Mr.sc. Marija Pejčinović Burić, magistrica europskih znanosti: Za Hrvatsku je u ovom trenutku bolje biti dijelom Europske unije, nego ostati izvan nje

Ulaskom u Europsku uniju 1. srpnja,  Hrvatska je ispunila svoje strateške ciljeve. U ratu je izborila neovisnost, vremenom postala članicom Ujedinjenih naroda i NATO-a, a kulminacija je ulazak u europsku zajednicu naroda. Hrvatska, međutim, do članstva u EU nije došla lako: rat je bio težak, proces pregovora trajao je predugo, a na tom putu morali su se vući i oni bolni potezi... Što sada predstoji za Hrvatsku, koji su joj izazovi, prijetnje te prednosti ulaska u EU, razgovarali smo s magistricom europskih znanosti Marijom Pejčinović Burić.

 

Iako rođena u Mostaru 1963., gimnaziju je završila u Ljubuškom, a diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu 1985. Na sveučilištu u Brugesu (Belgija) i Varšavi upisuje poslijediplomski studij i stječe zvanje magistrice europskih znanosti. Autorica je i urednica brojnih članaka i publikacija u svezi s europskim integracijama.

U svojoj bogatoj karijeri radila je kao državna tajnica Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija te Ministarstva europskih integracija, a bila je pomoćnica ministra u Ministarstvu europskih integracija i nacionalna koordinatorica za programe pomoći i suradnje s EU-om, te saborska zastupnica (2008. – 2012). Danas radi kao vođa projekta UNDP-ja u Hrvatskoj, govori francuski, engleski, španjolski te razumije njemački i talijanski.

Poštovana mr. Pejčinović Burić, što za Hrvatsku znači povratak u „kuću kojoj je uvijek pripadala“?

Nema nikakve dvojbe da je Hrvatska oduvijek civilizacijski, kulturno, povijesno i zemljopisno pripadala i pripada Europi. Ulazak u Europsku uniju znači u pravom smislu povratak u političku Europu, iz kojeg je kruga bila isključena veći dio prošlog stoljeća. Naime, Hrvatska je do stvaranja Kraljevine SHS bila dijelom zapadnog kulturno-političkog kruga ili kuće, kako bi se u nekom smislu moglo kazati. Kada su Robert Schuman, Alcide de Gasperi, Konrad Adenauer i nekolicina drugih velikih europskih državnika postavljali temelje za buduću Europsku zajednicu, željeli su u njoj vidjeti sve demokratske europske države. Nažalost, za države kao što je Hrvatska, to se iz niza razloga dogodilo s pomakom od šezdesetak godina.

Koji su najveći izazovi za RH i što valja činiti?

Od samih početaka svoje obnovljene državnosti, Republika Hrvatska je ulazak u euroatlantske strukture stavila visoko u hijerarhiji ciljeva koje kao država želi ostvariti. Pripreme za članstvo u EU su za Hrvatsku išle ruku pod ruku s tranzicijskim procesima, tj. s promjenama koje je Hrvatska kao država i društvo trebala proći rješavajući se komunističkog nasljeđa te stvarajući modernu demokratsku državu. Za Hrvatsku, kao i za druge postkomunističke zemlje, proces tranzicije i procesi integracije u EU su bili u velikoj mjeri podudarni i potpomognuti financijski i institucionalno kroz predpristupne fondove. U konačnici to znači da smo provodili brojne reforme koje smo trebali provesti i bez pristupanja u EU.  Međutim, suprotno očekivanjima, tranzicija nije završila ulaskom RH u EU! Stoga je jedan od prioriteta završiti tranziciju, i u tome činjenica da smo sada članica EU-a te da su nam na raspolaganju značajna financijska sredstva, može pomoći da u nekoliko sljedećih godina taj proces završimo.

