Odrastati kao katolik u muslimanskom Pakistanu

Biti Kristov sljedbenik u jednoj od službenih islamskih država sa sobom uvijek nosi dozu neizvjesnosti što donosi sutra. Takav je slučaj i s kršćanima koji žive u Islamskoj Republici Pakistan, koji se nalaze u stalnoj strepnji od lažnih optužbi, progona, zatvaranja pa čak i smrti. Ali vjera ostaje i opstaje...

 

Islamska Republika Pakistan geografski je smještena u južnoj Aziji, a omeđena je četirima državama: Indijom, Afganistanom, Kinom i Iranom, dok je na jugu Arapsko more koje je dio Indijskog oceana. Ova nekadašnja britanska kolonija samostalnost je stekla 1947. kada se većinski muslimansko pučanstvo organiziralo u novu državu, dok je ostatak činio današnju Indiju. Devet godina kasnije, 1956., Pakistan je postao prva zemlja na svijetu koja se proglasila islamskom. Sve do 1971. ova dalekoistočna država sastojala se od dvaju dijelova: istočnog i zapadnog. Potom je istočni dio postao nova republika – Bangladeš.

Prema podatcima s posljednjega popisa pučanstva iz 2006., Pakistan je imao oko 166 milijuna stanovnika. To ga čini šestom najmnogoljudnijom zemljom svijeta: poslije Kine, Indije, SAD-a, Indonezije i Brazila. Od toga, apsolutna većina su muslimani – prema nekim procjenama čak 96,5 %, dok ostatak čine uglavnom hindusi i kršćani kojih je, procjenjuje se, oko 2 %. Od toga je polovica rimokatolika, a druga polovica pripada protestantskim zajednicama čiji je službeni naziv Pakistanska Crkva (Church of Pakistan). Ustavom je određeno da je islam državna religija, dok manjinski vjernici nemaju sve slobode u ispovijedanju svoje vjere. Stoga se Pakistan smatra jednom od zemalja s najvećom stopom vjerske netolerancije.

 

Sporni Zakon o blasfemiji

 

S obzirom na to da u posljednje vrijeme često dolaze informacije o stradanjima kršćana u Pakistanu, treba uzeti u obzir činjenicu da je na snazi još uvijek kontroverzni Zakon o blasfemiji koji predviđa smrtnu kaznu za svako vrijeđanje islamskih svetinja... Prema procjenama u posljednjih 10-ak godina u Pakistanu je 1 200 osoba optuženo za bogohuljenje. Ovaj sporni Zakon, kako kažu stručnjaci za međunarodno pravo, daje prostora muslimanima Pakistana da osobne protivnike među kršćanima ili drugim manjinskim vjerskim skupinama eliminiraju ili utječu na to da oni napuste zemlju. Stoga su kršćani prisiljeni biti itekako oprezni u odnosu prema muslimanima jer i najmanja prijava protiv njih može biti fatalna.

 

Iskustva iz prve ruke

 

O svemu tomu, svoje životno iskustvo za web-stranicu UcaNews, priča rođeni Pakistanac, katolik Faisal Mushtaq koji je prije 10-ak godina bio frustriran zbog nedostatka radnih mjesta u svom rodnom gradu Sialkotu, u pokrajini Punjab, pa je donio tešku odluku o preseljenju u južni dio – u grad Karachi.

Sada ovaj 32-godišnji otac dvoje djece radi kao vodoinstalater i vratar, a ima plaću oko 115 dolara mjesečno, što je manje od službene minimalne zarade. No, ima i dodatnih 80 dolara mjesečno za pranje automobila.

Biti katolik u duboko religiozno konzervativnoj islamskoj zemlji nikad nije bilo lako, ali Mushtaq je naučio opstati i tražiti prihvaćanje muslimana.

„Dok je većina ljudi bila prijatna, neki od mojih muslimanskih suradnika nerado su jeli ili pili sa mnom“, rekao je Mushtaq koji je shvatio da često nije moguće promijeniti način razmišljanja ljudi.

„Moji roditelji, koji sada žive sa mnom u Karachiju, sudjeluju u nedjeljnoj misi u našoj crkvi, ali ja to ne mogu činiti zbog svog zauzetog rasporeda rada“, kazao je ovaj Pakistanac i naglasio kako u školama postoji stereotipizacija i nasilje nad kršćanskom djecom, međutim u višim razredima škole stvari postaju bolje.

 

Kršćani vole svoju domovinu

 

Pakistan je država stvorena prvenstveno kao utočište za vjerske i etničke manjine na hindu-većinskom potkontinentu, ali njezina temeljna načela pluralizma i vjerske tolerancije su vremenom erodirala.

Ipak, mnogi katolici i pripadnici drugih vjerskih manjina ostaju odani svojoj domovini i bili bi spremni položiti svoje živote za nju. Usprkos tome muslimani često ignoriraju probleme koje imaju manjine.

Neki katolici-Pakistanci usudili su se govoriti o problemima s kojima su se susretali u prošlosti samo zbog svoje vjere. Drugi navode trajne zlouporabe ili zanemarivanje njihovih problema na koje ukazuju.

„Dok sam odrastao u Karachiju, bio sam suočen s diskriminirajućim stavom svojih učitelja samo zbog moje katoličke vjere“, rekla je 22-godišnja studentica novinarstva Jennifer Michael. Navela je da se stvara toliko loše okruženje u kojemu čovjek preispituje svoje porijeklo i počinje shvaćati kršćanstvo kao nešto loše.

Nastavnici islamskih studija i urdu jezika su joj govorili da se prepiše u kršćansku školu.

„Htjela sam odustati, ali moja obitelj me zadržala i ohrabrila da prakticiram moja vjerska uvjerenja bez straha“, prisjetila se Michael.

„Međutim, nakon odrastanja, više se nisam suočila s tim pitanjima, ljudi su postali tolerantniji. Prijatelji i nastavnici s kojima sada komuniciram na sveučilišnom kampusu tretiraju me kao jednaku njima“, ustvrdila je.

Steve Watson, koji radi u popularnoj slastičarnici u Karachiju, istaknuo je da je većina kaznenih postupaka zbog navodnog bogohuljenja bila u Punjabu. Također je podsjetio na smrtonosne terorističke napade na katoličke crkve u Lahoreu, glavnom gradu te indijske države.
„Život nikada nije bio lagan, ali to me nije spriječilo življenju katoličke vjere“, rekao je Watson, ukazujući na diskriminaciju pri zapošljavanju u državnim poslovima i raspodjeli državnih stanova.

Tridesetogodišnji programer iz Karachija Sunny Sameer pozdravio je slobodu koja postoji pri prakticiranju kršćanstva, ali se požalio na prijetnju koju donosi Zakon o blasfemiji.

„Te zakone su iskoristili ljudi kako bi sproveli svoje osobne osvete, osobito u Punjabu“, rekao je Sameer. Zabrinut je zbog činjenice da bilo tko komu se zamjeri ili tko ima osobnu ljutnju prema njemu može razmišljati o dolasku do njegove imovine pomoću lažnih optužbi za blasfemiju.

