Ratni pogrebi u Sarajevu

Na pogrebu se moli za pokojnike i na njih zaziva Božje milosrđe te se u svjetlu vjere u uskrsnuće odaje kršćanska počast njihovim tijelima. U normalnim uvjetima obrede ukopa predvodi svećenik. Nažalost, postoje vremena kada su svećenici fizički spriječeni obavljati svoje dužnosti. Tada su vjernici prisiljeni na različite načine improvizirati.

 

Jedan od svijetlih primjera iz ratnog vremena s početka devedesetih jest gosp. Željko Filipović. On nije samo predvodio pogrebe. U ratu je predavao vjeronauk djeci i sudjelovao je u blagoslovu kuća. U šali se može reći kako je bio župni vikar tijekom rata.

Rođen je 1969. u Sarajevu, a danas živi u prigradskom naselju Sokolović Kolonija, koje teritorijalno pripada župi uznesenja Blažene Djevice Marije na Stupu.

Ovaj skromni katolički laik i pomalo samozatajna osoba, uvijek je bio spreman pomoći bilo kome, ako je u mogućnosti. Za sebe, u šali, voli reći kako ne radi za ovaj život nego za sljedeći, onaj vječni. Kako smo saznali, veoma je poznat u svojoj župi i dalje, ne samo među katolicima. Tome sigurno ide u prilog i njegova višegodišnja karitativna briga za ljude oko sebe i nesebično pomaganje ljudima u nevolji.

Katolički laik u ratnim neprilikama

Zbog ratne blokade glavnog grada koje su vršile srpske formacije na Ilidži, katolici koji su živjeli na području Hrasnice, Sokolović Kolonije i Butmira III bili su „odsječeni“ od matične župe Stup. Samim time, bili su uskraćeni za svećenika i ukapanje na župnom groblju, stoga su morali improvizirati.

„Budući da smo mi obiteljski bili uvijek pobožni i naklonjeni crkvi, tadašnji župnik vlč. Stjepan Mišura zamolio nas je da vršimo obrede pogreba na 'odsječenoj' teritoriji. Na početku rata 1992., u petom mjesecu, poginula je Jadranka Jelić. Tada je moja mama obavila prvi pogreb bez svećenika. Radilo se prema obrednom molitveniku i potpuno katolički. Sve što danas vidite i čujete na pogrebu, mi smo radili, naravno, u ratnim uvjetima“, rekao nam je gosp. Željko.

Njegova majka je obavila samo jedan ukop, a sve ostale je obavio on sam. Ukupno, na „odsječenoj“ teritoriji župe je bilo 25 poginulih katolika. Određeni broj poginulih bili su vojnici, a ostalo su bili civili. Naravno bilo je i umrlih prirodnom smrću. Sve njih je trebalo dostojanstveno ukopati.

Kako nam je, kroz smijeh, rekao gosp. Željko, ponekad mu je „u pomoć priskakao“ tarčinski župnik vlč. Marijan Marijanović. Kada je to bilo moguće, vlč. Marijanović bi pod okriljem magle ili mraka dolazio u Hrasnicu i obavljao ukope.

Prema riječima gosp. Željka, kada bi poginuo vojnik – katolik, na pogrebu je bilo mnogo ljudi, kao npr. Jakovu Lukšiću kojemu je 2.000 ljudi došlo na ispraćaj. Često su nadređeni u govoru naglašavali kako je on poginuo za Bosnu koristeći razne političke floskule. Gosp. Željko tvrdi kako u svom govoru, bez obzira na broj ljudi koji nazoče pogrebu, nikada nije zaboravio naglasiti katolički identitet onoga kojeg ukapaju. Time nije želio isticati kako je netko bolji od drugih koji su ukopani u tom groblju već jednostavno nije želio da se zaboravi pokojnikov identitet. 

Zasigurno, teški se trenuci u životu zauvijek urežu u sjećanje pojedinca. Zato nije ni čudo što se naš sugovornik sjeća svakog imena i prezimena pokojnika kojeg je ukopao. Također se sjeća okolnosti pogibije te vremena pogreba.

„Sjećam se svakog imena i vremena pogibije i kako smo ukapali. Morali smo improvizirati prilikom izgradnje sanduka. Imali smo jednog stolara koji nam je pomagao praviti sanduke od običnih daski. Posebno težak je bio slučaj pokojnika koji je imao epilepsiju. Preminuli je bio izuzetno sposoban sportaš kao mladić, trebao je biti prvi golman Želje, međutim javila se ta bolest te je napustio sport. Kod njega smo imali specifičan slučaj nakon smrti. Tijelo je bilo zgrčeno pa smo morali intervenirati kako bi stalo u sanduk. Eto to je jedan od težih pogreba koje pamtim“, rekao nam je ovaj angažirani katolički laik.

Pogrebi pod okriljem noći

Grad Sarajevo i njegova prigradska naselja koja su se nalazila izvan obruča bila su tijekom rata konstantno granatirana, stoga su se pogrebi odvijali pod okriljem noći.

„Ustao bih u noći oko jedan ili pola 2 i onda bismo išli na pogreb koji je bio obično oko tri ili četiri sata. Općenito govoreći, noću nije bilo povorki, iako je bilo slučajeva kada su se one vršile. Uglavnom bi se okupilo nekoliko župljana i prijatelja preminulog te njegova rodbina. Iz kuće bi se vršio ispraćaj pokojnika bez povorke. Obično bi se prije pogreba iskopala raka koja je prazna čekala“, odgovorio nam je gosp. Filipović na pitanje kada su se ukapali mrtvi, ako su po danu svi bili mete snajperima i granatama.

Svi katolički grobovi na ratnom groblju Kovači u Hrasnici bili su propisno označeni. Bilo je negodovanja zašto se zajedno ukapaju katolici i muslimani, međutim prevladao je razum. Svakom katoliku je bio križ na grobu s godinom rođenja i smrti. Ako bi bilo cvijeća grob bi se uredio te bi se stavile svijeće ili kandila koja su se pravila baš za tu prigodu.

Vrijedan je običaj u vremenu od smrti do ukopa pokojnika biti uz rodbinu preminulog i time iskazati svoju sućut ožalošćenima. S riječima ohrabrenja treba se moliti za pokojnika pojedinačno ili zajednički. Nažalost, kako smo vidjeli u ljudskom životu ponekad bude razdoblja kada svećenik nije u mogućnosti, kako i priliči, voditi obrede ukopa. Nadamo se kako su ta vremena konačno iza nas.