Prof. Slavko Jerončić, ravnatelj Caritasa Splitsko-makarske nadbiskupije: Tjedan solidarnosti daje duhovne i materijalne plodove, ne samo u BiH, nego i u Hrvatskoj

Korizma nam svake godine daje prigodu dublje razmišljati o smislu i vrijednosti života. Tijekom tih četrdeset dana poziva nas da uz duhovnu obnovu činimo konkretna djela ljubavi dijeleći s potrebnima. Kako bi se te plemenite geste «institucionalizirale» i prenijele na cijeli hrvatski narod, Caritas Republike Hrvatske, sada već tradicionalno, organizira korizmenu akciju pod nazivom Tjedan solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini. Osim novčane pomoći, taj znak kršćanske solidarnosti potiče i opstanak te eventualni povratak Hrvata-katolika na njihova ognjišta.

Kako bismo saznali nešto više o (nad)biskupijskim Caritasima u Republici Hrvatskoj koji «nose» akcije u kojima se prikupe značajna sredstva za ljude i Crkvu u BiH, razgovarali smo u korizmi 2015. s prof. Slavkom Jerončićem, ravnateljem Caritasa Splitsko-makarske nadbiskupije.

Rođen je 1955. u mjestu Seoca, župa Kostanje u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji. Sjemenišnu gimnaziju pohađao je u Splitu i Dubrovniku, a Teološko-katehetski institut u Splitu gdje je i diplomirao stekavši zvanje profesora vjeronauka. Za vrijeme komunizma radio je kao službenik u pošti i banci. Poslije Domovinskog rata predavao je vjeronauk u dvjema srednjim školama u Splitu. Nadbiskup mons. Marin Barišić mu je 2008. dodijelio službu ravnatelja Caritasa ove mjesne Crkve. Oženjen je i ima troje djece.

Prof. Jerončiću, nalazimo se pred još jednim Tjednom solidarnosti i zajedništva s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini. Možete li nam reći što za vas predstavlja riječ solidarnost i koliko je ona danas doista nazočna među običnim ljudima?

Za mene biti solidaran, znači suosjećati sa svojim bližnjim u njegovim poteškoćama, i to na način da mu na konkretan način pomognemo prebroditi te poteškoće. To je pomoć u siromaštvu ili bilo kojoj drugoj životnoj poteškoći koju čovjek ne može savladati sam, pa mu je potrebna pomoć drugih. Biti solidaran za nas kršćane ima snagu imperativa. Solidarnost je i te kako prisutna danas među običnim ljudima, što se najviše očituje u odazivu građana na naše humanitarne akcije koje pokrećemo u izvanrednim situacijama, a redovito u vrijeme velikih blagdana Božića i Uskrsa. Očitovalo se to i prošle godine u vrijeme velikih poplava koje su zahvatile, ne samo područja u Hrvatskoj, nego i u BiH i u Srbiji. Tada smo organizirali cjelodnevna dežurstva za prihvat materijalnih dobara koja su ljudi stalno donosili. Posebno su nas oduševili naši mladi koji su tako zdušno kao volonteri sudjelovali na pakiranju i utovaru humanitarne pomoći u kamione.

Ovdje bih spomenuo i značajan doprinos odgojno obrazovnih ustanova na području naše nadbiskupije, koje ne propuštaju staviti naglasak djeci i mladima na potrebu solidariziranja s onima koji imaju manje ili pak nemaju ni malo. Tu su svakako naši vjeroučitelji osnovnih škola koji u Danima kruha animiraju djecu za prikupljanje namirnica za siromašne o kojima skrbi Caritas. Zatim, već treću godinu zaredom, Sveučilište u Splitu i Studentski centar Split u suradnji s nama organiziraju božićnu humanitarnu akciju pod nazivom Dobro srce studenata Splita, u kojoj se uistinu očituje istinska solidarnost studenata sa siromašnima. Više od toga znači odgoj mladih za solidarnost, usađivanje i razvijanje tih humanih vrijednosti u njima samima koje će oni ponijeti u sebi kao životnu konstantu jer siromašnih i potrebnih će uvijek biti. A kad je o nama kršćanima riječ, moramo sebi posvijestiti činjenicu da time ispunjavamo naše kršćansko poslanje. To su djela ljubavi koja Krist od nas traži. Njima potvrđujemo svoju vjeru. No, ovdje je riječ o solidarnosti kao univerzalnom pojmu. Sve u svemu, možemo reći da je solidarnost danas i te kako nazočna među običnim ljudima. Nije nestao čovjek. To nas raduje i daje nadu.