Sameer je rekao da se mladi kršćani ne protive izravno Zakonu o blasfemiji, već žele da se neovlaštena manipulacija njome smanji.

Ostale su još uvijek neke predrasude muslimana koji ne bi dijelili posuđe za jelo i piće s kršćanima ili da jedu s nemuslimanima.

 

Mali koraci naprijed

 

Kršćanski kolumnist i aktivist Norbert J. Almeida privukao je pozornost komentarima na Twitteru koji su govorili o oštrim aspektima muslimanskih odnosa s nemuslimanima.
On je proizveo svojevrsni šok u zemlji kada je bio jedan od najboljih polaznika na islamskim studijama, unatoč tomu što je bio jedini nemusliman na odsjeku. Također je tweetovao da je na katoličkom sprovodu njegova oca bila muslimanska većina kolega što je jedan veliki pomak za tu zemlju.

„To je Pakistan u kojem sam odrastao i koji volim“, rekao je Almeida i dodao da se nada kako će ta otvorenost s vremenom postati široko ukorijenjena.

Na kraju se može zaključiti da život kršćana u Pakistanu sa sobom uvijek nosi neku neizvjesnost, a njihovi problemi rijetko kada izlaze u javnost. To se osobito odnosi na aktualni trenutak kada Pakistan i druge islamske države, u kojima kršćani trpe progone, nisu u žiži medija. Ipak, ostaje nada da će i politički lideri Pakistana učiniti sve kako bi dokinuli ili izmijenili sramotni Zakon o blasfemiji. Međutim, iz iskustva sa Zapada dug je put do demokracije i pluralizma.

 

Žrtva je žrtva, bez obzira u ime koje ideologije je zločin počinjen

U povodu 23. kolovoza, nadnevka koji se, prema odlukama Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, i u Hrvatskoj obilježava kao Dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima sugovornika smo našli u Aniti Martinac, predsjednici Središta Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BiH. 

Anita Martinac rođena je 1973. u Mostaru gdje danas živi i radi. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Gradu na Neretvi. Sudionica je Domovinskog rata te nositeljica Spomenice Domovinskog rata te dviju medalja Ljeto ‘95. i Oluja.

Književni uradci su joj zastupljeni u brojnim međunarodnim i domaćim zbornicima. Često sudjeluje na različitim manifestacijama i književnim susretima.

Članica je Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Matice hrvatske, udruge Hrvatska žena, Napretka te je predsjednica Središta Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BiH. Bavi se humanitarnim i volonterskim radom u kulturnim projektima i djelovanjem kroz razne udruge.

Za sebe kaže da djeluje i radi u skladu s vjerskim, odgojnim, moralnim i zakonskim normama za dobro svog naroda. Svoju ljubav prema umjetnosti pretočila je u korisno društveni rad. Borac je za istinu i zagovornik pravde te nam je bila izvrstan sugovornik na temu totalitarizma te odstranjivanja ostataka autoritarnih sustava iz hrvatskog društva...

Na početku nam recite što je to zapravo totalitarizam?

Kao što to i sama riječ govori totalitarizam je krajnost apsolutističke vladavine, politički sustav koji je na vlast došao i održavao se nasilnim putem, kršeći pri tome temeljna ljudska prava i slobode poznate u današnjim demokratskim sustavima.

Najjednostavnije rečeno, riječ je o političkom sustavu pod kontrolom jednog čovjeka ili jedne skupine koji je na vlast došao zločinom i tako se i održavao. Dakle, to je potpuna suprotnost otvorenom pluralističkom društvu i pravnoj državi.

 

Zašto je Europska unija donijela odluku da se jedan dan u godini obilježava kao Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima?

 

Poznato je da čitav moderni svijet pa tako i Parlamentarna skupština Vijeća Europe odlučno osuđuje teška kršenja ljudskih prava koja su počinili totalitarni komunistički režimi te izražava suosjećanje, razumijevanje i priznanje za žrtve tih zločina, jer žrtve koje su još žive ili obitelji žrtava zaslužuju suosjećanje, razumijevanje i priznaje njihovih patnji.

Donijeti odluku o obilježavanju jednog takvog dana je najmanja satisfakcija koja se mogla učiniti, te na ovaj način Europski parlament potiče na promišljanje osjetljivih i kompleksnih pitanja zajedničke povijesti i njezina očuvanja kao bi sljedeće generacije mogle iz nje učiti i graditi suživot na temeljima demokracije i uvažavanja temeljnih prava.

Također je poznato da je Europski parlament u svojoj preporuci za obilježavanja ovog spomendana naglasio da svaka zemlja prilagodi vrijeme i način obilježavanja sjećanja na žrtve totalitarnih režima vlastitoj povijesti i tradiciji.

U Hrvatskoj se tako obilježava 23. kolovoza, a podsjećam na taj dan 1939. potpisan je njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju, poznat kako Molotov-Ribbentrop, kojim je postignut sporazum o nenapadanju i tajni sporazum o podjeli interesnih sfera u istočnoj Europi.

U slobodnom svijetu na taj dan organizirani su i prosvjedi pod nazivom Dan crne vrpce s ciljem upoznavanja svijeta o prikrivanju zločina.

Godine 2008. potpisana je izjava većine članova Europskog parlamenta za uspostavu dana sjećanja, koji je potvrđen točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu. U završnom dijelu Rezolucije pozvani su parlamenti i vlade svih država članica EU-a, država kandidata za EU kao i zemalja povezanih s EU-om, na usvajanje i provedbu te Rezolucije.

Kao predsjednica udruge Središte Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BiH, mogu reći da udruga svoje aktivnosti obavlja prema Rezoluciji Vijeća Europe br. 1096 o „Mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima“ od 27. lipnja 1996., Rezoluciji Vijeća Europe br. 1481 o „Neophodnosti međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“ od 25. siječnja 2006., Rezoluciji Europskog parlamenta o „Europskoj savjesti i totalitarizmu“ od 2. travnja 2009., Deklaraciji Hrvatskog sabora o „osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. do 1990.“ od 30. lipnja 2006., te Rezolucije Doma naroda Parlamenta Federacije BiH „o osudi totalitarnih režima“ iz 2006.

Želim naglasiti da je ovaj Dan sjećanja, spomendan na desetke milijuna ljudskih žrtava čiji su životi, zbog izopačenih totalitarnih ideologija nacional-socijalizma, fašizma i komunizma te njihovih sumanutih ciljeva, naprasno prekinuti.

 

Koje su države u tome najviše napredovale? Kako u „demontiranju naslijeđa“ kotiraju Hrvatska kao članica i BiH kao kandidat za EU?

 

Možemo ocijeniti da je razvoj demokratskog društva najveći čimbenik u osvješćivanju i edukaciji o totalitarnim režimima. I napredak društva, odnosno pozitivan razvoj zemlje doprinosi demontiranju naslijeđa.

