Drevna župa Jelaške - kraj u koji se rjeđe ide

Pri pomisli na Srednju Bosnu vjerojatno prvo na pamet padaju Vitez, Busovača, Travnik... te sva ostala poznata mjesta u Lašvanskoj dolini i šire. Međutim, ta konstatacija samo je još jedna potvrda nepravedne zapostavljenosti kraja i ljepote one Srednje Bosne koja se nalazi u dolini predivne i često nemirne rijeke Krivaje. Točno na 35. kilometru, na pola prometne udaljenosti između Olova i Zavidovića i baš negdje na međi istoimenih općina, četiri kilometra od lokalne, veoma uske prometnice smjestila se drevna i pomalo zaboravljena župa Uzvišenja sv. Križa - Jelaške...

Nije baš poznata činjenica kako je prostor od Olova do Zavidovića kuda krivuda rijeka Krivaja iznimno lijep, pitom i zaista plodan kraj. Pravac je to kojim se zaista rjeđe ide, a s obzirom na prometnicu kojom se teško mogu mimoići i dva manja vozila u brzini, uglavnom ga koriste samo mještani kako bi skratili put do općinskih središta.

Kriva je Krivaja?

Da biste došli do Jelašaka potrebno je u Olovu, idući iz pravca Sarajeva, skrenuti lijevo i samo slijediti usku i vijugavu cestu koja je izgrađena u kanjonu Krivaje. Rijeka nastaje u Olovu spajanjem Bioštice i Stupčanice i nakon 70-ak kilometara toka, baš koliko iznosi duljina prometnice, sjedinjuje se s Bosnom kod Zavidovića.

Područje Krivaje i čitav kraj na obroncima planina Romanije, Konjuha, Zvijezde i Ozrena predstavlja podneblje izuzetnih potencijala i prirodnih bogatstava koje je bilo naseljeno od najstarijih vremena o čemu svjedoče ostaci materijalne kulture iz različitih povijesnih razdoblja. Nažalost, oduvijek naseljeno, ali nikada maksimalno iskorišteno, danas skoro pa je pusto.

Prema onomu što smo vidjeli vozeći se od Olova do Jelašaka kraj je slabo naseljen, a infrastruktura je izuzetno loša. Osim već spomenute uske prometnice, mostovi su, ako nisu improvizirani od željeznih komponenti, onda kao laičkom rukom građeni: drveni i viseći te kao da čekaju raspasti se. Neki od njih su već porušeni ili jednostavno nisu uvjetni za prelazak.

Kada se na to dodaju ožiljci od prošlogodišnjih poplava, zaista prečesti odroni (skoro svaki kilometar) i klizišta uz cestu, može se dobiti jasnija slika zašto ljudi "zaobilaze" ovaj kraj kao putnici, ali i kao potencijalni stanovnici-doseljenici. 

U prošlosti nije bilo tako! Olovo je bilo jedan najvažnijih rudarskih bazena u srednjovjekovnoj Bosni, a tu je izgrađen i jedan od prvih franjevačkih samostana. Krajem 19. na ušću Krivaje u Bosnu nastaju Zavidovići kao jedan od značajnijih centara drvne industrije. Logički bi bilo da se ta dva mjesta povežu boljim prometnicama kako bi se iskoristio sav taj potencijal međutim to se do danas nije dogodilo. Skoro pa prazan prostor bez mnogo ljudi i s lošim cestama kojima često prolaze neregistrirana kola... Izgleda kao da nema ni prometne policije.

Možda je tomu razlog nepostojanje jakog administrativnog središta oko kojeg bi se širila infrastruktura i naselja, a samim time i kvaliteta života koji bi opet privlačio nove doseljenike.

Jelaške zapravo ne postoje

Bilo kako bilo svoj put nastavljamo dalje. Nakon sat vožnje i poslije mjesta Careva Ćuprija koje je u prošlosti igralo važnu ulogu jer je tu bila željeznička postaja, vidjeli smo skromni i rukom napisani putokaz za Jelaške prikucan na zimzeleno drvo. Bosna slikom i prilikom. Improvizacija i parola „snađi se“ na svakom koraku. Novaca nema za normalni prometni putokaz?

Poslije četiri kilometra "sporednog" puta koji se ni po čemu ne razlikuje od onog "glavnog" stigli smo u župu Jelaške, rodno mjesto fra Matije Divkovića, oca bosanskohercegovačke književnosti i jednog od pionira pismenosti. Iz Jelaški je i Magdalena Pereš-Vuksanović (1606.-1670.), redovnica, umrla na glasu svetosti za koju mnogi kažu kako je bila hrvatska i bosanska Ivana Orleanska.

