Otprilike 7 km od Čapljine prema istoku, na putu za Stolac, svoje mjesto pod vrelim hercegovačkim suncem našla je vjernička zajednica u Domanovićima. Iako se župa nalazi u blizini plodne neretvanske doline, krajolikom ipak prevladavaju poslovični hercegovački krš te gotovo nepregledni vinogradi koji se protežu na sve strane. Dok ljeto na izmaku sredinom rujna i dalje pokazuje svoju snagu nemilosrdno pržeći, Domanovićani se ne predaju. Kao da su svi izvan kuća na poslovima pa je sve vrlo živahno i za vrijeme velikih vrućina...
Prije svakog reportažnog puta
redakcija Tjednika se uvijek pripremi
iščitavajući zanimljivosti i podatke o određenom podneblju. Prva stvar koju smo
uočili o Domanovićima je činjenica da se na internetu ne mogu naći gotovo
nikakvi podatci o župi, osim onih nekoliko osnovnih, i to na web-stranicama
susjednih župa. Ista je situacija i s čitavim mjestom. Izgleda kako tamošnji
žitelji nisu zainteresirani za svoju prezentaciju na internetu mimo
web-stranice Općine Čapljina. Jedine zanimljivosti koje smo mogli saznati o
Domanovićima nalaze se u postrojenjima Vina
Zadro, tj. njihovoj web-prezentaciji i vezani su upravo za vina.
Domanovići se mogu pohvaliti najvećom
bačvom vina u cijeloj BiH, pa sve do Zagreba i Iloka, te domaćim pjenušcem Domano. To se mora vidjeti i kao
zanimljivost, ali i kao dobar pogon koji zapošljava više desetaka radnika što
je danas osnova za život.
Tehnički problemi
Nakon kraćeg puta iz pravca Stoca
došli smo u župu Domanovići. Tamošnja moderna crkva kao da izvire iz vinograda
kojima je gotovo okružena. Vrata župne kuće bila su širom otvorena, a unutra su
nas dočekali župnik don Gordan Božić
i mladić Marko Martinović. Prema župnikovim riječima, Marko je
jedan od ponajboljih njegovih suradnika. Završio je srednju školu i predao
papire za bogosloviju...
„Sluša li župnik“, gotovo odmah smo
pitali kada je don Gordan napustio prostoriju. „Župnik sluša, ali mi ne“,
odgovorio nam je u šali Marko koji se nada kako će upisati bogosloviju.
Prije nego smo započeli razgovor sa
župnikom, Marko je otišao svojim poslom, možda se malo i uplašio kamera. Don
Gordan nam je potom pomogao da popravimo stativ za kameru bez koga važni dio
reportaže iz Domanovića ne bi mogao biti realiziran, a to je videoprilog te
najava za Facebook stranicu Katoličkog tjednika.
U ratu je crkva gorjela
Nakon što smo riješili male tehničke
probleme, razgovor je mogao krenuti svojim tijekom. „Župa pripada Stolačkom
dekanatu, Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, a posvećena je sv. Josipu Radniku.
Utemeljena je 1969., i to od dijelova triju susjednih župa: Blagaja, Prenja i
Klepaca. Gradnja crkve započela je 1975. jer se u ondašnjoj državi nije odmah
mogla dobiti dozvola“, rekao nam je na početku don Gordan.
Tri godine poslije biskup Petar Čule blagoslovio je crkvu,
pa se može reći kako tamošnji puk voli svoju župu. Tomu u prilog ide i
činjenica da je zemlju za gradnju darovala obitelj Mate Buntića koji je nažalost preminuo nekoliko dana prije našeg
dolaska u Domanoviće.
Važno je napomenuti kako su 1992.
zapaljene i župna kuća i crkva, a narod je izbjegao. Sva sreća, oslobađanje
hrvatskih krajeva uslijedilo je nakon nekoliko mjeseci pa Domanovićani nisu
dugo bili izbjeglice.
Šuškovo Naselje
Razgovarajući o broju župljana,
zaključili smo kako su Domanovići zanimljivi i gledajući u statističke podatke.
Prije posljednjeg rata 1991. župa je imala 908 stanovnika, a danas 3 000 u 870 kućanstava.
Za vrijeme osnivanja župe bilo je oko 400 stanovnika pa se može reći da se broj
vjernika višestruko povećao za relativno kratko vrijeme koje je obilježio progon, paljevina crkve te blago iseljavanje.
