Zaručnički tečaj priprave za brak s aspekta socijalnog rada

Prema definiciji, zaručnički tečaj je crkvena priprava za kršćanski brak namijenjena isključivo vjernicima. Takvi tečajevi se održavaju kao oblik bliže i neposredne priprave zaručnika koji žele sklopiti sakrament ženidbe. U njoj sudjeluju različiti stručnjaci koji o bračnoj i obiteljskoj tematici govore u ime Crkve, u skladu s crkvenim naukom te na temelju vjerničkog iskustva... U ovom prilogu ćemo se osvrnuti na zaručnički tečaj priprave za brak s aspekta socijalnog rada, i to kroz obranjeni magistarski rad Josipe Crnogorac uz mentorstvo časne sestre prof. dr. Zdravke Leutar koja nam je i poslala materijale. 
 

Studij socijalnog rada na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru pohađa veći broj studenata iz cijele BiH, ali i iz Hrvatske. Budući da je riječ o relativno mladoj znanstvenoj grani, uz domaći kadar koji je malo zastupljen, nazočni su profesori iz Zagreba te Njemačke. Kako je socijalni rad široko područje, tako studenti imaju čitavu lepezu zanimljivih tema koje obrađuju u svojim magistarskim radovima.

Našu pozornost privukao je rad pod naslovom Zaručnički tečaj pripreme za brak s aspekta socijalnog rada kojeg je 17. rujna na Sveučilištu u Mostaru, pod mentorstvom prof. dr. s. Zdravke Leutar i komentorstvom asistentice Maje Nižić, obranila Josipa Crnogorac.

Kakva su viđenja zaručničkog tečaja?

Pristupnica Crnogorac je u teorijskom dijelu svoga rada obradila povijesni razvoj zaručničkog tečaja priprave za brak i elemente kanonskog prava kršćanskog braka te se osvrnula na literaturu koja obrađuje brak i bračne odnose s interdisciplinarnog područja.

U drugom empirijskom dijelu prikazala je rezultate istraživanja koje je provela putem polustrukturiranog intervjua na 15 diplomiranih socijalnih radnika koji rade u struci, a i sami su prošli zaručnički tečaj. Intervjui su trajali oko 60 minuta, snimani su diktafonom te su kasnije transkribirani i obrađeni kvalitativnom analizom.

Pitanja su obuhvaćala njihova viđenja zaručničkog tečaja i korisne potpore prigodom stupanja u brak; koliko su stečena znanja i iskustva tečaja bila korisna u njihovu kasnijem bračnom životu; što bi preporučili kao osobe koje žive kršćanski brak i stručnjaci koji rade s problematičnim bračnim parovima i obiteljima te pitanju strukture i sadržaja na zaručničkom tečaju.

Kandidatkinja je dobila vrlo zanimljive rezultate i detaljno ih prikazala i razradila, a ovdje donosimo neke od njih.

Korisnost primjene tečaja na obiteljski život?

Prema istraživanju pristupnice Crnogorac, što se tiče korisnosti primjene na obiteljski i bračni život, postoji veliko nezadovoljstvo, točnije ne postoji uopće neka korisnost, nešto što bi moglo promijeniti sve.

U svojim odgovorima ispitanici su naveli da im je seminar zapravo ispunio samo duhovnu dimenziju, pomoć molitve u teškim trenutcima što nije loše, ali zapravo nedostaju konkretne životne situacije: ono što je život, stvarnost. Na pitanje koliko je zapravo seminar utjecao da se bolje upoznaju zaručnici, ispitanici su također navodili kako seminar nije imao nikakav utjecaj na njihovo bolje upoznavanje.

