Nikola Šubić Zrinjski - jedan od najslavnijih velikana hrvatske povijesti

Grof Nikola IV. Zrinjski (Zrin, oko 1508. - Siget (Mađarska) 7. rujna 1566.), hrvatski državnik i vojskovođa, jedan je od najslavnijih velikana hrvatske i mađarske povijesti, član velikaške obitelji Zrinjski. Ratovao je protiv Turaka još od svoje rane mladosti i prošao kroz mnogobrojne okršaje. Kao vješt vojnik istaknuo se već u svojoj 21. godini u obrani Beča 1529. Osobito se proslavio 1542. kad je s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti.

Građani i suvremenici su tada naveliko slavili njegovo junaštvo govoreći da ga je sam Bog poslao. Zbog njegova junaštva kralj Ferdinand I. ga je 24. prosinca 1542. izabrao za hrvatskoga bana. Za vrijeme svojega banovanja Zrinjski je spasio „ostatke ostataka“ Hrvatskog Kraljevstva od sigurne propasti. Uspješno je ratovao i dobio velik broj bitaka. Kada je sultan Sulejman I. 1566. krenuo s više od 100 000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem osvajanja Beča, došao je do grada Sigeta da sredi „stare račune“ sa sigetskim kapetanom. Opsada je počela 5. kolovoza i trajala je punih mjesec dana. Turci su očekivali predaju, ali Zrinjski i preživjeli junaci provalili su iz grada, napali Turke te su junački poginuli, skupo prodajući svoje živote. Junačko djelo Nikole Zrinjskog izazvalo je divljenje čitave tadašnje Europe koja ga je nazvala novim Leonidom. Znameniti francuski kardinal Richelieu, ministar na dvoru kralja Luja XIII., napisao je: „Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu.“ Kako su iscrpljeni Turci izgubili više od 30 000 vojnika, nije im bilo druge nego odustati od invazije na Beč, ali i Europu.

Junaštvo Nikole Zrinjskoga za Hrvatsku i čitavu kršćansku Europu postalo je plodno tlo za umjetnike. Tako je opera Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca postala jedno od najpopularnijih hrvatskih glazbenih scenskih djela. Praizvedba Zrinjskog (libreto Hugo Badalić) bila je 4. studenog 1876. u Zagrebu, u tadašnjem Narodnom kazalištu.

Dr. Miroslav Akmadža, doktor povijesnih znanosti: Kroz životni put dr. Krunoslava Draganovića može se promatrati sudbina hrvatskoga naroda

U Sarajevu se intenzivno odvijaju pripreme za organiziranje znanstvenog simpozija o dr. Krunoslavu Draganoviću, svećeniku, povjesničaru, publicistu, rodoljubu, karitativnom i socijalnom radniku te jednom od najeminentnijih predstavnika hrvatske emigracije. Dr. Draganović je, između ostalog, jedan od najzaslužnijih osoba za prikupljanje dokumentacije o masovnim zločinima što su ih jugoslavenski komunisti 1945. počinili nad civilima i hrvatskim vojnicima u Bleiburgu. Iako se još uvijek oko njegova iznenadnog vraćanja u SFRJ godine 1967. vode rasprave, sudskog procesa protiv njega nikad nije bilo. Kako bismo saznali nešto više o ovom svećeniku koji je zadužio pokrajinsku Crkvu i čitav hrvatski narod, razgovarali smo s dr. Miroslavom Akmadžom.

Miroslav Akmadža  je rođen 1967. u Ljubuškom. U Mostaru je upisao Pedagošku akademiju i 1987. dobio zvanje nastavnika povijesti i zemljopisa. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1992. dobio je zvanje profesora povijesti, a 2001. obranio je magistarski rad na temu Odnosi države i Katoličke crkve u Hrvatskoj od 1945. do 1953. Dvije godine kasnije u istoj instituciji obranio je disertaciju na temu Oduzimanje imovine Katoličkoj crkvi od 1945. do 1966. i crkveno državni odnosi, te stekao akademski stupanj doktora znanosti. Zaposlen je na Hrvatskom institutu za povijest, član je Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti. Od 2009. član je Upravnog vijeća Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, a od 2010. član uredništva časopisa Tkalčić. S njim smo razgovarali o Krunoslavu Draganoviću, životu u emigraciji, povratku u Jugoslaviju, njegovu znanstvenom radu...

