Svaki poziv je „ljubavna priča“ između Boga i pozvanoga

Uobičajeno je da na svetkovinu Sv. Petra i Pavla, veliki broj mladića, diljem svijeta po rukama mjesnih biskupa primi sveti red prezbiterata te tako uz ono krsno svećeništvo svima krštenima dano, dobiju dimenziju i ministerijalnog svećeništva. Upravo o toj dimenziji, ali i samom duhovnom zovu razgovarali smo s fra Antom Ivanom Rozićem, članom Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja u Splitu.

Fra Ante Ivan je rođen 1985. u Njemačkoj, u Stuttgartu, gdje je odrastao i živio u šesteročlanoj obitelji do završetka drugog razreda srednje škole. Njegova obitelj rodom je iz općine Tomislavgrad.

U franjevačko sjemenište u Sinju ušao je 2002., a 2004. stupio je u novicijat na Gospinu otoku Visovac koji se nalazi u Nacionalnom parku Krka. U jesen 2005. upisao je filozofsko-teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu.

Za svećenika je zaređen 2011. u Otoku kod Sinja. Od rujna 2011. do rujna 2013. bio je dušobrižnik u Hrvatskoj katoličkoj misiji Berlin. Potom je službu dušobrižnika nastavio u Hrvatskoj katoličkoj župi München.

Od listopada 2016. do danas vrši službu samostanskog vikara samostana Sv. Gabrijela u Münchenu i župnog vikara u njemačkim župama St. Gabriel i Hl. Blut u Münchenu.

Poštovani, što u kontekstu današnjeg vremena znači biti svećenik, redovnik, časni brat, časna sestra? 

U kontekstu današnjeg, pa i svakog vremena, uloga i poslanje svećenika, redovnika i redovnica u bitnom se nije promijenila. Temeljno poslanje je naviještati i svjedočiti kraljevstvo Božje svakom čovjeku i u svakom vremenu.

U totalitarnim režimima željelo se osporiti i umanjiti značenje i dostojanstvo osoba duhovnog poziva. Na sličan način isti se scenarij događa i u modernim demokratskim društvima. Za predstavnike određenih svjetonazora ulogu duhovnih zvanja valja svesti na odgajatelje dobrih građana (sjetimo se faze u Austro-Ugarskoj Monarhiji) i pozivatelje na karitativno djelovanje. Zgodno to napisa Benedikt XVI. u svojoj knjizi Uvod u kršćanstvo donoseći priču od Harveya Coxa. Priča govori o nekom putujućem cirkusu u Danskoj u kojem bijaše izbio požar. Primijetivši to, direktor odmah pošalje u obližnje selo klauna, koji je već bio spreman za predstavu, da dovede pomoć, to više što je postojala opasnost da vatra, šireći se preko osušenih polja, zahvati i selo. Klaun pohita u selo i zamoli stanovnike da hitno dođu u cirkus koji gori i da pomognu gasiti. No, stanovnici sela smatrali su klaunovu viku tek kao izvrstan reklamni trik koji bi htio u što većem broju primamiti na predstavu; seljaci su pljeskali i smijali se do suza. Njegovo je zaklinjanje samo još više poticalo na smijeh, ljudi su bili uvjereni kako klaun izvrsno igra svoju ulogu – dok nije najzad vatra zahvatila i selo, tako da je svaka pomoć došla prekasno, a selo i cirkus izgorješe do temelja.

Ova priča može poslužiti kao primjer za situaciju svećenika i svakoga teologa današnjice, vidjevši u klaunu, koji nije uopće u stanju svoju poruku prenijeti ljudima – sliku teologa.

Briga za nova duhovna zvanja jest jedna od osnovnih svećenikovih zadaća. No, vidimo

kako zemlje Zapada imaju sve manje sjemeništaraca i bogoslova, a ni Crkva u Hrvata

se ne može pohvaliti nekom brojnošću. Tko je zakazao? Koliku odgovornost snose sami

svećenici?

Svatko od nas snosi, kao član Crkve, odgovornost za nova duhovna zvanja. Slobodan sam parafrazirati: ako nam trebaju duhovnici, tada ćemo se na tu nakanu i ustrajno moliti Bogu.