Hrvatska kao članica EU-a donijela je niz zakonskih akata, ali po mojoj osobnoj procjeni ipak nedovoljno mjera u rasvjetljivanju prošlosti, jer, nažalost, na javnoj sceni i danas postoje pojedinci i političke skupine koji osuđuju pojedinačna i masovna ubojstva u „u ime rase“ ili „u ime nacije“, ali istovremeno na različite načine pokušavaju minorizirati i opravdati masovna ubojstva počinjena „u ime klase“. Međutim, zločin je zločin, a žrtva je žrtva – bez obzira u ime koje ideologije je zločin počinjen.

Tijekom XX. stoljeća hrvatski narod je osobito platio visoku cijenu svog opstanka. „Zahvaljujući burama i neverama“ kao posljedicama tih ideoloških sukoba, kao i nametnutom nam Domovinskom ratu, hrvatski narod je pretrpio ogromne, izravne ili neizravne, demografske gubitke. Ta pogibelj osobito je bila izražena na prostorima BiH, zbog čega i danas trpimo teške posljedice.

Bez obzira što ne postoji opće nacionalno suglasje o prošlosti, kao što uostalom ne postoji ni o sadašnjosti ili budućnosti, odnos prema žrtvi je opće civilizacijska stečevina iz koje proizlaze i određene javne, znanstvene pa i političke ocjene. Upravo zbog tih općih civilizacijskih vrijednosti, ali i budućnosti, dužni smo sačiniti poimenične popise žrtava totalitarnih sustava, stvarajući tako preduvjete za vraćanje osobnog digniteta žrtvi i ostvarivanja zajamčenog prava na „posljednji počinak“.

Najviše je po ovom pitanju napravila Njemačka, koja je lustrirala kompletan represivni aparat nekadašnje Istočne Njemačke. Iznimno puno je napravila i Poljska, kao i baltičke države, te Mađarska. S druge strane, za Albaniju, Bugarsku, dijelom Rumunjsku, te države nastale raspadom Jugoslavije to se ne može kazati.

Bosna i Hercegovina, odnosno vladajuće strukture u zajedničkom cilju moraju donijeti, i provoditi, niz pravnih akata i mjera koje su nužne ka okretanju budućnosti. Upravo onako kako to traži Europska unija.

 

Kako komentirate činjenicu da su zločini fašističkih i nacističkih te većina ostalih, uvjetno rečeno, desničarskih totalitarizama ispitani, a nalogodavci imenovani te suđeni, ako su mogli biti uhićeni, dok s druge strane komunistički nalogodavci su se znali hvaliti i u medijima koliko su pobili ljudi, a bez straha provode svoje umirovljeničke dane?

 

Na našim prostorima, kao posljedica sudara dvaju totalitarnih sustava, dogodio se fenomen da se zločinom pokušavao pravdati zločin. Vjerujem kako postoji mnogo pojedinačnih slučajeva kojima bi se procesnom rehabilitacijom dokazalo suprotno od propisane osude u nekadašnjem režimu u kojem im je suđeno. Također sam sigurna kao se režiranom povijesti koju je komunizam nametnuo učinio daleko najveći zločin nad narodima ovih prostora.

Vrlo je jasno kako se još nismo suočili s ostacima komunističkog totalitarnog režima. Posljedica je to čitavog spektra izvrnutih procesa zbog čega smo još uvijek „tranzicijske zemlje u čekaonici“.

 

Recite nam spadaju li imena ulica i trgova u odluku o „demontiranju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima“? Primjećujete li razliku između gradova i naseljenih mjesta tamo gdje žive Hrvati, Bošnjaci ili Srbi? Kakva je razlika između gradova u Hrvatskoj i BiH?

 

Kultura sjećanja zaprljana je s predugom vladavinom komunističkog totalitarnog režima i ukorijenjenog straha koji je i danas lako uočiti u pojedinim područjima gdje su se dogodili veliki zločini. Također, režirana povijest nametnuta generacijama stvara otpor i to neznanje, odnosno nepoznavanje istine, osnovni je problem zašto je dugotrajan proces demontiranja naslijeđa. Neophodno je suočavanje s prošlosti kakva god da je ona teška jer ignoriranje i potiskivanje problema neće donijeti rješenje. Naprotiv, problem što se više odgađa postaje veći, što se može uočiti u brojnim manipulacijama kroz medije onih interesnih skupina kojima odgovora nestabilnost na ovom području.

Ne vidim razloga da se zadrže nazivi ulica i trgova koji nose imena zločinca kao npr. Josip Broz Tito koji je, sudeći prema navodima inozemnih izvora, odgovoran za smrt više od 570 tisuća ljudi. O njemu kao veleubojici pisali su ugledni američki sveučilišni profesori, britanski i njemački povjesničari, te je svrstan među deset najvećih zločinaca XX. stoljeća. A danas još uvijek imati naziv po njemu je apsurd i sramota za svaku instituciju i obitelj koja živi i djeluje u istoj ulici. Često se može vidjeti također začuđenost turista kada vide kako takvi nazivi još uvijek postoje. Na neki način njeguje se kult idolopoklonstva totalitarnom režimu koji iluzionistički manipulira i koketira sa sadašnjicom.

Takvih je primjera još mnogo, ali ne samo da su ostali nepromijenjeni nazivi iz prošlosti, nego su se dali novi nazivi nedostojni i neprimjereni prema djelima, odnosno zlodjelima imenovanih. Prijedlozi naziva ulica se moraju kvalitetno obrazložiti, a odluke o nazivima donositi odgovorno. Prespori smo u reformama, neodlučni i nesigurni u odlukama, a da bismo bili smioniji i donosili pravovaljane odluke moramo se i potruditi i biti bolji poznavatelji povijesti.

 

Kako omogućiti oslobađanje Hrvata od okova ostataka naslijeđenoga totalitarizma u BiH i Hrvatskoj?

 

Nužno je prvo otvoriti arhive iz države koja više ne postoji. Nakon toga institucionalno donijeti zakonske akte u skladu sa spomenutim Rezolucijama, a također i provoditi mjere te konkretizirati procese koji će donijeti rezultate i jasne pokazatelje. Ovo je veliki posao u koji moraju biti uključeni isključivo ljudi od struke. Povjesničarima se mora omogućiti pristup arhivama i drugim izvorima, kako bi se sutra njihovi rezultati uvrstili u obrazovni sustav, te ostavili za sobom odgovorne znanstvene prosudbe s ciljem neponavljanja pogrješaka prošlosti. Drugo je pitanje mogu li to uopće povjesničari educirani pod diktatom jedne partije, ili ćemo morati biti strpljivi i sačekati nove generacije mladih znanstvenika neopterećenih partijskim dogmama.

