Kako bismo opisali jedan svećenički životni put te saznali nešto više o životu u mirovini i načinima svjedočenja Krista u trećoj životnoj dobi, otišli smo u Svećenički dom Vrhbosanske nadbiskupije i razgovarali s vlč. Vladimirom Borićem...
Vlč. Borić je rođen
1936. u mnogobrojnoj obitelji Joze i
Matije koji su imali sedam sinova i
dvije kćerke te živjeli na prostoru katedralne župe u Sarajevu. Budući da mu je
otac bio podvornik, koji je održavao strojeve u tiskari Vrček&drug, djetinjstvo mu je obilježio život u Pruščakovoj
ulici, to jest živio je u istoj zgradi gdje se tiskao stari Katolički tjednik, novina koja je nasilno ugašena 1945.
Budući da je
rođen u vjerničkoj obitelji odmalena je pokazivao zanimanje za svećenički
poziv.
Od ministriranja do ređenja
Kako sam kaže
obožavao je crne mantije. Ipak je presudno razdoblje bilo ministriranje kod
isusovaca. Za to vrijeme pomaganja svećenicima oko oltara u njemu samome je
sazrela misao o duhovnom pozivu te je krenuo, nakon završene osnovne škole,
1950. za Zagreb upisati se u sjemenište kod isusovaca. Budući da nikada nije
učio latinski morao je savladati najprije taj „mrtvi jezik“, a potom i francuski
i njemački jer je u Sarajevu učio, začudo, samo ruski.
„U Zagrebu sam bio
do 1954. jer su bogoslovija i sjemenište u Vrhbosanskoj nadbiskupiji bili
zatvoreni. U Đakovu sam 1958. završio licej te položio veliku maturu. Odmah
nakon mature uzeli su me u vojsku te sam dvije godine proveo u Prokuplju kraj
Niša“, rekao nam je vlč. Borić smijući se uz napomenu da je 10 mjeseci bio na
straži, a ostatak vremena nosao mitraljez. U vojnu knjižicu mu je bilo upisano „strelac“.
Važno je napomenuti kako mu je jedan brat otišao u franjevce, riječ je o fra Božidaru Božiću.
Poslije povratka
u Đakovo, zajedno s kolegama, koji su također odslužili vojsku, upisao je
studij teologije. Atmosfera na bogosloviji nije bila nimalo lagana jer je 1959.
održan pretres i proces protiv poglavara bogoslovije i pojedinih bogoslava.
„Od devetero
zatvorenih pet je bilo iz naše Nadbiskupije. Poslije sam s još sedmoricom
bogoslova iz Vrhbosanske nadbiskupije studirao u Đakovu sve do 1962. kada sam za
svećenika zaređen po rukama biskupa Stjepana Bäuerleina“, naglasio nam je vlč. Borić.
Od mladomisnika do umirovljenika
Kao mladomisnik
dobio je dekret da bude kapelan u župi Sv. Josipa u Zenici. „Tamo sam bio jednu
godinu. Onda sam dobio premještaj u Komušinu za kapelana gdje sam bio samo tri
dana. Naime, stigao je brzojav da idem u Brusnicu jer je svećenik morao u
vojsku. Tako sam kao 'nestalni župnik' zamjenjivao kolegu 10 mjeseci. Potom sam
poslan za kapelana u Brčko“, započeo je govoriti o svom svećeničkom putu vlč.
Borić tvrdeći kako mu je u tom gradu bilo najljepše.
„U Brčkom je
narod bio dobar i nisam imao previše posla kao u Zenici gdje sam imao 1 150
djece na vjeronauku. Zamislite samo kako je ispitati toliko djece, podijeliti
im ceduljice. Župnik je bio stariji i sav je posao bio na meni“, ustvrdio je naš
sugovornik te progovorio da je kao mlad svećenik često zamjenjivao župnika i u
Boću koji je bio bolestan te je tako određeno razdoblje djelovao u dvije župe.
Nakon relativno toga,
dobio je brzojav u zimskom razdoblju da preko Kaknja ode u Vukanoviće gdje je
djelovao tri godine sve do 1969. kada je premješten u Pećnik u kojemu je proveo
devet godina.
„Nakon Pećnika
poslan sam u Turić, župu u kojoj sam kada se zbroji vrijeme prije rata, ratno
doba i poraće bio čitavih 30 godina. Najprije sam bio župnik 12 godina, pa
izbjeglica u Đakovu do 1996. kada se moglo doći u Gradačac, nedaleko od Turića“,
ustvrdio je vlč. Borić napominjući kako je pastoralno pomagao župniku u Gradačcu
sve dok se nije moglo 1998. pristupiti crkvi u Turiću.
Najprije „stidljivim
posjetima“ i radom počeo je uređivati župnu okućnicu, a vjernike koji su kod
njega dolazili kako bi izvadili potvrde poticao je na povratak. Najprije je
napravio župni ured koji je često bio „pun k'o šibica“ vjernika koji su došli
čistiti okućnice te popravljati kuće.
Nakon nekoliko
mjeseci humanitarci su posjetili Turić te, vidjevši kako se povratnici sami
bore, odlučili obnoviti 16 kuća.
