srijeda, 9. studenoga 2016.

Kruševo kod Mostara - raspjevana i duhovno zdrava župa


Postoji nekoliko razloga zašto su Tjednikovci više nego inače oduševljeni kada idu na teren u Hercegovinu. Jedan od glavnih je srdačnost i gostoljubivost domaćina svećenika i njihovih župljana. Klima u južnim krajevima BiH zimi je iznimno primamljiva, posebice kada nema oborina, a razlika u temperaturi ugodno osjetnija. I na kraju najvažnija stvar, ako izuzmemo zajedničke probleme koji muče čitav hrvatski narod, većina župa koje obiđemo su duhovno i materijalno zdrave, napredne te uglavnom šalju pozitivnu poruku: dok je Crkve i čvrste vjere u Krista, bit će i hrvatskoga puka. Jedna od takvih vjerničkih zajednica je Kruševo kod Mostara...


Župa Kruševo je smještena s desne strane rijeke Neretve, jugozapadno od Mostara, na južnom dijelu Mostarskog blata. Administrativno pripada stolnom hrvatskom gradu i tamošnjoj općini te predstavlja jedinu mjesnu zajednicu koja je stopostotno sastavljena samo od Hrvata-katolika. Zaravan je to išarana vrtačama i kamenim ogradama s malenim obradivim površinama. Zemlja je, kažu, plitka, ali može ponuditi dovoljno, posebice vrijednu čovjeku. Govoreći o Kruševu, mora se biti „oprezan“. Ime mjesta je često te može stvoriti zabunu. Kako bi se razlikovali, označavaju se najbližim većim mjestom npr. Kruševo kod Stoca ili Kruševo kod Obrovca...
Smatra se da ovdašnji naziv dolazi od drevnog grada Kruševca. Gdje se on nalazio, do danas se sa sigurnošću ne zna. Postoje različita nagađanja i pretpostavke, a za moguću lokaciju spominje se, između ostalih, prostor u selu Podgorju. Iznad te lokacije i Turci su imali svoju kulu i naselje sve do dolaska Austro-Ugarske. Vjerojatno je gradnja turske kule i naselja nasljedno povezana sa srednjovjekovnim Kruševcem. Bila je česta praksa da osvajači zauzimanjem prostora ruše i pale zatečene gradove i crkve te grade svoje kule i utvrde.

Kruševo kod Mostara

Iznimno je važno napomenuti kako danas Kruševo kod Mostara nije selo niti naselje, nego područje koje sačinjava pet sela: već spomenuto Podgorje te Sretnice, Selišta, Krivodol i Čula. Tri sela ljube prostor oko južnog dijela Mostarskog blata, a ostala dva smještena su u unutrašnjosti.
Kako je riječ o zemljopisnom području s razbacanim zaseocima, jasno je da na škrtom kamenjaru u prošlosti nije bilo moguće organizirati život većeg broja ljudi koji bi bio koncentriran na jednom prostoru. Blizina Mostara je stalno odvlačila ljude. I ne samo Mostar, nego i drugi hrvatski gradovi, zemlje Europske unije te prekooceanske države uvijek su vabile sve one koji nisu mogli od svojeg rada živjeti. Tako je najveći broj žitelja ovog kraja zabilježen 1958. i iznosio je 1 863 osobe u 284 kućanstva. Kako smo vidjeli, danas u Kruševu ima više kućanstava, ali puno manje osoba: 342 obitelji naspram 1 144 osobe. Brojevi dosta govore, iako šute. To je ono što smo mogli saznati o Kruševu na internetu. A kakav je vjernički život danas?

Crkva u središtu

Nakon dolaska ispred crkve sv. Ilije proroka dočekao nas je don Ljubo Planinić, svećenik, prijatelj medija. Nije ni čudo jer je dugo godina bio tehnički urednik Crkve na kamenu koju je napustio zbog problema s očima. Danas svoju nepresušnu želju za pisanom riječju utažuje s pomoću župnog listića koji se zove Kamenjak. Osim toga svakodnevno ažurira i web-stranicu o župi u kojoj djeluje više od 25 godina. Svojim sadržajem i izgledom stranica je to kojom se ne bi postidjele ni veće i moćnije institucije. Sam u župi djeluje pastoralno i smatra kako nema potrebe za kapelanom. Imao je pomoć časnih sestara milosrdnica koje su 2010. otišle zbog starosti i manjka kandidatica.