Ovdje bih mogla istaknuti jedan pozitivan primjer koji je poduzela Zapadno-hercegovačka županija u BiH, donijevši odluku da u tijeku nastavnog programa jedan školski sat tijekom školske godine bude namijenjen edukaciji učenika o pobijenim svećenicima u Hercegovini. Inicijativa je potekla od Vicepostulature fra Leo Petrović i 65 subraće, koji svake godine organizira Dane sjećanja. Zatim projekti Svehrvatskog groba na Udbini i Groblje mira na Bilima kod Mostara, rasvjetljavanje istine o Golom otoku, te rad Povjerenstva na istraživanju zločina totalitarnih režima, kao i otvaranje arhiva i dostupnost informacija, kako se ovakva zla više ne bi ponovila.

 

Tijekom 20. st. Crkva u Hrvata je trpjela torture različitih „izama“... Za toga vremena ubijeno je više od 660 svećenika, redovnika, redovnica... Netko je izračunao da je Crkva u Hrvata proporcionalno gledano najviše propatila od svih zemalja u istočnoj Europi... Što to zapravo pokazuje i koliko je javnost upoznata s ovim podatkom?

 

Dobro ste zamijetili taj podatak. U državama nastalim raspadom Jugoslavije udomaćilo se mišljenje kako je Josip Broz, za razliku od istočnoeuropskih država, uspostavio „socijalizam s ljudskim likom“. Međutim, o kakvom je tipu vladanja riječ najbolje govori podatak da je Titov režim, po broju ubijenih svećenika, odmah iza Staljinovog. To sasvim dovoljno govori.

Uzroke je lako dekodirati. Komunizam kao totalitarni sustav nije podnosio suživot s drugim hegemonom na istom prostoru, što je Crkva nesumnjivo bila. Kako je riječ o pokretu koji je na vlast došao i održavao se golom represijom, očito su išli na etiketiranje svećenika kao neprijatelja i na kraju na golu fizičku likvidaciju. Za to postoji obilje materijalnih dokaza.

Međutim, dogodilo se nešto o čemu komunisti nisu razmišljali.

U romanu Medaljon pisala sam kako je vjera najjača kada je satiru i ugnjetavaju, a to se tako pokazalo i u ovom slučaju. Činjenica je da smo s jakom vjerom uspjeli u nemogućim uvjetima pružiti obranu i u nedavnom Domovinskom ratu, činjenica je da smo nakon 1945. i doslovce pokolja nad hrvatskim narodom, uspjeli opstati na ovim prostorima i još mnogo teških situacija kada nas je sačuvala vjera.

I danas nam je potrebna snaga vjere, možda više nego ikada. Potrebna nam je prije svega ujedinjenost Katoličke Crkve, otvorenost srca i teološki nauk, ali i korektan odnos s pripadnicima drugih konfesija.

 

Famozni Lex Perković je na neki način, razotkrio pravu anatomiju političke moći u Hrvatskoj. Je li nam lustracija potrebna danas više nego prije?

 

Je li dovoljan jedan slučaj da razotkrije zaostavštine komunizma, postoji li ta politička moć ili je samo prividno jedan slučaj tek otvorio pandorinu kutiju pokazat će vrijeme.

Naravno, značajno je procesuiranje svakog ovakvog primjera u cilju rasvjetljavanja istine o djelovanju jednog totalitarnog sustava koji je primjenjivao velikodržavni terorizam u borbi protiv svojih građana.

Međutim, lustracija je danas izmanipuliran pojam i treba prije svega razmisliti o krajnjem cilju koji se želi ili ne želi postići lustracijom.

Lustracija nije sječa glava. Lustracija je rasvjetljivanje, a do rasvjetljivanja procesa se dolazi otvaranjem i danas zatvorenih i skrivenih arhiva i njihovim znanstvenim izučavanjem. Tek kad to učinimo, moći ćemo kazati da smo otvorili proces lustracije. A sam proces će dugo trajati...

Primjera radi, temeljem Sporazuma o sukcesiji današnja Republika Hrvatska ima pravo na arhiv NDH. Međutim, njega danas drži Vojska Srbije. Isto tako, sve pravne slijednice bivše države imaju pravo na preslike dokumenata svih saveznih organa, uključujući i one KOS-a JNA, SSUP-a i SDS-a, te Saveznog sekretarijata za vanjske poslove te originalnu dokumentaciju svih nekadašnjih republičkih institucija. Međutim, većina toga je još u Beogradu i predmet je mnogih manipulacija. Stoga, uopće ne vidim kako do realiziranja potpisanog uopće krenuti u proces lustracija (rasvjetljavanja činjenica).

 

Članica ste Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne, Matice hrvatske, udruge Hrvatska žena, Napretka, a i predsjednica ste Središta Hrvatskog svjetskog kongresa za istraživanje posljedica totalitarizama u BIH... Recite nam u čemu se sastoji vaš rad, susrećete li se s problemima, kakav je odziv običnih ljudi na ovu temu?

 

Kroz svoj spisateljski rad posvetila sam se temama koje su bile zapostavljene, ili možda je bolje reći teme koje je totalitarni režim režirao i usađivao u svijet suprotnim od povijesnih činjenica i stvarne istine u cilju provođenja svojih ciljeva. S jakom željom za rasvjetljivanjem istine i skidanja sa svijesti naroda nametnutog straha, sramote ili bilo koje posljedice totalitarnog režima, pisala sam prema istinitim događanjima nakon dugogodišnjeg istraživanja. Što sam više ulazila u problematiku, tako se opseg posla povećavao te me na neki način zaduživao da djelujem i više i šire. Smatram da je dužnost svakog književnika da svojim pisanjem svjedoči vrijeme u kojem jesmo, a također ne smije umanjiti odgovornost ni prema prošlosti ni prema budućnosti.

 

Bili ste sudionica Domovinskoga rata i dobili ste Spomenicu za svoje djelovanje... Recite nam koliko vam je to iskustvo pomoglo u istraživanju posljedica totalitarizama u BiH?

 

Teško je o bilo čemu pisati ako nemate suosjećanje, razumijevanje ili osobno iskustvo. Moje osobno iskustvo iz Domovinskog rata pomoglo mi je, ali također i obvezalo me da još odgovornije pristupim ovom važnim temama.

Svaki rat je zlo samo po sebi, u svakom ratu stradaju mnogi nedužni ljudi, ali i u svakom ratu postoje prikrivene istine, motivi i ciljevi. Masama se manipulira, a vojska realizira zapovijedi političkih vođa.

Potreban je odmak vremena da bi se jasno sagledale te činjenice, također i razotkrivanje svih donesenih odluka, akata i drugih relevantnih činjenica.

Nažalost, neke odluke Međunarodnog suda u Haagu koji je podlegao političkim utjecajima i donio odluke koje nisu u skladu s činjenicama mnogo su štete već sada nanijele određenim narodima. Koliko ćemo se posvetiti i ozbiljno shvatiti kolika je naša odgovornost sudjelovati u iznošenju istine takvu ćemo budućnost i imati.

 

Na kraju, koje je Vaše mišljenje: je li danas totalitarizam u opadanju ili porastu, to jest, koliko je on živ danas?

 

S obzirom na to da živimo u demokratskom društvu i težimo u svemu gore rečenom trebao bi biti u opadanju. Edukacija i buđenje svijesti svakog pojedinca je dugotrajan proces i zahtjeva strpljenje i predan rad. I ono što je najvažnije, imamo čelnike institucija koji su na vlast došli voljom naroda, a ne revolucijom i golom silom.

