Kolumbija - katolici žrtve bandi, rata protiv droge, privatnih vojski i korupcije

Republika Kolumbija je država u sjeverozapadnom dijelu Južne Amerike, između Karipskoga mora, Tihog oceana i Paname na zapadu, Venezuele na istoku te Brazila Ekvadora i Perua na jugu i jugo-zapadu. Velika je to i mnogoljudna država koja se prostire na 1 141 748 km² i ima oko 48 milijuna stanovnika od kojih su većina katolici. Ipak, zbog nesređene političke i ekonomske klime najviše pate ljudi u udaljenim krajevima zemlje gdje naoružane bande siju smrt i teror dok rat protiv trgovaca droge bjesni odnoseći svoje žrtve.

Predšpanjolsku Kolumbiju nastanjivao je indijanski narod Čibča, a obale Kolumbije otkrili su godine 1499. A. Vespucci i Alonso de Ojeda. Španjolsko osvajanje započelo je 1525. osnivanjem grada Santa Marte i 1533. Cartagene. Španjolski konkvistador De Quesada osvojio je 1539. zemlju i nazvao je Nova Granada te 1538. osnovao prijestolnicu Santa Fé de Bogotá. Domorodačko stanovništvo podvrgnuto surovu izrabljivanju naglo je počelo odumirati, a u pomanjkanju radne snage kolonizatori su radi eksploatacije nalazišta zlata počeli uvoziti robove iz Afrike.

MN/ Velika Kolumbija

Godine 1739. Španjolci su od teritorija današnje Kolumbije, Paname, Ekvadora i Venezuele osnovali potkraljevstvo Nova Granada. Postupni gospodarski razvoj španjolskih kolonija doveo je u drugoj polovici XVIII. i na početku XIX. st. do borbe protiv španjolskoga gospodstva. U srpnju 1810. izbio je ustanak u Bogoti, pa je već 1813. bila donesena deklaracija o neovisnosti. Revolucionarno-oslobodilačka vojska, pod vodstvom S. Bolívara, osvojila je 1819. Bogotu, a Bolívar je bio izabran za predsjednika novoosnovane federativne republike Velika Kolumbija.

Borbe za neovisnost nastavile su se sve do 1826., kada su Španjolci bili protjerani. Velika Kolumbija raspala se 1830. na samostalne republike: Ekvador, Venezuelu i Novu Granadu, koja je osim područja današnje Kolumbije obuhvaćala i teritorij Panamske prevlake. Godine 1832. Kolumbija je pod generalom Santanderom dobila republikanski ustav te je nova republika postala poprište borbe između unitarista i federalista što se oduljilo na sljedeća desetljeća.

Kada je Kolumbija 1903. odbila SAD-u stanovite koncesije na Panamskoj prevlaci, došlo je do spora sa SAD-om, koji je pomagao ustanak u tom kraju, pa se iste godine Panama odcijepila i proglasila neovisnom republikom.

MN/ Sukobi s okolnim državama i gerila

Godine 1932.–'34. vodio se između Kolumbije i Perua rat zbog prijepornih pograničnih pitanja. Pogranični spor s Venezuelom Kolumbija je riješila na miran način 1941. U razdoblju od 1946. do 1953. na vlasti je bila Konzervativna stranka, a nakon ubojstva predsjedničkoga kandidata Liberalne stranke u Bogoti su izbijali nemiri. Sukobili su se pristaše liberala i konzervativaca pa je došlo do nasilja i bezvlašća u pojedinim dijelovima zemlje i do 1957. bilo je više od 200 000 poginulih.

U drugoj polovici 1960-ih i na početku 1970-ih nastalo je više ljevičarskih gerilskih skupina: Nacionalnooslobodilačka vojska (ELN), Revolucionarne oružane snage Kolumbije (FARC), Narodnooslobodilačka vojska (EPL), Pokret 19. travanj (M-19) i dr. U prvoj polovici 1970-ih bila je raspuštena Nacionalna fronta i proširile su se gerilske borbe; rasla je ilegalna proizvodnja droge te utjecaj organiziranoga kriminala (tzv. narkokarteli).