Poštovani dr. Akmadža, uskoro se u Sarajevu održava znanstveni simpozij o dr. Krunoslavu Draganoviću. Recite nam ukratko zašto pisati i praviti simpozij o tom svećeniku?

Krunoslav Draganović to zaslužuje jer je ostavio dubok trag, kako u vjerskom i znanstvenom životu Crkve, tako i u političkom životu hrvatskoga naroda. Njegov život bio je iznimno zanimljiv i prate ga mnoge kontroverze pa i prilična tajnovitost. Zato je on vrlo zahvalna tema za historiografska istraživanja.

Kada se bude održavao simpozij, možemo li od Crkvi i Hrvatima nesklonih medija opet očekivati napade u duhu komunističke propagande: Zašto organizirate simpozij o tom „zločinačkom ustaško-nacističkom popu“?

Sve je moguće, no nadam se da je vrijeme sazrjelo za ovakav simpozij, a navedene etikete su besmislene jer on nema nikakve veze ni s ustaštvom ni s nacizmom, ali ni s bilo kojom drugom ideologijom. No, svatko ima pravo o njemu prosuđivati sa svoje točke gledišta, ali mi znanstvenici možemo i smijemo samo sa znanstvene, bez ikakvih predrasuda.

Kroz  višegodišnje  istraživanje  crkveno-državnih  odnosa  u  Jugoslaviji  u vrijeme  komunističke  vladavine  često se može naići na ime Krunoslava Draganovića,  jedne  od  najkontroverznijih osoba  novije  hrvatske  crkvene povijesti. Međutim, običnim ljudima to ime i nije mnogo poznato. Zašto je to tako?

Komunizam je ipak ostavio dubok trag na ljude koji su u njemu živjeli. U to vrijeme nije bilo uputno o njemu objektivno pisati. Tako da se uglavnom šutjelo, pa je uglavnom ostao u sjećanju starijih generacija, te posebice u hrvatskom iseljeništvu. No, vrijeme je da i nove generacije spoznaju njegovu iznimno važnu povijesnu ulogu, bez obzira što tko o njemu mislio.

U iseljeništvu je u duljem vremenskom razdoblju bilo nekoliko stotina svećenika. Takvo  djelovanje  iseljenog  katoličkog  svećenstva  smetalo  je  komunističkim vlastima koje su zbog toga sve češće prosvjedovale kod biskupa u domovini. U tim prosvjedima u pravilu su optužbe išle na račun djelovanja skoro samo Krunoslava Draganovića. Zašto?

Njega su smatrali najsposobnijim i za režim najopasnijim. Imao je iznimno velik ugled, ne samo u crkvenim krugovima i samoj Sv. Stolici, nego i kod mnogih inozemnih političara i diplomata. Znali su da će on to iskoristiti za širenje istine o stanju Crkve i društva u Jugoslaviji, pa su to nastojali na sve načine spriječiti. No, na udaru su bili i još neki ugledni svećenici koji su s njim djelovali u Hrvatskom papinskom zavodu sv. Jeronima u Rimu, kao npr. Ivan Tomas koji je bio i voditelj emisija na hrvatskom jeziku na Radiju Vatikan, pa Krešmir Zorić, zatim u Austriji Vilim Cecelja, franjevci u Komisarijatu u Chicagu i još neki drugi.

Kada se Draganović vratio u ondašnji SFRJ, bio je to svojevrsni šok za „sve strane“. Je li njegov povratak bio dragovoljan ili je riječ o otmici? Kakav je odjek imao taj događaj u hrvatskom iseljeništvu?

