Koliko je ljudi prolazilo ovim krajem, koliko li je sunca bilo i kiše lilo nad Maglajem?

Neki će ljudi reći da svako mjesto, grad pa i država i kontinent imaju svoje jedinstvene mirise. Oni mogu biti prirodni ili nastati ljudskim djelovanjem. Mnogi se ne primijete jer su ljudi naviknuli na njih dok su drugi itekako zamjetni. Jedan od takvih ekstremnih primjera gradova koji imaju jedinstven miris jest Maglaj.  

Vozači koji idu jednom od najprometnijih prometnica u BiH Bosanski Brod – Sarajevo - Mostar, popularni M-17, nerijetko su iznenađeni vrlo neugodnim mirisom koji ih zapuhne dok prolaze kroz Maglaj pa se s razlogom odmah zanimaju: „Što je to?“ U šali će pitati: „Kisele li sve Maglajlije istovremeno kupus?“ Oni ozbiljniji će reći da je dobro što se osjeti taj miris jer je to znak da radi Natron. No, ovaj grad nije samo poznat po toj tvornici papira, u njemu se i nalaze tvrđava te prvo svetište Crkve u Hrvata posvećeno sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću.

Općina Maglaj je danas jedna od 12 općina Zeničko-dobojskog kantona. Grad Maglaj je smješten uz rijeku Bosnu 125 km sjeverno od Sarajeva i kroz njega, osim magistralne ceste M-17, prolazi pruga Ploče – Sarajevo – Doboj - Bosanski Šamac. Na prostoru maglajske općine do 1991. živjele su oko 43.000 stanovnika. Tijekom posljednjeg rata taj kraj je pretrpio ogromna razaranja, ali danas ponovno postaje ono što je nekoć bio: mjesto u kojem domaći ljudi rado žive i tu ostaju, u koje rado dolaze turisti, investitori, poslovni ljudi, kulturni radnici...

„Grad magle“ - jedan od najstarijih gradova u BiH

Gledajući u povijesne knjige može se zaključiti kako je Maglaj jedan od najstarijih gradova u BiH koji je i danas naseljen. Vrijeme njegova stvaranja može se samo naslućivati jer su točni tragovi iščezli. U povelji kralja Sigismunda grad Maglaj se prvi put spominje 18. rujna 1408. rečenicom „sub castro nostro Maglay“ – „pod našim gradom Maglajom“. Iako ima spomena o Maglaju desetcima godina prije, to je službeni zabilježeni datum kad se može tvrditi da je postojao grad.

Je li tada postojala crkva u njemu, može se samo nagađati. Možda je grad pripadao starodrevnoj župi Usora ili samostanu u Vranduku. O tome se može raspravljati jer nema točnih podataka kao u slučaju iz 1623. kada se u jednom izvješću navodi kako Maglaj pripada samostanu u Kreševu. Također se donosi podatak o 400 krizmanih osoba u gradu i okolici.

Kako je Maglaj dobio ime, također ostaje nepoznanica. Prema nekim teorijama grad, odnosno tvrđava, ranije se zvao Stražba, ali kako je mjesto bilo često u gustoj magli koja se tu zadržavala, nazvan je sadašnji imenom.

Službeni osnutak župe

U 17. stoljeću se može naći još dosta pisanih spomena postojanja katolika u Maglaju. Poslije prodora Eugena Savojskog u Bosnu 1697. katolička zajednica u ovom gradu se gubi iz pisanih tragova. To je posljedica povlačenja katoličkog življa s vojvodom Eugenom zbog straha od osvete.

Skoro 300 godina maglajski katolici pripadaju teritorijalno okolnim župama ili samostanima.

Dolaskom Austro-Ugarske jedna vojna baraka službeno postaje mjestom bogoslužja u Maglaju, a nju 1919. mijenja zidana crkva posvećena sv. Anti Padovanskom. Ta crkva je bila filijala župe Radunice oko koje su se okupljali katolici, domicilno stanovništvo, ali i oni doseljeni „trbuhom za kruhom“.

Zanimalo nas je kako danas žive tamošnji Hrvati, stoga smo o osnutku župe, današnjem životu maglajskih katolika te svetištu sv. Leopolda Mandića razgovarali sa župnikom vlč. Jakovom Filipovićem.