Naravno, imamo i pokušaja nametanja rješenja ili kolektivne krivnje drugim narodima, što je vrlo ozbiljno koketiranje s totalitarizmom.

Nažalost, učenici iz totalitarnih režima teško se odriču stečenog znanja i imanja, da se tako izrazim, a oblačeći novo ruho koketiraju kroz jednostranačku orijentaciju, nespremni na demokratski dijalog, te ispred svega stavljaju osobni interes.

 

Koliko osobna vjera pomaže u istraživanju totalitarizma?

 

Jako je važno suočiti se s posljedicama totalitarizma, bez vjere bilo bi to jako teško jer iz nje crpim snagu i za oprost i za pomirbu. Pomaže mi da ne stvaram mržnju i želju za osvetom, daje mi širinu razumijevanja jer me uči ljubavlju prema svakom čovjeku. Nalaže mi da nastavim zagovarati istinu i pisati o istini u cilju dostojnog pijeteta prema žrtvama.

 

Kako komentirate činjenicu da neki župnici za vrijeme blagoslova kuća kod vjernika na zidu vide križ, Isusovu, ili Gospinu sliku odmah pored Titove?

 

Osobno ne poznajem takve ili slične primjere, ali mogu pretpostaviti razloge kakvih postupaka. Važno je u totalitarizmu definirati i režimski totalitarizam drugačiji od klasične diktature, to su oni oblici kada zaslijepljene i zanesene izmanipulirane mase prigrle totalitarizam u svom neznanju i bez prisile usvajaju idolopoklonstvo prema totalitaristima. Takav je primjer bio i Tito. Mnogi od njih uživali su dobra ostvarena žrtvom drugih, a da toga nisu svjesni ni danas, te u toj zahvali još iskazuju poštovanje prema jednom totalitarizmu gledajući sve iz svoje osobne prizme. Tito, komunizam i Jugoslavija su mrtvi i te zaostavštine će vremenom nestati. Na pogrješkama koje su komunisti učinili u Jugoslaviji pokušajmo nešto naučiti. Budemo li „grlili“ Bosnu i Hercegovinu onim žarom kako su komunisti „grlili“ Jugoslaviju, bojim se da ćemo je ugušiti od te silne ljubavi. A takvih tendencija itekako ima... razmislimo o njima!

 

Osobna sjećanja na pastirski pohod Ivana Pavla II. 12. travnja 1997.

Kao stariji maloljetnik sam 1997. sudjelovao u volonterskim akcijama na Koševu tijekom cijele noći i jutra prije mise s Papom. 

Valjalo je sve materijale prevoziti od skladišta do Koševa, istovariti, raspodijeliti po punktovima te podijeliti vjernicima koji su pristizali od ranog jutra. U mom "sektoru" su se dijelile zastavice i šalovi. Početkom mise smo od volontera i organizatora utopili se u "obične" hodočasnike koji su nazočili na misi te se potom razišli svojim kućama.

Nažalost, materijalnoga od pohoda pape Ivana Pavla II. više ništa nemam. Zastavice, i šalovi te liturgijski vodiči su tijekom vremena i nekoliko selidbi izgubljeni. Ponekad u knjižnicama i antikvarnicama naiđem na primjerak monografije Papa u Sarajevu.

U sjećanju su mi je ostalo nekoliko scena, od rađanja sunca, promjenjivog vremena te laganog buđenja prirode i pupanja na granama obližnjeg drveta gdje sam satima stajao i dijelio materijale. To sam buđenje simbolizirao s nadom koja je tada rasla u svima nama.

 

 

Mariofonije: Od Crkve nepotvrđena Gospina ukazanja tijekom 20. i 21. stoljeća

Kroz povijest kršćanstva vjernici su prijavljivali kako im se ukazuju Gospa, Isus, anđeli i sveci. Bilo je nebrojeno mnogo različitih ukazanja, ali dokazano i priznato ih je veoma malo. U osnovi, ukazanja su vidljiva pojava nadnaravnih bića koja je u uobičajenim uvjetima nedostupna ljudskim osjetilima. U ovome ćemo tekstu govoriti o onim Gospinim ukazanjima koja (još) nisu priznale Crkvene instance... 

Crkveno učiteljstvo tijekom povijesti pridržavalo je pravo da se svaki pojedini fenomen, koji se tiče pitanja vjere, dokumentira, ispita i na kraju utvrdi njegova istinitost. Iz toga se vidi kako se nadnaravnost jednog događaja ne može, ne smije i ne treba pretpostavljati i uzimati zdravo za gotovo, nego se ona mora i dokazati.

Razlog je tomu što vjernici, koji prijave ukazanja, ne moraju biti dobronamjerni, mogu biti željni pozornosti, slave, novaca, mogu imati zdravstvenih problema, biti žrtve klasične prevare ili šale koja je otišla predaleko. Zato je jasno zašto se svakomu fenomenu treba pristupati hladne glave i ispitivački, a ne navijački.

 

Podjela ukazanja na podvrste

U svojoj osnovi ukazanja se mogu podijeliti na dvije vrste: privatna i javna.

Privatna ukazanja bitna su za život pojedine osobe, nakon koje ona preokrene svoj život. Mnoge od tih osoba su tijekom povijesti doživjele obraćenje, postale sluge Božje, blaženici ili sveci. No ovdje je važno napomenuti da Crkva još nije priznala neka od ukazanja ljudima koji su kasnije proglašeni svetima.

Javna ukazanja su skoro uvijek nastala iz potrebe za širim društvenim značajem. Postojao je posrednik, ili više njih, ali se poruka ticala čitave zajednice.

S obzirom na to da postoje priznata i nepriznata javna ukazanja, izuzetno je važno ne brkati pojmove hodočasničkog mjesta ili svetišta s mjestom ukazanja, koje je često i hodočasničko mjesto i svetište. Dakle, nije svako svetište mjesto ukazanja, ali je svako priznato mjesto ukazanja danas svetište.

Budući da ne bi bilo moguće na jednom mjestu pobrojati sva (navodna) ukazanja tijekom povijesti usredotočit ćemo se samo na 20. i 21. stoljeće i to na ona mjesta za koje se još uvijek vodi proces ili istraživanje, a od Crkvene instance nije stigao konačni negativni odgovor.

Kronologija ukazanja

U povijesti će ostati zabilježeno da je prvo prijavljeno ukazanje u 20. st. bilo na Veliku Gospu 1900. i to kasnijoj svetici Gemmi Galgani u mjestu Lucca u Toskani, Italija. Iste godine bila su dokumentirana tri ukazanja u Austriji (Kirchdorf), Tanzaniji i Kini (Peking). U Campitellu na Korzici u Francuskoj 1902. bilo je prijavljeno ukazanje.

Sv. Maksimilijan Kolbe je 1904. u mjestu Zdunska-Wola u Poljskoj doživio ukazanje koje još nije priznato.