Još o tomu ne znamo punu istinu, ali prema trenutno dostupnim izvorima, njega su na prijevaru preveli preko talijansko-jugoslavenske granice njegovi prijatelji za koje nije znao da su suradnici Udbe, tj. praktički je otet, iako on u početku toga nije bio svjestan. Iseljeništvo je bilo šokirano i zbunjeno, pa i podijeljeno u tumačenju radi li se o dragovoljnom odlasku ili otmici. U svakom slučaju, bio je to težak udarac za hrvatsko iseljeništvo.

Nakon povratka u Jugoslaviju svećenik Draganović nije bio marginaliziran u Crkvi što su možda mnogi i očekivali... Iako već u godinama kad bi mogao ići u mirovinu, dobio je zadatak napraviti shematizam Katoličke crkve, što je samo po sebi opsežan i dugogodišnji posao. Možete li nam reći nešto više o tomu?

Crkva ga se nikad nije odrekla, ali su vlasti tražile od biskupa da mu ne daju nikakve dužnosti koje bi mu omogućile političko djelovanje, pa je procijenjeno da je najbolje da se bavi znanstvenim radom. On je to istinski prihvatio i zdušno se tomu posvetio, a njegov Shematizam je djelo od iznimne vrijednosti bez kojeg je i danas nemoguće istraživati crkvenu povijest.

Dr. Krunoslava Draganovića su za vrijeme njegova izbivanja iz SFRJ-a mnogi režimski novinari napadali i otvoreno ga nazivali ustašom ili podupirateljem NDH-a, ali poslije njegova povratka u zemlju nikakva sudskog procesa nije bilo. Je li riječ o prešutnom dogovoru između Vatikana i ondašnjeg rukovodstva bivše države, ili jednostavno dokaza protiv njega nije bilo?

Komunistima nikad nisu trebali dokazi da bi nekoga osudili. Ovdje se radilo o obostranom interesu Sv. Stolice i Jugoslavije. Jugoslavija je zbog svojeg ugleda u svijetu inzistirala na obnovi diplomatskih odnosa sa Sv. Stolicom, pa je koristila Draganovića za ucjenu kako bi Sv. Stolica na to pristala. S druge strane, Sv. Stolici nije odgovaralo javno suđenje Draganoviću jer bi ono poslužilo za optužbe na njezin račun zbog pomaganja nekim „politički spornim“ izbjeglicama da napuste Europu i sklone se na sigurno. Tako da su se uspjeli naći zajednički interesi, što je omogućilo Draganoviću da ostane na slobodi, ali pod stalnim nadzorom sigurnosnih službi.

Zlobnici će reći kako je Udba poslije Draganovićeva povratka u SFRJ aktivirala svoje ćelije po Europi te su počela učestalija ubojstva hrvatske političke emigracije. Možete li reći nešto više o tomu?

To su gluposti, jedno s drugim nema nikakve veze, niti je itko o tomu predočio dokaze. Iz Draganovićevih iskaza jugoslavenskim istražiteljima vidljivo je da on nije razotkrio ništa što već svima nije bilo poznato, niti je ikoga ugrozio. Ono što su istražitelji htjeli čuti, uglavnom je govorio o već umrlim iseljenicima, a žive je nastojao zaštititi koliko je god to bilo moguće. Uostalom, ubijeni emigranti uglavnom nisu bili iz kruga onih koji su s Draganovićem imali ozbiljnijih kontakata. Mi smo majstori u optuživanju, ali ja ne želim nikoga okrivljavati bez čvrstih dokaza, a u ovom slučaju nitko ih nije predočio.

Vaše višegodišnje znanstveno bavljenje Katoličkom crkvom u SFRJ-u pruža cijeli niz dragocjenih i zanimljivih tema. Možete li nam reći kakvo je bilo ozračje u redovima komunističke vlasti nakon što se Draganović vratio, a kakvo u crkvenim?

