Buntovni svećenik Miguel Hidalgo y Costilla – otac meksičke nacije

Svakog 16. rujna u Meksiku, posljednjih dvjesto godina, posebno je svečano. Tada se  Meksikanci prisjećaju dana kada je svećenik Miguel Hidalgo y Costilla započeo pobunu koja je prerasla u ustanak, što je desetak godina kasnije rezultiralo neovisnošću Meksika od španjolske krune. Iako je general Agustin de Iturbide zaslužan za postizanje neovisnosti 1821., Meksikanci ipak ocem nacije smatraju svećenika Hidalaga koji je bio, blago rečeno, kontradiktorna osoba, netipični predstavnik klera i buntovnik protiv crkvene hijerarhije i autoriteta uopće.

 

 Kako bi se opisao svećenik Miguel Hidalgo, njegov životni stil i put te događaji koji su ga naveli na pokretanje pobune, moraju se objasniti društveno-ekonomski uvjeti koji su vladali u svijetu toga doba.

Preduvjeti za izbijanje pobune

Borba za neovisnost pojedinih zemalja u Latinskoj Americi proces je čiji se središnji dio odigrao početkom 19. stoljeća. Uglavnom je riječ o oslobađanju španjolskih, portugalskih i francuskih kolonija od vlasti njihovih europskih metropola. Na ovaj proces utjecaj su imali političko-ekonomski događaji unutar kolonija te međunarodni događaji, a prije svega Francuska revolucija, američki rat za nezavisnost i Napoleonovo osvajanje Španjolske.

Nažalost, ova se borba ne može usporediti s dekolonizacijom koja se odvijala sredinom 20. stoljeća u Africi i Aziji. Iako je u oba slučaja riječ o emancipaciji naroda, ratovi za neovisnost u Latinskoj Americi većinom nisu bili ratovi potlačenih i tlačitelja, nego sudar vladajuće strukture kolonija s metropolom. Meksički rat za neovisnost dogodio se nakon gotovo tri stoljeća španjolske kolonijalne vlasti zbog ekonomsko-političkih razlika, a iskra koja je upalila plamen bio je svećenik Hidalgo...

Tko je bio svećenik koji nije poštovao crkveni autoritet?

Miguel Hidalgo je rođen 8. svibnja 1753. kao jedan od četiriju sinova u obitelji krola, potomaka bijelih doseljenika Cristóbala Hidalga. Kao takvo dijete imao je manja prava od onih rođenih u Španjolskoj, ali bolja od starosjedilaca i mestika, potomaka američkih starosjedilaca i bijelaca. Budući da je u vrijeme njegova djetinjstva došlo do zaokreta u politici španjolske krune prema kolonijama, mladom Miguelu omogućen je pristup školama i sveučilištu čemu je njegov otac i težio. S 14 godina upisao se u školu kod isusovaca, ali nakon što su oni protjerani iz Meksika 1767., studirao je teologiju na priznatim meksičkim učilištima gdje je, osim klasičnih predmeta, učio nekoliko jezika starosjedilaca te talijanski i francuski. Na teologiji su ga smatrali veoma inteligentnim i mudrim te su mu dali nadimak Lisica.

Postao je svećenikom s 25 godina, a više od desetljeća bio je profesor latinskog i umjetnosti te je napokon 1790. unaprijeđen u dekana. Aktivno je studirao liberalne i prosvjetiteljske ideje koje su dolazile iz Francuske. Ta činjenica i neslaganje s nadređenima na sveučilištu su ga stavili u nezavidan položaj te je poslan u malu župu Dolores gdje je ranije pastoralno djelovao njegov brat. Premda je bio svećenik koji je učio na priznatim meksičkim teološkim školama, Hidalgo nije bio vjeran tradiciji koju je nalagala Katolička crkva. Osim što je u propovijedima blatio španjolskoga kralja, živio je životom buntovnika i bio neposlušan prema biskupu i crkvenoj hijerarhiji. Nakon što je došao u svoju novu župu godine 1803., bio je šokiran raširenošću siromaštva. Budući da je bio školovan, zanimao se za mogućnosti uzgajanja maslina i grožđa što je bilo zabranjeno zbog uvoza iz Španjolske. Skoro sve pastoralne dužnosti predao je župnim vikarima te se posvetio humanitarnom radu koji je posebno uključivao školovanje starosjedilaca kako bi sami mogli izići iz siromaštva. Glavni cilj mu je bio učiniti starosjedioce i mestike neovisnima od španjolskih ekonomskih procesa. Zato je ljude podučavao kako uzgajati različite kulture. Taj proces bio je ugrožen 1808. za vrijeme velike suše što je prouzrokovalo raširenu glad, a španjolski trgovci umjesto da otvore svoje silose za prodaju pšenice, spriječili su distribuciju, što je diglo cijenu hrane. Nekoliko godina poslije uslijedila je pobuna.