Od rujna 1909. do kraja godine u Francuskoj su evidentirana tri slučaja i to u malom mjestu Grey, te Bordeauxu i Loublandeu.

Sljedeće godine u Baden-Badenu u Njemačkoj, Tourtesu u Francuskoj, Sandyiju u državi Utah u SAD-u te u Aleksandriji u Egiptu, pojedinci su prijavili viđenje Gospe. Zanimljivo je da je egipatski svjedok postao kasnije Kiril VI., to jest koptski Papa.

 

Prvi svjetski rat

Ukazanje od 17. rujna 1911. iz Bruxellesa i Enghiena u Belgiji nije još priznato, ali je kauza za svjedokinju Berthu Petit pokrenuta, a postoji dijecezanska dozvola za tiskanje Gospine poruke.

U Francuskoj su 1913. i 1914. prijavljena tri ukazanja. U Alzonneu je svjedočilo 15 ljudi, za vrijeme Bitke na Marni u Prvom svjetskom ratu, 5. rujna, a svjedoci su bili vojnici. Iste, 1914. u Hrushivu u Ukrajini 22 zemljoradnika svjedočila su nečemu natprirodnom. Odluke u istrazi još uvijek nema.

U slučajevima iz Welberga u Nizozemskoj (1915.); Pariza u Francuskoj (1916.); Bazela u Švicarskoj (1917.); Chateau-Gombertu u Francuskoj (1917.); Barralu u Portugalu (1917.) te Torina u Italiji (1918.) svjedoci su bili obični pojedinci i još uvijek nema Crkvenoga pravorijeka.

Za viđenje iz Muzillaca u Francuskoj (1918.) nije pokrenuta istraga, a u slučaju iz iste godine iz San Giovannija u Italiji još uvijek nema odluke, iako je vidjelac bio poznati Sv. Padre Pio.

 

Dvadesete godine

Tijekom 1920. bilo je prijavljeno pet ukazanja i to u Poljskoj, Italiji i Francuskoj, koja dosad nisu dobila ni pozitivni ni negativni odgovor.

Slično je i s ukazanjima od 1921. do 1923. iz mjesta: Bickendorf (Njemačka); Herentals (Belgija); Cosenza (Calabria); Montreal (Kanada); Zolnok (Mađarska) te Bayonna (SAD). Vidjelica iz Bayona je Slovakinja porijeklom Bl. Teresa Demjanovich.

Ukazanje od 6. siječnja 1924. u Cenusco sul Naviglio u Italiji ima biskupijsku dozvolu za hodočašća i molitvu.

Tijekom 1926. i 1927. prijavljeno je sedam ukazanja: u Njemačkoj (Konnersreuth), Belgiji (Rochehaut), Poljskoj (Varšava), Italiji (Messina) i Francuskoj dva puta (Marlemont i Trept).

Tridesete godine

U brazilskom Campinasu 1930. s. Amalija Aguirre svjedočila je ukazanju, a mjesto je 1934. dobilo „djelomično priznanje“ kao prostor molitve Gospine krunice.

Tijekom 1931. bila su ukazanja u Stenbergenu u Nizozemskoj, La Pailly u Francuskoj te gradu Meksiku. Odluke nema ni za ukazanja 1932. u Marmagenu u Njemačkoj.

Tijekom 1933. prijavljeno je čak sedam ukazanja i to redom u Crolloneu (Francuska); Bad Lippspringu (Njemačka); Harcyu (Franuska) te Beauraingu, Wielsbekeu, Chaineuzu i Melin-Micheroux (Belgija).

Kasnijih godina četvrtog desetljeća bilo je relativno više prijavljenih ukazanja u odnosu na prva tri desetljeća 20. st. Tako su 1934. u Lucernu (Švicarska); Marpingenu (Njemačka) te

La Vangu (Vijetnam) prijavljena Gospina ukazanja s tim da svjedoci iz Vijetnama nisu bili kršćani.

Tijekom 1935., 1936. i 1937. bila su četiri nedokazana ukazanja u Italiji i to u Rimu, Itri, Voltageu i Milanu te po jedan u Belgiji i Njemačkoj

Slučaj ukazanja iz Ham-sur-Sambre u Belgiji 1936. treba posebno istaknuti jer je mjesni biskup najprije dao negativnu ocjenu, potom je komisija BK Belgije dala pozitivnu, a na kraju je biskup nasljednik potvrdio sve negativne ocjene svoga prethodnika.

Mjesto Heede-im-Emsland u Njemačkoj ima biskupijsku dozvolu kao prostor molitve.

Na Veliku Gospu 1938. zabilježeno je ukazanje u Bochumu (Njemačka) te iste godine u Saint-Pierre-la-Couru i Kerizinenu (Franuska); Oberpleisu i Wigratzbadu (Njemačka); Paravatiju, San Vincenzo Valle di Roveretu i Milanu (Italija). Vidjelica iz Milana bila je Bl. Maria Pierina De Micheli.

Slučaj mjesta Kerizinen je poseban jer je čak četiri puta u odvojenim procesima tijekom više desetljeća dobio negativnu ocjenu (obično je jedna odluka dovoljna).

Vidjelica Filomena iz San Vincenzo Valle di Rovereta dobila je pozitivnu ocjenu u procesu, ali formalna odluka u vezi s ukazanjem još nije donesena.

U 1939., godini u kojoj je počeo Drugi svjetski rat, prijavljeno je ukazanje Gospe u Dublinu i Kerrytownu (Irska); Bauxieresu (Francuska); Kallikulamu (Indija); Beavervillu (SAD); Saint-Placideu (Kanada); Kecskemetu u Budimpešti (Mađarska) te u Krakowu (Poljska).

Vidjelice iz Mađarske, SAD-a i Poljske bile su duhovna zvanja dok je slučaj u Indiji dobio djelomično biskupijsko priznanje u odobravanju izgradnje grota.

Četrdesete godine i Drugi svjetski rat

Poznato je da čovjek za vrijeme većih prirodnih i društvenih katastrofa uzdiže pogled k nebu. Zato nije ni čudo da je tijekom 1940-ih zabilježeno više od 60 ukazanja o kojima se još uvijek vode procesi te 20-ak onih slučajeva koji su odbijeni. Samo tijekom 1945. bilo je čak 12 ukazanja od kojih većina u Njemačkoj koja je tada doživjela velika razaranja.

Tijekom i nakon Drugog svjetskog rata prijavljeni su slučajevi iz Alto de Umbe i La Codosera (Španjolska); Sonnenhalba (Švicarska); Cornamona (Irska); Jerusalema (Britanska Uprava); Varšave (Poljska); Ortoncourta, Pariza, Liart, L'Ile-Bouchard i La Forclaza (Francuska); Ghiaie-di-Bonatea Tre Fontane i Balestrina (Italija); Balasara (Portugal); Clarksdalea, Georgije i Detroita (SAD); Cluja (Rumunjska); Lipa (Filipini) te St. Emmerich-Berga (Mađarska). Tomu valja pridodati čitav niz njemačkih gradova: München, Heroldsbach, Niderhbach, Pfaffenhofen; Remagen, Rodalben, Würzburg; Marienfried i Duren.