Komunističke su vlasti to doživljavale kao svoj veliki uspjeh i pobjedu nad Crkvom i iseljeništvom, te su to nastojale medijski i politički iskoristiti. U crkvenim redovima zavladao je određeni strah i nelagoda jer su se bojali da bi mogli stradati mnogi svećenici koji su s Draganovićem surađivali. No, kad je pušten na slobodu, laknulo im je i mnogi su nastavili s njim komunicirati i pomagati mu da se što bolje snađe u novonastalim okolnostima.

Kakav je bio odjek o neprocesuiranju Draganovića među srpskim političkim i civilnim establišmentom? Kakav je bio stav svećenstva Srpske pravoslavne crkve?

Prvo je zavladalo oduševljenje jer su vjerovali da će biti osuđen, a onda je uslijedilo veliko razočaranje kad je pušten na slobodu. Neki su srpski publicisti napravili opću medijsku hajku protiv Draganovića prikazujući ga kao špijuna, zločinca, ustašu i sl., a nitko s druge strane nije mogao, niti smio stati u njegovu obranu. Što se tiče SPC-a, može se reći da su čak bili prilično suzdržani jer su oni uglavnom bili pod utjecajem vlasti, pa su se i ponašali u skladu s državnom politikom. No, bilo je i oštrih napada na Draganovića od pojedinih svećenika iz redova SPC-a.

U cilju razjedinjavanja biskupa i svećenika, komunističke su vlasti osmislile i forsirale tzv. svećenička udruženja. Do kojega ste zaključka došli u svojim istraživanjima? Jesu li udruženja bila pozitivna ili negativna pojava za Crkvu i narod?

Tu treba biti oprezan kod ocjena pojedinih udruženja. Ja tu temu trenutno detaljno istražujem, i dat ću cjelovitije tumačenje u svojoj knjizi o Katoličkoj crkvi u BiH u tom vremenu. Treba razlikovati udruženja kao takva koja su komunisti podržavali i poticali s ciljem razbijanja crkvenog jedinstva, od pojedinaca u udruženjima gdje je bilo onih koji su, naročito iz redova njihova vodstva, stvarali velike probleme Crkvi, kao što je bilo i jako puno svećenika u udruženjima, koji su se samo formalno upisali u udruženje da se zaštite, ali su nastavili normalno obavljati svoj svećenički rad, bez ikakva aktivnijeg upliva u rad udruženja, i ničim nisu štetili Crkvi.

Krunoslav Draganović je bio znanstvenik i povjesničar. Prikupljao je građu o stradanju Hrvata nakon Drugog svjetskog rata, međutim ti materijali nikada nisu objavljeni. Može li se u budućnosti očekivati da ti podatci budu objavljeni u knjizi ili zborniku radova?

Može se očekivati, a i ovaj znanstveni skup je značajan korak u tom smjeru, i trebao bi potaknuti povjesničare da se ozbiljnije pozabave tom problematikom.

Može li se reći kako je dr. Draganović postao institucija i metafora za stanje hrvatskoga naroda u SFRJ-u?

Teško je to reći za bilo kojeg pojedinca, pa tako i za Draganovića, ali da se kroz njegovu sudbinu može promatrati sudbina hrvatskoga naroda u danim okolnostima, može. No, vrijeme će sigurno pokazati pravo stanje stvari jer smo tek odškrinuli vrata rješavanju nepoznanica i kontroverzi iz hrvatske povijesti.

Krunoslav Draganović

Svako jutro bol me ista budi jer u Doljanima sve je manje ljudi

Kad vam netko spomene ime Doljani, prvo na što ćete možda pomisliti je granični prijelaz u Hercegovini te katolička župa u ramskome kraju. Nažalost, samo spominjanje župe Doljani mnoge će odmah asocirati i na Domovinski rat i stradanje Hrvata-katolika u srpnju 1993. kada su ekstremisti bošnjačke Armije BiH u nekoliko sati masakrirali devet civila i 33 pripadnika HVO-a, a veliki broj žena, djece i staraca odveli u logor u Jablanici. To stradanje stanovnika nekoliko sela u doljanskoj župi, njihov progon i razaranja materijalnih dobara na ljudima su ostavili duboki trag koji će se još desetljećima osjećati. Svjesni toga uputili smo se u Doljane. Međutim, zatekli smo malo drukčiju sliku. Unatoč malom broju katolika, polako ali sigurno doljanska priča nudi nadu. Čini se kako ramski Feniks ustaje iz pepela... samo da je više ljudi...