Povijest tvrdi kako se točno ne zna što su i gdje su Jelaške. Mjesto s tim imenom više ne postoji, a današnja župa nosi taj naziv kao podsjetnik na onu drevnu. Može se reći kako su Jelaške kao određeni pojam koji obuhvaća više sela i prostrano polje podno planina i brda.

Smanjuje se broj župljana

Nekoliko stotina metara pred dolazak ispred župne crkve imali smo komični susret s jednim stanovnikom te doline i njegovim unukom. Gospodin očito dobro ne čuje pa je na naše pitanje o pravcu prema crkvi iznenađeno pitao misleći da smo bankarski službenici: "Jeste li vi došli za onaj kredit?" Vjerojatno je nekoga očekivao, a kako se tuda rijetko mogu vidjeti "stranci" mislio je da je dočekao one koje treba.

Razjasnivši nedoumice kako nismo iz banke te da ne dijelimo kredite niti plijenimo robu njegov unuk nam je stidljivo pokazao prstom prema crkvi koja se "sakrila" na vrhu Stojčića. Ispred crkve nas je čekao vlč. Ilija Matanović, koji ovdje pastirsku službu obavlja već godinu i pol. Vlč. Ilija, koji je nedavno obranio doktorat iz povijesti na KBF-u u Zagrebu, iskreno nam je govorio o prostoru gdje je sada župnik i bez imalo uljepšavanja odgovarao na naša pitanja.

Nažalost, kao što smo i pretpostavljali, budući da su ulice puste, a na novim kućama su spušteni kapci župa Jelaške od predratnih 900 vjernika spala je na nekih 150 i to u nekoliko razbacanih sela.

Iako se župna crkva nalazi u Stojčićima, u selu Dištica je "veći" dio župljana dok su u selima Carevoj Ćupriji, Maoči (ne ona koja se u vijestima dovodi u vezu s vehabijama), Stipinu Hanu, Grgićima, Ivanovićima, Borkovicima po nekoliko kuća...

Ovdje nije bilo hrvatsko-bošnjačkog sukoba niti protjerivanja ljudi. Zato kuće nisu srušene niti oštećene, ali na mnogima se vidi kako dugo vremena u njima nitko ne živi. Pokoji slomljeni crijep nam kazuje da neke kuće godinama nisu imali svoje stanare niti se itko trudi obnoviti ih.

Prema riječima našeg sugovornika, a tako je skoro u čitavoj BiH, ljudi odlaze za boljim životom. Međunacionalnih tenzija sa susjedima Bošnjacima nema, ali također nema ni pretjerane suradnje na institucionalnom nivou. Obični ljudi žive normalno, ali vlč. Ilija nema kontakte s mjesnim imamom koji povremeno dolazi iz Sarajeva.

Saznali smo kako imam ne živi u Jelaškama. I župski stan je jedno vrijeme bio "prazan", bez župnika koji je utekao nakon samo dva dana pastoralne službe (nećemo ga imenovati). U vezi s tim zanimljivo je prepričati lokalnu šalu koju su priredili vlč. Iliji. Mještani Bošnjaci prilikom njegova dolaska su ga pitali hoće li ostati dulje od prošlog župnika, a on je rekao kako će svakako ostati dulje od imama. Kaže da su zanijemili nakon tog odgovora.

Više vjernika u dijaspori nego matičnoj župi

U župi s nekoliko osnovaca koji su razbacani po selima nema mnogo smisla govoriti o pastoralnom radu. Djeca čim završe školu gledaju kamo "pobjeći" na studije ili za poslom. Stoga nije ni čudo što izvan župe živi više vjernika nego u njoj samoj. Jaka je jelaška dijaspora u Puli s nekih 380 ljudi te ona u Zagrebu, Beču i Švicarskoj. Dijaspora je nastajala kako su se od 1960. krenuli iseljavati.

Župa je u prošlosti dala nekoliko duhovnih zvanja, ali sada je samo jedna časna sestra ,rodom odavde, živa i djeluje u Zagrebu. Nedjeljom se slave dvije mise s više od 50 % dolaznosti svih vjernika. Obitelji su male s po jednim ili dva člana. Postoji samo jedna s četiri. Ljudi žive od mirovina, rada u polju te pomoći rodbine iz dijaspore. 

Prema župnikovim riječima u ovom podneblju još uvijek važi "titoistički" način razmišljanja u kojemu stanovnici očekuju pomoć od države u svakom segmentu, a nitko ne želi riskirati s privatnim poduzetništvom. "Svatko bi radio od 9 do 17 i poslije posla ode kući bez mnogo razmišljanja. Daj ti meni moju plaću što sam zaradio i neću da dalje mislim. U Puli ima nekoliko poduzetnika koji imaju svoje tvrtke, ali generalno naš čovjek voli raditi za drugoga i čekati državu kako bi ona djelovala", kaže nam župnik u Jelaškama.