Tjedan solidarnosti je akcija koja povezuje Hrvate u Hrvatskoj i BiH. Budući da akcija traje već godinama, možemo li govoriti o dugoročnim plodovima te akcije koja povezuje istu Crkvu i isti narod u dvjema državama?

Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u BiH daje već duhovne i materijalne plodove, ne samo u BiH, nego i u Hrvatskoj. Treća korizmena nedjelja, kada u Hrvatskoj obilježavamo Tjedan solidarnosti, znak je prvenstveno naše duhovne povezanosti, a onda i međusobne solidarnosti. Pa jedan smo narod, istim jezikom Jednoga Boga slavimo i Jednoj Crkvi pripadamo. To je, ne samo istina, nego i snaga koja u ljubavi koja naš narod u dvjema državama povezuje među sobom. Prostorne udaljenosti i državne granice nisu u tome nikakva prepreka, niti mogu biti. Naravno, nećemo zanemariti ni materijalna sredstva koja milostinjom Treće korizmene nedjelje prikupe u župama u Hrvatskoj,  plodove kojih uživaju siromašni u BiH. Osim što potrebni u BiH imaju od toga materijalne koristi, to je prvenstveno kršćanska ljubav na djelu. Dar se nikada ne iscrpljuje u samoj materijalnoj vrijednosti. On uvijek sobom nosi i duhovne plodove. To je ljubav i zajedništvo koje ljude međusobno povezuju, ali nam i posvješćuju onu bitnu osobinu, a to je usmjerenost na druge što je od Boga ugrađena u ljudsku narav. Zato se ta ljubav i zajedništvo proteže i na pripadnike drugih vjeroispovijesti u BiH, što vi ovdje dobro znate. Time mi vjernici  dajemo svjedočanstvo univerzalnosti kršćanskog poslanja u ovome svijetu. Ima još jedna dimenzija ove akcije, a to je da i nas same u Hrvatskoj čini sretnima jer svaki dar čini sretnim darivatelja i primatelja. Naši župnici animiraju vjernike u župama za prikupljanje milostinje Tjedna solidarnosti i vjernici se s radošću odazivaju toj akciji. Mi u splitskom Caritasu redovito pozovemo nekoga od svećenika iz biskupijskih Caritasa BiH da dođu slaviti svetu misu u jednu od naših župa, čime simbolično obilježimo Tjedan solidarnosti na razini cijele nadbiskupije. Nastojimo odabrati neku od većih gradskih župa (a svake godine bude druga župa), da se što više vjernika izravno upozna i uključi u akciju Tjedna solidarnosti.

Svaka država ili regija unutar jedne zemlje zahtijeva drukčije karitativno djelovanje. Na što Caritas Splitsko-makarske nadbiskupije kojemu ste Vi ravnatelj stavlja naglasak i što vam je posebno bitno u djelovanju?

Karitativno djelovanje spada u samu bit poslanja Crkve. Dobro ste primijetili već u Vašem pitanju da ono unutar svake države ili regije zahtijeva drukčije djelovanje. Rekao bih da su različite okolnosti koje zahtijevaju različito djelovanje. Samo kršćanska ljubav koja nas pokreće u tom djelovanju ostaje ista. Evo, to je ono posebno bitno na što stavljam naglasak kao ravnatelj. Ta kršćanska ljubav mora se osjećati među nama, ona mora, što se ono kaže, negdje“lebdjeti u zraku“ između nas, u našim uredima i radnim prostorijama, u susretu sa siromašnima koji dolaze tražiti pomoć. Ako ta ljubav ne bi bila prepoznatljiva, Caritas bi se pretvorio u socijalnu ustanovu bez kršćanskog predznaka. Stoga, Caritas mora uvijek paziti da ne izgubi onu bitnu eklezijalnu dimenziju koja je u biti njegova poslanja i po kojoj se on razlikuje od drugih humanitarnih ustanova i udruga. Često svojim suradnicama i suradnicima naglašavam da je djelatnik Caritasa prvenstveno djelatnik Crkve, a rad u Caritasu nije puko odrađivanje zadataka, nego misija. K nama siromasi dolaze najčešće nakon što su prethodno kucali na vrata svih ostalih društvenih ustanova. Ne naiđu li na ljubav i razumijevanje na našim vratima, pitam se gdje će ih dalje tražiti? Tko im je još ostao? Zato, sve što činimo, trebamo činiti s ljubavlju. Majka Terezija je rekla da nas Bog u konačnici neće ni pitati koliko smo dobra učinili, nego s koliko ljubavi smo činili to što smo činili. Ovi postulati vrijede za sve Caritase, pa i za ovaj naš splitski.

Caritas Splitsko-makarske nadbiskupije djeluje više od 40 godina. Možete li nam kazati s kakvim se izazovima susretao za vrijeme osnivanja, a s kakvim se susreće danas, i koje biste posebno vrijeme u tih 40 godina izdvojili?