Primjer iz moje neposredne blizine jest biskupija Augsburg. Redovito i organizirano se u određene dane moli i drži sat klanjanja i bdijenja za nova duhovna zvanja. Potvrđeno mi je kako raste broj duhovnih zvanja otkako diljem biskupije mole po župama i po svetištima na tu nakanu.

Brigu, i prema tome odgovornost, snosi cijela župna zajednica i vjernici na području svoje biskupije. Sam Gospodin nas poziva: „Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9,38). Poglavito treba moliti za nova duhovna zvanja i za ustrajnost onih koji to već jesu i svjedočiti radost u Gospodinu. Utoliko vidim odgovornost nas svećenika i redovnika.

Sigurno je dio odgovornosti nas pastira i u tome pristupiti mladiću i djevojci i osobno im poručiti: i ti si pozvan raditi u vinogradu Gospodnjem! Primjer nalazimo u Isusovu pristupu apostolima. Krist ih je osobno suočio s pozivom, pristupivši im, pogledavši ih u oči i pozivajući ih imenom. Nadalje, osobu koja se odlučila krenuti duhovnim pozivom treba višestruko pratiti: molitvom, primjerom, podrškom, prihvaćanjem u vlastitoj župnoj zajednici, obitelji, krugu prijatelja i naravno biskupiji, odnosno redovničkoj zajednici.

Što je doista osnovna svećenikova zadaća? 

Smatram kako je prvenstvena svećenikova zadaća naviještati kraljevstvo Božje i svjedočiti radost Kristova uskrsnuća. Postoje ine povjerene zadaće: duhovna skrb, rad s mladima, skrb nemoćnih i bolesnih članova župe, vjeronauk u školi, kateheza u župi, pripremanje na primanje sakramenata. Sigurno među najdelikatnije zadatke slobodno možemo ubrojiti i brigu za duhovna zvanja.

Često se može čuti kako se mladi danas teško odlučuju za svećeništvo... Mnogi se i na bogoslovijama kolebaju i „lome“ godinama pa ipak ne postanu svećenicima. Što mislite, zašto je to tako?

Prvi poziv jednak svakom kršćaninu jest suobličiti se Kristu, postati njemu sličan. To je naša temeljna opcija. Pitanje duhovnog poziva zadire u intimu svakog pojedinca. S obzirom na to da čovjek nije „produkt“ niti neka trenutačna pojava na horizontu ovoga svijeta, tijekom života donosimo različite odluke. Poneke ponavljamo, a nekim odlukama mijenjamo svoje životno usmjerenje. Vrijeme formacije za svećeništvo, koje može biti duže ili kraće, želi mladića pripremiti da se posve otvoreno suoči s pitanjem, motivacijom svojega poziva. Formacija uključuje različite faze, širi i uži krug ljudi. A ono što je najvažnije jest osobni odnos s Bogom. Nije lako reći „evo me“ za cijeloga svojega života, ako nisam uvjeren da sam upoznao ljubav koja se zove Bog. Narodna mudrost govori kako se nitko ne rađa svećenikom, nego se svećenikom postaje. Svaki poziv je ljubavna priča između Boga i pozvanoga. Utoliko je ona složena i uvijek pojedinačna i osobna priča. Naposljetku uvijek ostaje Kristov poziv: „Ako želiš biti savršen... Onda dođi i slijedi me!“ (Mt 19,21.22).

Svećenik se uzima iz zajednice za služenje zajednici. Prema tome važna je ta spona, prihvaćenost unutar same zajednice. U svekolikim izazovima današnjice utoliko je važnije da kandidati za svećeništvo, pa i sami svećenici imaju župnu zajednicu koja stoji uz svoga svećenika. Za kandidata je potrebna spremnost dati bitno dio svoga života Bogu.

Netko sebe ne nalazi u jednoj zajednici, odnosno karizmi te zajednice pa mijenja zajednice ili biskupiju. To je posve normalno, jer je riječ o procesu formacije.