MN/ Najveći izvoznik kokaina u svijetu

Sukobi gerilskih pokreta s vladinim snagama i paravojnim skupinama nastavili su se i u 1990-ima kada je bilo mnogo ubijenih, atentata i otmica te napada na naftovode i postrojenja naftnih kompanija iz zapadnih zemalja. Potkraj 1990-ih pod nadzorom FARC-a bilo je oko 40% kolumbijskoga teritorija; zbog djelovanja gerile u pograničju, česti su incidenti sa susjednim zemljama. Suparničke pobunjeničke i paravojne snage također su uključene u ilegalne poslove s drogom; procjenjuje se da je od ukupnoga kokaina u svijetu 2000. oko 80% dolazilo iz Kolumbije.

Od polovice 1990-ih Kolumbija gospodarski stagnira te postaje poznata po ilegalnoj trgovini narkoticima. Prema procjenama Svjetske banke (2001.), siromašno je oko 50% stanovništva, s dnevnim prihodom manjim od 1 USD. Glavni su prirodni izvori nafta, plin, ugljen, željezo, nikal, bakar, zlato, smaragdi i hidroenergetski potencijali. Obradivo je manje od 5% zemljišta, od čega je znatan dio pod nasadima koke (1992. oko 35 000 ha, a 2002. oko 150 000 ha).

MN/ Kršćani u grotlu bezvlašća

Kao što se može vidjeti iz priloženog Kolumbija je formalno moderna demokracija s dugom tradicijom izbora gdje postoji Ustav i zakon, a religiozne slobode su zagarantirane. Ipak, velike površine zemlje su pod kontrolom kriminalnih organizacija, narkokartela, revolucionarnih i paravojnih skupina. Tako stanovnici Kolumbije žive u strahu od širenja konflikata koji traju desetljećima. Kršćani su žrtve korupcije koja razara sve pore društvenog života, javnog djelovanja. Također sekularna država Kolumbija od 1930-ih ne tolerira previše vjeru u javnosti, pogotovo u državnim institucijama.

Prema popisu neprofitne američke organizacije Opendoors, Kolumbija zauzima 46. mjesto od 200 država kada je riječ o stradavanju kršćana. Čini se da je Kolumbija i njezino pučanstvo zbog svoje veličine i proizvodnje droge u pat poziciji.

Tko živi u Kolumbiji?

Prema službenoj procjeni za 2014. u Kolumbiji živi 47 661 800 stanovnika i druga je najmnogoljudnija država Južne Amerike, nakon Brazila. Gustoća naseljenosti je neravnomjerna; glavnina stanovništva (više od 95%) živi u području oko glavnoga grada (4 900 st./km²;). Stanovništvo se sastoji od mestika (mješanci Indijanaca i Europljana, 58,0%), bijelaca (20,0%), mulata (mješanci crnaca i bijelaca, 14,0%), crnaca (4,0%), mješanaca crnaca i Indijanaca (3,0%) i Indijanaca (1,0%). Po vjeri su uglavnom katolici (80,0%), protestanata ima 13,5%. Kolumbija je vanjskim migracijama izgubila više od 4,7 milijuna stanovnika.

Službeni je jezik španjolski, a glavni je i najveći grad Bogotá (7 555 165 st., šire gradsko područje 9 155 100 st.).

Prva svetica Kolumbije

Sv. Laura od svete Katarine Sijenske Montoya y Upegui rođena je 1874. u Jericou, u Kolumbiji. Otac joj je poginuo u kolumbijskom građanskom ratu kada je imala samo dvije godine. Nakon školovanja predavala je u školama diljem Kolumbije poučavajući djecu vjeronauku. S još četiri djevojke 1914. otišla je u 200 kilometara udaljeni Dabeibu. Tu je utemeljila novu žensku redovničku zajednicu Kongregaciju sestara misionarki BDM od Bezgrješnog začeća i svete Katarine Sijenske, koja je kasnije bila poznata pod imenom Misionarke Majke Laure. Dugo je radila među Indijancima. Sv. Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 2004., a papa Franjo 2013. svetom. Prva je svetica Kolumbije. Njezin životni moto je bio: „Kao Indijanka među Indijancima naviještati Božju Riječ“. Danas njezina zajednica ima oko 500 sestara u 19 zemalja svijeta djelujući na trima kontinentima.