Tako jedan od odgovora glasi: „Meni tečaj nije pomogao, samo je produbio ono što sam već imala u sebi usađeno od svojih roditelja, Frame, duhovnih seminara, molitve, duhovnih knjiga, druženja s produhovljenim ljudima koji brak tumače kao najveću odgovornost pred Bogom (...) Kao što supružnici koji su godinama u braku kažu da se upoznaju cijeli život, tako i ja smatram da ni tečaj ni predavanja nisu dovoljna za upoznavanje partnera.“

Preporuke o poboljšanju tečaja

Što se tiče konkretnih preporuka u svrhu poboljšanja tečaja, sudionici intervjua su naveli različite sugestije. Tečaj bi se mogao održavati češće kako bi bio manji broj sudionika u skupinama, koji bi mogli sjediti ukrug i na taj način biti više međusobno povezani. Također tečaj bi se mogao produžiti za jedan dan kako bi se mogla postavljati pitanja, organizirati radionice, slaviti sv. misu i na kraju imati zajedničko druženje.

Intervjuirane osobe su rekle kako su predavanja bila korisna, samo bi trebalo uvesti svjedočanstva bračnih parova, psihologa, soc. radnika i to bi upotpunilo „savršeni tečaj“ te više stručnjaka. Neki su tražili da gosti-predavači budu i osobe koje su uspjele izgraditi kvalitetan brak i one kojima to, nažalost, nije uspjelo.

Uloga socijalnih radnika

Kada je riječ o eventualnoj ulozi socijalnih radnika na seminaru priprave za brak, javljaju se različiti zadatci koje bi socijalni radnik mogao raditi. Prema intervjuiranima, socijalni radnik bi mogao držati predavanja iz obiteljske terapije, raditi radionice s polaznicima tečaja kako bi se bolje upoznali, što je interaktivno i zanimljivo, trebao bi govoriti o komunikaciji u braku, krizama, odgoju djece, dobrom roditeljstvu i suočavanju s ekonomskim krizama... Osobe iz centara za socijalni rad trebale bi govoriti zbog čega dolazi npr. do rastava, o braku u modernom društvu, ulozi supružnika, što ako bračni drug dođe do problematičnog ponašanja ili ovisnosti. 

Temeljita obnova zaručničkih tečajeva

Bitni zaključci istraživanja provedenog za potrebe magistarskog rada mnogostruki su, međutim valja istaknuti one najvažnije. Sudionici istraživanja, dakle, socijalni radnici, smatraju da je zaručnički tečaj vrlo lijepo zamišljen i strukturiran glede samih sadržaja i tematskih cjelina te je potrebna i korisna metoda u Crkvi, ali je njegova primjena jako formalna te je važna temeljita obnova, metanoia „zaručničkog tečaja“.

Uz vrlo važnu ulogu svećenika, potreban je uistinu interdiciplinarni tim i puno više interaktivnog rada zaručnika u radionicama i njihova dubljeg međusobnog upoznavanja kroz stjecanje odgovarajućih vještina i tehnika kako se nositi u kriznim situacijama u braku te je istaknuto viđenje važnosti socijalnog radnika kao stručnjaka koji posjeduje interdisciplinarna znanja, a u praksi se svakodnevno susreće s raznim kriznim situacijama vezanim uz brak i obitelj. Također je naglašena i važnost svjedočenja i iskustva bračnih partnera tijekom zaručničkog tečaja.

Idealni film u ekshortaciji pape Pija XII.

Nije prošlo ni 20 godina otkako su braća Lumière 1895. u Parizu prikazala prvi film, a Sveta Stolica je 1912. prvi put službeno progovorila i dala pastoralne smjernice o tom novom tehnološkom dostignuću koje je u sebi krilo veliki potencijal, ali također i prokletstvo. Od tada do danas crkveno se učiteljstvo obratilo javnosti oko 200 puta u dokumentima koji su se ticali filma. Ipak, najdalje u tome je otišao papa Pio XII. koji je u svome dugom pontifikatu, između ostalog, objavio encikliku o audiovizualnim sredstvima Miranda prorsus (1957.) te skoro 100 puta javno govorio o filmu. Vrhunac su njegova predavanja filmskim djelatnicima o idealnom filmu koja je održao u dva navrata, prije točno 60 godina,1955... 