Za većinu mjesta i osoba koje su tvrdile da su vidjele nešto ne može se izdvojiti ništa posebno. Svjedoci su obični ljudi, vojnici, djeca, odrasli, redovnici, svećenici...

Mjesto Ghiaie-di-Bonatea je najprije dobilo zabranu, a potom je proglašeno prostorom molitve.

U La Codoseru je biskup dozvolio izgradnju kapelice.

Slučaj iz Heroldsbacha imao je za posljedice vraćanje u stalež laika nekoliko svećenika koji su bili uporni u „štovanju“ toga mjesta i nakon zabrane.

U Marienfriedu je najprije izgrađena mala kapelica, a potom i veća crkva, a 2011. je mjesni biskup podigao svetište.

Tre Fontana je dobila odobrenje štovanja Gospe bez komentara o nadnaravnome.

Mjesto L'Ile-Bouchard u Francuskoj postalo je prostor molitve te je Gospinu poruku priznao mjesni biskup.

Lipa na Filipinima dobila je dozvolu za štovanje Gospe, međutim ništa nadnaravno nije dokazano. Slično je i s Balestinom u Italiji.

Pedesete godine i dogma o Mariji

Kada je čovječanstvo ušlo u drugu polovicu 20. stoljeća dogodile su se brojne promjene. Svijet je bio podijeljen Hladnim ratom, a intenzitet prijavljivanja Gospinih ukazanja nije jenjavao tako da je zabilježeno nekih 60-ak slučajeva. U većini njih proces nije daleko odmakao te nema službene odluke. Međutim, postoji nekoliko novosti i iznenađenja. Osim tradicionalno katoličkih zemalja Gospina ukazanja su prvi put prijavljena iz (Perregaux) Alžira te (Tinos) Grčke.

Skoro većina, uvjetno rečeno, katoličkih zemalja od Kanade, preko Španjolske, Francuske, Italije, Irske, Austrije, Poljske, Mađarske, Belgije imala je po nekoliko prijavljenih slučajeva. Zanimljiv je podatak da više od pola, njih 35, dolazi iz Italije.

Od svih primjera mogu se izdvojiti Ngome (Južna Afrika) iz 1955. To je mjesto dobilo dozvolu za hodočašća kao prostor molitve.

Gradić Rim (SAD) u kome je vidjelica bila s. Mildred Mary Neuzil ima djelomično biskupijsko priznanje u vidu dozvole za molitvu.

Mjesto ukazanja u Turczovki (Slovačka) iz 1958. ima biskupijsku dozvolu za hodočašće.

Calabro di Mileto (Italija) iz 1953. za svjedoka ima Bl. Elenu Aiello, međutim proces je i dalje u tijeku.

Od svih slučajeva tijekom 1950-ih zasigurno je najpoznatiji onaj od 30. listopada 1950. kada je papa Pio XII. imao viđenje kao i djeca u portugalskoj Fatimi. Isti fenomen ponovio se i sljedećih dana, 31. listopada i 1. studenoga, na dan proglašenja dogme o uznesenju Blažene Djevice Marije u nebo, te 8. studenoga, na osminu; odonda nikada više... Zanimljivo, prije nego je postao papom Eugenio Pacelli je zaređen za biskupa na dan kad se prvi put ukazala Gospa u Fatimi: 13. svibnja 1917.

1960-ih smanjenje prijavljivanja ukazanja

Burne šezdesete godine u društveno-političkim previranjima diljem svijeta donose lagani smiraj što se tiče prijavljivanja ukazanja Gospe. Ako se može tako izraziti prijavljenih slučajeva koji još nisu dobili konačnu ocjenu je „samo“ 40.

Italija je opet prva s 14 ukazanja, a kao i prethodnih godina prednjače katoličke zemlje od „Kanade do Poljske, od Brazila do Irske“. Njima se mogu pridružiti ukazanja iz Litve, Ukrajine, Sirije, Libanona, Filipina i Egipta...

Ponovno ukazanje u Budimpešti 1961., ovoga puta svećeniku Erzsebetu Szanto Kindelmannu, dobilo je epilog u biskupijskoj dozvoli tiskanja Gospinih poruka.

Mjesto Skiemonys u Litvi (1962.) ima biskupijsku dozvolu za hodočašće, a štovanje Gospe ohrabruju mjesni biskupi.  

U filipinskom mjestu Cabra Islet 1966. deset djevojčica svjedočilo je Gospinu ukazanju, odluke još uvijek nema, ali biskup je dozvolio izgradnju kapelice i slavljenje mise na tom mjestu.

Brazilski Nativitade (1967.) ima djelomičnu biskupijsku dozvolu u vidu izgradnje svetišta te tiskanja Gospinih poruka koje je primio dr. Sebastian Fausto de Faria.

Iste godine prijavljeno je ukazanje u Cefali Diani u Italiji koje također ima djelomično biskupijsko priznanje, a crkva za molitvu izgrađena je iste godine.

Slično je i s mjestom Santa Domenica di Placanica u Italiji (1969.) koje također ima biskupijsku dozvolu za štovanje Gospe.

 Sedamdesete godine  i CCCP

Novo desetljeće donijelo je blagu promjenu „trenda“ prijavljivanja ukazanja Gospe. Hladni rat je u svome vrhuncu, ali iz tadašnjeg Sovjetskog Saveza došlo je pet svjedočenja o ukazanjima i to iz Vladimira (1970.), Altai u Sibiru (1975.) te Rostova, Harkova i Lenjingrada (1977.).

Tradicionalno je nastavljeno prijavljivanje nadnaravnih događaja u katoličkim zemljama kojima su se priključile pojedine države s pravoslavnim stanovništvom: Atena u Grčkoj (1974.) te Kafr Atalla u Egiptu (1971.)

Prijave ukazanja bilo je i u Jordanu, Kolumbiji, Libanonu, Togu, Nikaragvi, Meksiku, Peruu, Keniji te Kini.

Svjedoci su, kao i prethodnih desetljeća, bili raznoliki: od obične djece, preko pastira do svećenika, redovnika i redovnica. Bilo je tu sveučilišnih profesora pa i čitavih školskih razreda. Upečatljivo je svjedočenje o viđenju Gospe na jezeru u Togu, svjedoci su bili u kanuu... Međutim, iako raznoliko i poprilično upečatljivo osmo desetljeće 20. st. nema nijedno priznato ukazanje, čak ni na biskupijskoj razini.

Najzanimljivije pitanje Crkve u Hrvata

Deveto desetljeće donosi ponovni „bum“ u prijavljivanju ukazanja Gospe. Do danas čak 132 ukazanja čekaju na odobrenje ili završetak procesa. Ako se tomu dodaju i oni slučajevi koji su već odbijeni, čak 36, te oni za koje nije ni došlo do istrage, njih sedam, brojka se penje na 175.

