srijeda, 25. listopada 2017.

Iran - sva kršćanska aktivnost na perzijskom jeziku ilegalna i zakonom kažnjiva


Iran – službeno Islamska Republika Iran – prostrana je država smještena u jugozapadnoj Aziji koja obuhvaća površinu od 1 648 195 km². Na zapadu graniči s Irakom i Turskom, na sjeveru s Armenijom, Azerbajdžanom i Turkmenistanom, a na istoku s Pakistanom i Afganistanom. U Iranu živi malobrojna kršćanska zajednica koja je zbog specifičnih zakona veoma ugrožena, dok je gotovo svaka kršćanska aktivnost na perzijskom jeziku - prevođenje Biblije, propovijedanje, izdavanje knjiga - ilegalna i podložna sankcijama...



 

Položaj Irana je od iznimne geostrateške važnosti zbog pozicije unutar Euroazije i zapadne Azije, kao i zbog Hormuškog tjesnaca. Iran je dom nekih od najstarijih civilizacija na svijetu kao što su Proto-Elamitsko i Elamitsko Kraljevstvo nastalo u razdoblju između 3200. i 2800. prije Krista. Unatoč postojanju starih civilizacija, danas se u Iranu necivilizirano postupa s kršćanima i onima koji to žele postati...

Na papiru sve je bajno, u realnosti zatvor

Kao što to obično biva u svim zemljama koje ne poštuju demokratske tekovine, „na papiru“ sve izgleda bajkovito i lijepo, međutim u stvarnosti je sasvim suprotno. Ustav Islamske Republike Irana osim šija islama priznaje i ostale monoteističke religije kao što su kršćanstvo i judaizam. Tako su sljedbenici monoteizma slobodni prakticirati vjerske obrede i ceremonije u svojim vjerskim objektima...
Važno je napomenuti kako se to odnosi samo na Asirce i Armence, dok se Iranci (Perzijanci) po definiciji smatraju muslimanima i svaka kršćanska aktivnost među njima na perzijskom jeziku smatra se apostazijom od islama te sa sobom nosi teške posljedice: fizičko i psihičko maltretiranje te minimalno odlazak u zatvor u kojemu ostali pritvorenici jedva čekaju takve ljude. Izricanje smrtnih kazni također nije neuobičajeno.

Nije sve tako crno...

Za one kršćane koji su imali sreću biti rođeni kao potomci Asiraca ili Armenaca postoji veliki broj crkava u kojima se mogu moliti, što ukazuje na miran i zajednički suživot sa šija muslimanima. Kršćani imaju oko 600 crkava, a židovi više od 30 sinagoga diljem Irana. Armenci kao i ostale manjine imaju svoje škole, časopise na armenskom jeziku te stalne zastupnike u državnom Parlamentu.
Dok tzv. Islamska država, san svih islamskih fanatika, ruši tisućgodišnje crkve po Iraku i Siriji ubijajući i protjerujući tisuće kršćana, vjerski objekti u Iranu su relativno sigurni. Samostani sv. Stjepana i sv. Tadeja stari su više od tisuću godina i nalaze se pod zaštitom UNESCO-a, dok se crkva sv. Marije smatra drugom najstarijom na svijetu, poslije one u Betlehemu. Asirci su okupljeni u udruženjima koja se brinu o članovima njihove zajednice, crkvama gdje se održavaju mise i drugim javnim centrima.

Je li polovična sloboda prihvatljiva?

Ako se zažmiri na jedno oko, što zapadnjački mediji često rade, može se reći da kršćanima u Iranu nije toliko loše, pogotovo kada se usporedi situacija s ostalim zemljama gdje su progonjeni. Međutim, glede sloboda, a pogotovo onih vjerskih, ne smije biti polovičnih rješenja. Sloboda za kršćane ili postoji, ili je nema. Prema tim mjerilima i zbog zakonskih osnova za progon, Iran se, prema istraživanjima, nalazi na sedmoj poziciji, od 50 promatranih zemalja, kada govorimo o progonima kršćana. Na svu sreću, skoro 30-godišnji mir u Iranu te naznake popuštanja sankcija i pokrenuti pregovori u vezi s nuklearnom energijom nude nadu da će Iran krenuti ka potpunoj demokratizaciji, što će uključivati slobodnije djelovanje kršćana i njihovih udruga. Sudeći prema svemu, to će biti dugotrajan proces budući da je samo 2014. godine 75 kršćana završilo u zatvoru zbog svoje religije.

Uhićivanje kršćana i paljenje Biblija

Problem s Iranom je taj što se teror nad kršćanima provodi „po slovu zakona“. U novije vrijeme sve je eskaliralo početkom 2011. kada je uslijedio val uhićenja krš­ćana, uglavnom obraćenika s islama, koji su se potajno sastajali na molitvama u „kućnim crk­vama“, ali i onih koji se sumnjiče da su im pomagali. Protestantski pastor Youcef Nadarkhani, koji je kao mladić s islama prešao na krš­ćanstvo i djelovao u „mreži kućnih crkava“, osuđen je na smrt vješanjem zbog otpadništva. Ipak, njemačka diplomacija je izborila njegovo puštanje na slobodu. On je poslije više puta uhićivan po istoj osnovi obično pred Božić, ali je ubrzo i puštan. U siječnju 2011. iranske vlasti su zaplijenile i spalile oko 300 Biblija. Tada gotovo nitko u svijetu nije prosvjedovao, a kada je jedan ekscentrik željan pozornosti u SAD-u zapalio primjerak Kurana, onda su krenule svjetske osude i masovni prosvjedi što je rezultiralo mnogim mrtvim ljudima... Politika dvostrukih aršina!

 
Statistički podatci

Populacija:
76 923 782 stanovnika, kršćana: 450 000
Glavni grad: Teheran (13 milijuna)
Ukupna površina: 1 648 195 km²
Valuta: Iranski rial (IRR)
Religija: Šija islam
Jezik: Perzijski
Teheran je glavni i najveći iranski grad te političko, kulturno, trgovačko i industrijsko središte zemlje. Vrijedi izdvojiti i velike gradove kao što su: Isfahan, Mašhad, Tabriz, Rašt, Hamadan, Abadan, Kom... Zemlja je podijeljena na 31 provinciju. Zauzimajući površinu od 1 648 195 km2, Iran je druga najveća država Bliskog istoka i 18. država po površini na svijetu, dok je sa 77 milijuna stanovnika 17. najmnogoljudnija država svijeta.

Politički problemi teokracije

Stvaranjem Islamske Republike 1979. nastao je i jedinstven sustav vlasti u svijetu. Iran je jedina službeno šijitska država u muslimanskom svijetu i kao takva predstavlja „opasnost“ za ostale muslimanske zemlje koje su pretežno sunitske. Iran je i velika prijetnja za Izrael zbog pokušaja stvaranja atomske bombe te teške retorike između tih dviju zemalja, koja često završi prijetnjama o uništenju. Ratni sukobi u Siriji i Iraku čije vlade podržava Iran konstantna su prijetnja za čitavu regiju jer pobunjenike podržavaju saveznici SAD-a: S. Arabija i Katar. Iran je praktički i jedina teokracija u svijetu. Smatrajući da vlast dolazi od Boga, politička vlast osim u izabranim predstavnicima naroda leži i u rukama svećenstva. Ovaj oblik teokracije počiva na načelu velayat-e faqih kojeg je 1960-ih teoretizirao ajatolah Ruholah Homeini, prvi vođa revolucije.

Nema komentara:

Objavi komentar