci...

 

U Dobretiće je lako doći ako znate put i imate smjernice gdje u pravom trenutku sići s glavne prometnice. Dolazeći iz pravca Donjeg Vakufa, potrebno je 3 - 4 kilometra poslije Jajca, ne ulazeći u sam grad, skrenuti desno i voziti se oko pola sata slijedeći prometne znakove. Postoji i prometnica iz Travnika, ali dobrim dijelom nije asfaltirana pa se ne preporuča osim lokalcima. 

Put k odredištu je veoma jednostavan. Od skretanja s glavne prometnice samo se ide uzbrdo i prati dobro asfaltiranu cestu koja u pojedinim područjima nakratko postaje makadam. Kako kuće bivaju rjeđe, tako pokrivač snijega raste, a prometnica s trima trakama povremeno biva sužena na samo jednu. 

Polusatno uspinjanje se završava prijevojem na kojemu se sa strana ceste može vidjeti i do dva metra nanosa snijega. Ili je riječ o nanosima ili o hrpama snijega koje su nagomilali strojevi. Bjelina koja ljubi nebo kud se god čovjek okrene i hladnoća na koju nismo navikli u korizmeno vrijeme, govore nam kako smo došli na naše odredište: selo Dobretiće i crkvu sv. Ante Padovanskog. Na prijevoju se snijeg s vrha polako topi, ali u dodiru s asfaltom postaje led tako da je i vožnja, ali i hodanje veoma otežano.

Crkva tamo gdje krovovi kuća ljube nebo

U župi koja ima oko 300 stalnih vjernika pastoralno djeluje fra Krešimir Vukadin. Na početku razgovora na naš komentar kako smo čuli da je on iznimno dobar čovjek i svećenik, u šali je rekao kako je: „slab.“ U suptilnom razgovoru kako bi pokazao da je i on bio zatečen župom u kojoj pastoralno djeluje, naglasio je kako je nizom izvanrednih premještaja u Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj usred zime, dok je snijeg bio do pasa, dva dana pred Božić dobio dekret za dolazak u Dobretiće.

„Crkva i župski stan su na 1 160 metara nadmorskih. U župu sam došao 23. prosinca 2010. kada je bilo mnogo snijega. Meni nigdje nije teško pastoralno djelovati. Kao rođeni Bugojanac u Bosni mi je svugdje lijepo. Skoro 30 godina sam svećenik i meni je raditi isti pastoral gdje god boravim tako da mi je svejedno. Imam životnu devizu: 'Ako je meni bilo lijepo na jednoj župi, neka kasnije i drugima bude lijepo; ako je meni bilo loše, nek' i drugima bude loše'“, rekao nam je u šali fra Krešo naglasivši kako nema ništa protiv ni da ide niti ostane u Dobretićima, župi koju mnogi smatraju težim pastoralnim ispitom.

Unatoč lošoj konfiguraciji tla i vremenskim uvjetima koji diktiraju i remete bilo kakve čovjekove planove, pa čak i odlazak na misu u proljetnim i jesenskim danima, smatra kako je izgradio dobar odnos s vjernicima. U njegovu radu uvelike mu pomažu pastoralni vijećnici. U šali kaže prvenstveno oko čišćenja snijega kojeg ima „za izvoza“.

Povratnička općina

Govoreći o broju vjernika i statistikama u „nebeskoj“ župi, naglasio je kako treba praviti razliku između onih koji tu stalno žive i onih vjernika koji dolaze za blagdane. Zato je uvijek važno napomenuti razliku između stalnih župljana i onih povremenih tijekom godine.

„Od šest krštenja prošle godine troje djece živi u župi. Vjenčana su četiri para, a samo jedan živi ovdje. Ljudi dođu iz susjednih gradova vjenčati se, ali ne žive u župi. Prošle godine je sprovod imalo skoro 20 pokojnika odavde. Prije rata imali smo oko 5 000 vjernika“, rekao je fra Krešo naglašavajući kako je današnji pastoral s vjernicima koje ima na zadovoljavajućoj razini, a u posljednje vrijeme se rad fokusira na nadolazeću Sinodu Vrhbosanske nadbiskupije.