Odmah na početku razgovora nas je zanimalo zašto je crkva građena u predjelu gdje nema „ni žive duše“, tj. obiteljskih kuća. Kaže nam kako je to česta pojava u krajevima koji imaju više sela s jednom crkvom. Za objašnjenje se moramo vratiti skoro 100 godina unatrag.
Župa Kruševo osnovana je 1924. od krajnjih sela župe Mostarsko Blato - Čula, Podgorje, Krivodol i Selišta, zapravo Ljuti Dolac i od sela Sretnice koje je odvojeno od župe Gradnići. Prije dolaska svećenika u Kruševo vjernici su, u dogovoru s Ordinarijatom, odredili da im središte župe s crkvom i župskom kućom bude na sadašnjoj lokaciji kod groblja Sajmište, tik do nekropole stećaka. Nastojalo se župsko središte napraviti na mjestu koje je podjednako udaljeno od svih sela. Stoga ovdje danas nema filijalnih crkava.

Mnoštvo zborova

Prema riječima don Ljube, vjerski i liturgijski život u župi je „na razini“. Susreti s mladima su redoviti, kao i roditeljski sastanci. „Godišnje dva puta upriličujemo razne tečajeve, imamo pučke misije svakih deset godina. Župski vjeronauk se redovito organizira za svih devet razreda osnovne škole. Ja sam do prije dvije godine držao vjeronauk u školi, ali su ga sada preuzeli laici. Djeca idu i na školski i na župni vjeronauk jer smo uskladili termine. Kad završe vjeronauk u školi, dolaze u župu. Tako je radnim danima, a subota je ostala za druge sekcije, pjevačke, folklorne... Glazbena škola ima svaki dan vježbe. Ove godine imamo 14 prvopričesnika i skoro 40 krizmanika“, rekao nam je dugogodišnji kruševski župnik.
U župi se očito njeguje pjevanje. Prema broju zborova, može se zaključiti kako je riječ o raspjevanoj župi jer postoje: dječji zbor Ilijini anđeli, zbor mladih koji uvijek muku muči s imenom (na web-stranici piše ime Blagi lahor), zbor muževa i žena srednje dobi Zbor Gospe Karmelske, zatim zbor starijih muškaraca i žena Zbor sv. Ilije te klapa Studenac, a postoji tamburaški sastav te zbor glazbene škole. 

To su sve aktivne skupine koje često idu na natjecanja te gostuju po drugim župama i katoličkim institucijama. Sad se pripremaju krajem travnja ići u Zagreb... Prema riječima našeg sugovornika, obično se razmjenjuju posjeti i gostovanja... mi kod vas, a za nekoliko mjeseci vi kod nas.

Kraj bogat duhovnim zvanjima

Jedno od važnijih pitanja je ono o duhovnim zvanjima. U vremenu pred osnivanje župe i u razdoblju njezina djelovanja do danas zaređeno je sedam svećenika, a među njima i don Petar Čule, kasnije biskup. Među časne sestre do vječnih zavjeta pošle su četiri djevojke.
Iz sela Kruševa bilo je svećeničkih i redovničkih zvanja i prije osnutka župe. Posebno su se isticala prezimena Kordići i Rozići sa Sretnica od kojih je 11 mladića zaređeno za svećenike u Franjevačkom redu. Među njima se posebno isticao fra Ivan Rozić koji je tijekom osmanlijske vladavine mučeničkom smrću završio svoj život u Vrgorcu. Grob mu se nalazi u Vrgorcu i hodočasničko je mjesto vrgoračkog kraja.
Prošle, 2014., godine za vrijeme listopadskih svečanosti za đakona je zaređen Kruševljanin Josip Čule.

