Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gracu smještena je uz staru i iznimno lošu prometnicu Stolac – Hutovo - Neum na kojoj se ne mogu mimoići ni dva automobila. Živeći na uskom prostoru između planine Žabe i Hrvatske, ova vjernička zajednica Trebinjsko-mrkanske biskupije udaljena je 12 kilometara od jedinog bh. izlaza na more te je zbog blage klime uz dovoljan broj kišnih dana oduvijek bila pogodno okružje za čovjeka...
Povijest nije nimalo mazila ovo podneblje, međutim usprkos tomu, ostala su brojna materijalna svjedočanstva ljudskog življenja ovdje. Tu su brojne gradine i gomile. Nalazi iz razdoblja Rimskoga Carstva svjedoče o više putnih pravaca te nekoliko naselja na području današnje župe.
Život je bio iznimno bujan i nakon dolaska Hrvata o čemu pričaju nekropole, ukrasi i natpisi na stećcima, kao i nadaleko poznati i impozantni križ visok tri metra. To su zapravo „muzeji na otvorenom“ koji svjedoče vjeru, pismenost i umjetničko stvaralaštvo ovdašnjih ljudi.
U vrijeme osmanlijske vladavine bili su česti uskočki upadi i pljačke. To su razdoblje obilježili i krvavi sukobi Austro-Ugarske i Mletačke Republike s Turcima u ovome kraju.
Tijekom Hercegovačkog ustanka (1875. – 1878.) neumsko zaleđe je oslobođeno među prvima, a dolaskom Austro-Ugarske bio je vidljiv napredak na svim područjima.
Obje Jugoslavije su u mnogo čemu unazadile ovaj kraj kojemu je tek posljednji rat donio kakvu-takvu slobodu...
Život uz Žabu
Župa Gradac dobila je ime po prostranome, dinarski izduženom krškom polju koje je, poput same vjerničke zajednice, „prikupilo“ niz drugih manjih proplanaka i naselja. Osim toga druga značajka ovoga kraja je planina Žaba koja „gospodari“, kako prirodom i ljudskim pogledom, tako i sviješću ljudi jer se pod njezinim okriljem „živjelo i umiralo“. Stanovnici ovoga kraja reći će da je sa Žabom sve povezano, ali ako nije, onda nema onu vrijednost kao događaji sa i oko te planine...
Da je taj prirodni masiv važan, ne samo za stanovnike toga kraja, govori nam crkvena povijest budući da je Žaba (još i Zažablje) bila velika srednjovjekovna župa Humske zemlje.
Prvi put se spominje u Ljetopisu popa Dukljanina u 12. st. Obuhvaćala je prostor oko istoimene planine koja ju je dijelila na sjeverni kontinentalni i primorski južni dio. Pripadala su joj brojna sela i naselja koja se danas nalaze u dvjema državama, a neka ne postoje više, osim kao arheološka nalazišta.
Za povijest župe Gradac važno je napomenuti kako su u 14. st. velikim dijelovima Zažablja vladali plemići Nikolići, a u 15. st. Kosače. Osmanlije su tijekom 1480-ih osvojili područje župe te ga priključili sandžaku Hercegovina, odnosno Bosanskom pašaluku. Prije nestanka središte župe najprije je bilo u Ošlju, a poslije u Vranjevu Selu te Gracu.
Razmišljajući o Hercegovini koju danas poznajemo, toj su župi pripadali Neum, Hutovo, Glumina, Svitava i naravno Gradac.
Kontinuitet velike župe
Govoreći o osmanlijskim osvajanjima južne Hercegovine, koja su trajala cijelo stoljeće, rijetke su „institucije“ koje su nastavile svoje postojanje iz predokupacijskog vremena. Ipak, župa Gradac se može pohvaliti kakvim-takvim kontinuitetom i dugom poviješću te joj zato treba posvetiti mnogo prostora.
Nažalost, zbog nedostatka izvora s kraja 15. st i velikog dijela 16. st njezinu crkvenu povijest ne možemo pratiti u cijelosti. Prvi spomen svećenika, to jest župnika u ovoj vjerničkoj zajednici sa sigurnošću se može ustvrditi u 1599. Riječ je o neimenovanom „dubrovačkom svećeniku“ koji je župnik u Gracu, a spominje se u pismu dominikanca Danijela Splićanina papi Klementu VII. Vjerojatno je i prije njega postojao župnik, ali o tome nema pisanog spomena.
Zasigurno se zna da se župa Gradac spominje u 16. st. Crkva je srušena u turskim osvajanjima, ali je dopuštena njezina obnova. Prvi svećenik nakon osmanlijske okupacije kojemu se zna ime je fra Blaž, rodom upravo iz Graca, koji je bio i župnikom od 1604. do 1620., a postavio ga je barski nadbiskup Toma Medvjedović, dok ga je trebinjski biskup Krizostom Antić premjestio u Popovo, drugu župu ove biskupije.
