Stari Latini su znali reći kako je ime znak. U tom smislu vjerojatno ne postoji veći simbol novije borbe za hrvatsku samostalnost od Vukovara i njegove tragedije s početka '90-ih. Prigodom 17. obljetnice od pada Grada Heroja, razgovarali smo s dr. Sandrom Cvikić, uposlenicom Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, doktoranticom na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, na temu Vukovar u drugoj polovici 20. stoljeća: društveni uzroci nasilja...
Sandra Cvikić je rođena i živi u Vukovaru. Dvopredmetni studij engleske književnosti i sociologije završila je pri University of Western Ontario u Kanadi. Magistrirala je suvremene europske studije na University of Sussex, Brighton, Velika Britanija, kao stipendistica Ministarstva europskih integracija RH i Vlade Velike Britanije (Chevening Scholarship).
Doktorirala je na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu na temu Vukovar u drugoj polovici 20. stoljeća: društveni uzroci nasilja. Trenutno je uposlena u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar Vukovar. S njom smo razgovarali o različitim temama koje se tiču današnje situacije...
Približava se 18. studenoga, obljetnica pada Vukovara. Kakve Vam emocije budi taj nadnevak?
Emocije su iste kao i onoga dana kada smo kao preživjeli napuštali grad. Istodobno, za mene je uvijek taj dan radni dani jer se više od 15 godina bavim znanstvenim istraživanjima vezanim uz društveni fenomen Vukovara 1991. i na taj način nosim s traumom s kojom većina preživjelih Vukovaraca živi svakodnevno.
Čime je opterećena memorija Vukovara danas?
Vukovarsko sjećanje je najvećim dijelom opterećeno traumom koja joj se kontinuirano društveno negira. Kako sjećanja i trauma vezana uz nju nemaju rok trajanja i individualnog su karaktera, tako se na nacionalnoj razini kolektivne traume „fenomen Vukovara 1991.“, unatoč osjećanju i sjećanju hrvatskoga naroda, nalazi pod kontinuiranim pritiskom politika tranzicijske pravde propagiranih neoliberalnih zapadnoeuropskih civilizacijskih vrijednosti humanitarnog prava i ljudskih prava.
Stoga se danas vukovarsko sjećanje i trauma kontinuirano odupiru civilizirajućim tehnikama discipliniranja i kontrole onih, kako domaćih, tako i međunarodnih ekspertnih poznavatelja njihovih problematičnih stanja. Pa je tako „vukovarska populacija“ isto kao što je to bila i 1991. podvrgnuta eksperimentalnom „socijalnom inženjeringu“ njihovih identiteta, povijesti, sjećanja i osjećaja, ali sada sofisticiranijim metodama nasilja koje su i dalje totalitarne jer se Vukovarce i njihovu traumu i sjećanje tretira kao „bolest“ koju je jedino moguće izliječiti znanjem koje oni, pretpostavlja se, ne posjeduju.
Prema Vukovarcima i njihovu sjećanju institucionalno se odnosi, kako na međunarodnoj, tako i na nacionalnoj razini, dočim se onda stvara infantilna ovisnost o suvremenom „ekspertnom“ znanju. A to je „ekspertno znanje“ Vukovarce već odavno obilježilo kao „kvaritelje“ i one „Druge“ kojima je potrebna skrb, njega i pomoć, ali ne i samostalnost u odlučivanju kako se i na koji način svakodnevno nositi s proživljenom ratnom traumom.
Danas se posvuda gdje je bio rat govori o suživotu. Ta je tema veoma česta u razgovorima i u Vukovaru. Što Vi kažete o tome, je li suživot nužnost, nešto neizbježno ili?