Važno je napomenuti kako je rat 1992. izazvao potpuni progon pučanstva s ovoga prostora. Župa je bila okupirana, a narod protjeran. Većina ih se uputila u Hrvatsku te u inozemstvo: Austriju i Njemačku gdje mnogi ostaju i do danas. Važno je napomenuti kako su prije progona „mudrom razdiobom“ stanovnika za vrijeme bivše Jugoslavije, Hrvati pougarskog kraja bili pripojeni Skender Vakufu da bi bili manjina. A da su bili u sklopu općine Jajce, Hrvati bi činili većinu, što se „nije smjelo dogoditi“. 

Poslije Daytona jedno vrijeme Dobretići su bili u okviru jajačke općine, a kasnije je osnovana samostalna. Može se reći kako je nova općina nastala odcjepljenjem od Skender Vakufa (danas Kneževa). Iako je župa ratnim igrama i pregovaranjem u Daytonu pripala Federaciji BiH, povratak je otežan, a vraća se uglavnom starije pučanstvo. Najveći povratak ima zaseok Milaševci, te sela Gornjeg Pougarja, dok se najmanji ostvaruje u selima: Donji i Gornji Orašac, Davidovići...

Vrhovine u prošlosti i unutrašnjost crkve

Župa Dobretići nije novijeg nadnevka. Ona se spominje već 1672., i to pod imenom Vrhovine, a  nastala je odvajanjem sela od jajačke župe. Čini se kako staro ime župe više odgovara njezinoj prirodi. No, bilo kako bilo, od 1758. sjedište župe je u Žilićima, a od 1850. preneseno na mjesto gdje se danas nalazi crkva. Sredinom 1850. izgrađen je župni stan, a 1862. i crkva. Još jedna je izgrađena 1874. u Korićanima, koja je 1877. postala župnom crkvom novouspostavljene korićanske župe.

Krajem 1892. opet je podignuta nova crkva koja je služila sve do 1969. kada je teško oštećena u potresu pa je uskoro morala biti srušena. Četiri godine kasnije izgrađena je sadašnja crkva prema projektu ing. fra Pija Nuića. Crkva je u ratu napadnuta čak i zrakoplovnim bombama dok je poslije bijega hrvatskog pučanstva posve demolirana i opljačkana.

Njezinu unutrašnjost danas krasi nekoliko djela istinske sakralne umjetnosti: brončani kip sv. Ante s djetetom Isusom visine 185 cm koji je izradio kipar A. Starčević u prvoj polovici sedamdesetih godina 20. st. Postaje križnoga puta, ulje na platnu, 90x75 cm, naslikao je slikar Slavko Šohaj. U dvorištu se nalazi i brončano poprsje fra Željka Džaje što ga je izradio kipar Stipe Ledić. Za vrijeme rata umjetnička djela su bila opljačkana, ali je zalaganjem fratara crkva obnovljena, a umjetnine pronađene i uz određenu nadoknadu ponovno vraćene u crkvu. 

Zanimljivo je primijetiti kako na pločama koje popisuju kumove crkve ima dosta, uvjetno rečeno, pravoslavnih imena. Fra Krešo je objasnio kako je mudri fratar, čije brončano poprsje krasi dvorište crkve, poslije Drugog svjetskog rata savjetovao narod da djeci daju pravoslavna imena jer je primijetio kako njegovi župljani doslovce nestaju zbog djelovanja raznih milicija. Tim se činom željelo zaštititi roditelje koji nisu bili odvedeni, ali i djeci olakšati život u mjestu s "ustaškim kreditom" u većinski srpskoj općini Skender Vakuf kojemu je tada pripadala župa. Kuriozitet koji je važno zapisati i zapamtiti! Inače za nabrojati ono dobro što je fra Željko učinio narodu u Pougarju bilo bi potrebito jedno šire znanstveno istraživanje...