Narodna mudrost veli: „Tko visoko leti, nisko pada.“ Jedan pokojni profesor iz Splita, nam je kao studentima znao na to reći: „Tko ne uzleti visoko, taj možda nikad i ne poleti.“

U tom kontekstu želim reći kako Bog zove u različito doba dana (usp. evanđelje o prispodobi kada Gospodin zove radnike u vinograd u različito doba dana). Sjemenište, novicijat i bogoslovija jesu faze i mjesta formacije koji žele mladoj osobi pomoći u promišljanju duhovnog poziva i slobodnog opredjeljenja: Jesam li spreman sve poradi Krista ostaviti?

U evanđelju Gospodin govori onom čovjeku: Ako želiš, slijedi me.

Gospodin je pozivao i poziva mladiće i djevojke da ga slijede. Kada, kako i u kojoj mjeri će svaki pojedinac odgovoriti prepušteno je nama samima.

Što biste poručili mladim ljudima koji razmišljaju o duhovnom zvanju, ali i njihovim obiteljima? 

Dragi momci, drage djevojke, duhovni poziv nije statičan nego dinamičan. Mi ćemo se mijenjati, naši osjećaji su na kraju dana drukčiji nego na početku dana, no dragi Bog ostaje uvijek isti. Našega Boga i njegov pristup nama poznajemo. Bog nam nije nepoznat niti njegovo obećanje. Odgovor na vaš poziv, na vaše želje vam ne može nijedna osoba na ovom svijetu dati. Treba ga potražiti u svom osobnom odnosu s Bogom. Možda si upravo ti pozvan slijediti Krista. Iskreni znaci kolebanja popraćeni osjećajem da nisam dostojan stajati u službi Kristovoj, upravo mogu biti znaci da upravo tebe zove. Otvori svoje srce Kristu. Ako kreneš za Kristom imat ćeš svoju vlastitu „ljubavnu priču“ s Njime, koja je samo tvoja, no ipak otvorena toliko da će i drugi osjetiti kojom ljubavlju goriš za Krista. Potrudi se čuti Njegov glas, na što te poziva u tvojemu životu. I neka te ne obeshrabri sljedeća činjenica: Krist nas je pozvao, ali nam nije rekao kako će nam biti u našem pozivu. Ne obeshrabri se. Put kojim je sam Krist išao nama je poznat. Ako ne znaš kako, jednostavno slijedi Kristove korake, idi Njegovim putem.

Jeste li kao mlada osoba imali neki uzor među svećenicima ili redovnicima koje ste osobno poznavali? Možemo li reći da vas je nečiji način života „nagovorio“ da krenete njegovim stopama? Fascinira li vas nečiji životopis iz daleke prošlosti?

Već kao mladića me fascinirao život i Pohvale stvorova Sv. Franje. Ta simpatija prema Sv. Franji pojačana je susretom i zajedništvom u Stuttgartu kroz djelovanje franjevaca Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita i pastoralnih suradnica, časnih sestara franjevki od Bezgrešnog začeća iz Dubrovnika. Kroz HKM Stuttgart je prošlo mnogo vrijednih radnika na njivi Gospodnjoj: fratara i časnih sestara. Iz doba u kojem sam kao mladić bio aktivan u župi kao ministrant i u grupi mladih, posebno bi istaknuo ondašnjeg voditelja HKM Stuttgart fra Marinka Vukmana i ondašnjeg dušobrižnika fra Ivana Čuguru, te časne sestre s. Nevenku Tadić, s. Emiliju Jasak, s. Irenu Tokić i s. Anku Mijić.

Fratri i časne sestre svojim su franjevačkim duhom, pobožnošću i gostoljubivošću propovijedali Franjinim jezikom u današnjem vremenu.

Radost kojom je zračio Sv. Franjo prepoznao sam u časnim sestrama i fratrima koji su djelovali u našoj župi. U pastoralu se osjetila prisnost s vjernicima iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Na prvom mjestu uvijek je bilo njegovanje vjeronauka, duhovnosti i različitih pobožnosti: redovite duhovne obnove koje su predvodili različiti duhovnici iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, biblijski susreti, klanjanje pred Presvetim, krunica te ostale pobožnosti koje se njeguju u našem hrvatskom narodu.