„Može se reći kako su dvije trećine
župe doseljenici, zapravo hrvatski prognanici iz ostalih dijelova BiH. Imamo staru
jezgru naselja: Bivolje Brdo, Domanovići, Krč, Hotanj, Modrič, Počitelj-Brdo i
Ševaš Polje. Potom je izgrađeno Šuškovo Naselje u kojem su smješteni prognani“,
rekao nam je don Gordan te naglasio dobru suradnju s mladim laicima koji pomažu
u župi. Inače, prognani se dijelom nalaze i u selu Modrič i dobro su se
uklopili. Možda malo klima smeta, ali u posljednje vrijeme i u Bosni je veoma
vruće ljeti.
Šuškovo Naselje se dva desetljeća po
sarajevskim, pretežno lijevim i liberalnim, medijima predstavlja kao negativni primjer
raseljavanja Hrvata prouzrokovan pogrešnom politikom „njihovih političara“.
Stvar je sasvim jasna: Nitko ne bi napuštao svoj obiteljski dom, svoje mjesto
ili grad da na to nije bio primoran. Ti ljudi su se snašli, imaju svoje domove,
privrjeđuju i čine jednako vrijedan dio župe kao i domicilni vjernici.
„Muška“ i „ženska“ vjenčanja
Zanimale su nas statistike jer se iz
njih dosta toga može iščitati. U maticama krštenih za proteklu godinu stoji podatak kako je 30 djece dobilo
sakrament krštenja, dok je umrlih 31. Župnik naglašava kako se može reći „da
smo tu negdje“.
„Krizmanika je bilo 49, a vjenčanja
25. Kako narod ovdje voli reći, postoje muška i ženska vjenčanja i u tom
segmentu župa je 'na nuli' budući da se približno isti broj vjernika odseli i
doseli nakon vjenčanja. Mlade odu u druge župe gdje su im supruzi, dok muževi u
Domanoviće dovedu mlade iz drugih župa“, rekao nam je don Gordan i napomenuo
kako postoji nekoliko parova koji su nakon vjenčanja otišli u zapadnu Europu.
Također postoji i problem kompletnog iseljavanja čitavih obitelji.
„Tendencija je iseljavanja, u ovom
trenutku dok pričamo, već neki traže prostor za odlazak“, naglasio je župnik i
dodao kako situacija nije još uvijek alarmantna jer ima oko 350 djece u
osnovnoj školi. Ta je brojka zaista velika jer postoje župe čiji je sveukupni zbroj
vjernika i manji. Većina studenata kojih ima 60-ak planira ostanak u gradovima
gdje su završili studije. Na svu sreću mnogi fakultete završavaju u Mostaru pa
se može reći da su blizu i da će se neki i vratiti.
U župi postoje i 93 obitelji koje
imaju samo jednog člana, većinom starijih, ali ima i mlađih koji nisu oženjeni te
oko 100 obitelji s dva člana. Svijetla strana župe je činjenica da je prosjek
djece po obitelji 3,4, dok je najbrojnija obitelj ona s 11 djece.
Na teritoriju župe ima oko 250
muslimanskih obitelji koje imaju svoju džamiju. Problema nema među Hrvatima i
Bošnjacima, međutim župnik se još nije upoznao s mjesnim imamom.
Vjerski život
Župa ima, uvjetno rečeno, dvije
filijalne crkve. U Šuškovu Naselju izgrađen je pastoralni centar u kojem se
slavi misa svake nedjelje, a na prostoru Hotanja, što će obuhvaćati i Modrič te
Počitelj-Brdo, započeta je gradnja dosta velike crkve (30x25 m.). Tome dijelu
župe gravitira 350 obitelji i baš čine jednu lijepu cjelinu te je odluka o
gradnji crkve u skladu s pastoralnim potrebama tog kraja.
„Osim kateheze imamo rad s pjevačkim
zborovima, mješovitim zborovima i klapu čiji članovi redovito dolaze na probe i
pjevaju na misama. Iz toga imamo ministrantski zbor s oko 40 dječaka i
djevojčica. Postoji i sekcija za mandoline i gitare koju vodi jedan laik. Iznimno
su aktivni te se njihov rad koristi u crkvi. Osim toga imamo i HKUD Sv. Josip Radnik. Sudjeluju na brojnim
domaćim i inozemnim smotrama, a postoje 10 godina“, rekao nam je don Gordan i
napomenuo da osim tradicionalnih svibanjskih, listopadskih pobožnosti, križnog
puta, krunica i zornica posebnost kraja je klanjanje pred Presvetim svakog
četvrtka u svibnju i u listopadu, a ostalim mjesecima svakog prvog četvrtka.
Župnik posebno naglašava rad mladih
koji izvrsno isprate svaku akciju, volontiraju za trodnevnicu što je jako velik
projekt. Glede karitativnog djelovanja, postoji udruga Sv. Josip koja je osnovana pri župi, ali sada radi samostalno i
pomaže i obilazi ljude koji su u potrebi. Negdje oko 50 obitelji treba takvu
vrstu pomoći.