U kontekstu ulaska u EU, najveći izazov je povećati administrativnu sposobnost, odnosno kako će Hrvatska funkcionirati kao nova članica EU-a i kroz to članstvo omogućiti da Hrvatska postane bolja država svojim građanima (država s boljom upravom, boljim pravosuđem, boljim mogućnostima školovanja, zapošljavanja, rada itd.), s jedne strane, te kako će na najbolji način njezini predstavnici na različitim razinama i u različitim forumima prepoznavati i zastupati hrvatske interese. Za države naše veličine i snage od iznimne je važnosti imati kvalitetne ljude koji razumiju da članstvo u EU nije, da parafraziram prof. Stanka Lasića, „poziv na ples u Elizejskoj palači“, nego da moramo biti bolji i raditi teže nego velike zemlje, kako bismo ostvarili naše interese u toj zajedničkoj europskoj kući.

Koje će prve promjene osjetiti hrvatski građani već 2. srpnja?

Najvidljivija promjena će biti na našim granicama prema EU-u. Tako, primjerice, već od prvoga dana neće biti carina na naše proizvode koji će ići prema drugim državama EU-a. Isto tako, odmah će početi vrijediti znatno niže tarife na mobilne telefonske usluge prema državama EU-a i iz tih država prema Hrvatskoj. Naši će državljani moći tražiti posao u državama EU-a koje nisu uvele vremensko ograničenje kao prijelaznu mjeru, itd. Brojne druge promjene će biti manje izravno vidljive prvih dana, ali će svejedno imati utjecaja na život građana, kao na primjer promjena trošarina na proizvode kao što su energenti, duhanski proizvodi i sl, kao i znatno veća sredstva za financiranje različitih projekata, kako infrastrukturnih, tako i u području povećanja mogućnosti za povećanje konkurentnosti, zapošljavanja, itd. Učinci tih i brojnih drugih promjena postat će vidljiviji kroz određeno vrijeme.

Koje su beneficije od ulaska koje će imati država u cjelini, ali i pojedinci?

Ulazak u EU za Hrvatsku znači potvrdu da je u velikoj mjeri uskladila svoj pravni i institucionalni sustav s visokim standardima u brojnim područjima. To u prijevodu znači da smo postavili solidne temelje za uređeno društvo. Od toga imaju koristi i država i njezini građani. Međutim, koliko ćemo u konačnici imati koristi od članstva, ovisit će najviše o nama samima, tj. koliko ćemo znati i moći iskoristiti fondove EU-a, ali i privući inozemna ulaganja budući da  kao članica EU-a zbog većeg povjerenja u pravni sustav i RH postaje privlačnija, ali to samo nije dovoljno da bitno promijeni ulagački trend. Na tome ćemo još morati poraditi.

Koji je odgovor euroskepticima koji iz EU-a izdvajaju određene negativnosti (npr. Grčka) kojima su argumentirali težnje i želje o neulasku u zajednicu?

Europska unija nije idealna zajednica, ali se za najveći broj svojih članica pokazala kao zajednica koja je nakon stoljeća ratova osigurala mir i prosperitet. Grčka je iz geopolitičkih razloga u EU ušla na prečac, a iz sličnih joj se razloga dosta dugo gledalo kroz prste glede, npr., korištenja EU fondova, tako da se neki strukturni  problemi (kao korupcija ili dosljedna primjena zakona) nisu rješavali na kvalitetan način. Hrvatska kao relativno mala i otvorena ekonomija koja ima najveći dio svoje vanjskotrgovinske razmjene sa zemljama članicama, je ionako uvelike upućena na EU, a u kontekstu globalizacije su vrlo rijetki, ako ih uopće ima, oni koji mogu ostati zatvoreni, i izvan tog procesa. Globalizacija se događa, htjeli mi to ili ne, a Europska unija je njezin uljuđeni oblik i za Hrvatsku je u ovom trenutku bolje da je dio te zajednice, nego da ostaje izvan nje.

Mnogi obični ljudi očekuju promjene nabolje koje im treba donijeti europska zajednica naroda, međutim, koliko je realno to očekivati?

U vremenima krize normalno je da ljudi očekuju promjene nabolje. Nije realno očekivanje da se velike promjene dogode preko noći, pogotovu stoga što kriza nije samo u nas, nego je ona prisutna i u nizu drugih zemalja. Ulazimo u EU u vremenu kada zbog krize svjetskih razmjera sve članice EU-a nastoje konsolidirati svoje ekonomije i svoje financije, a taj posao moramo odraditi i mi u našoj kući. Naše članstvo u EU otvara mogućnosti, a o nama, i posebice onima koji upravljaju zemljom, i pri tome mislim na sve razine od nacionalne do lokalne, ovisi koliko će se potencijala pretvoriti u konkretne dobitke. Ako u tomu budemo uspješni, ljudi će osjetiti učinak tih promjena nabolje, i to dosta brzo.