Turski zulum i mučenici
Može se samo pretpostaviti da su svećenici u kontinuitetu djelovali u nekoć velikoj župi Gradac jer se u turskoj kanunami iz 1516. izričito naređuje rušenje novopodignutih crkava u Hercegovačkom sandžaku koje nisu postojale „od starog nevjerničkog vremena“. Osobito se ciljalo na katoličke svećenike jer su „oni nevjernici i popovi koji, boraveći u njima, uhode stanje i dojavljuju u nevjerničke zemlje neka se kazne strogo i neka se kazne teškim tjelesnim kaznama“. Također su rušeni križevi krajputaši, kapelice...
Ako se napadalo svećenike (i rušilo sakralne objekte), jasno je da su oni djelovali u tome kraju. Zabilježena su i dva mučenika: 1596. u Stocu je ubijen fra Blaž Stipurinović iz Zažablja, a župnik u Gracu don Luka Šimunović (Simeonis) umro je u gabelskom zatvoru 1659.
Od vremena nepoznatog „dubrovačkog svećenika“ do današnjeg župnika don Nedjeljka Krešića prošlo je 420 godina. Za to vrijeme u Gracu je djelovalo 50-ak svećenika, a župa ih je „rodila“ 30, kako dijecezanskih, tako i redovničkih, najviše za Trebinjsko-mrkansku te Dubrovačku biskupiju.
U međuvremenu se župa „smanjila“. Najprije je 1683. od nje odvajanjem nastala župa Dobrane te potom 1704. Dubrava, i to nakon Morejskog rata (sedmi Tursko-mletački rat) dijelom vođenog i na području Trebinjsko-mrkanske biskupije. U novije vrijeme od dijela župe nastalo je Hutovo (1971.) i Neum (1974.).
Zrakoplovnim bombama na crkvu
Nakon što smo zajedno „prošli“ kroz prošlost, s don Nedjeljkom smo u župnoj crkvi razgovarali o, također, bogatoj povijesti ovoga zdanja, ali i sadašnjem vremenu obilježenom iseljavanjem.
„Crkva je građena u nekoliko etapa. U prvotnoj inačici u 19. st. ono što je sada prezbiterij bila je mala crkva. S vremenom je dograđivana lađa, a potom u novije vrijeme nadstrešnica te zvonik koji je odvojen od crkve“, rekao je župnik napomenuvši kako je u posljednjem ratu bila bombardirana, i to iz zrakoplova. Vjerojatno je to jedini primjer u BiH da je crkveni krov zapaljen i uništen zajedno s interijerom u bombardiranju iz zraka u posljednjem ratu. Razmišljajući o tome, ne možemo se sjetiti drugog sličnog događaja iz četiriju biskupija u BiH.
„Obnovi krova pristupilo se 1994., a započela je restauracija cijelog interijera i groblja koje se nalazi tik dok crkve. To je urađeno za vrijeme župnikovanja don Blaža Ivande koji je ovdje bio skoro 20 godina, prije, za vrijeme i poslije posljednjeg rata“, rekao nam je don Nedjeljko i ustvrdio kako župa nema filijalne crkve te da se mise slave dva puta nedjeljom.
U crkvi se ističe Gospin drveni kip iz 19. st., rad tirolske škole koji se nalazi na središnjem oltaru, te križni put umjetnika Stjepana Katića, podrijetlom s Hotnja. Tu su i dva oltara s lijeve i desne strane.
Na ulazu u crkvu uz sami zvonik nalazi se spomenik žrtvama iz Drugoga svjetskoga rata i poraća te posljednjeg rata s popisom svih stradalih, a pored njega je Pieta, kip Majke iz naroda s umirućim Sinom u krilu, rad akademskog kipara i slikara Zlatka Čulara.
U vrijeme obnove i restauracije crkve javio se župljanin Grgur Tapalović koji živi u Monte Carlu. Zahvaljujući njemu, crkva i zvonik su potpuno obloženi kamenom. Financirao je radove i materijal te darovao prostor na groblju za svećeničku grobnicu, bez obzira jesu li rodom iz župe ili na službi u toj vjerničkoj zajednici.
Kraj prožet katoličanstvom
Iako nema filijala, tu su zaista brojne seoske kapelice koje su posvećene: Sv. Tripunu, Sv. Nikoli, Sv. Mihovilu arhanđelu (Dobrovi i Dubravica), Sv. Ivanu Apostolu, Svim svetima, Nevinoj Dječici, a tu je i nekoliko zavjetnih kapelica i krajputaša kao i jubilarni križ. U župi postoji i šest grobalja u kojima se pokapaju umrli te pet u koja se više ne vrše ukopi.
Pored svega važno je spomenuti i crkvu Sv. Ane, udaljenu nekih 200-njak metara od župne, koja predstavlja jedan od najstarijih očuvanih sakralnih objekata u Hercegovini i pod zaštitom je države.