Doljani se nalaze u općini Jablanica u sjeveroistočnom dijelu Parka prirode Blidinje na nadmorskoj visini od 650 do 750 metara. Smjestili su se na prometnici između Tomislavgrada i Jablanice od koje su udaljeni desetak kilometara zračne crte u pravcu zapada. Treba biti izvrstan poznavatelj toga kraja i prometne infrastrukture i bez pomoći “lokalaca“ znati skrenuti na pravom mjestu k Doljanima. Međutim, onoga trena kada vidite visoke i oštre vrhove planina koji kao da svojim šiljcima paraju nebo, znat ćete da ste na pravom putu jer doljanska crkva je veoma blizu. Mnogi će reći kako ovdje zbog visine planina sunce zna izlaziti i zalaziti nekoliko puta dnevno.

Visoki su vrhovi planina... ali i zvonika

Inače, jedan od najviših vrhova je onaj planine Baćine, koji se zaustavio na 1 530 metara nadmorske visine, tu su još Borovink s 1 430, Vitlenica s 1 655 metara te mnogi drugi, za nas koji nismo iz tog kraja, bezimeni... Planina Baćina povezuje Donju Ramu i Doljane. Obrasla je hrastovom šumom, a bogata je vodom i s nje teku mnogobrojni potoci, a sa zapadne strane nalazi se manje jezero. Nismo izabrali baš idealno vrijeme za posjet Doljanima jer je cijeli dan padala kiša, ali smo se zato uvjerili u vodena bogatstva čitavoga kraja. Potoci koji se smanjuju ili rastu ovisno o vremenskim prilikama izlili su se i slobodno tekli preko asfalta. Unatoč njihovu nemirnom i pomalo divljem pohodu, ipak se smiruju kad se spoje s Doljankom, desnom pritokom Neretve. Iako se po dolasku u Doljane prvo vidi novoizgrađena džamija koja je na boljem položaju, ipak ni crkva nije skrivena. Fasada visoka zvonika ponosno stoji iznad požutjelog lišća okolnog drveća. Misao koja se odmah javlja: crkva je obnovljena.

Što ćeš u Doljanima, umrijet ćeš od gladi!

Kako dan baš nije pogodan za pravljenje reportaža, potvrdio nam je i fra Andrija Jozić, doljanski župnik, koji je po našem dolasku rekao kako ćemo morati raditi u mraku jer je noć prije nevrijeme prekinulo dovod struje. Tako smo uz obilatu kišu te samo prirodno svjetlo jednog oblačnog dana obilazili crkvu i razgovarali u župnom uredu. Saznali smo kako je fra Andrija ovdje nešto više od četiri godine. Otkako je preuzeo pastoralnu službu, intenzivno je nastavio s radovima na uređenju crkve, okućnice i župne kuće u Doljanima. Nije samo gradio materijalno, nego je odnos izgrađivao sa župljanima, kako s onima koji su ostali, tako i s iseljenim Doljanima. Kada je dolazio na župu, mnogi kolege su mu govorili: „Što ćeš u Doljanima, umrijet ćeš od gladi!“ Čini se kako su crne kukavice pogriješile. Iako je malobrojna doljanska zajednica, dijaspora nikad nije zaboravila svoj kraj te ga obilato pomaže. To pokazuju i radovi koji su završeni. Ne samo da nije gladan, nego je crkvu uredio tako lijepo da bi mu brojnije i bogatije župe mogle pozavidjeti.