Nužno je da se crkveni ljudi međusobno susreću, usavršuju i traže nove mogućnosti djelovanja

Na zagrebačkoj se Šalati svake godine, u posljednjem tjednu mjeseca siječnja, u organizaciji Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu upriličuje teološko-pastoralni tjedan (TPT) koji je prvenstveno znanstveni i pastoralni skup svećenika, profesora teologije, ali i redovnika, redovnica te laika koji su uposlenici različitih Crkvenih institucija. Kako bismo našim čitateljima pobliže objasnili što je to TPT u Zagrebu razgovarali smo s dr. fra Božom Lujićem, član povjerenstva za njegovu organizaciju.
 

Prof. Lujić predaje biblijske znanosti na KBF-u u Zagrebu, a gostujući je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Član je Franjevačke provincije Bosne Srebrene te pročelnik Katedre Svetoga pisma SZ-a i predsjednik Biblijskog instituta KBF-a Sveučilišta u Zagrebu. Uz studij teologije u Sarajevu i Ljubljani specijalizirao je biblijske znanosti i hebrejski jezik u Rimu i Jeruzalemu, a diplomirao je također i germanistiku.

Autor je više knjiga, znanstvenih i stručnih radova u raznim domaćim i stranim časopisima te aktivan sudionik na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima. Njegovo područje teološkoga zanimanja prvenstveno su proroci i Božja vladavina kao teološko središte života i djelovanja Isusa Krista. U biblijsko-teološkom radu povezuje teologiju i antropologiju. Središnja tema našeg razgovora s njim bio je TPT, njegova organizacija kao i prateći sadržaji...

Poštovani prof. Lujić, kao član povjerenstva za organizaciju Teološko-pastoralnog tjedna možete li nam objasniti što zapravo TPT predstavlja i koji su njegovi ciljevi?

TPT je skraćenica za Teološko-pastoralni tjedan čime se misli na znanstveno-stručni skup što se svake godine u organizaciji Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu organizira i održava u zadnjem tjednu mjeseca siječnja na Šalati u Zagrebu. To je prvenstveno znanstveni i pastoralni skup svećenika kao pastoralnih djelatnika, profesora teologije, redovnika i redovnica, kao i vjernika laika koji djeluju u župama i temelji se na promišljanju suvremenih tema iz života Crkve u svijetu.

Skup ima za cilj pripomoći trajnoj izobrazbi i usavršavanju navjestitelja kršćanske poruke u Crkvi i svijetu. Okupljanje svećenika na ovome znanstvenome skupu neprekidno se održava već 56 godina i na njemu redovito sudjeluju brojni sudionici iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, ali i iz dijaspore, iz brojnih europskih država u kojima su pojedinci pastoralno djelatni.

Cilj okupljanja velikoga broja sudionika jest prvenstveno produbljenje određene teološko-pastoralne teme koja je u tom povijesnome trenutku bila aktualna i tražila dublje poniranje u njezino suvremeno značenje u svijetu i u Crkvi. Osim toga, to je prigoda da se nakon Božića i blagoslova kuća susretne velik broj svećenika i redovnika iz svih krajeva naše domovine i inozemstva, da međusobno izmijene iskustva, da se porazgovore i podruže, podmire razna dugovanja, pogledaju najnovije teološke knjige raznih izdavača, poneke i kupe, te da se upoznaju s najnovijim teološkim izdanjima na jednome mjestu. Svake godine ponuda je u tom smislu sve veća i sve šarolikija.

Ove se godine, dakle, organizira 56. po redu TPT. Recite nam reći zašto i zbog čega se javila potreba za organiziranjem ovakvoga skupa koji je kasnije prerastao u svojevrsnu tradiciju?

Početak organiziranja Teološko-pastoralnoga tjedna seže do u daleku 1961. Jedno takvo skupljanje i jedan takav znanstveno-stručni skup vjerojatno je pokrenut iz potreba tog trenutka Crkve i društva: kad je Crkva u hrvatskome narodu bila okovana debelim okovima komunizma kao društvenoga sustava, ali i kao ideološkoga usmjerenja te je bilo nužno takvo skupljanje kao komunikacija među svećenicima.

