Korizmeni i uskrsni običaji u fojničkom kraju

Mnogi će reći kako se ljudi i krajevi najviše poznaju po svojim običajima koji mogu biti isti, ali imati različito značenje od sela do sela. Također se, uvjetno rečeno, isti običaji mogu razlikovati u nijansama od mjesta do mjesta. Različiti običaji koji polako nestaju podsjećaju na vrijeme koje se nikada neće vratiti. Kako bismo pokušali barem na kratko vratiti prošlosti i uspomene starih, a mladima riječima dočarati kako je "nekoć bilo", zaputili smo se u Fojnicu gdje smo pronašli pravu živuću škrinju starih običaja u liku kućanice Marije Majić.
 

Marija, koju susjedi i prijatelji zovu Marica, danas ima 76 godina i sama živi u obiteljskoj kući tik do prvih stambenih zgrada u Fojnici. Rođena je u obližnjem selu Lučice, a udana u Šćitovu odakle se sa suprugom doselila u Fojnicu gdje su izgradili kuću. S pokojnim mužem rodila je četvero djece od kojih samo jedno živi u Mostaru, a ostala su diljem Europe. Za sebe kaže da je umirovljenica, ali nije usamljena jer ima mnogo susjeda s kojima se druži, a djeca je posjećuju kad mognu.

Nošnja je mnogo govorila

Razgovarajući o Uskrsu i običajima, zaključili smo kako, naravno, pripreme za najveći kršćanski blagdan počinju Čistom srijedom. Danas, kao i u njezinu djetinjstvu na taj dan je bio post i nemrs, a mnogi su vjernici cijeli dan samo na kruhu i vodi. Iako nisu svi postili za vrijeme čitave korizme, određeni vid suzdržavanja i odricanja se obdržavao. Tijekom korizme u Maričino vrijeme nije bilo igranki, sijela, a ni ašikovanja.

Običaji u vezi s narodnom nošnjom najviše su govorili i pokazivali kako je vrijeme korizme. Oblačilo se dosta skromnije i nije se smjelo "nagizdati", kako se to u fojničkom kraju govorilo za uljepšavanje odjeće. Nosile su se skromnije "dimije" i nisu se smjele oblačiti bijele košulje.

Zamomčeni mladići i zadjevojčene cure su se ipak veselili svetkovini sv. Josipa i Blagovijesti kada se ipak smjelo svečanije obući i zaigrati kolo bez obzira što je korizma. Obično su se vezivale i crvene marame prigodom igranja kola, a stariji su vikali "Što se ludirate i dalje je korizma bez obzira na blagdan".

Veliki tjedan

Pri kraju korizme već se razmišljalo o Velikom tjednu. Na Cvjetnicu su se u crkvi okupljali vjernici kako bi se zajedno tijekom mise prisjećali svečanog ulaska Isusa Krista u Jeruzalem. Cvijeće i grančice bile su neizostavni dio podsjećanja na taj događaj. Zanimljivo je spomenuti kako bi se po nekim selima noć uoči Cvjetnice ljubičica ili neko drugo cvijeće potopilo u vodu i onda bi se ujutro umivale djevojke kako bi se osjećale (i vjerovale da će biti) ljepše sljedeću godinu.

Na Veliki petak je uvijek post i nemrs pa su se pravila jela u skladu s tim, a vatra se nije ložila te su se izbjegavali teški radovi. 

Na Veliku subotu se ujutro išlo na misu i poslije izlaska iz crkve vjernici bi išli umivati se. "U blizini crkve bila je česma u zidu pa su ljudi zahvaćali malo vode da se umiju, a mi djeca išli smo donijeti kante vode kako bi navečer majke kupale svoju djecu. Uvečer je bila također misa i procesija oko crkve s kipom", rekla nam je Marica po sjećanju o običajima na Veliku subotu te objasnila kako se pripremao i uskrsni doručak. Žene u korpama tradicionalno na Veliku subotu nose u crkvu na blagoslov ono što će se jesti za doručak na Uskrs: jaja, slaninu, sir, sol, luk... Neka je hrana imala i simboličku važnost s obzirom na Veliki petak i iščekivanje Uskrsa. Po kućama bi se na stolove postavljali stolnjaci s uskrsnim motivima. Neke od njih nam je i pokazala. Naravno nisu to oni stolnjaci iz njezine mladosti, ali i danas mogu poslužiti.

Velika subota je dan kada se hrana nosi(la) na posvećenje, blagoslov. Za tu prigodu postojale su posebne korpe koje su bile prekrivene ručno izvezenim ručnicima. Navečer se odlazilo na bdijenje, a ispred crkve se palila vatra koju su vjernici nosili kućama i u svoje domove te njive. U nekim zaseocima se nosio pepeo od vatre te se razbacivao po njivama radi plodnosti. Sve ovisi o kojem je zaseoku riječ.