Potkraj 2009. urađena je kompletna rekonstrukcija krova i fasade župne kuće. Uređeno je pročelje župnoga stana, kao i nova ulazna vrata te je time župna kuća postala funkcionalnom i za oko lijepom.

Mala galerija u sklopu crkve

Odmah poslije završetka radova na župnoj kući krenulo se s uređenjem crkve. Dovršena je bakarna krovna konstrukcija iznad sakristije od oko 150 četvornih metara. Budući da je iznad sakristije bio ravni krov koji je godinama prokišnjavao i konstantno propuštao vodu, to je dovodilo do oštećenja svih prostorija koje se nalaze na toj strani crkve. Nakon završetka krovne konstrukcije potpuno je uređena i sakristija u kojoj konačno nema vlage i otpadanja dijela stropa.

Od opravke krova tik do sakristije smjestila se mini galerija – ako ju tako možemo nazvati. Da je veći prostor s malo više eksponata, bio bi to pravi etnografski muzej doljanskoga kraja. Kažu kako slike često govore više od riječi. Zato je 17. srpnja, u sklopu priprema za Ilindan, otvorena izložba Župa Doljani u slici, što ih je fotografirao župljanin Ivan Raič i darovao svojoj župi. Izložba je ostala sve do danas.

Tu se mogu vidjeti kvalitetne fotografije zaseoka župe Doljani, Ilina Gruda, spomenik Mijata Tomića, Kedžara, Pomen i brojna druga mjesta važna za taj kraj. Izvrsna je to prigoda razgledati sve te predjele, barem na fotografijama, koje zbog vremenske ograničenosti posjeta ovom kraju, ali i zbog jake kiše nismo bili u mogućnosti obići. Osim fotografija tu su i razna oruđa i oružja koja su koristili stanovnici ovoga podneblja u prošlosti.

Neobični tabernakul i ambon

Nakon razgledanja prostorije i izložbe nastavljamo priču o rekonstrukciji. Obnova poharane župe trajala je dugo i vršilo ju je nekoliko župnika. Postavljenjem ulaznih vrata na župnoj crkvi te završetkom fasade iznad ulaza u crkvu može se reći kako je veći dio posla, barem onog očima vidljivog, obavljen. Fasada se odlično ukomponirala u prelijepi vanjski ambijent i zelenilo koje je svuda oko župne crkve.

„Prezadovoljan sam svim dosad izvedenim radovima, zahvalan Bogu i svim dobrim ljudima koji su nam pomogli. Posebno ističem spremnost vjernika u Doljanima za darivanjem novca kojega ni oni sami nemaju, ali kada je o župnoj crkvi riječ i radovima koje izvodimo, taj novac se uvijek odnekud pronađe“, istaknuo je fra Andrija.

Kada se u crkvu uđe iz sakristije, može se vidjeti kako unutarnjim prostorom prevladavaju dvije boje: bijela boja kamenog oltara i smeđa boja klupa i plafonske lamperije. Lamperija se nalazi ispod cijele krovne konstrukcije i napravljena je od materijala koji neće moći oštetiti ptice. Tako je zamijenjena prijašnja drvena građa koja je bila skoro potpuno uništena.

Sam oltar je izdignut tri stepenice od poda crkve, i njime dominira ugrađeni vitraj, rad akademske slikarice Ine Jerković. Nažalost, nismo mogli vidjeti njegovu osvijetljenost lusterom koji je donesen iz crkve sv. Ante iz Sarajeva jer nije bilo struje.

Još jedna od posebnosti doljanske crkve su tabernakul (svetohranište) i ambon, dar nekadašnjeg župljanina Marinka Ćavara iz Imotskog, a koji sa svojom obitelji često boravi u Doljanima. Spomenuti darovi umjetničko su djelo poznatog akademskog kipara Vene Jerkovića iz Kaštel Kambelovca, a izrađeni su od prelijepog bijelog kamena s otoka Brača. Ove vrijedne umjetnine koje su uljepšale unutrašnjost crkve potvrđuju kako je ljubav prema rodnome kraju nezamjenjiva i trajna, te pokazuju kako nikad ne treba zaboraviti svoje ognjište. Tabernakul je zaista poseban, nesvagdašnji, kako je rekao i sam kardinal Puljić za vrijeme posjeta župi. Otključava se s pomoću ključa-magneta, a teži oko dvije i pol tone. 