U tom vremenu nije bilo nekih značajnijih teoloških znanstvenih skupova širih razmjera pa je postojala potreba za tom vrstom okupljanja. Rođen iz takvih potreba u određenoj društvenoj situaciji TPT je postao kroz svo vrijeme pozitivnom tradicijom sve do današnjih dana, iako danas u novim okolnostima i s novim pastoralnim potrebama. I danas na TPT dolaze mnogi svećenici kako radi predavanja tako i radi obavljanja drugih uzgrednih obveza. Pa ipak, čini se, zamjećuje se lagani umor u tom obliku susreta i druženja, jer mnogi mladi svećenici manje dolaze i manje su zainteresirani za takav način okupljanja. Takav stav mladih ljudi čini se da je neopravdan i štetan jer je nužno da se ljudi iz Crkve međusobno susreću, da se usavršuju, da traže nove putove i nove mogućnosti djelovanja u društvu danas. Zbog toga bi bilo potrebno otvarati oči mladim svećenicima i usmjeravati ih na tu mogućnost kako bi doista uvidjeli kolika je važnost takvoga međusobnoga druženja i susretanja, međusobnoga upoznavanja.

Kad se pogleda naslov ovogodišnjeg Teološko-pastoralnoga tjedna u Zagrebu on kao polazište uzima proglašenje Jubilarne godine milosrđa. Čini se kako nijedna druga tema ove godine nije mogla doći u razmatranje?

Što se tiče tema na Teološko-pastoralnim tjednima one su povezane s konkretnim potrebama danoga trenutka i mogućnostima. Teme su na tim skupovima bile uvijek aktualne i dodirivale su određene parametre suvremenoga života i djelovanja Crkve kao zajednice vjernika. Ove godine tema Tjedna nosi naslov Teologija i pastoral Božjega milosrđa. Iako je tema povezana s Jubilejskom godinom Božjega milosrđa, ipak je posrijedi velika i aktualna tema koja traži uvijek iznova određeno posvješćivanje i produbljivanje u raznim teološko-pastoralno-antropološkim smjerovima. Zato se nipošto ne može govoriti o slučajnom odabiru neke teme, pa ni u ovome zadnjem primjeru. Teme se dobro biraju i pripremaju kako bi TPT bio što privlačniji i u pragmatičkom smislu sve korisniji za ljude koji rade u dušobrižništvu i stalno su u komunikaciji s ljudima.

Kako se, onda, zapravo biraju teme pojedinog TPT-a i zašto je izabran baš posljednji tjedan u siječnju?

Teme se za TPT biraju svake godine na temelju raznih prijedloga koji dolaze od pojedinih članova Fakultetskoga vijeća Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Nakon prikupljenih prijedloga povjerenstvo zaduženo za organizaciju TPT-a sustavno raspravlja o temama i odlučuje se za tri koje potom bivaju stavljene pred Fakultetsko vijeće KBF-a Sveučilišta Zagrebu koje onda donosi konačnu odluku o temi koja će biti obrađivana na nadolazećem Teološko-pastoralnom tjednu. TPT se uvijek održava zadnji tjedan u mjesecu siječnju. Razlozi za taj datum su višestruki. Župnici i drugi pastoralni djelatnici završili su s blagoslovom obitelji i imaju više vremena na raspolaganju. Mnogi bi uz to željeli podmiriti račune za časopise, novine, knjige – i to mogu to učiniti na jednome mjestu. Tu su i oni koji bi željeli nabaviti nove teološko-duhovne knjige, a knjige su uvijek primamljive kad ih se uzme u ruke i malo pobliže pogleda.

Možete li nam objasniti je li teško organizirati takav jedan skup na nivou Crkve u Hrvata gdje su uključene i mnoge hrvatske katoličke misije diljem svijeta? Može li se reći da TPT stalno raste ili je dosegnut zenit?

Sama organizacija takvoga znanstveno-stručnoga skupa doista iziskuje velike pripreme i naporan trud oko njegova dobroga ostvarenja. Pa ipak, TPT je postao već uvelike poznat u katoličko-teološkim krugovima, što svakako omogućava njegovu lakšu organizaciju. Treba usput pripomenuti kako današnje vrijeme nije vrijeme naklonjeno organizaciji takvih velikih, masovnih, znanstvenih skupova. Čini se, kako rekoh, da broj osobito mlađih svećenika iz godine u godinu opada pa se dobiva dojam kao da mladi ljudine ne pokazuju više zanimanje za ovakve glomazne skupove. Unatoč svemu tomu, velik se broj svećenika, redovnika, redovnica i drugih teologa laika još uvijek okuplja na teološkom i svećeničkom druženju.