Život danas

Obično kada govorimo o Hrvatima Hercegovine u kontekstu posla, nekako na prvu padaju pojmovi: jake tvrtke, duhan, zastupništva, privatni biznis te trgovine. Kruševo je i po tome posebno. U njemu je teže uspjeti jer se nalazi na tranzitu iz Brotnja ili Blatskog kraja prema Mostaru. Premalo se ljudi u prometu zadržavaju u Kruševu, a kroz to podneblje mnogi prolaze u Mostar obavljati različite poslove i vraćaju se kući. Malo tko se zadržava u Kruševu, zbog čega se trgovina uopće nije razvila.
Uz bavljenje poljoprivredom i stočarstvom bilo je kod kućanstava s manjim imanjima, manjom obradivom zemljom, dodatno zanimanje - pojarenje. Pojar je bila osoba koja se postavljala u polja da čuva imanja. U poljoprivredi je glavno zanimanje bilo uzgoj duhana, sve vrste žitarica (za potrebe kućanstva), uzgoj vinove loze i proizvodnja vina. Rijetki su imali malu zaradu od prodane stoke. Rat je 1992. načinio promjene glede običaja pučanstva te je većina ljudi napustila poljoprivredu i stočarstvo, a zadržano je samo vinogradarstvo i proizvodnja vina. Posljednja sadnja duhana obavljena je 1993., a veći dio stoke u posljednjih desetak godina je nestao. Nameće se pitanje čime se bave Kruševljani danas? Starije osobe žive od niske mirovine, a mlađi od zarađene mjesečne plaće, najčešće u radu na dnevnice, odnosno u radu na crno. Mnogi rade bez socijalnog i mirovinskog osiguranja. Rekli bismo, uz natalitet, najveća boljka čitavog hrvatskog naroda.

Ugodna okućnica i lijepa župna crkva

Nakon razgovora u župskom uredu razgledali smo okućnicu te samu crkvu. Svima koji dođu pred župski stan za oko zapadne njegova veličina, ljepota i skladnost s okolicom. Tu je i  replika krstionice kneza Višeslava postavljena u župnom dvorištu. Lijepo je uređena živa ograda te čitav biljni „arsenal“. Župni stan služi kao prostor za izvođenje različitih manifestacija te mjesto gdje se uvježbavaju različite sekcije kojih župa ima zaista mnogo.
Kako smo vidjeli, u dvorištu su se svake godine od završetka posljednjeg rata izvodili određeni radovi u smislu uređivanja i kultiviranja. U posljednjih deset godina na prostorijama, dvorištu, pristupu do crkve, parkiralištu u crkvenom dvorištu i izvan njega učinjeni su veliki građevinski zahvati. Župska crkva i sve prostorije postale su pristupačnije i za oko i za liturgijska događanja. Čini se kako je dvorište idealan prostor i za dječju igru. Sva djeca kao da na različite sekcije dođu ranije kako bi se mogli družiti pod budnim okom crkve sv. Ilije. Dok čekaju svoje učitelje glazbe, šljunak ispred crkve idealan je za „loptanje“. 

Ne miruju ni župni vrtlari koji pripremaju sadnice za proljeće te kultiviraju već postojeće.
Bilo kako bilo, uvijek prisutna živost oko crkve govori kako je to omiljen prostor za druženje.
Crkva se izgledom i materijalom kojim je rađena dobro uklopila u okolicu. Svoju pozornost plijeni skladnim, niti previsokim niti malim zvonikom te zanimljivim rješenjem ulaznih vrata.
Akademski kipar Ilija Skočibušić je njezin idejni tvorac, a na njima su prikazana dva dijela Ilijina života: uznesenje na nebo i život u Sarfati Sidonskoj. U polukružnom dijelu vrata smješten je Ilija koji se odvaja od kočije i uzlazi u nebo, a nogama prelazi u vratnice vrata. Prorok je prikazan zanosno lebdeći u zraku, raširenih ruku usmjerenih prema nebu. Dolje na zemlji u lijevim vratnicama prikazan je njegov učenik Elizej koji ga je u proročkoj školi naslijedio. Ispod Elizeja u pustinjskoj zaravni upisane su njegove posljednje riječi upućene Iliji: „Neka mi u dio padne obilje tvoga duha.“ Umjetničko djelo je pun pogodak!

Bogoslužni prostor

Unutrašnjost crkve je ugodnih smirujućih „kamenih“ boja, prava duhovna oaza. Oltar krasi zanimljivo rješenje propovjedaonice, tabernakula; Put u Emaus s hrvatskim tropletom u podnožju oltara.