Kako nam je
rekao vlč. Borić turićka crkva bila je osmatračnica za vrijeme rata tako da nije
bila srušena nego devastirana... Nakon, obnove 1998. vrhbosanski nadbiskup metropolita
Vinko kard. Puljić slavio je misu te
je tako skromno proslavljena 30. obljetnica župe.
Sebe smatra, a
to pokazuju i činjenice, među prvim svećenicima-povratnicima u RS. U vezi s tim
postoji i jedna anegdota. Budući da su tamošnji Srbi vidjeli hrabrost i
odlučnost za povratak i obnovu crkve u Turiću nisu znali tko mu je „zaleđina“. „Ja
sam to negdje spomenuo, a vjerojatno se to i raširilo, srpski general Kadijević je oženio moju
rođakinju – oboje su iz Imotskoga. Tako smo mi počeli 'probijati led', za
razliku od brodskog kraja gdje se nije smjelo ni dvije-tri godine poslije doći,
mi smo imali nešto obnovljeno“, rekao je vlč. Vlado govoreći o teškim godinama povratka kada je bio bez struje, često sam u župi...
Kao jednu od
dobrih stvari iz razdoblja dok je bio župnik u Turiću naveo je podatak da je na
natjecanju iz vjeronauka u Zagrebu, između 22 ekipe, njegova župa osvojila prvo
mjesto. Turičaci su pobijedili, a nagrada je bila 1984. osam dana u Svetoj
zemlji. Nažalost, nakon povratka i on i djeca su imali problema u školi u
Pelagićevu: djeca zbog kašnjenja od jednog dana dobivala su niže ocjene, a
župnik što ih je vodio. Vlč. Borić se branio činjenicom da su mu vlasti dali
putovnicu, međutim, odgovor nižih komunističkih činovnika u Pelagićevu bio je: „To
vas ne može oprati od 'krivice'.“
Umirovljenički dani
Vlč. Vladimir
Borić je od 2013. u mirovini. Sada se nalazi u Svećeničkom domu Vrhbosanske
nadbiskupije. Svaki dan slavi mise, obavlja privatne poslove. Voli prošetati
te, koliko mu oči dozvole, čitati...
Analizirajući
svoj svećenički vijek i pastoralni rad tijekom više od 50 godina kaže da je,
osim Božje milosti, najbitnije imati zdravlje.
„Ako čovjek ima
zdravlje onda je i elan bolji. Lakše je držati vjeronauk, može više kontaktirati
s vjernicima, igrati nogomet s djecom... Ali ako nije zdrav, onda je kao
kunjava baba. Odmah nema snage ni čitati ni učiti“, rekao je naš sugovornik ne
zaobilazeći postojanje onoga što nazivamo ljudskim rječnikom Božji prst: „Često
mi je u životu ono što je izgledalo nemoguće najednom postalo moguće.“
Zbog problema s
čirom na želudcu liječnici su mu preporučili mirovanje, pogotovo nakon objeda,
što ga sprečava da bude aktivniji. U Svećeničkom domu imaju i sprave za vježbe
koje ponekad i koristi. I dalje ima vozačku dozvolu, ali kad ne može voziti
pomogne mu 12 godina mlađi brat. Ove godine je pozvan slaviti misu trodnevnicu
na proslavi pola stoljeća župe Turić, kao njezin bivši i dugogodišnji župnik.
Naravno da će, ako Bog da, slaviti misu pred Ilindan u župi u kojoj je najdulje
bio svećenikom.
Kako smo vidjeli
svećenik nije „posao“ samo do mirovine, nego je to doživotni poziv u kome se
neprestano služi Kristu, Crkvi i narodu...
Kako je
minirana tiskara Katoličkog tjednika?
Stariji ljudi
često imaju osobna iskustva i sjećanje na događaje koje mlađe generacije ne
mogu naći ni u povijesnim knjigama. Tako je zanimljiva priča o sudbini koja je
zadesila tiskarske strojeve na kojima se stvarao Katolički tjednik koji je izlazio u razdoblju 1922. – 1945. U vrijeme konačnog raspada NDH u
travnju 1945. hrvatske vlasti u Sarajevu su razmišljale o budućoj partizanskoj
državi te su željeli spriječiti njezinu propagandu. Tako je odlučeno da se
strojevi unište kako na njima ne bi partizanske vlasti tiskale svoje pamflete.
Budući da im je za to trebala dozvola vlasnika, to jest Nadbiskupije, doveli su
mons. Ivana ev. Šarića kako bi to
odobrio.
Vlč. Borić je
stajao na stepenicama i gledao mons. Šarića koji je sagnuo glavu i dugo šutio
razmišljajući o odluci. Poslije određenog vremena samo je pokretom glave
odobrio potez da partizanima onemogući pristup, tada, modernim strojevima.
Sljedećih dana pod tri stroja postavljen je eksploziv, okolni stanari, kao i
obitelj Božić,
iseljeni su dok nije došlo do eksplozije. Jedan dio zgrade se srušio, međutim,
otac vlč. Božića je zamolio da postavljeni eksploziv pod još 11 strojeva ne
bude aktiviran jer će ti strojevi i zgrada „kad-tad ponovno biti u hrvatskim
rukama“. Eksploziv je bio postavljen, ali ga vojaci nisu aktivirali te je
njegov otac ubojite naprave sam odnio i sakrio u obližnju šumu.
Nema komentara:
Objavi komentar