Na teritoriju župe postoji i filijala u Melini (oko 40 m²), te desetak kapelica od kojih je barem polovica izgrađena u posljednjih 30 godina. U nedavnom ratu sve su lakše ili teže oštećene te su morale biti obnavljane.

Župu tvore naselja: Dobretići, Bojtačići, Brujići, Bunar, Davidovići, Kričići, Melina, Mijatovići, Milaševci, Orašac (Gornji i Donji), Pavlovići, Prisika, Slipčevići, Vitovlje, Vukovići, Zapeće, Zasavica i Zubovići. Otprilike ta naselja i čine općinu.

Pastoral na 1 200 metara uvjetuje vrijeme

Prema župnikovim riječima, pastoralni život se odvija u tradicionalnom duhu: poštuju se i njeguju sve pučke pobožnosti pougarskog kraja, svibanjska, listopadska i molitva Gospe od brze pomoći svakog 8. u mjesecu u lokalnoj kapelici. Najbitnije je naglasiti kako čitavim životom župe, pa i pastoralom, diktiraju vremenski uvjeti. Ovisno o vremenu crkva može biti ispunjena vjernicima, ali i skoro prazna jer u njezinoj blizini nema mnogo župljana, a kad snijeg napada, „nema kretanja“.

Specifikum župe koji bi bilo dobro napomenuti je u selu Orašac. Riječ je o njegovanju sjećanja na Jozu Furundžiju koji je 1922. umro na glasu svetosti. Bilo je riječ o zaista posebnu čovjeku koji je doživio obraćenje i potom živio "svetačkim" životom. Vjernici dolaze svakog mladog utorka na njegov grob moliti se tijekom 9 mjeseci. Lokacija je 34 kilometra udaljena od župne crkve, a mnogi i pješače do groba.

Svećenik predaje školski i župni vjeronauk, a posebna se pozornost daje krizmanicima kojih obično ima desetak, ali većinom budu djeca iz Jajca, a samo nekoliko njih je zapravo iz Dobretića.

"Danas samo 16 djece ide u osnovnu školu, a ove godine nije bilo prvašića. Tužno je podsjetiti se kako je ista škola nekoć imala i po 800 djece u svojim klupama. Danas nema Frame, a postoji improvizirani pučki zbor koji pjeva najčešće samo dvije pjesme", rekao nam je fra Krešo.

Govoreći o korizmi i Uskrsu, saznali smo kako su uskrsni obredi iznimno cijenjeni u Dobretićima. Vjernici tada najviše dolaze pješice u crkvu. Muka se recitira i podijele se uloge, a narod voli i ljubljenje križa. Na samu svetkovinu Uskrsa vjernici vole šarati kuhana jaja, prestaje post pa narod popije i zapjeva ispred crkve i zaigra se kolo. Mnogi u korizmi poste i odriču se alkohola, bučnih zabava, galame, čak ima nekih koji cijelu korizmu poste osim nedjelja. S obzirom na konfiguraciju tla i nadmorsku visinu, nije čudno da Dobretićani imaju osim bijelog Božića i bijeli Uskrs.

Iako danas mala, župa Dobretići dala je desetak živućih svećenika i 15-ak časnih sestara. Važno je naglasiti kako je u prošlosti prvi apostolski vikar u Bosni bio biskup fra Marko Dobretić, podrijetlom s područja današnje župe. Treba i spomenuti kako u općini Dobretići postoje mnoge do danas neistražene povijesne znamenitosti kao što su: stećci, stara katolička groblja i nadgrobni spomenici.

Budućnost?