Od početka bune do strjeljačkoga voda

Iako su ideje za neovisnošću nastale i tinjale u velikim gradovima Meksika, ipak je prvi sukob izbio gotovo slučajno, i to u malom i za tadašnje doba nebitnom Hidalgovu mjestu Dolores u jutro 16. rujna 1810. Župnik Miguel Hidalgo je u svojem domu organizirao sastanke na kojima su bili dobrodošli svi, kako starosjedioci, tako i mestici, kroli te Španjolci. Na tim susretima raspravljalo se o socijalnim i gospodarskim pitanjima, a ubrzo su prerasli u protukolonijalnu urotu. Početak ustanka bio je određen za advent 1810., no urotnici su bili obaviješteni da su otkriveni, te su bili primorani požuriti. Nakon što se pročulo kako vlast sprema njegovo uhićenje, da bi preduhitrio svoje protivnike, Hidalgo je započeo bunu što će kasnije postati rat za neovisnost Meksika. Hidalgo y Costilla zazvonio je zvonom male crkve u Doloresu i pozvao građane na borbu za slobodu. Ono što je isprva izgledalo kao lokalna pobuna, preraslo je u opći sukob, a ustanici, njih oko 80 000, krenuli su ka gradu Meksiku s namjerom zauzeti ga. Nakon početnih uspjeha i nekoliko osvojenih naselja, stigli su do glavnoga grada države gdje su bili odbijeni jer se nisu mogli natjecati s regularnom vojskom koja je bila bolje opremljena. Rat je krenuo drugim pravcima, a Hidalgo je život skončao pod paljbom strjeljačkoga voda. Naime, on i njegovi sljedbenici uhvaćeni su u zasjedi sredinom 1811. u meksičkoj državi Jalisco.

MN / Protiv autoriteta i ispred strjeljačkoga voda

S obzirom da je Hidalgo bio svećenik, inkvizicija mu je sudila za njegove neposluhe, herezu i neprimjerno ponašanje, što uključuje i činjenicu da je imao petero djece s dvjema ženama. Ekskomuniciran je 27. lipnja 1811. te je proglašen krivim za izdaju, a pogubljen je 30. srpnja iste godine. Prema određenim izvorima, prije samog čina strijeljanja stavio je ruku na srce kako bi vojnicima pokazao kamo ciljati. Odbio je i crni povez preko očiju i rekao kako će njegove ubojice biti zaboravljeni, a on će ući u legendu. Nakon Hidalgove smrti pobunu je preuzeo Jose Maria Morelos, također svećenik. Pod njegovim vodstvom održan je Kongres u Chilpancingu na kojem je Meksiko formalno proglasio neovisnost od Španjolske i na kome je ratificiran tekst onoga što će se kasnije pretvoriti prvi meksički Ustav. Sukob je trajao desetak godina i bio je daleko od homogenoga pokreta. Počeo je gotovo skoro kao seljačka buna protiv kolonijalnih gospodara, a završio se 1821. pobjedom alijanse liberala i konzervativaca. Borba za neovisnost vodila se i u obliku gerilskoga rata. Neovisnost je relativno mirno proglašena 27. rujna 1821., iako se formalno priznanje u Španjolskoj čekalo do 28. travnja 1836. Bivša španjolska kolonija tako je postala ustavnom monarhijom pod imenom Katoličko meksičko carstvo koje je nakon osamostaljenja određenih pokrajina Srednje Amerike, kao i unutarnjih sukoba, postalo saveznom republikom.

MN/ Razlozi neuspjeha pobune

Iako povjesničari imaju različite verzije u svezi s činjenicom da vojska seljaka i potlačenih od skoro 80 000 ljudi predvođena Hidalgom nije uspjela u namjeri zauzeti grad Meksiko i veoma brzo završiti pobunu, u jednom se svi slažu: on nije mogao toliki broj različitih skupina ljudi koji nikad nisu bili vojnici držati pod kontrolom. Dijelovi njegovih sljedbenika nisu poslušali naredbu i ušli su u grad Guanajuato te napravili masakr nad 500 stanovnika koji su bili kroli. To je rezultiralo gubitkom njihove podrške za koju se ispostavilo da je ključna. Time je izgubio, revolucija je ostala bez legitimnosti, a revolucionari bez opskrbljivača oružjem. Hidalgo izgleda nije shvaćao kako starosjediocima i mesticima koji su se nalazili u redovima njegove vojske, između bijelaca nije bilo razlike. Iako su krolovi bili za neovisnost, a rojalisti za ostanak pod španjolskom krunom, za mestike su svi bijelci bili neprijatelji i stoljetni tlačitelji. Također, povjesničari naglašavaju kako su se kroli i mestici/starosjedioci borili za dvije različite stvari. Kroli su željeli neovisnost od krune na isti način kako su britanski kolonisti željeli neovisne Sjedinjene Američke Države, ali su htjeli održati status quo u svemu ostalome pa i u rasno-ekonomskim odnosima, a mestici su se borili protiv tlačitelja i odbacivanja rasnih razlika. Uz masakr u Guanajuatu to su bili razlozi zašto oružani ustanak nije dobio pridjev „pravednoga rata“, a sukob se oduljio te su ga „ukrali“ gerilci, drugi pokreti i razni generali i vojskovođe. Hidalgo je umro onako kako je i živio - u borbi protiv autoriteta.

Iako je imao osjećaja za siromašne i potlačene, zasigurno ne spada u red svetih svećenika nego, naprotiv, u red onih atipičnih predstavnika Crkve koji nisu trpjeli nadređene. Vjerojatno pod utjecajem francuskih liberalnih ideja koje su se veoma brzo širile, odbacio je poslušnost Crkvi i mjesnom biskupu, na koju se bio zakleo te je vodio svećenički život onako kako je mislio da treba izgledati. Unatoč svemu, u Meksiku ga smatraju ocem nacije, a jedna savezna država nosi njegovo ime - Hidalgo. 

Početne želje i planovi Miguela Hidalga za socijalnim reformama, oslobađanjem robova, smanjenjem katastrofalno visokih poreza i povratkom zemlje starosjediocima nisu urodili plodom, ali je već započeta pobuna prerasla u rat za neovisnost Meksika