Što se tiče duhovnih zvanja, važno je
napomenuti kako će dogodine biti jedna mlada misa, jedna djevojka je otišla kao
kandidatica u samostan Služavki Malog Isusa, te Marko čiji su papiri za upis „u
procesu“. Jedan od poznatijih župljana je don
Vjeko Božo Jarak koji je u svećeničkom domu u Varaždinu, inače veliki
ljubitelj umjetnosti preko kojega je dosta župa dobilo umjetničke radove.
Na kraju smo se vratili na početak i pričali
o projektu pokretanja župne web-stranice što don Gordan planira, a veliku pomoć
u tome će mu činiti diplomski rad Zorana
Juke koji se tiče povijesti župe. Nažalost, veliki dio podataka je izgorio
u ratnom požaru.
Nakon razgledanja skladno uređena
interijera crkve ostavili smo župnika njegovim pastoralnim obvezama i
vjernicima koji su počeli pristizati, te se zaputili ka vinogradima i tvrtki Vina Zadro gdje smo razgovarali s
direktorom prodaje Ivanom Drežnjakom.
In vino veritas
Iako je Ivan Mostarac, većina radnika
su „lokalci“. Kompanija pomaže mnogim mještanima i šire otkupljujući njihovo grožđe
te zapošljavajući desetke ljudi koji se brinu o svim aspektima vezanim za
vinovu lozu kao što su rezidba, branje...
Vinarija osim što proizvodi autohtone sorte poput Žilavke i Blatine, poznata je i kao prva vinarija u BiH koja je proizvela
domaći pjenušac nazvan Domano. Tvrtka
je osnovana 1996., a izgradila je vinariju na temeljima vinarskog podruma
nekadašnjeg holdinga HEPOK
simbolizirajući na taj način, ne samo početak obnove devastiranog, nego i vjeru
u kvalitetu grožđa i vina ovog podneblja. Od 2004. vinarija ulazi u strateško
partnerstvo s tvrtkom MCI d.o.o
Široki Brijeg, čime dodatno pojačava svoju prisutnost na tržištu.
Ponosni su vlasnik najveće drvene bačve u BiH,
kapaciteta 16 230 litara, koja se nalazi u podrumima. Bačva je napravljena 1998.
od hrastova drveta. Dugogodišnju tradiciju proizvodnje kvalitetnih vina
vinarije Zadro potvrđuju i brojne
domaće i međunarodne pohvale i nagrade.
Lijepo je reportažu završiti nekim
pozitivnim primjerom iz života, a uspješna tvrtka je upravo to što hrvatskom
narodu treba jer ona omogućava ostanak brojnih obitelji što bi trebao i biti
središnji cilj svima: ostati svoji na svome.
Najmodernija oprema za
punjenje boca s vinom
Prema web-stranici tvrtke, osim vinograda Vinarija Zadro posjeduje modernu
vinariju kapaciteta 15 000 hektolitara, gdje od svih sudova najviše dominira
drvo te inox, plastificirani metal i beton. Primarne funkcije vinarije su
prerada, obrada i njega vina te finalizacija s punjenjem boca. Vinariju
upotpunjuje prostor za prijam i preradu grožđa, prostor za vrenje, njegu i
doradu vina te prostor za punjenje vina u boce. Instalirana oprema u vinariji
dolazi od eminentnih svjetskih proizvođača, a punjenje se vrši na automatskoj
liniji na trenutno najsuvremeniji način ispiranjem boca, zaštitom grla boce
neutralnim plinom prije njezina zatvaranja, dolazi se do finalnog proizvoda
spremnog zadovoljiti najzahtjevnije konzumente vina.
Autocestom kroz naselje
Šuškovo Naselje izgrađeno je i
naseljeno nakon što je potpisan Daytonski sporazum. U naselju je 2012. bilo 220
kuća i više od 1 000 stanovnika uglavnom prognanih Hrvata iz Srednje Bosne i
Konjica. Važno je napomenuti kako njegovi mještani ponovno nisu imali mira
nakon što su se spasili ratnih strahota i života u strahu. Postojanje ovog
naselja bilo je ugroženo prijedlogom Ministarstva prometa Federacije BiH od
2012. jer je trasiralo područje autoceste na koridoru Vc proizvoljno, a da nije
uopće stručno analiziralo niti uvažilo stvarno stanje na terenu. Također je problem
ležao u tome što se predložilo da bi koridor obuhvatio 2 km umjesto dosadašnjih
500 m, odnosno kako u tom prostoru ne bi smjelo biti naselja. Povrh toga,
područje koridora bilo bi izvan domašaja općinske vlasti, pod izravnom
nadležnošću Federacije BiH.
Nema komentara:
Objavi komentar