Ako se suživot promatra u kontekstu propagiranih politika tranzicijske pravde, onda je to tehnokratska politika koja se vrlo uspješno provela na deklarativnoj razini od procesa mirne reintegracije pa sve do danas. Ali kako se ona ne temelji na onomu što se zove povjerenje, etnička distanca unutar vukovarskoga društva još je uvijek prisutna i što je još važnije, institucionalno se etablirala u okviru školskoga sustava gdje se paradoksalno vrlo liberalno demokratsko rješenje ostvarivanja manjinskih prava u RH sada pretvorilo u „institucionalizirani oblik samosegregacije“. Samo onda kada lokalne zajednice budu ostvarile konsenzus na razini činjenične istine o Domovinskom ratu i počinjenom zločinu u Vukovaru 1991., bit će moguće ostvariti suživot temeljen na iskrenoj pomirbi i međusobnom razumijevanju, ali bez „dobronamjerne“ asistencije neoliberalno propagiranih politika tranzicijske pravde.
Kakav je danas odnos među običnim građanima Vukovara hrvatske i srpske nacionalnosti? Osjeća li se još uvijek sve kroz prizvuk Domovinskoga rata?
Nadovezujući se na prethodno rečeno, danas Hrvati i Srbi jednim dijelom žive jedni pored drugih, ali i jedni s drugima na način da se međusobno ne prepoznaju u gotovo ničemu zajedničkom osim možda u kontekstu ekonomskih posljedica na njihov život i standard. Očigledno je da 20 godina nakon 1991. nije dovoljno za rješavanje ključnih problema koji su uvjet za ostvarivanje i izgradnju „zajedničke budućnosti“ svih građana grada Vukovara. Pored spomenutog konsenzusa o bliskoj ratnoj prošlosti, potrebno je i procesuiranje svih ratnih zločina počinjenih na području grada Vukovara kako bi vukovarsko društvo ozdravilo i čiste savjesti ušlo u budućnost koja neće biti opterećena hipotekom prošlosti. Za to su potrebni i Hrvati i Srbi, a zajednički napor u tom pravcu gotovo uvijek izostaje i nemoguće ga je ostvariti u sadašnjim uvjetima hrvatskog političkog populizma i oportunizma, manjinskog političkog poduzetništva i kulturno-obrazovne samosegregacije.
Koliko Katolička Crkva može učiniti na tom polju kroz ekumenske susrete i dijalog s Pravoslavnom Crkvom? Jeste li upoznati s tom dimenzijom života Grada Heroja?
Katolička Crkva i svećenstvo su u poslijeratnom Vukovaru tijekom i nakon mirne reintegracije imali velika utjecaja na povratnike i srpsko pučanstvo koje je ostalo živjeti u Hrvatskoj. Najvećim dijelom pored materijalne pomoći koju je Caritas pružao svim građanima grada Vukovara dugi niz godina, bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi; najveći je uspjeh postignut na stvaranju klime i osjećaja oprosta za naneseno zlo „neprijateljske strane“. Prema mojim spoznajama, ekumenski susreti i uspostava međureligijskog dijaloga s Pravoslavnom Crkvom u Vukovaru ostvarivala se putem projekata koje je provodila udruga Europski dom Vukovar. Međutim, učinci kao i utjecaj na srpsku zajednicu po provedbi aktivnosti ovoga projekta nepoznati su široj javnosti pa tako i znanstvenoj.
Kako danas žive mladi Vukovarci, uvjetno rečeno, rođeni poslije 1991. ili 1995./1997.?
Mladi Vukovara, odnosno poslijeratne generacije onih koji sada žive u Vukovaru, heterogena su skupina koja je međusobno podijeljena, ne samo na nacionalnoj osnovi, nego i na razini ekonomskog statusa njihovih roditelja kao i kvalitete života i obrazovanja koja im je pružena. Unatoč svim nepovoljnim egzistencijalnim uvjetima u kojima žive mladi i hipotekom povijesti koju i oni nose odrastajući u gradu Vukovaru, istraživanja koja sam provela ukazuju da nije došlo do ozbiljnijih nasilnih konflikata, animoziteta i obračunavanja na nacionalnoj osnovi, te da su mladi zaokupljeni istim problemima/životnim izazovima kao i njihovi vršnjaci diljem Hrvatske.
