Najvažnije je djelima živjeti našu katoličku vjeru bez obzira gdje se nalazite

Svjetski dan misija, koji se ove godine slavi 21. listopada, ima posebno značenje. Pedeseta obljetnica koncilskog dekreta Ad gentes, otvorenje Godine vjere i održavanje Biskupske sinode u Rimu na temu nove evangelizacije, još jednom potvrđuju uvijek prisutnu spremnost Katoličke crkve i žar za djelovanjem u misijama kako bi poruka evanđelja došla do najzabačenijih kutova svijeta.  

Nisu samo svećenici, časne sestre i redovnici oni koji idu u misije. Njima se, pogotovo u posljednje vrijeme, priključuje sve više običnih ljudi, vjernika laika. Jedna od takvih koja je odlučila poći u Afriku, točnije u Ugandu, jest Lucia Muchova. Mlada Slovakinja, koja govori pet jezika, srednju školu i fakultet završila je u Engleskoj i SAD-u. Umorivši se od zapadnog načina razmišljanja, a sa željom da djeluje među siromašnima i potrebitima u Africi, odlučila je krenuti u Ugandu. S njom smo razgovarali o misijama, životu u Africi, ali i tome kako ona vidi BiH.   

Na početku, možete li nam reći nešto o tome odakle uopće ideja za odlazak u misije?

Mogu reći da je ta ideja uvijek bila u meni. Uvijek sam osjećala poziv. Afrika me oduvijek privlačila. Što sam više saznavala o tom kontinentu i ljudima, sve me više fascinirala. Imala sam čast biti u kontaktu s franjevcima u Slovačkoj te sam se putem njih bavila humanitarnim radom s beskućnicima u Bratislavi. Zajedno smo pomagali ljudima koji su bili siromašni i zapostavljeni. Odatle se rodila ideja za odlazak u afričku misiju.

Kako su vaši bližnji reagirali na ideju o odlasku u Afriku?  

Bilu su vrlo zabrinuti, što je razumljivo. Ipak, pokušavala sam ih umiriti i uvjeriti u dobru sigurnosnu i zdravstvenu situaciju. Nisam ništa krila od njih jer sam znala da će se manje brinuti ako o Ugandi saznaju više. Velika je razlika između samostalnog odlaska u Afriku ili s jednim katoličkim Redom koji je više godina prisutan u toj zemlji. Naime, mjesnoj zajednici je bilo poznato humanitarno djelovanje tog Reda te je on bio prihvaćen i dobrodošao. Na taj način sam umirila svoje roditelje. Objasnila sam im da misija u koju idem nije strana mjesnom stanovništvu te da ne postoji opasnost za one koji dolaze iz drugih zemalja kako bi radili s njima. Franjevci su dolje desetljećima i veoma su poznati po svom radu. Zbog toga je odlazak u Afriku na uređene misije te zajedno s pripadnicima poznatog katoličkog Reda smirio moje roditelje. Ipak, nije ih potpuno oslobodio brige.

Prije odlaska iz Europe u Afriku morali ste proći obuku i zdravstvene preglede. Možete li nam reći nešto više o tome?

Osnovna stvar je dobiti injekcije za imunizaciju protiv bolesti koje haraju Afrikom. To je lakši dio priprema odlaska jer imunizacija dugo traje pa se ljudi često vraćaju i više puta u Afriku te ne moraju ponovno prolaziti iste tretmane. U nekim slučajevima te vakcine bile su skupe, no unatoč tomu, dobro ih je primiti jer ne predstavljaju neku veliku prepreku.

Kada je riječ o pripremama, nisam imala nikakvu obuku koja se posebno odnosila na Ugandu, ali sam bila u kontaktu sa sestrama u misiji u koju idem. Na osobnoj razini pripremala sam se za odlazak tamo razgovarajući s ljudima koji su već na terenu.

Osjećam da je to veliki korak za mene koji će biti vrlo izazovan te smatram da će otvoriti vrata za ponovni odlazak gdje budem potrebna. Kada je riječ o mjesnom jeziku, nadam se da ću naučiti svahili, u Europi sam naučila: engleski, njemački i portugalski te češki koji je sličan slovačkom pa se nadam da ću moći savladati barem osnove svahilija.

Kada biste se susreli s nekim tko ne zna što su misije, kako biste mu objasnili što su one i koji je njihov cilj?

Najvažnije je djelima živjeti našu katoličku vjeru bez obzira gdje se nalazite. U misijama se obavlja mnogo poslova koji su za dobrobit mjesne zajednice: pomoć u infrastrukturi, hrani, treninzi i podučavanje ljudi, ali također i duhovno usmjeravanje. Nužno je živjeti ljubav za koju smo pozvani među ljudima koji obitavaju u različitim životnim situacijama. To je odgovor koji je vrlo jednostavan, više jednostavniji nego što ljudi misle. Misije su dobar primjer življenja vjere.     

Jeste li sami izabrali mjesto u koje ćete ići u misije ili su Vam ukazali gdje ste u Africi potrebni te što biste učinili da ste, primjerice, željeli ići u Kamerun, a ne u Ugandu?