Ni ambon nije običan. Ako mu se približite dovoljno blizu i pod pravim kutom, možete vidjeti cenakul, posljednju večeru i popis apostola zajedno s Isusom vješto izrezbarene u kamenu.

„Ja ulazim svaki dan u crkvu, ali svakim danom mi je rješenje ljepše“, kaže nam župnik.

Postaje križnoga puta izradio je 1990. fra Budimir Cvitković, inače rođen u Šarengradu u Slavoniji, ali njegovi korijeni su u župi Doljani, kao i mnogih ljudi u Hrvatskoj.

Oltar još krase slike Gospe s djetetom Isusom, sv. Ilije proroka te kip sv. Franje urađen u Tirolu u Austriji.

Zvonik je fizički odvojen od crkve, a 2002., prema projektu Rajka Mandića, izgradio ga je zajedno sa župljanima fra Branko Malekinušić, dugogodišnji doljanski župnik, inače rođen u Rami-Šćitu.

Ne zaboravimo duvandžije!

Nakon razgledanja crkve nastavljamo razgovor u župnom uredu. Posebnost ovoga kraja, osim „jake“ dijaspore koja je nastala zbog četničkih zločina iz Drugog svjetskog rata i bošnjačkog pokolja Hrvata iz 1993., jesu i tzv. „duvandžije“. Već treću godinu zaredom posljednje nedjelje u osmom mjesecu na Kedžari se slavi sv. misa za sve poginule i umrle Hrvate-katolike na obroncima Vrana i Čvrsnice, posebice za „duvandžije“. To su bili ljudi koji su prenosili duhan iz Hercegovine u Bosnu, te ga prodavali kako bi prehranili svoje obitelji. Mnogi su u tom procesu i poginuli bježeći od policije, ali i u nesretnim slučajevima.

U župi se njeguje i običaj blagoslova polja. Zbog raštrkanosti podneblja blagoslov je uveden za svako selo posebno jer svako selo ima svoje polje koje se obrađuje. Barem je to bilo prije tako, a danas je, nažalost, malo od tog polja obrađeno.

Kao priprema za proslavu Ilindana obično se slavi trodnevnica. Prvi dan trodnevnice posvećen je mladima, drugi dan starim, bolesnim i nemoćnim, a treći dan misa je kod križa na Valju za sve poginule iz župe u proteklim ratovima. Nažalost, patron župe je skoro u tjedan dana s tužnom obljetnicom stradanja Hrvata u posljednjem ratu, tako da je već uobičajeno da se 28. srpnja slavi sv. misa na Stipića livadi.

Župna crkva je jamac opstanka

Nakon prošlosti poveli smo razgovor i o sutrašnjici. Zaključili smo kako je ski-lift jedan od zaloga boljeg sutra. Župnik smatra kako župa ima budućnost na Kedžari i turizmu... samo pametno treba raditi.

„Na proslavi Ilindana na misi bude oko 3 000 ljudi. Okupe se tu ljudi iz susjednih župa, ali bude i dosta dijaspore. Na Risovcu na sv. misi ponekad bude stotinu ljudi, a svake nedjelje su  različiti vjernici. To su tzv. vikendaši koji dođu na odmor, ali znaju kako je misa na Risovcu u 13 sati“, rekao nam je fra Andrija govoreći o pastoralu selitelja.

Što bi se moglo kazati na kraju? Rane iz prošlosti su još uvijek vidljive. Nisu zarasle ni one iz Drugog svjetskog rata, pojavile su se nove. Narod je ponovno pobijen, izbjegao, protjeran, a danas teško živi jer nema posla. 