Caritas SMN-a institucionalno je osnovao nadbiskup Frane Franić 1971. postavivši tada Vinku Luković kao voditeljicu Caritasa. Vinka je uz pomoć brojnih volontera vodila posebnu brigu o invalidima, a u Gundulićevoj ulici br. 5 bila je socijalna služba gdje se dijelila hrana i odjeća potrebnima. Početkom Domovinskog rata nadbiskup Ante Jurić imenuje moga prethodnika don Marka Čubelića ravnateljem Caritasa, koji vodi Caritas sve do 2008. 

Kroz ovo cjelokupno razdoblje posebno bih izdvojio vrijeme Domovinskog rata kada je dolazila znatna humanitarna pomoć iz Domovine i inozemstva, a rijeka izbjeglica i prognanika doslovce preplavila Split. Mislim da nije potrebno posebno objašnjavati s kojim se sve poteškoćama susretao Caritas u tim godinama, a sve pod vodstvom moga prethodnika don Marka kojemu i ovom prigodom zahvaljujem. On sam bi o tomu mogao više reći.

Razdoblje prije i poslije toga je mirnodopsko, pa je kudikamo bilo lakše osmišljavati projekte i programe Caritasa, iako u svakom razdoblju potrebe siromašnih daleko nadilaze naše mogućnosti.

Danas je za naš Caritas poseban izazov opće siromaštvo na koje trebamo na prikladan način odgovoriti. Ta opća slika društva nas na određeni način „prisiljava“ da stvaramo nove programe pomoći.

Koje su glavne zadaće i projekti u aktualnom trenutku?

Uz redovite projekte i programe koje imamo trenutno radimo na realizaciji projekta gradske kupaonice. U planu je sedam tuševa, plus jedan za invalidne osobe. Ako samo spomenemo činjenicu da je car Dioklecijan imao gradsku kupaonicu, a suvremeni Split je nema, onda mislim da dodatna pojašnjenja nisu potrebna. Projekt je predviđen u podrumskom dijelu prostora na adresi našeg sjedišta gdje je ujedno blagovalište i skladište odjeće. Svakako, cilj nam je da se naši siromasi na jednoj adresi mogu okupati, presvući i nahraniti, a to, hvala Bogu, čini 75% njihovih potreba. Nadamo se odobrenju i realizaciji ovog projekta čak i u ovoj godini.

Drugi nam je veliki zadatak dobiti u vlasništvo prostore u kojima naš Caritas djeluje. Prostori su u vlasništvu Republike Hrvatske, a mi smo u njima Ugovorom o besplatnom najmu. Predmet se rješava u Zagrebu i nadamo se skorom pozitivnom ishodu.

Sljedeći veći projekt koji je tek u idejnom začetku jest hospicij kojega Split također nema. Za sada taj projekt vodimo pod nazivom Mali kućni hospicij. Naime, imamo više od 30 električnih bolničkih kreveta koje na preporuku župnika dodjeljujemo na korištenje bolesnicima u terminalnoj životnoj fazi. Naša služba dovozi krevete u obitelji i preuzima po prestanku potrebe korištenja. Usluga je u potpunosti besplatna, a ovo je jedini Caritasov projekt za koji nije uvjet siromaštvo, nego zdravstveno stanje osobe za koju se pomoć traži.

Vidimo, dakle, da u svojem radu imate dosta projekata. Kako se oni realiziraju i tko Vam najviše pri tome pomaže?

Najviše naših projekata realiziramo preko nadbiskupije koja je i osnivač Caritasa. Zahvalni smo našem nadbiskupu, koji je ujedno i predsjednik Caritasa, za odobrenje svakog pojedinog projekta koji smo mu predložili. Neki od projekata, kao npr. Sigurna kuća, financira se u potpunosti od nadležnog ministarstva i jedinica lokalne samouprave. Pojedinačne ugovore sklopili smo i sa Splitsko-dalmatinskom županijom, te gradom Splitom i još nekim gradovima i ustanovama. Imamo i potpisane ugovore s Ministarstvom pravosuđa, te Ministarstvom socijalne politike i mladih.  Sveukupno gledajući, pomoć koju smo u prošloj godini podijelili prešla je iznos od 4 000 000 kuna.

Recite nam koja je najugroženija skupina pučanstva u nadbiskupiji u kojoj djelujete?

Naša nadbiskupija je velika i ima 187 župa. Pučanstvo je većinom koncentrirano u gradovima, posebice u Splitu, pa se nekako i siromaštvo preselilo sa sela u gradove. S druge pak strane, na selima su ostale brojne staračke obitelji kojima je također potrebna pomoć. Teško bi pak bilo izdvojiti najugroženiju kategoriju ili skupinu pučanstva jer je svaka kategorija ugrožena na svoj način.