Kontaktirala sam sestre franjevke i pitala ih postoji li mjesto u koje mogu pomoći. One su odgovorile pozitivno spomenuvši Ugandu. Također, one djeluju skoro po cijeloj Africi, a nisam sigurna imaju li misija i izvan Afrike. Bila sam potpuno spremna prihvatiti svaki odgovor o mjestu misije u Africi. Da su me poslali u neko drugo mjesto u Africi, kao što ste rekli – Kamerun, raspitala bih se o kojem je području riječ jer ne govorim toliko dobro francuski kao engleski. Kada jezik ne bi bio problem, onda bih naučila francuski za nekoliko mjeseci i pošla dolje. S moje točke gledišta, lokacija ne bi bila problem ako sam potrebna na određenom mjestu.

Dakle, već ste stupili u kontakt sa svećenicima i časnim sestrama misije u kojoj ćete djelovati?

U stalnom sam kontaktu sa sestrama s kojima idem dolje. Također, u kontaktu s članovima Reda svetog križa koji je relativno mali red iz Francuske. Moj prijatelj je svećenik te mi je on predstavio taj Red koji djeluje baš u Ugandi. Iz komunikacije s njima otprilike znam kakvo je stanje na terenu.

Kako Vi kao volonterka možete pomoći misiji u konkretnoj situaciji ili problemu? Primjerice, mjesno stanovništvo treba određenu pomoć u vidu medicinskih potrepština?

Još uvijek ne znam s kakvim ću se problemima suočavati, ali zasigurno bih, nakon upoznavanja cjelokupne misije i područja djelovanja, sve potrebite znala uputiti na pravu adresu. U slučaju manjeg zdravstvenog problema svaka misija ima svoje mehanizme za sprečavanje širenja bolesti, međutim, u slučaju izbijanja veće zaraze misija ima resurse za transport oboljelih u glavni grad Kampalu, gdje postoje prave bolnice. Medicinski centar u misiji u koju idem je izrazito dobro napravljen i nije uopće malen, a sa mnom će uvijek biti sestre, dvije Irkinje i jedna Tanzanijka koje su mnogo dulje od mene u Ugandi. Zbog toga ne vjerujem da će biti velikih problema koje ću morati rješavati samostalno. Sestre su više puta bile u misijama i znaju se nositi s problemima. Budući da imam vozačku dozvolu i taj dio pomoći mjesnom stanovništvu ponudit ću ako zatreba. Mnogo ljudi ne zna, ali afričke zemlje su dobro pokrivene signalima za mobitele tako da je slanje po pomoć sada mnogo lakše i brže nego prije. Tamo je veoma popularno mobilno bankarstvo i dosta ljudi transakcije obavlja putem mobitela. U misiji, kamo idem, postoje: crkva, samostan, svećenik, pomoćno osoblje… Mislim da neće biti problema. Čula sam da tamo hrana može biti vrlo ukusna kada se čovjek navikne. U ishrani koriste mnogo riže, bobičastih biljaka kao što je grah te piletinu. 

Što biste poručili drugima koji žele slijediti Vaš put?

Pitanje je želite li iskusiti život u njegovim raznim varijacijama. Ja sam posljednjih šest godina provela na zapadu u Engleskoj i SAD-u koje su veoma materijalističke kulture. Pomislila sam da želim pobjeći negdje gdje materijalizam nije mnogo prisutan, tamo gdje su brige o drugim stvarima koje su važnije. Nadam se da ću u Africi pronaći kulturu koja više pozornosti pridaje odnosima među ljudima, a ne materijalizmu. To bih poručila onima koji žele ići u misije jer se u njima ljudi stvarno fokusiraju na stvari koje su zaista bitne i cijene ono što imaju.

U Bosni i Hercegovini boravite određene vrijeme. Što mislite o Bosni? Jeste li upoznali katolike u BiH te, što mislite, jesu li oni zadovoljni svojim životom?

Moja prva impresija ovog grada je bila kako Sarajevo izgleda kao Bratislava prije 15 godina. Naravno, u Slovačkoj nema ratnih rana, ali se mogu vidjeti slični procesi, prelaska iz jednog sustava u drugi te pristupanje EU. U Bosnu nisam došla kao što ću otići u afričku misiju. Ovdje sam susrela zaista divne ljude, a u crkvama sam upoznala katolike. Saznala sam da su ljudi ovdje prošli kroz mnoštvo patnji. To se može vidjeti pogotovo kod ljudi koji su izgubili svu nadu. Oni se vrte u krug, s pesimističnim idejama i mislima, ne idući nigdje. Ne vide ništa pozitivno u budućnosti i očekuju samo najgore. Negativni krug se mora prekinuti jer nigdje ne vodi. Konstantno misliti na negativan način i izgubiti nadu u osnovi znači odustati i od pokušaja. Ovo se posebno odnosi na mlade koji imaju toliko toga proživjeti. Ipak, mi smo pozvani da budemo u sadašnjosti. Samo u sadašnjosti možemo djelovati. Sadašnjost je ono što jedino možemo promijeniti. Posebno kao katolici pozvani smo živjeti ovaj trenutak te ga živjeti kao da je posljednji. Također, kao katolici smo pozvani nikad ne izgubiti nadu. Znamo da je Bog na kraju svega i nismo sami. Isus je rekao da je uvijek s nama i to ne smijemo zaboraviti, iako je situacija često teška.