U Vukovaru postoje brojna sportska društva. Smatrate li da se upravo sportom može promijeniti sadašnjost i budućnost?
Upravo primjer Nogometnog kluba Vukovar 1991. dokazuje da je sport izvrstan model oblikovanja/odrastanja mladih ljudi u gradu Vukovaru. Kako je moj sin od svoje šeste godine trenirao u tom klubu, pratila sam njegov razvoj kao i njegovih prijatelja i sretna sam da je odrastao u sredini gdje su djeca iz svih vukovarskih škola pa i nekih seoskih naselja dolazila zajedno trenirati nogomet neopterećeni pripadnošću hrvatskoj ili srpskoj zajednici.
Svakodnevno se kroz posao susrećete s braniteljima... Koji su njihovi problemi, nade i očekivanja? Kako žive hrvatski branitelji u Vukovaru?
U Vukovaru ja ne odvajam branitelje od Vukovaraca povratnika – stradalnika – preživjelih jer je njihovo traumatično iskustvo rata ono što ih čini integralnim dijelom hrvatskoga društva, gdje to društvo kontinuirano, unatrag 20 godina s njima ima problema i ne zna što će. Naime, negativni učinci nasilno provedenih politika tranzicijske pravde od strane hrvatske eurotehnokratske elite od mirne reintegracije pa sve do danas, u javnom su diskursu i percepciji građana stvorili otpor prema traumatiziranim populacijama kao što je ova vukovarska, pa su tako svi pokušaji da se njihovi problemi vokaliziraju u društvu liberalne hrvatske demokracije predstavljeni i od strane državnih institucija kriminalizirani do te razine da ih se u jednom trenutku smatralo „državnim neprijateljima“.
Liberalna demokratska prava vrlo se često ne priznaju braniteljima/stradalnicima/preživjelima jer su oni sada pacificirani društvenim statusom koji ih s jedne strane privilegira, ali ih istodobno na temelju tih privilegija i kriminalizira, posramljuje, etiketira kao psihički oboljele, nedostatno razumne i obrazovane da bi mogli funkcionalno egzistirati u novoj europskoj Hrvatskoj kojoj su veliki teret trauma i sjećanje.
Mislim da hrvatsko suvremeno društvo nije ni svjesno do koje razine u njemu postoje velike predrasude o braniteljima/stradalnicima/preživjelima, a moje istraživanje provedeno 2011. pokazalo je da hrvatska javnost u onom dijelu koji se odnosi na produkciju diskursa o Domovinskome ratu i raspadu bivše SFRJ gotovo ništa ne zna o vukovarskom ratnom stradanju, a Vukovarska bitka 1991. na simboličkoj razini nema onu važnost u hrvatskom kolektivnom sjećanju koja joj se pripisuje.
Analizom publikacija na te teme nastale u razdoblju od 1991. do 2010., odnosno analizom 904 publikacije u posjedu Gradske knjižnice Vukovar, utvrdilo se da samo njih 258 spominje Vukovarsku bitku 1991., odnosno 29%. Prema tome, o vukovarskoj tragediji i traumi se kontinuirano, kako u javnom, tako i u znanstvenom diskursu tehnički cenzuriraju znanje i činjenične istine, te sustavno proizvode sofisticirani oblici i pristrana sjećanja kroz rekonstrukciju povijesti.
Je li Vukovar grad koji se koristi za dobivanje „političkih poena“ u vrijeme poznatih nadnevaka, a zaboravljen tijekom ostatka godine?
Držim da ključni problem nije politički populizam i manipuliranje osjećajima i traumom Vukovaraca, koliko institucionalizirani odnos spram građana Vukovara koje se tretira kao infantilne ovisnike o državnoj skrbi, nesposobne za donošenje racionalnih odluka od vlastitog interesa, kojima je stalno potrebno tutorstvo i kontrola.
