utorak, 6. ožujka 2018.

Dr. Mario Bernadić: Biti milosrdan znači prihvatiti kršćanski način življenja, djelovanja i razmišljanja


Papa Franjo je 13. ožujka 2015. najavio izvanrednu Svetu godinu milosrđa koja započinje na svetkovinu Bezgrješnog začeća 8. prosinca i traje sve do 20. studenoga 2016., tj. do svetkovine Krista Kralja. Želeći saznati nešto više o milosrđu, njegovim definicijama, kao i korelaciji između pravde, caritasa i milosrđa, svoja pitanja smo uputili profesoru dogmatske teologije na sarajevskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu Mariju Bernadiću.



Dr. Bernadić je rođen 1975. u Sarajevu u župi Presvetog Trojstva. Nakon završetka filozofsko-teološkog studija zaređen je za svećenika 2001. U okviru Instituta za sistematsku teologiju pri Leopold - Franzens univerzitetu specijalizirao se u području dogmatske teologije pod vodstvom dr. Jozefa Niewiadomskog. Svoju doktorsku tezu obranio je 2009. nakon čega je imenovan višim asistentom i predavačem pri katedri dogmatske teologije na KBF-u u Sarajevu te na Katehetskom institutu u Mostaru. Osim toga obnaša dužnost nadstojnika fakultetske knjižnice i pastoralnog suradnika na župi sv. Josipa na Marijin Dvoru, te je i generalni tajnik prve Sinode Vrhbosanske nadbiskupije.

Poštovani prof. Bernadiću, za početak recite nam što je to zapravo milosrđe po svojoj definiciji?

Pojam milosrđa se uobičajeno javlja u svezi s jednim slobodnim i dragovoljnim praštanjem nečije krivice ili zaslužene kazne. Isto tako, riječ milosrđe pretpostavlja i jedno slobodno i dragovoljno pružanje pomoći, kako materijalne, tako i one duhovne, i to bilo komu tko se našao u potrebi i nevolji. U tom kontekstu važno je napomenuti da se ne može govoriti o činjenju milosrđa ako je to nekomu dužnost činiti. Na primjer, ako roditelj svome djetetu kupi nove cipele, to svakako nije milosrđe jer mu je ovo bila roditeljska dužnost. Dakle, milosrđe po sebi uvijek podrazumijeva stanovitu nezasluženost kod onoga koji nešto prima, kao i neuvjetovanost od strane onoga koji nešto daje. No, postoji i jedan drugačiji teološki vidik glede ove zasluženosti ili nezasluženosti milosti. Tako kad se u našoj teologiji stvaranja govori o dobroti stvorenja, kaže se da stvorenje u konačnici nije dobro ni po svojoj korisnosti, niti po svojoj estetici, već samim tim što je stvoreno od Boga. Ovo bi u konačnici značilo da svatko ipak zaslužuje milosrđe, ali ne jer je to sam zaslužio, nego zato što je stvorenje Božje! Isto tako, po ovome bismo svi bili i dužni činiti djela milosrđa, čak i kad nam to nije dužnost, jer Božja stvaralačka ljubav je ona koja nas na to poziva i potiče!

Što onda znači biti milosrdan?

Možda bi ovdje bilo bolje pitati na koji sve način čovjek može biti milosrdan, jer načina i mogućnosti u činjenju djela milosrđa je izgledno puno više nego što se to prosječnom vjerniku čini. U ovom smislu spomenut ću ono što je svaki katolik već učio na vjeronauku. Tako postoje tjelesna i duhovna djela milosrđa. Tjelesna su: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesnika i zatvorenika pohoditi, roba otkupiti i mrtvog pokopati. Duhovna djela milosrđa su: dvoumna savjetovati, neuka poučiti, grješnika prekoriti, žalosna i nevoljna utješiti, uvrjedu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi te za žive i mrtve Boga moliti. Vidimo da ovoga ima dosta za učiniti. Stoga bismo rekli da se milosrđu ne može pristupati partikularno i sporadično. Na primjer, ako netko ponekad učini neko djelo milosrđa samo zato jer smatra da je krajnje vrijeme da za promjenu učini i nešto dobro, kako bi se malo dodvorio Bogu, taj svakako nije milosrdan čovjek. Biti milosrdan podrazumijeva u sebi prihvaćanje jednog cjelovitog kršćanskog načina življenja, djelovanja i razmišljanja.

U katoličkoj teologiji i vjerničkoj praksi znamo za Božansko milosrđe. Možete li nam nabrojati koji su to glavni oblici štovanja Božanskog milosrđa?