Moja generacija iz onog doba rado se sjeća vjeronaučnih susreta, mnogih izleta, ministrantskih susreta i vikenda, folklorijada itd. S obzirom na to da se puno radilo s nama djecom i mladima, utoliko sam u liku franjevaca vidio Sv. Franju kao sveca za sve generacije, prepoznatljivog u svakidašnjici života.

Posebno bih imenom istaknuo fra Ivana Čuguru, ondašnjeg voditelja ministranata i duhovnika mladih. Redoviti susreti ministranata, svakog petka vjeronauk za mlade, nogomet i izleti nas su posebno privlačili u župu. Stoga smo se rado okupljali u „misiji“.

Bliži uvid u rad svećenika stekao sam kroz ministriranje u različitim prilikama i slavljima. Uz nedjeljne i blagdanske svete mise subotom ministrirao sam kod krštenja i vjenčanja, pratio svećenika u blagoslov obitelji i pohodu bolesnika. Ujedno s tim prepoznao sam još više važnost naših hrvatskih župa diljem svijeta. Naši dušobrižnici svojom prisutnošću pružaju jedan vid sigurnosti i u onoj mjeri koliko je to moguće djeluju kao magnet koji okuplja iseljene Hrvate na molitvu na svojem materinjem jeziku.

Pojedini redovi i družbe promoviraju posadašnjenje karizme. Je li to put naprijed ili karta za propast? 

Postoje u crkvenom žargonu određeni izričaji koji označuju jedan zaključak, odnosno težnju ostati vjeran i dosljedan izvornom, no prilagođeno tako da dotakne čovjeka današnjice. Tako je npr. za Drugi vatikanski sabor poznata krilatica aggiornamento – koncilsko posadašnjenje, a redovničke zajednice govore u najnovije vrijeme o posadašnjenju karizme ili povratku na izvore. Ovim krilaticama nije inherentna crno-bijela tehnika: budućnost ili propast. Dapače, time je ponajprije izraženo pitanje za izvornim identitetom. Riječ je o potrebi povratka na bitno. Što su uopće redovničke ustanove? One su povijesni odgovor, nadahnut Duhom, na krizne situacije i na potrebe ljudi. Redovi i družbe očituju se kao mnogovrsni interventi Duha u skladu s religioznim i socijalnim problemima koji karakteriziraju povijest čovječanstva u različitim trenutcima. Njihova uloga služenja zahtijeva da karizma zadrži otvorenost u susretu s novim potrebama. Možemo to tumačiti kao traženje novih načina izražavanja.

Među redovima i družbama ne postoje tolike razlike kao u samim početcima. Ono što su prije radile časne sestre, npr. briga za bolesne, domovi za nezbrinutu djecu, sada je organizirano na razini države. Redovnici su također duhovni pastiri po župama, što im nije u samoj naravi monaškog života. Iz ta dva primjera je uočljivo kako se samo po sebi nameće pitanje karizme reda/družbe i njegovog/njezina utemeljitelja. Svima jednaka karizma je u biti služenje Bogu i ljudima. S tog polazišta se otvaraju novi putovi i mogućnosti kako u određenim prilikama i potrebama društva, tako i u crkvenoj zajednici vršiti tu službu. Evo jednog klasičnog primjera za zadnje rečeno: benediktinci su na području svojih opatija i posredstvom svojih imanja bili prosvjetitelji ljudi ondašnjeg vremena. Stanovnicima tih krajeva dali su kulturu, obrazovanje, duhovnost i naučili ih agrokulturi. U današnjici, u europskim zemljama, redovnici nikoga ne trebaju podučavati u agrokulturi itd. Težište se stavlja dapače na duhovnost, obrazovanje, školstvo, znanost i pomoć u pastoralu okolnim župnicima opatije. Svojom karizmom su, ne samo duhovno pratili stanovnike tog kraja, nego su ih osposobljavali za različita zanimanja i time unaprijedili ekonomiju, sto se vidi npr. u određenim pokrajinama Njemačke.

Pastoralno djelujete u Njemačkoj, gdje ste i rođeni, međutim korijenje vučete iz tomislavgradskog kraja... Možete li usporediti Crkvu u Njemačkoj i BiH, te Nijemce s Hrvatima u kontekstu vjere?

