četvrtak, 3. studenoga 2011.

Sto godina života

Ovo je moj prvi samostalni rad na tekstu. Iako sam sam obavio većinu posla nisam dobio potpune zasluge. Ovako, s velike vremenske distance tekst i nije nešto posebno, ali za jedan početak je sasvim solidno. Tekst sam uzeo iz PDF-a pa su moguce određene greške prilikom transfera...

Sto godina života

Na svetkovinu Krista Kralja, župa Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu proslavila je svoju stotu obljetnicu. Ne treba ni napo­minjati važnost loga događaja za ovu župnu zajednicu, pogotovo kada se uzmu u obzir događanja u dvadesetom stoljeću. U stoljeću koje je obilježeno i ratom i mirom, i padovima i rastom. I u takvim okolnostima vjernici župe Presvetog Trojstva su kroz to vrijeme stajali uspravno, čuvajući temelje vjere ne gubeći nadu u bolju i pravedniju budućnost. Sam događaj proslavljen je sv. misom koju je predvodio uzoriti kardinal Vinko Puljić uz koncelebraciju velikog broja svećenika i nazo­čnosti   mnogobrojnih   vjernika.
Župnik Dominko Bilić istaknuo je u svom pozdravu da je "ovo mjesto uis­tinu sveto mjesto i sveto tlo. Sveto mjesto i sveto tlo jer je u ovoj crkvi, kroz sto godina postoj­anja, slavljeno 36400 misa. Jer je na ovom svetom tlu obavljeno 10030 krštenja   i   sklopljene 2893 ženidbe. I, uistinu je ovo mjesto posvećeno i vjerom i nadom i ljubavlju."



Obljetnica kao zahvala, obnova i prepoznavanje

"Proslava obljetnice jedne župe jest svečan i slavan trenutak. Trenutak kada trebamo zahvaliti Gospodinu za sto godina postojanja, a zahvaliti danas znači sebe prepoznati i prisjetiti se što sam i tko sam? Prepoznati se kao dijete Božje, prepoznati se kao dio župne zajednice i dio hrvatskog naroda. Zahvalili Gospodinu što je kroz sto godina bilo svećenika koji su župnu zajednicu okupljali i hranili Božjom Riječju. Zahvaliti Gospodinu za naše korijene i naše pretke koji su nam ugradili osjećaj pripadnosti hrvatskom narodu i katoličkoj vjeri. Možda su ti osjećaji ratom i drugim prilikama narušeni te je pred nama vrijeme ko)e traži i zahtijeva obnovu. Kao što je crkva izvana i iznutra obnovljena, tako se i mi trebamo upravo   tom   Božjom   riječju obnavljati. Obnova nam je i te kako potrebna a ona može doći iz obitelji. Obitelji se trebaju pouzdavati u Boga i na tome graditi temelj i biti škola vjere, škola ljudskosti i škola molitve onima koji će sutra izgrađivati župnu zajednicu." Bile su riječi kardinala Vinka Puljića u propovijedi.

Početak izgradnje crkve

Zamisao o gradnji crkve prvi je iznio nadbiskup Josip Stadler krajem 19. stoljeća. U svojoj korizmenoj poslanici početkom 1899. godine je rekao da će gradnja crkve Presvetog Trojstva biti najbolji vanjski znak ljubavi prema Trojedinome Bogu. Nadbiskup Stadler je izabrao Novo Sarajevo za gradnju crkve zbog širenja grada i pristizanja novih vjernika koje je trebalo vjerski zbrinuti. Župa Presvetog Trojstva je formalno osnovana 24. kolovoza 1902. dekretom kojim je župnik iz Goražda, Antun Alaupović,   imenovan   upraviteljem novoosnovane župe. Zbog raznih administrativnih problema i nedostatka financija čekalo se tri godine na početak gradnje župne crkve. Konačno 1905. godine arhitekt Josip Vancaš ie napravio nacrt crkve. Nije prošlo ni pola godine a crkva je već imala krov i uzdignuti toranj. Nakon Prvog svjetskog rata u župi se bilježi blagi porast broja župljana. Nakon Drugog svjetskog rata vlast nije bila naklonjena onome stoje katoličko i hrvatsko. Zato su se katoličke vjerske aktivnosti svele i odvijale samo unutar crkve, a mnogi svećenici su radi svoga rada zatvarani. Zabranjivan je rad svećenicima s mladima, oduzimana je zemlja i zgrade kako bi se što više odvojilo svećenike od naroda i na taj način oslabio i razblažio osjećaj biti katolik i biti Hrvat. Unatoč novim društveno-političkim uvjetima župna zajednica U Novom Sarajevu je rasla i sazrijevala. I u svom rastu župna zajednica je dala Bogu i Crkvi osam svećenika.