Najčešće nam se obraćaju gradske obitelji s malom djecom u kojima su jedan ili čak oba supružnika nezaposleni. K tomu ako su još i podstanari, onda su to posebno složene prilike u kojima nastojimo adekvatno reagirati.

Iako je Caritas katolička organizacija, on ne pomaže samo katolicima. Recite nam, s obzirom na nacionalni sastav ljudi koji žive na teritoriju Splitsko-makarske nadbiskupije, koliki je postotak nekatolika koji dobivaju pomoć?

Područje naše nadbiskupije čini pretežito homogeno pučanstvo. Većinom su dakle Hrvati i katolici. Zbog toga je i mali postotak korisnika naše pomoći koji pripadaju drugoj naciji ili konfesiji. Oni svakako ne prelaze 5% ukupnog broja korisnika. Bitno je reći da pomažemo svima, bez razlike. Nacionalna ili konfesionalna pripadnost uopće ne postoji u našem upitniku za dodjelu pomoći. Iskreno žalimo što nam se pojedine osobe ili obitelji u potrebi zbog tih predrasuda ne obraćaju za pomoć, no takvi su ipak rijetki. U posljednje vrijeme imali smo nekoliko izbjegličkih obitelji iz Sirije kojima smo odobrili pomoć.

Kao Caritas Splitsko-makarske nadbiskupije zasigurno imate suradnju s Caritasima biskupija HBK-a. Zanima nas imate li dugoročnu suradnju s Caritasima i drugim dobrotvornim društvima u BiH?

Dakako da surađujemo sa svim nad/biskupijskim Caritasima HBK-a. Ravnatelji biskupijskih Caritasa ujedno su i članovi Upravnog vijeća Hrvatskog Caritasa kao krovne nacionalne ustanove. Dapače, surađujemo i s Caritasima BiH, doduše ne na ugovornoj osnovi jer to ni nema potrebe. Ono što sam Vam rekao na početku ovoga intervjua vrijedi i kao odgovor na ovo Vaše pitanje. S drugim dobrotvornim društvima iz BiH nismo ostvarili suradnju, no uvijek smo otvoreni za suradnju sa svima koji čine dobro.

Vjerojatno ste kao ravnatelj Caritasa bili u BiH. Možete li izdvojiti neki susret koji posebno pamtite i koji vas se dojmio?

U srcu nosimo lijepe uspomene sa susreta s mostarskim „caritasovcima“ prošle godine. U jednodnevni posjet Caritasu hercegovačkih biskupija otišli smo na poziv ravnatelja  don Ante Komadine, ukupno nas devet djelatnika i volontera. Don Ante nas je sa svojim suradnicima i suradnicama srdačno primio i upoznao s programima i projektima mostarskog Caritasa. Obišli smo i Caritasove objekte, pa i Dom Betaniju u Čapljini. Nakon što smo sve obišli i vidjeli koje sve programe i projekte ima mostarski Caritas, morali smo dobro paziti da ne podlegnemo napasti grijeha zavisti. Posjet mostarskom Caritasu ostavio je snažne dojmove, kako na mene osobno, tako i na ostale naše djelatnike i volontere. Posebno nas se dojmila pažnja i ljubav kojom djelatnici pristupaju štićenicima Caritasa.

I jedno pitanje za kraj. S obzirom na Vaše iskustvo rada u različitim Caritasovim projektima, možete li nam reći tko su siromašni ljudi danas?

Teško pitanje za kraj. Jedna izreka kaže da nije siromah onaj koji malo ima, nego onaj kome puno treba. Gledano s materijalne točke gledišta, siromašni ljudi danas su oni koje su životne okolnosti i društveni sustav(i) izbacili na marginu života. Žive većinom u gradovima u kojima nakon gubitka posla ili nepronalaženja zaposlenja nemaju nikakvih sredstava za život. Oni su siromašni sudbinom. Za njihovo siromaštvo nisu presudne osobne (ne)sposobnosti ili školska sprema, nego nebriga društva da se riješi problem. Naravno i sveopća kriza na globalnoj razini u tome ubire svoj danak.

Druga kategorija jesu siromašni po vlastitu izboru, no ipak u manjini. Njima je siromaštvo stil života, pa su tako i oni naša briga. I treću kategoriju čine siromasi profesionalci. To su osobe navikle da naprosto „legnu“ na sustav tražeći pomoć od svih institucija i udruga do kojih mogu doći. Na sreću i oni su vrlo rijetki.

Intervju izvorno objavljen u Katoličkom tjedniku broj 9 2015.