Među katoličkim vjernicima danas je vrlo popularna pobožnost „Krunice Božanskoga milosrđa“ i to je svakako dobro. Vjernici na taj način prizivaju na sebe Božansko milosrđe, a ovo po sebi opet nikada nije jednosmjerno. Odnosno, milosrđe je, s jedne strane gledano, uvijek dar, ali ono je istodobno i poziv onomu koji ga prima, da i on tako živi i djeluje prema drugim ljudima. U širem smislu, svaka kršćanska molitva i pobožnost odvija se u svjetlu milosrđa. Naime, mi se i molimo Bogu upravo zato jer vjerujemo da je on milostiv i milosrdan. Da nije tako, ne bismo ni molili.

Može li se između milosrđa i pravde staviti znak jednakosti ili pak isključivosti?

Pravda i milosrđe svakako nisu jedno te isto. Riječ je o dvama različitim pojmovima. Međutim, pravda bi uvijek trebala računati s milosrđem, isto kao što bi i milosrđe sa svoje strane trebalo paziti na to da pravda ne bude povrijeđena. O tome lijepo govori papa Franjo u svojoj apostolskoj buli Misericordiae vultus (Lice milosrđa). Naime, vidjeli smo već ranije da je ono „grješnika prekoriti“ jedno od sedam duhovnih djela milosrđa. Isto tako, mnogi ljudi griješe jednostavno iz neznanja, a „neuka poučiti“ je također izričito djelo duhovnog milosrđa. Upravo o tomu govori i papa Franjo u spomenutoj buli. Pravda, da bi bila i ostala pravda, ne smije olako i bez upozorenja okrutno kažnjavati prijestupnike. U tom slučaju zapravo više ne bismo ni mogli govoriti o pravdi, nego o nekakvoj velikoj nepravdi i strahovladi. Ali isto tako ni milosrđe se sa svoje strane ne bi smjelo izroditi u nekakav trajni paravan za pokriće tuđih grijeha i nepodopština. Vidimo, pravda i milosrđe su donekle suprotstavljeni pojmovi, s tim da se ovdje radi o pozitivnoj suprotstavljenosti … međusobno se dovode u ravnotežu i pravu mjeru.

Isus je govorio, naglašavao i životom svjedočio svojim učenicima da budu milosrdni kao što je „Otac nebeski“. Čini se kako je milosrđe u samom središtu Radosne vijesti, ali nije u središtu baš svakog vjernika?

Rekao bih da, nažalost, živimo u poprilično nekrjeposnim vremenima. Krjepost po sebi podrazumijeva postojanje stanovitih trajnih stanja i raspoloženja kako bi se permanentno činilo dobro i izbjegavalo zlo. Danas se počesto susrećemo s nečim što se naziva situacijska etika. U tom smislu današnji ljudi su počesto oholi, sebični i puni sebe… sve dok se ne nađu u nekoj nevolji. Tada se obraćaju Crkvi za pomoć i čini se da im koncept milosrđa postaje posve razumljiv. Međutim, kada nevolja prođe, oni se lako vrate na staro.  No, s druge strane, imamo razloga vjerovati da ovakvo ponašanje i nije novijeg nadnevka i vijeka. U tome smislu mogli bismo se prisjetiti i one evanđeoske scene kada Gospodin liječi deset gubavaca. Nakon što su obavili - za to predviđene - zakonske obveze kako bi se punopravno vratili u društvenu zajednicu, samo se jedan vraća do Isusa da bi mu zahvalio. Gospodin tada pred mnoštvom pita: „A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca“ (Lk 17,18)? Martin Luther jednom prilikom reče da se ništa brže ne zaboravlja od primljena dobročinstva, a ništa sporije od nanesene uvrjede. Ima toga još … U našem narodu se kaže: „Kome si jednom pomogao, budi siguran da će te se sjetiti kad mu opet zatreba pomoć!“ A Meša Selimović bi nadodao ono svoje strahovito: „Čuvaj se onoga kome si pomogao!“ Sve ovo govori u prilog postojanja jedne iznimne ljudske nezahvalnosti i tvrdokornosti, a što po sebi evanđeosku logiku milosrđa dovodi u veliku kušnju. Tako, mnogi ljudi ispočetka duboko vjeruju u evanđeoske ideale, ali s vremenom otvrdnu … nakon brojnih susreta, što s nezahvalnošću, što s učestalim iskorišćivanjem od strane tobožnjih nevoljnika, na kraju jednostavno zaključe ono: „Dobar ili lud, jedno te isto!“ Stoga ostaje pitanje kako se danas boriti za milosrdne evanđeoske ideale? Crkva raspoznaje da su evanđeoski ideali još uvijek mogući, ali samo u duhu Crkvenog zajedništva. Naime, milosrdni pojedinci, kako vidimo, često bivaju potopljeni u mutnim vodama nekrjeposna svijeta, no milosrdna zajednica će uvijek naći načina kako bi svjedočila i opstala.