 

Papa Pio XII. je u svojim obraćanjima predstavnicama svijeta filma nastupio kao mjerodavni poznavalac cjelokupne tadašnje kinematografije i svih problema koji se tiču rada na filmu. Čitajući njegovu ekshortaciju 60 godina poslije, razvidno je da je Papa svoje izlaganje vodio jasnim i očinskim poznavanjem tadašnjih filmskih gibanja, a posebno iznenađuje njegovo znanje u stvarima koje mu, uvjetno rečeno, nisu bliske kao što su, primjerice, tehnike snimanja. U svom obraćanju filmskim djelatnicima, naglašavajući važnost filma, on daje potpuni statistički presjek broja prodanih ulaznica u kinodvoranama za 1954., i to u nekoliko vodećih zemalja. O filmu govori s tehničkog aspekta kao ravnopravni poznavatelj sedme umjetnosti, a s estetske strane izlaže o kvalitetama nove grane umjetnosti.

Također nije zaboravio ni gledatelja koji možda prvi put dolazi pred veliko platno te podsjeća na psihološke zakonitosti kod onih koji redovito idu u kino. Nije propustio govoriti o pitanjima lošeg utjecaja koji film može ostvariti u javnosti. Govoreći o odnosu filma i države, priželjkuje da vlast ustane u obranu morala, ali pritom osobnim vizionarstvom kako filmski djelatnici ne bi upali u zamku cenzure, predlaže im da zrelo prosude i, vođeni osobnom savješću, ozbiljno odluče izbjegavati sve ono što može naškoditi ljudskom dostojanstvu, dobru pojedinca, a osobito mladeži. „Pružite umjesto nedostojnih i pokvarenih filmova dobre i lijepe naslove koji mogu dosegnuti vrhunce umjetnosti“, tražio je papa Pio XII. od svojih suvremenika u filmskoj industriji.

Osobni razvoj i edukacija

Obraćajući se predstavnicima internacionalne unije kinomenadžera, distributera te filmskih djelatnika 28. listopada 1955., za film je rekao da je istodobno i umjetnost kao i diverzija koja ima veliki utjecaj na ljude, i to u smislu njihova osobnog rasta, educiranja te kao takav predstavlja duhovni i moralni imperativ od velike važnosti. Zato je naglasio da film ne smije biti „zapostavljen“ u Crkvi. Pio XII. je smatrao kako biskupi moraju, u skladu sa svojim poslanjem o brizi za povjerene im duše, ukazivati na opće dobro i probleme koje filmovi mogu nositi. Zato je zahtijevao od filmadžija da ne sudjeluju u umjetničkoj dekadenciji i snižavanju granice morala budući da film treba biti u službi napretka pojedinca i zajednice, a ne njegova sunovrata.

Tri osnovna zahtjeva

Govoreći o ideji idealnog filma, Papa je smatrao da idealan film treba biti harmoničan te zadovoljiti tri osnovna zahtjeva: istinitost, dobrotu i ljepotu. U duhu tog zahtjeva Sveti Otac je rad o filmu podijelio u dva žanra: instrukcijski (edukacijski) film te film događanja (akcijski).

Iz današnje perspektive možemo kazati kako je jasno da su, u vremenu kada internet nije bio sveprisutan, informacije koje je pružao jedan film imale veliku važnost.

„U instrukcijskom filmu nesumnjivo je potrebno slijediti idealna načela koja se mogu sumirati u pitanja: što nudi na polju informacija, objašnjenja, dubine, točnosti, mogućnosti shvaćanja te perfektne učiteljske metode i umjetničke forme najvišeg reda“, smatrao je tadašnji Rimski biskup misleći na sve one kulture, rase, folklor, civilizacije, metode ljudskog djelovanja, arhitektonska dostignuća i sve ostalo što će biti prikazano u jednom instrukcijskom filmu.

Govoreći o akcijskom filmu, Pio XII. je istaknuo kako je mnogo teže u takvoj vrsti naslova težiti ka idealnom filmu jer oni predstavljaju svakodnevni život čovjeka, njegove konflikte, strasti i ponašanje. Zato je Papa tražio da se oni zasnivaju na moralnim, društvenim i ljudskim normama, i to bez apsolutne slobode za izbor snimanja.