Recite nam kako nalazite predavače za izabrane teme?

Što se tiče predavača za predložene teme TPT-a, oni se traže prema kriteriju stručnosti, na različitim teološkim i drugim učilištima diljem zemlje. Doista je teško naći dobre predavače koji bi bili spremni prihvatiti i obraditi određenu temu. Pa ipak, uvijek se nađe dobrih znanstvenika i stručnjaka koji prihvate obradu pojedinih tema. Pri odabiru predavača nastoji se da budu zastupljena sva teološka učilišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Svatko tko je barem jednom bio na TPT-u u Zagrebu krajem siječnja mogao je zamijetiti da to nije samo razdoblje za slušanje predavanja nego još štošta. Kakvo je vaše razmišljanje o tome?

Kao što je već rečeno, ne dođu uvijek svi posjetitelji slušati predavanja na Teološko-pastoralnome tjednu. Mnogi imaju i pragmatične razloge. Dođu na dan-dva podmiriti svoja dugovanja, vidjeti što ima novoga na knjižnom tržištu, kupiti ono što je potrebno i susresti se s kolegama, poznanicima i prijateljima. Što reći na sve to? Istina je da to katkad sliči na veliki vašar, ali zar vašari ne prate sve naše vjerske sastanke: blagoslove, proslave zaštitnika župe, velike svetkovine? Čini se kao da i ovaj aspekt spada u život i njegovo normalno odvijanje. Vanjska proslava uvijek je povezana i s nekim oblikom „vašara“. To jednostavno nije lako odstraniti iz života jer odražava jedan vrlo važan aspekt života. Malo vašara zacijelo ne bi smetalo, ali ako se izgubi bit i smisao znanstvenoga skupa, dobiva se dojam kao da se gubi duša.

Ipak, mislim da je TPT prvenstveno pastoralno-znanstveni skup i da doista mnogi dođu samo poradi njega. Međutim, nije lako odbaciti i druge ciljeve koji jednostavno spadaju na ovu vrstu skupa. Problem nastaje onda kada onaj „vašarski dio“ daje ton i drugima tako da bi danas trebalo drukčije definirati ovo naše zajedničko okupljanje.

U posljednje vrijeme se sa ovoga skupa šalje brzojav Svetomu Ocu u kojemu se između ostaloga iskazuje vjernost Svetoj Stolici. Možete li nam reći od kada se ta praksa uvriježila u TPT-u ?

Doista se uvriježila praksa da se sa skupa uputi pismo pozdrava Sv. Ocu u kojemu se izvješćuje o temi i sudionicima ovoga skupa. Uloga takvoga obraćanja Sv. Ocu pokazuje da je potrebno pokazati povezanost i univerzalnost Crkve. To je osobito bilo važno u onome komunističkome režimu kad je svako okupljanje bilo suspektno. Mi to činimo rado i dostojanstveno, bez imalo uljepšavanja i dodvoravanja.

Može li se ustvrditi koji su plodovi dosadašnjih TPT-ova i što se planira za budućnost? Hoće li biti noviteta?

Što se pak plodova dosadašnjih TPT – ova tiče, to je teško utvrditi jer se ne radi o kvantitativnim nego o kvalitativnim vrijednostima. Dobiva se dojam da se pastoralni djelatnici s TPT-a vraćaju opušteniji, bolje raspoloženi, razdraganiji i zacijelo puno zadovoljniji. Treba ipak znati da mnogi napori ostanu zakopani ispod površine vidljivoga ili poprime neke druge oblike života. Ne treba zbog toga biti žalostan ni zabrinut, jer je prije svega važno naviještati Isusovu poruku o Božjem kraljevstvu i biti svjestan da svako zrno ne donosi uvijek očekivani plod. To ne znači da se ne treba truditi oko osvježavanja i obnove ovoga važnoga okupljanja svećenika i redovnika i tražiti nove načine posredovanja teoloških spoznaja. Naprotiv! Ta zadaća je od goleme važnosti.