Na kraju se može zaključiti kako je očito najveći problem to što su ljudi otišli, a danas nema dovoljno mladih obitelji. Jako je prisutna ekonomska migracija jer je riječ o iznimno tešku podneblju za život. Veliki problem je i loša infrastruktura te čišćenje snijega. Teren je toliko težak da se na neka groblja ne može doći ni ljeti zbog loših putova. Od šezdesetih, a posebice sedamdesetih godina 20. st. počinje razdoblje gospodarske emigracije, a od osamdesetih godina pučanstvo se sve više zapošljava u Sloveniji i u Daruvaru u Hrvatskoj. Taj proces je zapečatio rat. 

Danas se, kao i prije, pučanstvo bavi stočarstvom, pojoprivredom i šumarstvom.

Najveći i najteži problem je nezaposlenost i slaba gospodarska aktivnost. Nadaleko poznati vlašićki sir najpoznatiji je proizvod pougarskih stočara. Nažalost, danas ga proizvode u iznimno malim količinama, isključivo pojedinci za vlastite potrebe.

Kraj obiluje različitim biljnim (listopadno-vazdazelene šume i drugo) i životinjskim vrstama (medvjed, vuk, lisica, divlja svinja...) što zasigurno može biti osnova za turističko gospodarstvo. Dobretići su i lijepo mjesto za izlete što koriste mnogi iz grada Jajca.

Čini se kako se broj župljana u posljednje vrijeme stabilizirao, a postoji trend da se stariji župljani vraćaju iz inozemstva kad zasluže mirovinu, što će uz nekoliko mladih obitelji biti okosnica pastorala u župi. Prema župnikovim riječima, kada bi se pokrenula ekonomija koja je karakteristična za ovo podneblje, vjerojatno bi se situacija u župi uvelike popravila. Upravo se u to slijevaju molitve nade, a i pitanja: što se čeka?

Kako je župa/općina dobila ime?

Općina je dobila naziv po jednom od najvećih sela ovog kraja, selu Dobretići. Ono ima dugu povijest i baštini ime od srednjovjekovne bosanske vlastelinske obitelji Dobretića.

Među pučanstvom još je živa usmena predaja pomognuta povijesnim temeljima koja kaže kako je padom Bosne 1463. zarobljeno i u Carigrad odvedeno oko 30 000 mladih. Među njima je bila i Ljiljana, kći Stjepana Dobrete, koja je dospjevši u sultanov harem, izmolila od sultana ferman kojim se Stjepanu daruje vlastelinstvo, nazivano prije Zapadne Vrhovine. Tu je Stjepan Dobreta i umro te je ukopan u selu Zapeće. Na spomeniku što mu je 1773. podigao biskup fra Marko Dobretić piše da je umro 1472. doživjevši 98 godina. Poslije njegove smrti vlastelinstvo su razdijelili sinovi, a prezime se izgubilo u vremenu.

Tko će koga ako ne svoj svoga?

Nažalost Dobretići su poznati i kao župa u kojoj je stradao fra Nikola Bagarić jer se usprotivio zloporabi pri raspodjeli humanitarne pomoći koja se u ratnim godinama dijelila preko župnih ureda. Mučki ga je pred župnom kućom ubio župljanin Stipe Šabanović 3. lipnja 1992. Mons. Anto Orlovac u knjizi Banjolučki martirologij (1999.) navodi da je ubojica nažalost iz redova njegovih župljana, inače čovjek primitivne svijesti koji je župnika ubio na krajnje bezobziran način: rafalnim pucanjem iz puške. Fra Nikola je pokopan na gradskom groblju u Jajcu, ispraćen, zbog ratnog okružja, samo malobrojnom subraćom i sestrama. Bio je to skroman oproštaj od svećenika koji je poginuo u dostojnom vršenju svoje svećeničke dužnosti i ljudske obveze. Ubojica nikada nije odslužio punu kaznu za svoj zločin.

Prvobitno objavljeno u dvobroju Katoličkog tjednika 13-14 2015. Tiskano izdanje možete naručiti u upravi MCVN-a.