Kako smo vidjeli, kraj diše katolički, a dobra je i posjećenost svetih misa. Ukupan broj duša u ovoj župi je 430 u 140 obitelji. Obitelji s jednim članom je samo 20-ak. Čak je tri puta više umrlih nego krštenih, ali za to je „odgovorna“ želja pokojnika, koji su živjeli drugdje, da budu ukopani u rodnoj župi. To je pokazatelj koliko je župa raseljena, ali ljubav prema rodnome kraju nije nestala.
Teritorij vjerničke zajednice poprilično je „razbacan“ i obuhvaća naselja: Babin Do, Broćanac, Ćukova Greda, Dobrovo, Donji Drijen, Dubrava, Dubravica, Glimač (D. Gradac središte župe), Gornji Gradac, Grabovica, Hotanj, Nerađe-Podstijene, Moševiži, Oskrušnica, Podgajnica, Podžablje, Praovice, Radetići i Žukovice.
„Ovdje uglavnom žive stariji vjernici. Mladi svijet je otišao. Taj se proces ne događa samo danas, nego to traje dulje vremena. Pokrenuli su se prema Dubrovniku i Zagrebu te dalje u svijet. Jedan dio mladih je u Neumu. Usprkos svemu imamo i djece, tu je i osnovna škola do petog razreda, a stariji vozare u Neum, Metković ili Dubrovnik, već kako se gdje tko snađe“, ustvrdio je župnik naglašavajući da imaju tri obitelji s petero djece.
Zalazeći u duboku prošlost ove župe, vidjeli smo podatak kako je u starom turskom popisu u Gracu bilo u jednom trenu samo 92 kućanstva. Župa je kroz povijest, kako su to prilike dopuštale, rasla ili opadala. Iseljavanje je ovdje prisutno desetljećima, ne samo u posljednjih nekoliko godina, ali katolička vjera i Hrvati su ostali i opstali.
Iako u ovom trenutku budućnost možda izgleda sumorno, prvenstveno zbog konstantnih medijskih napisa o egzodusu Hrvata, izgradnja nove prometnice ka Neumu koja je u tijeku te mogućnost zaposlenja u Dalmaciji nudi nadu da se mlade obitelji neće odseljavati u tolikom broju, nego će živjeti u svojoj drevnoj župi, a po potrebi raditi u Neumu, Dubrovniku ili Metkoviću.
Crkva Sv. Ane
Crkva Sv. Ane u Glimču je iz predturskog doba. Osmanlije su je srušile u 15. st. te su potom dopustili njezinu obnovu koja je dovršena 1619. To je jedan od najstarijih sakralnih sačuvanih objekata u ovome dijelu Hercegovine. Kada je izgrađena, bila je i crkva i stan za svećenika. Obnavljana je više puta, u posljednje vrijeme 1926. te za župnikovanja don Blaža Ivande 1984. u povodu 1 000 godina Trebinjsko-mrkanske biskupije. Glavna osovina crkve je u pravcu zapad-istok, s malim otklonom ka sjeveru. Pored crkve smješten je nadgrobni spomenik novijeg nadnevka. Riječ je o jednobrodnoj crkvi pravokutnog oblika „primorske arhitekture“ što je tipično kroz čitav srednji vijek za siromašne male zajednice. Posredovanjem dubrovačkih majstora, koji su od davnina bili graditelji na objektima sakralnog i profanog karaktera na tlu BiH, arhitektonski oblici jednobrodne crkve ušli su u arhitekturu stare Hercegovine 15. st.
Crkva nema apsidu, a zvonik je na preslicu. U njezinoj izgradnji korišteni su dijelovi stećaka, a pokrivena je kamenim pločama.
U literaturi se za godinu posvećenja navodi i 1622., a kao graditelj se spominje fra Blaž.
Isusovačka misija
Kada je župa stara, u njezinoj se prošlosti mogu „iskopati“ brojne zanimljivosti. Jedna od njih je uspostava isusovačke misije u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji sa sjedištem u Gracu. Jedna od želja isusovaca bilo je i otvaranje učilišta-kolegija, to jest prve prave škole u Gracu i šire prema tadašnjim standardima. Sagrađena je prostrana župna kuća u kojoj je nastanjeno šest mladića koji su započeli svoje školovanje 1848. U župi su djelovali i misionari čak iz Poljske. Zabilježen je i jedan slučaj egzorcizma 1840. nad pravoslavkom koja je bila opsjednuta te se njezin otac, nakon nemoći pravoslavnih popova, odlučio obratiti isusovcima, to jest o. Vinku Basileu, rođenom Talijanu. Zapis kaže da je djevojka ozdravila nakon uspješno obavljenog obreda koji je trajao dulje vremena.
Koliko ima Gradaca?
Župa koja se zove Neumskim Gracom zapravo je jednostavno Gradac. Budući da postoji i župa Gradac na Jadranskom moru, kao i Posuški Gradac, Gradac u općini Ružić u Hrvatskoj te Mostarski Gradac, posebice je važno napomenuti pridjev da je riječ o Gracu kod Neuma kako ne bi bilo zabuna.
Nema komentara:
Objavi komentar