Ratna oštećenja i obnova

Na samom početku rata crkva i župni ured su pretrpjeli oštećenja: tri granate su pogodile toranj, devet vitraža je uništeno, fasadaje izrešetana gelerima, župna kuća pogođena s 4 granate. Novi župnik dr. Zvonimir Baotić je za vrijeme rata pokrenuo periodični list Mir koji je danas važno svjedočanstvo tog vremena. On 1995. godine traži da se u župu pošalje još jedan svećenik zbog duhovne potrebe vjernika. Njegova molba je uslišana te u župu dolazi vlč. Luka Janjić kao
pastoralni suradnik. Po procjeni župnika u župi je tada bilo oko 11000 vjernika. U ratu su 173 člana župne zajednice Presvetog Trojstva izgubili živote. Nakon smrti župnika Baotića krajem 1995. godine imenovan je novi župnik Dominko Bilić, dugogodišnji misionar u Africi. Novom župniku je jedan od prioritetnih zadataka bio obna­vljanje crkve kako bi se spriječila daljnja oštećenja. Zbog nedo­statka financija poslovi su se obavljali u duljem vremenskom razdoblju ali su ipak dovršeni: prvo je napravljena nova krovna konstrukcija tornja, na tornju je postavljen novi križ, zatim je crkva dobila novu fasadu u alternaciji svjetlijeg i tamnijeg okera na bijeloj podlozi. Do 1999. godine crkva je izvana potpuno obnovljena. Za restauraciju slika unutar crkve župnik Bilić je angažirao istog akademskog slikara Antu Martinovića kojemu je i Stjepan Kočiš povjerio oslikavanje zida iznad glavnog oltara. On je zbog velikog oštećenja freski Krštenje Isusovo na Jordanu, Preobraženje na gori Tubom  Isusovo Uzašašće na nebo oslikao po­tpuno nove slike.

Poratne godine

Poratne godine nisu osobito dobre za župu Presveto Tro­jstvo. Broj žu­pljana je u stalnom opada­nju. Mnoge mla­de obitelji napu­štaju svoju župu i
svoj grad ne nalazeći posla i sigurnosti za svoju obitelj i svoj život. Mnogi ostaju bez posla i odlaze u potrazi za njim odvodeći sa sobom svoje obitelji. Malo je mladih i djece a najviše je starih i nemoćnih. Pred župnom zajednicom Novo Sarajevo je teško vrijeme koje zahtijeva ustrajnost i pronalaženje zajedničkih rješenja za ostanak, napredak i rast zajednice. Župna zajednica je, za ovu prigodu tiskala monografiju u kojoj se ističe: "Mnogo se svećeničkog, sestarskog i vjerničkog napora uložilo kako bi župna zajednica u Novom Sarajevu živjela, rasla i sazrijevala tijekom ovih stotinu godina njezina postojanja. Budimo, stoga, Bogu zahvalni za tu našu prošlost. Molimo ga da nam On bude oslonac, zaštita i putokaz i u ovoj našoj sadašnjosti kako bi buduće generacije vjernika mogle reći za nas: i taje generacija znala i htjela sačuvati život i vjeru u Novom Sarajevu.".

Dugo sam se pitao koji je ovo novinarski žanr. Glumi reportažu, ali to nije, liči na članak ali nije ni to. Vijest i izvještaj zasigurno ne predstavlja. 
Početak je uvijek teško i osjetljivo vrijeme tako da novembra 2002 nisam ni mislio na žanr jer je trebalo popuniti stranice...

Nema komentara:

Objavi komentar