S dozom opreza ću odgovoriti na ovo pitanje. Naime za pravu usporedbu treba imati jednu zaokruženu sliku potkrijepljenu mnogovrsnim iskustvom. S obzirom na to da sam živio devet godina u Dalmaciji, imao sam priliku upoznati duhovnost i običaje Dalmacije, koji su slični s običajima u BiH. Promatrajući čisto funkcionalni ustroj, slobodno se može reći kako je Katolička Crkva u Njemačkoj složenije ustrojena na razini samih biskupija nego u Hrvatskoj ili BiH. Zbog manjka duhovnih zvanja i zahvaljujući redovitim prihodima temeljem crkvenog poreza organizirano je tako da mnogo vjernika laika radi u ordinarijatu i po župama: tajnice, pastoralni suradnici, referenti, povjerenici za određene zadatke kao npr. obnova crkava i drugih zgrada.

U prosjeku manje katolika u Njemačkoj dolazi nedjeljom na svetu misu nego u BiH. Prevladava starija generacija na bogoslužjima. Službeno se govori o krizi vjere. No, problem postoji dapače i na razini religioznog identiteta. Način ispovijedanja vjere kakvog još imamo u BiH, u Njemačkoj se nažalost počeo već gubiti, kao npr. trodnevnice uoči svetkovine jednog sveca, duhovne obnove, aktivna pobožnost prema određenim svecima, molitva krunice, hodočašća itd. S druge strane razvila se svijest o aktivnom sudjelovanju vjernika u gremijima župne zajednica kao što je pastoralno vijeće, ekonomsko vijeće, lektorat, asistencija prilikom priprave djece na prvu svetu pričest i krizmu.

Uglavnom se po njemačkim župama zapaža fenomen da sve manje i manje mladih dolazi redovito na svetu misu i uopće participira u životu župne zajednice. Očito je riječ o jednom procesu koji ima šire razmjere.

Nijemci su na isti način, poput nas Hrvata, prije više desetljeća prakticirali vjeru živo, javno i tradicionalno. O tome svjedoče kronike, slike, velike crkve, mnoštvo hodočasničkih mjesta i njihova vjerska kultura. Župljani odmakle dobi također mi pripovijedaju o tim vremenima kada je ispovijedanje vjere zauzimalo glavno mjesto u životu. Jednostavni primjeri su strogi post petkom, redovita ispovijed, petkom se nije vjenčavalo, božićna i uskrsna ispovijed za koju bi se dobila sličica kao dokaz da je netko pristupio svetoj ispovijedi za blagdane. Nadalje, strogo se pazilo da se ne sklapa brak s nevjernikom ili protestantom. Kroz sekularizaciju i materijalni napredak kod mnogih vjera dolazi u drugotni plan. Uočljiva je primjerice razlika u velikim gradovima i manjim sredinama. U manjim sredinama se zove svećenika za obljetnice mjesta, blagoslov radionice itd. Vjernici koji dolaze na nedjeljnu svetu misu, prakticiraju vjeru i to u javnosti pokazuju.

Nažalost, zapaža se općenito pad broja kršćana, a među njima i nas katolika.

Kada biste nekome trebali opisati tko je to svećenik, ali što kraće, što biste rekli?

Svećenik je čovjek svojega doba, kojega Bog zove iz njemu poznate društvene sredine za univerzalno poslanje Crkve. Svećenikom netko ne postaje zbog toga što bi bio pametniji ili bolji čovjek od drugih. Svećenik je zbog toga što osjeća i vjeruje da ga je Bog pozvao u tu službu. Stoga je svećeništvo dar i nitko nema pravo na njega.

Legitimaciju za predvođenje zajednice vjernika dobiva snagom ređenja. A redi se zbog toga kako bi ljudima naviještao radosnu vijest, poruku koja nije s ovoga svijeta. Zbog toga je ta poruka sveta i jedinstvena, a svećenik pozvan privoditi vjernike stolu Riječi i Tijela Kristova. Templum – hram znači prevedeno izdvojeni/ istaknuti prostor od profanoga. Tempus znači izdvojeno odnosno određeno vrijeme. Stoga možemo reći kako svećenik okuplja ljude u izdvojenom prostoru u Bogu posvećenom vremenu. Svećenik je pozvan iz zajednice za zajednicu kako bi usmjeravao na Boga. Svećenik ima i proročku ulogu. Prorokovati znači rasplamsavati nadu i ukazivati na buduće, ali istovremeno tumačiti i upozoravati na sadašnje stanje. Proroci u Starom zavjetu prokazuju kralja Ahaba i Izabelu. Pavao opominje zajednicu u Korintu, apostoli upozoravaju na nerede.