Neoliberalno/eurotehnokratsko discipliniranje vrši se nad građanima, a ne političkoj upravljačkoj eliti, pa je tako lako tretirati Vukovarce kao vječno problematične građane čije lokalne upravljačke strukture ne znaju podjednako ni što će s Hrvatima, a ni sa srpskom manjinskom zajednicom.
Iseljavanje je neizostavno pitanje... Vide li ljudi svoju budućnost u Gradu na Dunavu?
Budućnost kao i sve ostalo je u suvremenom hrvatskom društvu individualizirana, pa tako „egzodus“ građana iz ovih krajeva nije nešto što iznenađuje uzimajući u obzir gospodarske prilike i mogućnosti grada Vukovara.
Infrastrukturno gledano, grad posjeduje sada sve predispozicije za razvoj gospodarstva, ali i kvalitetan život svojih građana. Međutim, mogu li građani svoje liberalizirane potrošačke zahtjeve ostvariti u Hrvatskoj u kontekstu svega onoga o čemu se dosada govorilo, pitanje je koje svoj odgovor upravo pronalazi u činjenici da se unatrag nekoliko godina cijele obitelji iseljavaju iz grada Vukovara zbog toga što drže da ne mogu ostvariti životni standard koji žele.
Vukovar i Sarajevo... Uviđate li sličnosti i razlike? Može li Vukovar što naučiti od Sarajeva i obratno?
Kada se govori o ratnom iskustvu, sjećanju i traumi, onda Vukovar i Sarajevo nažalost spadaju u iste kategorije politika tranzicijske pravde gdje ih se tretira kao laboratorije modernog socijalnog inženjeringa i gdje se uspjeh obnove i suživota jamči samo na ekonomskim osnovama neoliberalnog kapitalizma, koji pak svoju savjest za potencijalne štete ili neuspjehe kompenzira manipuliranjem individualnih probitaka nacionalnih društveno-političkih elita.
I Vukovar i Sarajevo trebaju zapravo puno toga naučiti i usvojiti upravo u odnosu na sve ono što im se nameće „izvana“ i plasira kao neupitno znanje temeljeno na „činjeničnoj istini“ o nama samima (kao da mi to sami ne znamo). Izgradnjom „kulture otpora“ – uporabom svih onih mehanizama, politika, metoda, znanja i tehnika tranzicijske pravde, međunarodnog humanitarnog prava i ljudskih prava – na način i u korist naših građana, primjerenih i prilagođenih vlastitim potrebama i u onom vremenu koje si sami odredimo i trebamo, a ne diktiranom od strane onih kojima je jedini interes profit, konzumerizam, stabilnost i sigurnost tzv. „regije Zapadnog Balkana“.
Što je Vukovar danas za hrvatsko društvo i Hrvate općenito, bilo u Hrvatskoj, BiH ili inozemstvu?
Iz perspektive velikog broja, kako međunarodnih, tako i hrvatskih znanstvenika, vukovarsko traumatizirano društvo, odnosno Vukovar je inherentni društveni problem kojega se čim prije treba riješiti jer remeti nesmetani neoliberalni gospodarski i demokratski razvitak RH unutar EU-a.
Za hrvatski narod u Hrvatskoj Vukovar je bol, patnja, suosjećanje i razumijevanje, kao i vjera, ponos i zahvalnost u zajedničkom sudioništvu borbe za opstojnost nacionalne države.
Za sve Hrvate izvan Hrvatske, u BiH i diljem svijeta vjerujem da Vukovar predstavlja vjeru u neuništivost ljudskog duha i pouzdanost u Boga onda kada su pravda i istina na strani slabijega, i gdje se zlo jedino može pobijediti ljubavlju, oprostom i razumijevanjem.
Na globalnoj razini Vukovar je simbol pobjede dobra nad zlom – dobra utjelovljena u ljudima koji su preživjeli i svjedoče unatoč izgubljenoj bitci. Vukovar nije – niti će ikada biti simbolom rata, razaranja i mržnje.
Nema komentara:
Objavi komentar