On nam je rekao da je župa Maglaj službeno osnovana 1970. U jesen 1976. srušena je stara i već dotrajala crkva sv. Ante, a gradnja nove započinje sljedeće godine na proljeće. Dvije godine kasnije, 17. lipnja 1979., pred veličanstvenim mnoštvom vjernika svečano je otvoreno svetište koje je blagoslovio pokojni nadbiskup Marko Jozinović.

Bila je to prva crkva u Hrvata koja je podignuta u čast hrvatskom blaženiku i svecu iz, bokokotorskog Zaljeva svetaca, sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću.

Godine 1980. uređen je trg oko svetišta te Leopoldov vrt iza župnog ureda. Graditelj crkve i svetišta bio je vlč. Anto Baković, veoma poduzetni svećenik koji je za to doba napravio izvrstan posao te uveo neke od, do tada nepojmljivih, izvedbi, npr. podno grijanje u crkvi.

Vjerski život u svetištu

Maglajska župa je prije rata imala oko 1.200 vjernika, a danas taj broj iznosi oko 620 duša u dvjestotinjak obitelji. Pripadaju joj naselja: Komšići, Liješnica, Novakovići, Tomići, Fojnica, dio Čustog Brda te sam grad Maglaj u kojem ima 70-ak Hrvata katolika. Župa ima pet grobalja od koji je jedno u samom gradu. Prema riječima vlč. Jakova, realnija prijeratna brojka župljana bi bila oko 1.000 jer je dio kuća iz naselja koja su pripala župi Maglaj ostao u teritoriju okolnih župa.

 „Župa živi standardno. Uhodani ritam srijeda i nedjelja. Srijedom imamo zavjetne mise koje idu još od Bakovićeva vremena. U 11 sati imamo misu s propovijedi na koju dolaze hodočasnici iz Žepačkog i Usorskog dekanata. Nikad se ne može predvidjeti tko će doći na misu, ali uvijek se vide novi hodočasnici te bude oko 120 ljudi. Uglavnom su na misi srijedom ljudi 'sa strane', hodočasnici i prolaznici kroz grad. Međutim, imamo i ljude koji non-stop dolaze. Prije sv. mise uvijek je prigoda za sv. ispovijed u sobici koja je kopija Leopoldove ispovjedaonice iz Padove. Ispovijedi su lijepe, nestandardne... Valjda ljudi dođu s tom nakanom i uz ambijent ispovijedi budu dobre. Poslije mise organiziramo molitvu sv. Leopoldu. To je standardni oblik pobožnosti kojeg imamo u župi“, rekao je vlč. Jakov napominjući da je mnogim hodočasnicima koji prolaze kroz Maglaj zavjetna misa ili prekasno ili prerano tako da dođu samo oni koji ciljano žele slaviti sv. misu u svetištu sv. Leopolda.

Česti su hodočasnici iz: Slavonskog Broda, Osijeka i Zagreba. Župnik je primijetio da su češći hodočasnici iz Hrvatske nego iz Vrhbosanske nadbiskupije. Zašto je to tako, ne zna.

Možda je zbog blizine, pomislili smo: što je na dohvat ruke, nije tako privlačno.

Prema riječima vlč. Jakova, župa nije „staračka“, iako je prirodni prirast negativan.

„Imamo mladih obitelji, dvadesetak studenata te srednjoškolaca. Posljednji put smo imali 16 krizmanika. Župa je vitalna i potpuno uravnotežena kada je riječ o omjeru starih i mladih. U župi djelujemo časna sestra Marija, moja rođena sestra, Služavka Malog Isusa i ja. U nedostatku sestara ona je priključena zajednici u Doboju, ali je ovdje ostala gdje ima svoju kuću i pomaže u pastoralnim aktivnostima. Školski vjeronauk održavaju vjeroučitelji u dvije filijalne škole, a župni vjeronauk svećenik i to nedjeljom“, rekao je župnik Filipović.