Svećenik po poruci koju naviješta i stvarnosti u kojoj djeluje jest već kao u onostranosti, a ipak u ovom životu. Drukčije rečeno, istovremeno je i slijepac i vidovnjak. Za vjernike je poput ljestvi pomoću kojih se vjernik uspinje u nadnaravnost, a za Boga je poput gromobrana koji usmjeruje bljesak.

Isus Krist prilazi Sv. Petru i poziva ga da se malo otisne od obale (usp. Lk 5,1-3). Možemo se slikovito izraziti kako Isus „zavodi“ Sv. Petra. U tom prizoru vidim i poslanje duhovnika: zavoditi ljude Bogom, jer je riječ o nadnaravnoj poruci u našem vremenu. Nadalje, duhovno pratiti vjernike tako da se ne prekine sinovski odnos između njih i Boga. Lijepi primjer nam je Isusovo iskušenje u pustinji. Đavao ga kuša i time Isusa želi odvojiti od Oca nebeskog. Prema tome naš je zadatak čuvati zajedništvo i posvješćivati sinovski odnos.

Danas je sve drugačije... Mnogi će reći kako ništa nije isto kao prije. Uspoređujući i svećenički stalež možemo reći kako ni svećenici „nisu kao prije“. Je li to istina?

Dopustite mi da jedno pitanje postavim svima nama: je li moguća promjena, koja napušta uhodano, a da bude istovremeno dobra? Stoga se pitam. Što se to promijenilo, a da je postalo kamen spoticanja? Pokušat ću odgovoriti na postavljeno pitanje sljedećom anegdotom.

Jednog dana župljanka dolazi svojem župniku i nosi nabožne predmete na blagoslov. Zamolivši svećenika da blagoslovi i poškropi nabožne predmete blagoslovljenom vodom, svećenik izmoli molitvu blagoslova i poškropi nabožne predmete. Na to župljanka upita župnika u čuđenju: „Već gotovo?“ Župnik ne znajući razlog čuđenja na to upita: „Što nedostaje?“

A žena će mu: „Moj velečasni, prije su svećenici duže molili obred blagoslova i više škropili.“ Na to će joj župnik: „Prije su i vjernici dolazili do župnika savijenih i uprćenih leđa. Na to će vjernica: „Oče, popustili i mi i vi!“

Nužno je razlikovati običaje koji su nastali tijekom desetljeća i ono istinski nužno u ispovijedanju vjere. Ono što se promijenilo u biti su tehnološki napredak i uvjeti života. Očita promjena je i prisutnost svećenika na različitim područjima društva i života pojedinaca. Zahtijeva se od svećenika neprestana povezanost sa župljanima, zastupljenost na socijalnim mrežama, dostupnost preko društvenih mreža. Prije su uglavnom župljani pristupali svećeniku i dolazili potrebom. Današnje vrijeme iziskuje od svećenika da neprestano traže nova mjesta i načine komunikacije sa župljanima. Sjetimo se koliki očekuju posjet svećenika prilikom obiteljskih slavlja, krštenja, prve svete pričesti, svete krizme, vjenčanja... Promjena znači propitkivanje samog sebe kako u danom vremenu i kontekstu mogu na najbolji način služiti Bogu i ljudima. Po vanjskim obilježjima nemoguće je prosuditi kvalitetu svećenika.

Jesu li se naše obitelji promijenile? Svećenik dolazi iz obitelji. A Crkvu čine i ljudi, prema tome, ako se mijenja čovjek kao pojedinac i jedna društvena sredina, a svećenik potječe iz obitelji i društvenog konteksta, naravno da to utječe i na samog svećenika. Može se pretpostaviti da je to donekle kongruentno i svaka generacija prepoznaje svojega duhovnika.