Na Uskrsno jutro za misno slavlje bi se odijevala najljepša i najbolja odjeća, oko vrata stavljali dukati, a poslije mise bi se zaigralo i kolo pred crkvom. Proslava je trajala nekoliko sati, a ponekad bi se prebacila i na ponedjeljak.

Kuhana jaja i natjecanja

Unatoč svemu, u svim hrvatskim krajevima kao neki zajednički običaj je bojanje jaja koja simboliziraju novi život, novi početak. Jasno je kako su se tomu najviše radovala djeca kojoj se u vrijeme Uskrsa daruju pisanice. 

Jedan od običaja koji se danas vezuje za Fojnicu i Kiseljak je natjecanje u tome čije je jaje najtvrđe. Jaja se šaraju na Veliki petak kada se vrati sa sv. mise, a Marica obično oboji 50 jaja s travkama. Požalila nam se kako ni naljepnice nisu više kao prije, ili otpadnu ili ne odgovaraju. Zato se okrenula prirodnim načinima bojanja. 

O običajima i nadmetanjima između Kiseljaka i Fojnice u tucanju jaja razgovarali smo s Vjekoslavom Orozom, pastoralnim vijećnikom fojničke župe i predsjednikom udruge La verna, svojevrsne velike Frame. Prema njegovim riječima, pripreme za natjecanje traju čitavu godinu, rekli bismo kako počinju odmah iza Uskrsa.

"Ljudi koji su financijski potkovaniji i koji vole taj, ne mogu reći sport, nego običaj  godinu dana ranije krenu obilaziti kuće i ispitivati te kupovati najkvalitetnija jaja. Najviše se boje u lučini, a sve više iz trenda izlaze umjetne boje, tempere i boje za tkaninu. Za pobjednika natjecanja u tucanju jaja omogućuju se simbolične nagrade. Njima je najbitnije koja je župa pobijedila, Kiseljak ili Fojnica. Budući da je Kiseljak brojniji i imućniji, oni imaju nekoliko desetaka župljana koji odu čak i do Slavonije nabaviti kvalitetna jaja. Određenim kućama plaćaju i tzv. 'zaručivanje'. To je običaj kada se otkrije da jedna kuća ima kvalitetnu hranu za svoje kokoši, onda se unaprijed rezerviraju jaja kroz čitavu godinu. Tjedan dana pred Uskrs nastupa vrijeme probiranja najkvalitetnijih primjeraka", rekao nam je Vjeko i naglasio kako stariji ljudi stavljaju jaje pod zub i prema zvuku se probiraju najkvalitetnija koja će se koristiti u natjecanju.

Kako smo saznali, danas svake godine nakon mise na Uskrs samostan organizira druženje ispred crkve. Upriliči se čašćenje samostanskom rakijom, a vjernici sami donesu hranu i jaja. Natječu se u tucanju jaja pri čemu pobjednik dobiva jaje koje je razbio protivniku... Vjeko je u šali rekao da postoje i nepošteni natjecatelji koji ofarbaju jaja i namažu ih autolakom kako bi bila jača. Ne znamo postoje li predviđene kazne ili se samo dobar glas izgubi...

Kao što se može vidjeti, neki običaji su "preživjeli" i zadržali se, drugi su ostali, ali izmijenjeni, a 

neki potpuno nestali. 

Na kraju, kako bismo oćutili barem na trenutak dio duha prošlog vremena, otišli smo u Muzej fojničkog samostana i pogledali kolekciju narodne nošnje i uskrsnih pisanica jer bilo bi šteta da se tako bogati i raznovrsni običaji izgube. Ostaje nadati se kako će mlađi naraštaji barem simbolično preuzeti one najreprezentativnije običaje svojih predaka i tako ih sačuvati od zaborava. 

Kako prirodno bojati pisanice?

Neka se jaja kuhaju samo za ukras i njih možete obojiti kojom god želite metodom jer nema bojazni da će netko pokvariti stomak. Međutim, "problem" nastaje kada želite biti inovativni i različito prirodnim putem obojati jaja koja će se jesti. Pročitajte nekoliko savjeta koje smo sakupili u Fojnici:

crvenu boju ćete postići kuhate li jaja u vodi u koju ste dodali korijen broča ili crveni radić;

crvenkasto-smeđu ćete dobiti ako koristite ljuske crvenog luka uz žlicu octa;

zelenu boju možete dobiti koristeći koprivu;

žuta boja se postiže kuhanjem ljuske oraha.

Možete i eksperimentirati s ljubičicama i korom od hrasta te pokušati dobiti neke nove boje.

Izvorno objavljeno u Katoličkom tjedniku uskršnji dvobroj 13/14 2015.