Religiozni filmovi te predstavljanje zla

Pio XII. je s posebnom pozornošću govorio i o religijskom filmu te filmskom predstavljanju zla. Za religijski film je rekao kako se svaka religijska tema može uzeti u razmatranje, te je naglasio kako svaki film može imati u jednom svom segmentu određeni moment duhovnosti kao što su, primjerice, razgovor s Bogom, obraćanje ili traženje Božje pomoći. Nije nužno imati religioznu temu da bi film bio prožet duhovnošću.

Govoreći o predstavljanju zla u filmovima, Papa je u svojoj ekshortaciji naglasio kako se i u Bibliji nalaze stranice na kojima je opisano zlo i njegov utjecaj na svakodnevni život. Zato je bitno da zlo nema posljednju riječ, da se jasno prikaže pojavljivanje, uspon, ali i pad zla.

Idealan film može prikazivati zlo, porok i grijeh, ali samo ako to nije svrha sama sebi. Ako se prikazuje zlo da bi se dublje upoznao život i bolje kontroliralo vlastito ponašanje, tada i takav sadržaj ima svoje mjesto na platnu. Zlo se, prema Papinoj ekshortaciji, ne smije uzvisivati, hvaliti ni opravdavati, nego mora poslužiti da nam se ogadi, pa da se tako još više oplemeni duh.

Idealan film i zajednica

U vezi s utjecajem na zajednicu koju je Sveti Otac podijelio na tri segmenta – obitelj, državu i Crkvu, idealan film mora biti konstruktivan i tek tada postaje prikladno sredstvo za opće dobro.

Papa je naglasio kako obitelj kao osnovna jedinica društva treba biti mali svijet, oaza, zemaljski raj i sve ono što je Stvoritelj želio da ona bude. Zato joj ni filmovi ne bi smjeli nauditi.

Govoreći o odnosu idealnog filma i pravedne države, Papa je istaknuo kako filmaši moraju prihvatiti državu, njezin autoritet te misliti na opće dobro. Državu se ne bi trebalo podrivati subverzivnim filmovima. Također, film treba imati sličan odnos i prema Crkvi, tom plemenitom organizmu, Kristovu tijelu koje objedinjuje sav duhovni život čovjeka bez obzira na granice zemalja. Crkva, kao takva, treba imati respekt filmaša. Ako radnja filma, smatrao je Sveti Otac, zahtijeva da se govori o određenim lošim pojavama (padovima) u Crkvi, onda bi vrlo važno bilo razdvojiti osobu od funkcije i crkvenog ureda da to bude jasno gledatelju.

Postoji li idealan film?

Pročitavši Papinu ekshortaciju, možemo se zapitati postoji li idealan film? Kao odgovor na to pitanje moramo si postaviti upit poštuje li naslov čovjeka i njegovo dostojanstvo, jača li i uzdiže li čovjeka u spoznavanju osobnog dostojanstva, govori li čovjeku o mogućnosti da poveća u sebi darove krjeposti, da na kraju može napredovati od dobroga prema boljemu, služeći se slobodom...

Film mora prenositi gledatelju osjećaj stvarnosti, ali onakve stvarnosti kakve gleda onaj koji zna više od njega i koji se stavlja uz bok gledatelju da mu u slučaju potrebe i pomogne. To se odnosi na sve vrste filmova... Treba samo paziti da se ne upadne u vulgarnost. Ništa ne smeta što neki filmovi umjesto stvarnoga prikazuju zamišljeno. Važno je da se na tome ne ostane. Kao što je san potreban čovjeku da se vrati u realan život, tako i iluzija mora u filmu pomoći da se gledatelj konačno vrati u svakidašnju stvarnost.

Jednom rečenicom se može reći kako idealan film treba zadovoljiti i ukus umjetnika i onoga koji traži pouku i zabavu, ali učinak mora biti takav da na kraju auditorij iziđe iz kinodvorane veseliji, slobodniji i bolji nego kad je ušao.

Osobna ideja traženja idealnog filma traje i danas dok je to tržište zaglušeno tisućama opskurnih filmskih „radnika“ koji koriste situaciju prodora jeftine tehnologije koja cijenu snimanja cjelovečernjeg filma snižava do minimalnih suma. Na svakome je ponaosob i na svačijoj savjesti da probere onu vrstu filmova koje želi gledati, odnosno izbjeći prihvaćajući poticaje kakve je još prije 60 godina ponudio papa Pio XII.