Za vrijeme našeg razgovora zazvonilo je zvono na ulaznim vratima. Župnik je prokomentirao kako je tako jednom u nekoliko dana. U ovom slučaju došao je majstor završiti posao pored crkve. Nažalost, čitav zaseok gdje je crkva s nekoliko okolnih kuća „čuvaju“ samo župnik i domaćica Ruža koja veli da ljudi žive kako umiju, snalaze se. Kad župnik ode na put ona je jedini stanovnik čitavog zaseoka koji je nekoć vrvio od života. Njezino gostoprimstvo i kulinarsku sposobnost smo uvidjeli i bili zahvalni.

Povijest župe

Kako smo saznali iz materijala koje nam je darovao vlč. Ilija, Jelaške se spominju još u 15. st. Dokumentirano je kako je 1623., u Divkovićevu vremenu, župa bila u sastavu velikoga olovskoga samostana. U to vrijeme područje uz Krivaju imalo je oko 3 000 katolika. Nakon spaljivanja olovskoga svetišta Jelaške su pripale župi Vareš sve do 1833., a onda "prelaze" u sastav župe Vijaka.

Nekih 90 godina poslije, 1924., potomci vjernika nekadašnje župe Jelaške tražili su od Vrhbosanskog ordinarijata ponovno osnivanje drevne župe. Tako se rađa samostalna župa čiji je zaštitnik bio Našašće sv. Križa, ali je intervencijom tadašnjeg župnika promijenjeno u Uzvišenje sv. Križa. Unatoč tomu, veliko župno slavlje je uvijek bilo na Ilindan, po uzoru na drevnu župu koja je tog svetca imala za zaštitnika.

Kako smo mogli saznati crkva je izgrađena 1959., a temeljito obnovljena 2001. Razgledajući njezinu unutrašnjost može se vidjeti kako su postavljene postaje puta križa domaćeg slikara Saše Zečevića. Oltar krasi zanimljiv korizmeni križ te kalvarija. Plafon i zidovi sa strana uređeni su lamperijom što daje crkvi posebnu toplinu. Vitraji i rozeta nisu posebno uređeni. Lijepa je to i prostrana crkva za jednu seosku i zabačenu župu.

U blizini župnog stana sagrađen je i dom Fra Matija Divković za skupove i slavlja kada dođe dijaspora. Još od prije posljednjeg rata dvorište pred župskom kućom krasi fra Matijina statua, a u podnožju crkve mali muzej starina koje su se tijekom vremena "nakupile". Budući da predmeti stoje na policama i bez zaštite, župnik planira uraditi prigodnu vitrinu te sačuvati vrijedne stvari, kao i rijetke stare misale.

Nekadašnji župnik vlč. Ilija Orkić osim obnove crkve učinio je još jedan velik posao: prikupio je gotovo sve podatke o župi i otisnuo ih kao knjigu.

Vlč. Matanović nam je pokazivao iz daljine, jer se s razlogom boji prići imanju, lokalitet Goli brijeg na kojemu se nalaze ostatci crkve sv. Ilije, nekadašnjega zaštitnika župe i čitave Bosne. Posljednji put kad je bio imao je problema s vlasnicima koji nisu dopusti prilazak. Iz daljine se ne vidi dobro, ali se zna da su kameni ostaci zarasli u šikaru; institucije ili ne stižu ili ne mare za kulturnu baštinu. Nije politički korektno jer nije riječ o stećcima?

Kakva je budućnost?

Kasnije smo obišli i područnu crkvu u Dištici, izgrađenu 1997. unutar novoga groblja te nas je na kraju vlč. Ilija provezao po selima koje pripadaju župi kako bismo stekli dojam o ovome kraju. Budući je riječ o malobrojnoj župi usput je pozdravljao i razgovarao sa svojim vjernicima. Davali su nam čokoladice kao dar, a ujedno su ugovarali i križni put i druge poslove na sanaciji kuća...

Što reći nakon svega? Čini se kako će se stogodišnjica ponovnog osnivanja župe obilježiti s minimalnim brojem stvarnih župljana, a većim brojem onih koji stalno borave u Europskoj uniji. Dijaspora će zasigurno doći i "pogurati" proslavu, međutim ostaje činjenica kako specifična konfiguracija terena, svojevrsna izolacija župe kao i odlazak mladih ne nudi baš ružičastu budućnost.

Župnik smatra kako jelaški narod ima dušu i srce te ljubav prema svome kraju. Međutim očito da danas to nije dovoljno unatoč, dobrim i pitomim ljudima te plodnoj zemlji iz koje sve što se posadi obilato izraste.

Tekst izvorno objavljen u Katoličkom tjedniku broja 15, 2015.