Župa ima mješoviti zbor koji probe održava jednom tjedno zbog ekonomičnosti susreta. Veliki problem, kako kaže župnik, jest odvojenost sela od crkve koja je u gradu. Zbog toga dosta akcija ne može biti provedeno na vrijeme jer je mnogima prijevoz skup.

Crkva jedina zastupa Hrvate u Maglaju

Prema župnikovim riječima, nema problema s većinskim muslimanskim stanovništvom. Muslimani poštuju maglajskog župnika i svetište, a katolici u gradu nemaju nekih velikih problema.

„Hrvatske stranke nemaju ureda u Maglaju. Sve od hrvatskoga što postoji u Maglaju jest župa. Ovdje ni HKD Napredak nema podružnicu. HDZ ima podružnicu za Maglaj, ali u Novom Šeheru. Kažu kako im je bilo skupo iznajmljivati prostor za ured u Maglaju. Nije im bilo skupo nego nemaju interesa. Čak i aktivnosti u kojima možemo utjecati da bude bolje Hrvatima katolicima u Maglaju, mi ne poduzimamo. Ne znamo se nametnuti kako bi ljudi vidjeli da smo tu. Kroz zastavu hrvatskog naroda mogli smo pokazati da smo u Maglaju. Nitko je ne bi dirao i ljudi bi se navikli da ovdje ima Hrvata, kao što mi, kad ulazimo u RS, vidimo zastave i dobrodošlice u taj dio države. U početku nam je to paralo oči, a sad je to normalno. Još jedan problem je što hrvatske tvrtke koje otvore ispostave u Maglaju uopće ne zapošljavaju Hrvate“, napominje župnik i ističe da hrvatska politika nema stava prema Bosni pa tako ni Maglaju.

Socijalna slika župe

Župa Maglaj ima dva sjemeništarca u trećem razredu u Travniku te jednog živućeg svećenika koji djeluje u Dalmaciji.

Socijalna slika župe Maglaj nije tako loša. Siromaštvo postoji kao i u svakoj drugoj župi u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, ali narod previše ne kuka. Župnik smatra kako je zaista zanimljivo što se narod nije pretvorio u „kukače“.

„U drugim sredinama, gdje god se nađeš i sjedneš popričati, ljudi kukaju. Ovdje nemam dojam da je ovladao pesimizam. Iskreno, nemam pojma kako vežu kraj s krajem budući da su im male plaće i mirovine. Skromnije žive nego Hrvati u drugim krajevima. Imam nekoliko samaca kojima je potrebna pomoć. Oni su registrirani i njima pomažemo po potrebi. Nemamo klasični Caritas koji dijeli pomoć nego se pokušavamo brinuti za njih. Ciljano tražimo pomoć za one kojima je nužna, pomognemo ih i obiđemo“, rekao nam je čuvar maglajskog svetišta komentirajući socijalnu sliku svoje župe.

Svetište s kopijom sobice-ispovjedaonice sv. Leopolda

Nakon razgovora o župi i njezinim vjernicima otišli smo se pomoliti sv. Leopoldu. Njegovo svetište u Maglaju proteže se na dvije etaže u crkvi neobična pravokutnog oblika iznad čijeg jednog kuta se izdiže zvonik sa satom i trima zvonima posvećenima: sv. Leopoldu, bl. Katarini Kosači i sv. Nikoli.

Zdanje se ističe s 24 prozora visine deset metara koji se pružaju od podnožja gotovo do vrha crkve. Njihov autor je bio Josip Botteri.

Kipar Marko Ostoja autor je veličanstvenog reljefa koji prikazuje sv. Leopolda Mandića na pročelju crkvenog portala s likovima četiriju anđela čuvara. Krstionica svetišta izvedena je od bračkog kamena, a predstavlja kopiju krstionice hrvatskog kneza Višeslava s prijelaza osmog u deveto stoljeće.

Ispovjedaonica je zaista posebna. Nalazi se u tornju i prema svim pojedinostima, dimenzijama i klecalom kopija je sobice-ispovjedaonice u samostanu sv. Križa u Padovi gdje je sv. Leopold proveo gotovo 40 godina. „Padovanska“ ispovjedaonica je čudom ostala čitava prigodom razaranja samostana tijekom II. svjetskog rata pa je lako izvršena rekonstrukcija za maglajsko svetište. U njoj se također može vidjeti spomen-knjiga u koju se upisuju hodočasnici i putnici namjernici.