 Izumire li film kao medij?

Prečesto se u laičkim, ali i stručnim razgovorima forsira ideja kako je internet uz TV preuzeo primat nad ostalim medijima te bi oni stoga trebali "izumrijeti". Među tim "pokojnicima", između ostaloga, nabrajaju se radiopostaje, tiskani mediji te filmovi za prikazivanje u multipleksima. Međutim, situacija na terenu tvrdi suprotno, radiopostaja je nikad više, tiskani mediji i dalje postoje, a za multiplekse se uvijek traži karta više. Informacije o stanju na kinoblagajnama te basnoslovni novci uloženi u pojedine filmove samo su neki od dokaza kako filmska industrija nije nikad bolje stajala. Može se i reći da od samih početaka vrlo dobro stoji. To su znali i Petrovi nasljednici te su zato dobar dio svojih javnih nastupa i dokumenata posvetili masovnim medijima, a posebno filmu.

Pape svetci i blaženici kroz 2 000 godina povijesti

Jasno je kako su rimski biskupi ljudi kao i svi drugi, sa svim svojima manama i vrlinama. Uvriježeno je mišljenje kako su pape tijekom povijesti u svojem pontifikatu odražavali vrijeme u kojemu žive. Tako imamo cijeli niz svetih papa tijekom prvih stoljeća kršćanstva, neke loše i sablažnjive pape u srednjem vijeku te novije pontifikate koji su vratili čast Petrovoj stolici. Na kraju, kada se analizira Sveta Stolica kroz povijest svih 266 papa, od sv. Petra do pape Franje, njih 81 su svetci, 10 blaženici i četiri sluge Božje.

 

Zbrojivši sve, može se reći kako su svetci među papama česti budući da ih je skoro 30 posto, ili jedna trećina, proglašeno svetima. Ipak, većina uzdignutih na čast oltara živjela je u prvim stoljećima kršćanstva, dok je samo 17 papa proglašeno svetim ili blaženim, a da su bili dionici drugog tisućljeća.

I. st.

Sv. Petar, apostol (33. - 67.)

Sv. Linus, (67. - 76.)

Sv. Anaklet, (76. - 88.)

Sv. Klement I., (88. - 97.)

Sv. Evarist, (98. - 106.)

II. st.

Sv. Aleksandar I., (106. - 115.)

Sv. Siksto I. (115. - 125.)

Sv. Telesfor, (125. - 136.)

Sv. Higin, (136. - 140.)

Sv. Pio I., (140. - 154.)

Sv. Anicet, (157. - 168.)

Sv. Soter, (166. - 174.)

Sv. Eleuterio, (75. - 189.)

Sv. Viktor I., (189. - 198.)

Sv. Zefirin, (198. - 217.)

III. st.

Sv. Kalistus I., (218. - 222.)

Sv. Urban I., (222. - 230.)

Sv. Pontian, (230. - 235.)

Sv. Anter, (235. - 236.)         

Sv. Fabijan, (236. -250.)

Sv. Kornelije, (251. - 253.)

Sv. Lucije I., (253. - 254.)

Sv. Stjepan I.,             (254. - 257.)

Sv. Siksto II, (257. - 258.)

Sv. Dionizije, (260. - 268.)

Sv. Feliks I, (269. - 274.)

Sv. Eutihijan, (275. - 283.)

Sv. Kajo, (283. - 296.)

Sv. Marcelinus, (296. - 304.)

IV. st

Sv. Marcel I., (308. - 309.)

Sv. Euzebije, (309. - 310.)

Sv. Miltijad, (311. - 314.)

Sv. Silvestar I., (314. - 335.)

Sv. Marko, (336.)

Sv. Julije I., (337. - 352.)

Sv. Damaz I., (366. – 383.)

Sv. Siricije, (384. - 399.)

Sv. Anastazije I., (399. - 401.)

V. st.

Sv. Inocent I., (401. – 417.)

Sv. Zosim, (417. - 418.)

Sv. Bonifacije I., (418. - 422.)

Sv. Celestin I., (422. - 432.)

Sv. Siksto III., (432. - 440.)