Za kraj samo možemo ponoviti ono što stoji na doljanskoj web-stranici, a što se iz konteksta župnikove priče moglo i zaključiti: „Privilegija je rijetkih ljudi na ovom planetu da mogu uživati u prelijepoj prirodi koju nam je Bog podario. Ali, nažalost, bez šire društvene akcije i pomoći sa svih strana, samo lijepa priroda nije dovoljna kako bi se ljudi vratili i ponovo živjeli u Doljanima, pogotovu oni koji nemaju posao, koji imaju djecu u školi, koji nemaju stalnih primanja, ili su simbolična i nedostatna za njihove svakodnevne potrebe. Na kraju, svi dobro znamo, a to su nas i naši stariji učili, da je župna crkva jamac opstanka svima nama koji smo rođeni u Doljanima, Sovićima ili Risovcu, i koji ovdje živimo ili ćemo živjeti jer se ne trebamo stidjeti što volimo svoj rodni kraj i svoje rodno ognjište - time se trebamo ponositi.“

Kratka povijest župe sv. Ilije proroka

Župa Doljani nastala je 1882. odvajanjem od župe Triješćani (Gračac). Prvotna župna kuća služila je i kao crkva. Godine 1893. izgrađena je župna crkva koja je obnovljena 1910. Ona je bila u uporabi sve do 1973. kada je porušena radi gradnje nove. Župa ima područnu crkvicu u Risovcu, izgrađenu 1969. Doljani su imali 1991. oko 1 000 župljana, danas u 92 obitelji ima samo 246 vjernika od kojih je tridesetak mladih. Župu tvore naselja: Kosne Luke, Kraje, Krkača, Orlovac, Risovac, Sovići, Stupari i Šarančevići. Župa je teško stradala u posljednjem ratu kada su neki župljani poubijani, a mnogi protjerani sa svojih ognjišta, dok je crkva poharana i opljačkana. Doljani su dali pet duhovnih zvanja koji pastoralno djeluju u nekoliko biskupija i franjevačkih provincija.

Srce hajduka s Blidinja stade u Doljanima

Mijat Tomić (prije 1610. - 1656.), hrvatska povijesna ličnost poznata kao vođa hajduka koji su se borili protiv turske vlasti, rođen je u selu Brišnik, u današnjoj općini Tomislavgrad. Još kao mali bio je na glasu kao izrazito fizički jak, što je kasnije i dokazao u svojim borbama. Jedna legenda kaže kako se natječući u igrama zamjerio Turcima jer je pobjeđivao. Oni odlučiše da ga treba ubiti. Mijat je tada pobjegao u planinu Vran te postao hajdukom, a gore se oko njega okupilo još ljudi koji su odlučili boriti se protiv Osmanlija.

Mijat je poginuo u Doljanima, a grob mu se danas nalazi u groblju sv. Ilije. Predaja kaže kako ga je izdao kum Ilija Bobovac. U mletačkom arhivu stoji zabilješka da je u Sarajevu bilo više veselja na vijest o Mijatovoj smrti nego kad je stigla vijest o zauzimanju Bagdada.

Diva Grabovčeva 

Hrvatski puk Rame već tri stoljeća štuje jedan usamljeni grob na Kedžari, usred Vran planine. U njemu, prema predaji, počiva tijelo Dive Grabovčeve koju je u cvijetu mladosti ubio razuzdani turski plemić jer se suprotstavila njegovoj pohoti. Kronika i martirologij franjevačkog samostana na Šćitu ne spominju Divinu mučeničku smrt. Samo ju je ramski puk u nemirnu tijeku stoljeća legendom spašavao od zaborava. Početkom dvadesetog stoljeća arheolog Ćiro Truhelka otvorio je grob i znanstveno potvrdio da u njemu leže kosti mlade krasotice. Međutim, tek poetskim zapisom književnika Ivana Aralice, kao i likovnom interpretacijom kipara Kuzme Kovačića Diva Grabovčeva postaje važnom sastavnicom duhovne povijesti Rame.