Vjerojatno najzanimljivije pitanje u ovom kontekstu kod katolika-Hrvata je Međugorje koje spada među pet najposjećenijih hodočasničkih mjesta u svijetu.

Tema je to na kojoj se posljednjih 37 godina vode velike rasprave i lome koplja kako u teološkim tako i u laičkim krugovima. Prema službenoj Izjavi od 10. travnja 1991. sastavljenoj na temelju sustavna i sveobuhvatna rada stručnih komisija, biskupi nisu našli nijedan dokaz ni znak koji bi ih naveo da fenomene u Međugorju proglase nadnaravnima.

Iako na prvu ruku odgovor zvuči veoma negativno, on nije ni pozitivan ni negativan.

Vatikan je 2010. osnovao komisiju koja se ima time baviti, a tijekom 2017. papa Franjo je poslao poljskog nadbiskupa Henryka Hosea da nadgleda i daje sugestije glede pastoralne skrbi hodočasnika koji pristižu u Međugorje. Apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje mons. Hoser svoju novu službu u Međugorju započeo je 22. srpnja 2018.

1980-ih i budisti prijavili ukazanje

Osim rečenoga, godine 1981. bilo je još tri prijavljena ukazanja u svijetu, dva u SAD-u te jedno u Koreji. I nijedno do danas nije službeno priznato, ali ni odbijeno.

Od ostalih slučajeva mogu se izdvojiti El Escorial (Španjolska) koji je odbijen u kontekstu nadnaravnog, ali je kasnije izgrađena crkva i uređen prostor molitve.

U Wu Fung Chiju na Tajvanu devet budista je svjedočilo događaju koji je prijavljen kao Gospino ukazanje. Slučaj je istražen, ali je dozvoljeno samo štovanje Gospe na tom mjestu bez komentara o nadnaravnosti.

U Port-a-Prince (Haiti) 1985. s. Altagrace Doresca je prijavila viđenje, a mjesni biskup je dozvolio publikacije objave.

Događaj iz 1986. u Belpassu (Italija) je priznat na biskupijskoj razini, izgrađeno je svetište i dozvoljeno hodočašće.

Iste godine su vojnici u Manili na Filipinima vidjeli Gospu, a u izvješću mjesnog biskupa piše kako vjeruje u taj događaj i priznaje ga, međutim službenog zaključka još uvijek nema.

U Ekvadoru je 1988. u mjestu El Cajas također prijavljen jedan nadnaravni događaj koji je najprije odbijen, ali je potom postalo mjesto molitve te je izgrađeno svetište.

U kontekstu prikazanja koja nisu odbijena prvi put se spominje i Australija i to 1986. u Blue Mountainsu.  

Devedesete nose raznolikost

Posljednje desetljeće 20. stoljeća donijelo je 116 ukazanja za koja još uvijek nema izričitog odgovora viših Crkvenih instanci. Uz tradicionalne zemlje koje su stalno na spisku navodna ukazanja se prijavljuju diljem svijeta. Izvješća stižu iz Madagaskara, Egipta, Australije (više puta), Slovačke, Portorika, Nigerije, Novog Zelanda, Bolivije, Vijetnama, Rumunjske...

Međutim, zajedničko je većini mjesta da još uvijek nema konačne odluke.

Mjesto ukazanja Litmanova u Slovačkoj (1990.) dobilo je dozvolu za hodočašća.

Aokpe u Nigeriji (1992.) ima biskupijsku dozvolu za štovanje.

Conchabamba u Boliviji (1992.) ima djelomična priznanja, a Gospine poruke se mogu tiskati.

Novo stoljeće i novo tisućljeće

Treći milenij je doslovce započeo ukazivanjem Gospe 1. siječnja 2000. skupini koptskih vjernika u mjestu Birma, međutim službene odluke još nema. Slično je i s 37 ukazanja tijekom 18 godina 21. stoljeća.

Zemlje iz kojih su dolazile prijave su zaista raznolike, osim onih „standardnih“, tu su Indija, Nizozemska, Ukrajina, Australija, Gana, Filipini, Kamerun, Južna Afrika, Albanija, Uganda i Obala Bjelokosti.

Od 37 prijavljenih slučajeva, zbog svoje posebnosti, mogu se izdvojiti samo dva: Nizhnee Bolotnoe u Zakarpatiji u Ukrajini (2002.), gdje je izgrađen samostan i crkveni kompleks na mjestu ukazanja, iako još uvijek nema službenog priznanja te ukazanje iz Ilinoisa u SAD-u (2004.) u kojemu je uslijedila biskupijska dozvola tiskanja Gospinih poruka.

Posljednje prijavljeno ukazanje dogodilo se u Ndenu (Kamerun) 18. lipnja 2018. i za sada nema službenog odgovora iz Biskupije Sangmelima.

Ovdje su samo nabrojani zanimljiviji i poznatiji slučajevi od ukupnog broja prijavljenih ukazanja. Zbog činjenice da Crkva o njima nije rekla svoj pravorijek, ne stavljamo navodnike, ali ne znači da tvrdimo kako su to zbilja i bila ukazanja.

Što reći na kraju? Crkva postoji 2 000 godina, između ostaloga, i ne donosi odluke na prečac, nego se o svemu pravilno, dugo i nadasve čiste glave promisli.

Talijanski svećenik vlč. Salvatore Perrella je laičkim jezikom, razumljivim svakoj osobi, a ne samo teolozima i intelektualcima, objasnio kako Crkva mora ispitati i potvrditi svako ukazanje, ne zato što ne vjeruje u to, nego zato što ima zadatak čuvati bit vjere, a kršćanin koji temelji svoju vjeru na ukazanjima nije odrastao kršćanin, on kao vjernik uopće nije zreo. Završimo tekst Isusovim riječima: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ (Iv 20,29).

Zanimljivosti o ukazanjima

 

U čak 308 ukazanja, za koje su vidjeoci smatrali da je riječ o Mariji, ispostavilo se kako je riječ o svecima i blaženicama.

Učenjaci su došli do broja od 2 500 ukazanja, od kojih čak 500 u 20. st.

Od svih ukazanja u 20. st. samo je za četiri došla papinska potvrda.

Samo sedam papa je svjedočilo Marijinim ukazanjima.

Najmlađe priznanje na općoj Crkvenoj razini iz 2008. ima francusko svetište Le Laus.

Dva najmlađa biskupijska priznanja ukazanja su iz SAD-a (2010.) i Argentine (2016.) s obzirom na događaje iz 1859. u Robinsonvilleu i 1983. u provinciji Buenos Aires.

U kontekstu dugogodišnje vjerničke tradicije hodočašća, priznanje je dobilo 19 mjesta, od kojih je najstarije iz 50. godine, a najmlađe iz 1900. i to iz država: Španjolske, Francuske, Italije, Engleske, Švicarske, Meksika, Indije, Venezuele, Kolumbije, Vijetnama, Poljske i Kine. Postoje i šest priznatih ukazanja BDM kod egipatskih Kopta.