Kako će se pristupanje RH odraziti na Katoličku crkvu?

Najprominentniji utemelji EU-a bili su osvjedočeni katolici, kao npr. francuski državnik Robert Schuman ili talijanski Alcide de Gasperi ili, pak, njemački Konrad Adenauer, a sama ideja europskog zajedništva počiva na nekim načelima koja su bliska katoličanstvu (solidarnost, univerzalnost, supsidijarnost, itd.). Neke od država koje su od početaka u EU-u, kao Italija, pa kasnije Irska, Španjolska, Poljska itd., imale jaku Katoličku crkvu, i dalje ju imaju, stoga ne očekujem da će se činjenicom samoga članstva bilo što promijeniti. Drugo je pitanje koliko neki drugi procesi, kao što su globalizacija i brzi napredak tehnologije i znanosti, bez odgovarajućih promjena u samome društvu, postavljaju nove izazove na koje Katolička crkva mora naći odgovore.

Hrvati u BiH su možda malo zbunjeni. Kako će se na bosanskohercegovačke Hrvate (ali i ostale građane BiH) odraziti ulazak RH u EU?

Hrvatska je kao članica EU-a morala uvesti sličan režim za prelazak granice kakav EU članice imaju prema  zemljama nečlanicama. U nekim slučajevima to je značilo uvođenje viza, što za BiH u načelu nije slučaj, osim za posebne slučajeve. Hrvatska i Bosna i Hercegovina su potpisale sporazum koji regulira pitanja kao što su prelazak granice i sl. Hrvati u BiH imaju pravo na dvojno državljanstvo. Ako to pravo koriste, odnosno ako su hrvatski državljani, za njih se ništa bitno neće promijeniti vezano uz prelazak hrvatske granice, dapače oni će moći koristiti pogodnosti koje proistječu iz članstva u EU-u. Drugi građani BiH koji imaju biometrijske putovnice također ne bi trebali imati problema, ali će kontrola na granicama zbog primjene strožih (schengenskih) pravila biti jača. Ostali građani BiH koji imaju stariju generaciju putovnica, moraju imati vizu. Osim režima na granici za osobe, strože će se kontrolirati i robe koje prelaze granicu, a s obzirom da je Hrvatska izašla iz CEFTA-e,  neki će proizvodi poskupjeti zbog uvedenih ili povećanih carina.

S druge strane, Hrvatska će kao članica EU-a biti u boljoj poziciji pomoći BiH na različite načine da lakše i brže prođe proces priprema za članstvo kada se taj proces pokrene. Uz to, sredstva koja postoje na raspolaganju za prekograničnu suradnju će biti značajnija nego do sada i od toga će koristi imati ljudi s obiju strana granice.

Građani BiH većinom podržavaju proces EU-a, ali ne znaju mnogo o tomu, čak ni kada je RH postala članicom EU-a. Što je glavni razlog nerazumijevanja procesa približavanja Europskoj uniji?

U tomu građani BiH nisu ništa drukčiji nego što su u istoj fazi procesa bili, primjerice, Hrvati, Poljaci, Slovaci i drugi. Kada je taj proces na početku, uobičajeno je da postoji velika potpora, ali vrlo malo znanja o tomu što taj posao zahtijeva i što zaista u konačnici donosi. To je stoga što je taj proces vrlo složen i zadire u brojna područja, te počesto, ne samo da ga ne razumiju obični građani, nego o njegovoj kompleksnosti i zahtjevima ne znaju ni mnogi kojima bi posao bio da to bolje znaju. Uz to, kada je cilj (ulazak u EU) predaleko, ne postoji ni veliki interes od strane medija da se tom temom bave, osim ako se ne radi o nekoj trenutno politički za državu relevantnoj temi. To će se promijeniti kada proces pristupanja u BiH započne jer će se onda mediji po prirodi stvari zainteresirati temom EU-a, a informiranjem i edukacijom o EU-u počet će se ozbiljnije baviti i državne institucije, i političari, te na kraju, iako ne jedino, to će sustavnije raditi i predstavnici Europske unije u BiH.