Sv. Leon I., (440. - 461.)

Sv. Hilarije, (461. - 468.)

Sv. Simplicije, (468. - 483.)

Sv. Feliks III (II), (483. - 492.)

Sv. Gelazije I, (492. - 496.)

Sv. Simah, (498. - 514.)

VI. st.

Sv. Hormizda, (514. - 523.)

Sv. Ivan I., (523. - 526.)

Sv. Feliks IV. (526. - 530.)

Sv. Agapet I., (535. - 536.)

Sv. Silverije (536. - 537.)

Sv. Grgur I. (590. - 604.)

VII. st.

Sv. Bonifacije IV., (608. - 615.)

Sv. Adeodat, (615. - 618.)

Sv. Martin I., (649. - 655).

Sv. Eugen I., (655. - 657.)

Sv. Vitalijan, (657. - 672.)

Sv. Adeodat II., (672. - 676.)

Sv. Agaton, (678. - 681.)

Sv. Leon II., (682. - 683.)

Sv. Benedict II., (684. - 685.)

Sv. Sergije I, (687. - 701.)

VIII. st.

Sv. Grgur II., (715. - 731.)

Sv. Grgur III., (731. - 741.)

Sv. Zaharija, (741. - 752.)

Sv. Pavao I. (757. - 767.)

Sv. Leon III., (795. - 816.)

IX. st.

Sv. Paskal I.,    (817. - 824.)

Sv. Leon IV., (847. - 855.)

Sv. Nikola I., (858. - 867.)

Sv. Adrian III., (884. - 885.)

XI. st.

Sv. Leon IX., (1049. - 1054.)

Sv. Grgur VII., (1073. - 1085.)

Bl. Viktor III., (1086. - 1087.)

Bl. Urban II., (1088. - 1099.)

XII. st.

Bl. Eugen III., (1145. - 1153.)

XIII. st.

Bl. Grgur X., (1271. - 1276.)

Bl. Inocent V., (1276.)

Sv. Celestin V., (1294.)

XIV. st.

Bl. Benedikt XI., (1303. - 1304.)

Bl. Urban V, (1362. - 1370.)

XVI. st.

Sv. Pio V., (1566. - 1572.)

XVII. st.

Bl. Inocent XI. (1676. - 1689.)

XVIII. st.

Sluga Božji Benedict XIII., (1724. - 1730.)

XIX. st.

Sluga Božji Pio VII., (1800. - 1823.)

Bl. Pio IX. (1846. - 1878.)

XX. st.

Sv. Pio X., (1903. - 1914.)

Časni sluga Božji, Pio XII., (1939. - 1958.)

Sv. Ivan XXIII., (1958. – 1963.)

Bl. Pavao VI., (1963. - 1978.)

Sluga Božji Ivan Pavao I. (1978).

Sv. Ivan Pavao II. (1978. - 2005.)

Prvi i posljednji - Sv. Petar i Ivan Pavao II.

Prema katoličkoj tradiciji papinstvo je institucija koju je utemeljio sam Isus Krist kada je izabrao sv. Petra, vođu apostola, da bude ključar kraljevstva nebeskog i stijena - temelj Crkve. Sv. Petar je bio prvi papa, rimski biskup, jedan od 12 apostola, ribar... On je imao središnju ulogu među apostolima te ključno mjesto u ranom širenju evanđelja. Na kraju doista se pokazao »stijenom« baš kao što je to Krist prorekao. Prema predaji, umro je na križu, ali raspet naopačke jer nije smatrao da je dostojan završiti ovozemaljski život kao Isus.

Sv. Ivan Pavao II. je 264. papa, odnosno 263. Petrov nasljednik i "posljednji" svetac među papama. Karol Józef Wojtyła, je izabran za Svetoga Oca 1978. kada je sl. Božji Ivan Pavao I. umro poslije samo 33 dana pontifikata. Nakon punih 455 godina izabran je netalijan i prvi slavenski papa u povijesti. Za vrijeme svog pontifikata bio je na 104 apostolska putovanja. Među mnogobrojnim njegovim dokumentima posebno mjesto zauzima 14 enciklika, 13 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 41 apostolsko pismo...Održao je 8 konzistorija na kojima je imenovao 201 kardinala. Niti jedan se papa nije susreo s tolikim brojem ljudi: na više od tisuću općih audijencija sudjelovao je 16 milijuna hodočasnika, ne ubrajajući u to posebne audijencije i vjerska slavlja...Njegovu svetost je narod odmah prepoznao te se na dan njegove smrti moglo čuti: "Svetac odmah!"