U svijetu u kojem živimo milosrđe se, dakle, pomalo smatra slabošću. Nemilosrdno se „gazi“ sve slabije od sebe i čini se kako društveni napredak leži upravo u tom nadmetanju kroz život. Može li se onda reći kako je milosrđe pojam koji pripada nekom drugom vremenu, ali nikako sadašnjosti?

 Vjerojatno je da smo s onim prethodnim dali barem djelomičan odgovor i na ovo pitanje… Mi ne možemo danas jednostavno znati koje je vrijeme u povijesti bilo najgore za život u vjeri, no jedno je gotovo pa sigurno: na ovom svijetu nikad nije bilo lako biti dobar i svet! Isto tako važno se prisjetiti onoga da Gospodin nikada nije obećao podršku nekom pojedinom izoliranom vjerniku, nego samo zajednici vjernika.Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18,20). Tako se susrećemo s nemalim paradoksom. Naime, grješnici i pravednici nerijetko pate od potpuno istog korijenskog problema, a to je radikalni individualizam. Jedan se pokušava ostvariti materijalno, a drugi duhovno, i tu se još čini kako među njima postoji neka značajna razlika. Međutim, obojica se pretežito pokušavaju ostvariti samo za sebe te mimo drugih ljudi… Vidimo, tu su kao jedan!
A sada još nešto glede onih „evolucijskih natruha“… Naime, mnogi su se pokvarenjaci u povijesti pozivali na evolucijsko nadmetanje kao na legalni i prirodni pokretač svoga ponašanja i djelovanja. Ali pri tome su u nečemu pogriješili, kao što su, između ostalog, pogriješili i u većini toga drugog. Evolucija govori o nadmetanju među vrstama, ali ne i o nadmetanju unutar pojedine vrste. Na primjer, vukovi love jelene, ali se pri tomu vukovi ne love međusobno. Istina, unutar same vučje vrste, kao u ostalom i unutar drugih životinjskih vrsta, postoji uvijek nešto i od onog lokalnog nadmetanja. Tako mužjaci se bore oko naklonosti ženki, čopori se međusobno bore oko teritorijalnih granica, međutim ovakvi „lokalni“ sukobi vrlo rijetko završavaju s fatalnim posljedicama. Dovoljno je da netko od rivala odstupi od borbe i onaj drugi ga više neće ugrožavati! Jednostavno, priroda je u svako živo biće upisala stanovitu obazrivost prema pripadnicima svoje vlastite vrste. Nažalost, iznimke postoje, a u ovom smislu najveća iznimka je sam čovjek. Stoga bismo mogli sa sigurnošću reći to kako čovjek nema problema s prirodom, nego s grijehom koji po sebi i nije ništa drugo doli svjesna i hotimična povreda zakona, kako onog božanskog, tako i ljudskog, pa i onog prirodnog.

Uklapa li se milosrđe u Isusov koncept okretanja drugog obraza?

Isusov koncept „okretanja drugog obraza“ po sebi se tiče oprosta, a oprost uvijek stoji u službi milosrđa. Dodao bih svakako da navedeni koncept treba biti shvaćen u širem biblijskom kontekstu. Naime, ovako sam po sebi za vjernike počesto može izgledati zastrašujuće, naprosto kao da nam se ovim sugerira nekakvo štetno i autodestruktivno ponašanje. Stoga bismo se uz ovo ponovno morali podsjetiti onog „grješnika prekoriti“ i „neuka poučiti“. U konkretnom slučaju, neuzvraćanje udarca treba služiti neraspirivanju daljnjeg nasilja, no onda bi sa svim mogućim argumentima trebalo suočiti prijestupnika s njegovim nedopustivim i neodrživim ponašanjem. Milosrđe jednostavno voditi treba k rastu i oplemenjivanju osobnosti, a ne nekoj paušalnoj amnestiji i amneziji!

Iako je vrlo bitan osobni pristanak i svakodnevni angažman kako bi milosrđe bilo životni stav, je li ono ponajprije Božji dar?