Nasuprot podršci službenog Bruxellesa, određeni europski političari iznose podatke kako podrška europske javnosti za proširenje EU-a nikada nije bila manja. Koliko se taj stav može odraziti na proces proširenja u slučaju BiH. Vidite li BiH u EU-u i kada?

Na svečanost pristupanja RH u EU došla su tri čelna čovjeka EU-a – predsjednik Europskoga vijeća Herman van Rompey, predsjednik Europskoga parlamenta Martin Schulz te predsjednik Europske komisije Jose Manuel Barroso. To je vrlo rječita potpora triju glavnih europskih institucija procesu proširenja, i poruka ostalim zemljama u regiji koje žele postati članicama EU-a. Što se tiče država članica EU-a, u njima je potpora proširenju različito percipirana – od potpore do rezerviranosti i protivljenja. Međutim, i tamo gdje postoji tzv. „zamor proširenjem“, on nije rezultat samo negativne percepcije nekih novih članica koje očigledno nisu najspremnije ušle u EU, nego isto tako je to reakcija na krizu u kojoj su ljudi, pa i države, skloni zatvaranju kako bi zaštitili svoja radna mjesta, itd. Mislim da se na te stavove može utjecati prvenstveno pozitivnim promjenama na gospodarskom planu, odnosno gospodarskim rastom, ali i pozitivnijim stavom domaćih političara o tom pitanju.

Proširenje kao jedan od najuspješnijih projekata EU-a sigurno ide dalje, ali uvjeti postaju složeniji, što je Hrvatska vrlo dobro iskusila na svojemu primjeru. Mislim da jednako težak put očekuje i zemlje koje slijede u pregovorima (Crna Gora, Srbija, itd.).

Kada je u pitanju BiH, preduvjet sine qua non ozbiljnog razmatranja početka procesa je unutarnja politička konsolidacija jer posao je dovoljno težak i kada država nema bremenitih neriješenih unutarnjih pitanja, stoga, niti će EU dati zeleno svjetlo za početak pregovora, a niti bi to bilo dobro za BiH da krene u taj zahtjevan posao bez da na unutarnjem planu osigura potrebni konsenzus oko svih reformi koje treba donijeti i provoditi na tom putu. Po mojemu mišljenju, u ovom trenutku je loptica više u bosanskohercegovačkom terenu, i domaći političari moraju stvoriti preduvjete (a to je prije svega stabilnost i funkcionalnost institucija) da se s europske strane može donijeti odluka o početku pregovora. Za ovo potonje zasigurno treba i politički lobirati, ali tek kada se odradi domaća zadaća kod kuće. Jer i sami pregovori s Europskom unijom su, prije svega i ponajviše, pregovori kod kuće, a tek potom i u bitno manjoj mjeri su to pregovori s Europskom komisijom i državama članicama EU-a! Ovo je nama bio najkorisniji savjet koji smo svojedobno dobili od slovenskog glavnog pregovarača, a danas povjerenika u EK Janeza Potočnika. S obzirom da je BiH na početku tog puta, vrlo je nezahvalno prognozirati kada bi mogla postati članicom. Mi smo u Hrvatskoj bili vrlo optimistični kada smo započeli proces i vjerovali smo da možemo postati članicom već 2007. godine, a postali smo članicom tek sada! Kada pregovori otpočnu s BiH, oni će sigurno trajati jednako dugo (šest i pol godina), ako ne i duže od naših, a pri zadavanju ciljeva glede ulaska u punopravno članstvo, treba napraviti ravnotežu između ambicija i realnosti.

Osobno sam veliki zagovornik proširenja jer vjerujem da je za našu regiju jedini dugoročni jamac mira, a time i prosperiteta, članstvo svih država u okruženju u EU-u. A time će se ispuniti i vizija onih koji su stoljećima sanjali Europu mira, od Saint Simonea, Immanuela Kanta, Aristida Brianda, Roberta Schumana i brojnih drugih. Mi imamo povijesnu priliku taj san učiniti stvarnim, i mislim da tu priliku ne smijemo propustiti!