Velike i dobre pape

Među svetim papama tijekom povijesti neke se s pravom smatra velikima, a neki su skoro pa "zaboravljeni". Svakako među velikanima treba spomenuti Grgura I. (590.-604.) koji je bio važan za srednjovjekovnu pismenost (poticao je širenje benediktinaca), umjetnost (reformirao je crkveno pjevanje i skupio zbirku kanoniziranih melodija nazvanih gregorijanski koral), poboljšao je upravu crkvenim dobrima te u svoju titulu uveo pojam "servus servorum Dei" (sluga slugu Božjih).

Jedan od "novijih" velikana je i sv. Pio X. (1903.-1914.) koji je ostavio neizbrisivi trag u povijesti Crkve. Njegov pontifikat je bio u znaku velikog nastojanja oko provođenja reforme, sažetog u geslu Obnoviti sve u Kristu. Obnova je obuhvaćala razna crkvena područja, a od samog se početka posvetio preustroju Rimske kurije, zatim je pokrenuo radove na sastavljanju Zakonika kanonskog prava. Promicao je reviziju odgoja i obrazovanja budućih svećenika, utemeljivši također više pokrajinskih sjemeništa, urešenih dobrim knjižnicama i učenim predavačima. Drugo važno područje njegova djelovanja bilo je poučavanje Božjeg naroda vjerskim istinama. Tijekom biskupske službe radio je na sastavljanju jedinstvenog katekizma. Kao pravi pastir shvatio je da je u situaciji koja je vladala u tome razdoblju i zbog pojave masovne emigracije, bio nužan katekizam na koji će se svaki vjernik moći referirati neovisno o mjestu i životnim okolnostima.

Od suvremenih svetih papa svakako valja istaknuti Ivana XXIII. vjerojatno najvećeg papu 20. st. Izabran je, nakon smrti Pija XII., kao "prelazni papa". Drugim vatikanskim koncilom pokrenuo je crkvenu reformu, a na vrhuncu Hladnog rata, nekoliko mjeseci nakon Kubanske raketne krize, objavio je iznimno važnu encikliku Pacem in Terris (Mir na Zemlji).

Manje poznati, ali ne manje vrijedni

Zanimljivo je spomenuti sv. Adeodata I. (615.- 618.) ili kako su ga zvali u njegovo vrijeme Deusdedit. On je bio prvi papa koji je koristio olovne pečate na dokumentima što je kasnije nazvano Papina bula. Sv. Martin I. (649. - 655.) je posljednji papa koji je priznat kao mučenik. Sv. Sergije I. (687.- 701.) je zaslužan za uvođenje pjevanja "Jaganjče Božji" za vrijeme mise. Sv. Grgur III. (731.-741.), inače iz Sirije, je bio posljednji papa rođen izvan Europe do pape Franje. Sv. Grgur VII. (1073.-1085.) je pokrenuo reforme te ograničio uporabu titule papa samo na rimskog biskupa. Sv. Celestin V. (5. lipnja  1294.- 13. prosinac 1294.) jedan je od nekoliko papa koji je dragovoljno odstupio sa papinske stolice, član benediktinskog reda, a osnovao je celestinski. Bl. Urban V. (1362.-1370.) je potaknuo misijski žar kroz Europu i Aziju (većina tada poznatog svijeta).

Naravno, ovo je samo kratki izbor "velikih i malih" papa svetaca koji pokazuje kako su rimski biskupi samo ljudi koji su svom poslanju nastojali što bolje djelovati u duhu vremena u kojem su živjeli. Neki su bili više uspješni drugi malo manje, neki su poznati širem auditoriju, a drugi pak ne uostalom kao i svi ostali svetci i pripadnici stada Božjeg.