Na središnjem dijelu oltarišta stoji medaljon Kristova preobraženja. To je i motiv po kojemu je Ilija ušao u direktorij Crkve, a onda za zaštitnika katolika zemlje Bosne. Ideja izrade motiva s Kristova preobraženja na Taboru povjerena je umjetniku Skočibušiću. U motivu s preobraženja nazočni su Isus, Mojsije i Ilija. Isus je u boji zlata, a Ilija i Mojsije u boji bronce. 

Župna crkva u Kruševu ukrašena je s osam vitraja. Dva su u svetištu (na restauraciji) i šest ih je u lađi crkve. Na njima su pojedinačno prikazani: Srce Isusovo, Srce Marijino, Sveta Obitelj, Kristovo uskrsnuće, sv. Ilija prorok, sv. Nikola Tavelić, sv. Leopold Bogdan Mandić i sv. Ivan Krstitelj...

Nekropola stećaka

Na kraju smo se fotografirali u dvorištu zajedno s djecom koja pohađaju glazbu kod profesora Karla Miličevića, i s „delegacijom“ s arheološkog fakulteta - vodičima Vedranom i Igorom Tutišem koji su doveli troje japanskih turista kako bi vidjeli nekropolu stećaka tik iza župne crkve. 
Razgledajući stećke, važno je napomenuti kako je Kruševo, kao i mnogi drugi krajevi po Hercegovini, još uvijek arheološki neistraženo. Ono što se zna, i može činjenicama pokrijepiti, utemeljeno je na vidljivim vanjskim pokazateljima: u kamenu, nadgrobnim spomenicima, stećcima, grudinama... Najvrjednije što Kruševo ima iz povijesnih ostavština je nekropola stećaka čija se glavnina nalazi u crkvenom dvorištu. Nekropola je djelomično ispitana i pročitana... Posebno nas se dojmio jedan od stećaka na kojemu se može pročitati priča o dva prijatelja ili brata koji zajedno na konjima idu u rat, ali se iz rata vraća samo jedan. Razmijenivši adrese s japanskim turistima i prozborivši koju s vodičima, krenuli smo dalje...

Očito je kako je Kruševo prostor na kojem život čovjeka ima budućnosti... Nažalost, dolina Neretve je i dalje prostor s velikim previranjima i interesnim zonama. Većina tih previranja je u prošlosti, ali i danas išla preko leđa ovdašnjih Hrvata. Čini se kako se u Kruševu uvijek teško živjelo. Ne zato što nema uvjeta, nego zato što je tako netko htio...

Rat prije „početka“

Obrambeni rat hrvatskog naroda na prostorima Hercegovine počeo je više od pola godine prije „službenog“ početka rata u BiH i odigravao se oko Kruševa. Od ožujka 1992. pa do kraja lipnja iste godine u Kruševu su bili samo oni koji su bili sposobni braniti rodni kraj. Jedna od prvih oslobođenih crta bojišta dogodila se upravo na bojišnici u Kruševu 11. lipnja 1992. Tada su brda Kruševa bila oslobođena od neprijateljskih snaga te je izravna opasnost za prostor župe otklonjena. Crkva je bila pogođena s nekoliko granata te je oštećen krov koji je pola godine ranije bio temeljito obnovljen.

Kruševačke tragedije

Kruševo je nažalost poznato i po dvjema tragedijama: sretničkoj svatovskoj tragediji i ubojstvu krilnika HOS-a Blaža Kraljevića. Iz nejasnih razloga 8. veljače 1938. na Sretnicama je izgorjelo 29 svatova, a u narodu je ostala nedokazana sumnja podmetnutog požara. Druga tragedija je iz novije povijesti kada je 9. kolovoza 1992. u Kruševu ubijen hosovac Kraljević zajedno s pratnjom. Događaj i okolnosti nikad nisu razjašnjeni, a na svu sreću tenzije su smirene te je izbjegnut veći unutarhrvatski sukob koji je poslije tog događaja mogao izbiti između HOS-a i HVO-a.

Izvorno objavljeno u Katoličkom tjedniku broj 12 2015. Za tiskano izdanje moguce narudzbe

Nema komentara:

Objavi komentar