Bog je nesumnjivo izvor svakog milosrđa, i mi ne možemo biti milosrdni mimo ili prije Njega. Ovo je ono što bi svatko trebao znati, a dalje od ovoga susrećemo se s iznenađujuće teškim teološkim pitanjima. Naime, već se u ranom kršćanstvu postavlja pitanje može li se sam čovjek opredijeliti za Božju milost, ili je i to što se opredjeljuje zapravo znak da je već zahvaćen Božanskim milosrđem? U konačnici, ovo se pitanje tiče stanja ljudske slobode nakon Adamova grijeha, odnosno je li grijeh u potpunosti uništio ljudsku slobodu ili ju je samo oslabio? Zatim, tu je i pitanje načina djelovanja Božje milosti prema grješniku … Zahvaća li ga ona izvanjski, primjerice dobrim primjerima drugih ljudi, ili uviđanjem Božjeg stvaralaštva iz sređenog reda i harmonije prirode, ili se ovaj poticaj mora dogoditi posebno i izravno od samog Boga, i unutar srca svakog čovjeka? Tu se svakako nadovezuje i pitanje posredništva milosti. Posreduje li se ona putem Crkve i njezinih sakramenta, ili se to ostvaruje na neki izravniji način između samog Boga i čovjeka-grješnika? Koga sve ovo više zanima, bojim se da će morati upisati studij teologije!

Je li milosrđe temeljni pokretač institucije Caritasa?

Na ovo pitanje bih odgovorio u svakom slučaju pozitivno, s tim da je za ispravno razumijevanje svrhe i cilja Caritasa potrebno i ispravno razumijevanje samog koncepta milosrđa. Naime, ljudi danas počesto gledaju na Caritas kao na nekakvu humanitarnu organizaciju čija je temeljna zadaća raspodjela materijalne humanitarne pomoći, a Caritas to po sebi nije. U Crkvi se za Caritas kaže da je on prvenstveno pastoralna institucija! Što se time želi reći? Pa Caritas bi trebao podizati svijest o milosrdnom djelovanju među svim vjernicima Katoličke Crkve, te bi upravo s njima i među njima trebao posredovati u konkretiziranju kršćanske brige i ljubavi prema nevoljnicima. Isto tako, da bi se ovim nevoljnicima na kraju adekvatno pomoglo, njima obično neće biti dovoljna samo materijalna,  nego i duhovna, savjetodavna, pravna, kao i edukativna pomoć. Vidimo, Caritas je nešto puno veće i šire od onoga za što ga mi počesto držimo, kao što je i pojam milosrđa po sebi uvijek veći i uzvišeniji od naših uobičajenih pretpostavki o tomu!

Izvanredni jubilej milosrđa će imati za geslo Milosrdni poput Oca koje je preuzeto iz Lukina evanđelja. U buli Jubileja Lice milosrđa papa Franjo poziva vjernike da radosno čine duhovna i tjelesna djela milosrđa kako bi „probudili naše uspavane savjesti pred tragedijom siromaštva“ i proglasili slobodu sužnjima suvremenih ropstava. Kako to komentirate?

Papa Franjo u usporedbi s dosadašnjim papama dolazi iz jednog drugačijeg teološkog i životnog konteksta. U primjetnom suglasju s južnoameričkom političkom teologijom, kao i s njom srodnom teologijom naroda, ovaj Papa stavlja snažan naglasak na konkretnu vjerničku praksu. U skladu s tim, moglo bi se reći da mu onaj specifični verbalno-teološki perfekcionizam, kao ni poslovično važna politička korektnost današnjice, i nisu visoko na listi prioriteta. Rekao bih da Crkva za njega u prvom redu nije nešto apstraktno i simbolično. On vjeruje u Crkvu koja će biti na ulici, među narodom, osobito u blizini onih najugroženijih, i od društva odbačenih. Isto tako, rekao bih da ni samo zlo za njega nije neki misteriozan i apstraktan koncept. Tomu naprotiv, on govori najčešće o konkretnom zlu: o izrabljivanju, korupciji, nesuvislu iskorišćivanju prirodnih resursa, nebrizi za mlade, nebrizi za zemlje „trećeg svijeta“, o sukobima među ljudima, kako onim malim – verbalnim, tako i o onim velikim – ratnim. Upravo jer je zlo na svijetu tako konkretno i realno, on neumorno propagira i kršćansku vjeru koja će biti izrazito konkretna i realna u činjenju dobra!

I na kraju možete li nam reći zbog čega je papa Franjo upravo sljedeću godinu izabrao za godinu Božanskog milosrđa?

Pa rekao bih da je tako izabrao iz sličnih razloga zbog kojih ste Vi meni postavljali i sva ova prethodna pitanja. On primjećuje to kako su svijet, pa i sama Crkva danas pogođeni svojevrsnim zaboravom milosrđa. Zbog toga je i proglasio ovu godinu. Želi da se o milosrđu ponovno promišlja; želja mu je da crkvena vrata u idućoj godini što češće budu otvorena, a svećenici što više na raspolaganju za sakrament sv. ispovijedi. Želja mu je ponovno potaknuti hodočasnički duh u Crkvi, da iz te svojevrsne duhovne obnove zatim poteku i dobra djela, dostojna izabranika Božjih.

Nema komentara:

Objavi komentar