Vrijedno je istaknuti da se u maglajskom svetištu nalaze i najznačajnije relikvije sv. Leopolda Mandića izvan Padove – dio kostiju desne ruke sveca, ruke kojom je blagoslivljao.

Još jedna od zanimljivosti u svetištu jest i slika Gospe Bosanske koja pod svojim plaštem štiti predstavnike sva tri naroda u BiH. Umjetničko djelo reprezentira činjenicu da se Gospi u Maglaju mole i muslimani i pravoslavni.

Kako se pobožnost sv. Leopoldu širila, tako se i broj vjernika hodočasnika povećavao. Rat je, nažalost, u jednom trenutku usporio taj trend te oštetio svetište duhovno i materijalno. Danas se uglavnom sve vraća na predratno stanje i kontinuitet i ritam života u svetištu su stabilni, s trendom rasta broja hodočasnika. Kako smo zaključili boravkom u ovoj župi, prostor kojim raspolaže svetište uglavnom za sada zadovoljava potrebe hodočasničkog puka. Lokalne vlasti su relativno dobro, prometnim znakovima, istaknule postojanje svetišta s uputama za one koji prvi put dolaze te su preimenovale jednu od glavnih ulica kojima se dolazi do svetišta u ulicu Bl. Ivana Pavla II. 

Ako ikada srijedom budete prolazili kroz Maglaj, zadržite se na slavlju zavjetne sv. mise i pomolite se ovome hrvatskome svecu.

Nizak čovjek - velik svetac

Kapucin, ispovjednik, svetac - Leopold Bogdan Mandić rođen je kao 12. dijete u obitelji Petra Mandića i Dragice rođ. Carević 12. svibnja 1866. u gradu što je na ulazu u Zaljev hrvatskih svetaca, Boku Kotorsku, podigao u XIV. stoljeću bosanski kralj Tvrtko I. Predci sv. Bogdana starinom su potjecali iz Bosne. Promatrajući nesebično djelovanje kapucina u svom rodnom gradu, koje su cijenili i tražili ne samo katolici već i pravoslavci, odlučio je sa 16 godina ući u taj Red. Kako je kapucinski samostan u tom gradiću u ono doba pripadao Venecijskoj provinciji, Bogdan je pošao u sjemenište u Udine, obukao redovničko odijelo u Bassanu i nazvao se fra Leopold. Nakon završenog studija ređen je za svećenika 1890. Bio je iznimno malen rastom, krhka stasa te je imao govornih teškoća. Bio je poglavar samostana u Zadru, a neko je vrijeme proveo u Rijeci i Kopru. Nekoliko je godina bio odgojitelje studenata filozofije, predavač patrologije, a jednom tjedno odlazio je iz Padove u Veneciju i tu je mlade kapucine učio hrvatskom jeziku koji će im trebati u pastoralnom radu među hrvatskim vjernicima.

Svi ga pamte kao neumornog ispovjednika. U jeku Drugog svjetskog rata 30. srpnja 1942. preselio se u vječnost, nakon 40 godina svoje “ispovjedničke Kalvarije”. Postupak za proglašenje blaženim započeo je već 1946. Blaženim ga je 1976. proglasio papa Pavao VI., a svetim bl. Ivan Pavao II. 1983. Grob mu se nalazi u Padovi.

Što je maglajski Natron?

Maglajska tvornica Natron, ili kako su je zvali Natronka, osnovana je kao mala tvornica 1956. Već na početku njezina postojanja u tvornici su korištene najsuvremenije proizvodne metode usporedive s onima vodećih svjetskih tvrtki tog područja djelovanja. Natron je bio najveći proizvođač natron-papira i ambalaže na Balkanu i jedan od najvećih proizvođača u Europi. Privatiziran je 2005. kada su turski investitori promijenili ime tvrtke u Natron – Hayat. Do sada je u tu kompaniju uloženo 120 milijuna maraka. U Natron-Hayatu se godišnje proizvede: 12.500 tona celuloze, 55.000 tona papira i 22.000 tona kartona.