Zaštita okoliša u ratu – zapostavljena tema

Opće je poznato da u ratovima, osim vojnika, stradaju civili, napose žene, djeca i starije osobe, a društvena i privatna imovina budu uništene. Također, u određenom smislu rat kao nastavak politike drugim sredstvima najprije ubije (medijsku) istinu, potom povjerenje među narodima te ideju mira kao trajnog cilja i stanja. Međutim, činjenica o kojoj se manje govori je utjecaj ratova na okoliš...U povodu Međunarodnog dana prevencije izrabljivanja okoliša u ratu i oružanim sukobima, koji se od 2001., odlukom Opće skupštine Ujedinjenih naroda, obilježava 6. studenoga, odlučili smo se pozabaviti tom zapostavljenom temom na primjeru nekoliko ratova kroz povijest.

Ratovi nekoć i danas

Tijekom i nakon svakog rata statističari broje žrtve oružanih sukoba u smislu ranjenih i ubijenih vojnika, civila, kao i razorenih gradova, naselja i sela međutim, okoliš često ostaje „neobjavljena žrtva rata“. Računa se kako će se „priroda sama obnoviti“.

Danas Ujedinjeni narodi pridaju veliku važnost tome da djelovanje na okoliš bude dio prevencije sukoba, mirovnih strategija i strategija izgradnje mira. Ipak, mir ne može biti pravedan i trajan ako su prirodni resursi koji podržavaju egzistenciju i ekosustav uništeni (primjeri Afganistan, propale i poharane afričke zemlje te Bliski istok).

Važno je napomenuti da su ratni sukobi kroz povijest oduvijek ostavljali teške posljedice na pučanstvo, materijalna dobra i kulturnu baštinu, dok je prirodni okoliš bio relativno zaštićen. Međutim, suvremeni ratovi, zbog opsega i moći vojnih kapaciteta, tehnološki unaprijeđena naoružanja te invazivnih strategija i taktika, danas imaju daleko destruktivnija djelovanja i opsežnije učinke na okoliš. Ubrzanu dinamiku razvoja ratnih sredstava primarno je omogućio proces industrijalizacije zahvaljujući kojemu proizvodnja oružja postaje brza i masovna, što se zrcali u usavršavanju sredstava ratovanja, kao i povećavanju pokretljivosti vojnih snaga.

Klasičan primjer je Vijetnam i rat u kojemu je oružje korišteno kako bi se uništila džungla da bi se istjerali „neprijatelji“. Također, masovna uporaba helikoptera rezultirala je također mijenjaju prirode – pravljenje improviziranih helidroma. Tako je džungla ostala onečišćena kemijskim nusproduktima rata, a posljedice sječe i paleži osjećaju se i danas.

Procesi mijenjanja okoliša dodatno se intenziviraju tijekom proteklih desetljeća, što je omogućilo da vojne snage raspolažu potencijalima maksimalne destrukcije koja je „brza, temeljita i širokih razmjera“. Takva je situacija viđena u nekoliko iračkih sukoba i napetostima u Perzijskom zaljevu gdje su se i naftna polja koristila kao oružje i po potrebi palila i uništavala te puštala u more i tomu slično.

Za razliku od ratova vođenih u prošlosti, čije su posljedice najčešće bile ograničene na bojno područje, moderni ratovi, ma koliko bili lokalnoga karaktera, nose opasnost od odgođenih, lančanih efekata i na udaljenim područjima, do mogućnosti globalnih razaranja (bojni otrovi, radijacija, rakete dalekog dometa i slično).

Primjeri su viđeni na „vječitom ratu“ između Južne i Sjeverne Koreje, u Siriji, Turskoj i Izraelu te u „uspavanom sukobu“ u Ukrajini.

Problem mina u današnjim ratovima

Važno je napomenuti da, izuzev sigurnosne, danas teritorij gubi klasičnu ulogu  „posjedovanja“. Za razliku od prijašnjih ratova u kojima su se preraspodjela moći i ostvarenje interesa realizirali fizičkim osvajanjem i uspostavom vlasti, danas je takve ciljeve moguće ostvarivati ekonomskim ili političkim načinima, bez stupanja vojnika na taj teritorij.

Zahvaljujući globalizacijskim promjenama, omogućena je mobilnost ekonomske djelatnosti pa je tako potrebu za osvajanjem zamijenila kontrola teritorija, pa i njegovo fizičko uništenje raznim vidovima onečišćenja (npr. pesticidi, kemijske tvornice, GMO hrana, osiromašeni uran, nagazne mine).

Nažalost, Hrvati su upoznali ovaj problem u dvjema državama - Hrvatskoj i BiH, i to najčešće kroz protupješadijske mine te neeksplodirana sredstva koja i nakon 25 godina od rata ubijaju ljude. Također, zbog osiromašenog urana u pojedinim dijelovima BiH ljudi i do šest puta češće obolijevaju od malignih bolesti.

Dok se žrtve nagaznih mina u razdoblju poslije rata mjere tisućama, područja koja nisu razminirana ne mogu se koristiti ni za ekonomske procese ni za turizam. Na njima je nemoguće npr. gasiti požare, praviti prometnice i tome slično. Također, tu je i stalna opasnost za životinje, kako divlje, tako i domaće koje se puštaju na ispašu.

Samo u Hrvatskoj procjenjuje se da je milijun stanovnika relativno u blizini mina za koje stručnjaci kažu da ih ima još oko 150 000 protupješadijskih i oko 80 000 protuoklopnih.

Svjedočimo kako se i dandanas pronalaze neeksplodirana sredstva iz Drugog svjetskog rata. Slijedeći dinamiku razminiravanja, očekivati je da problem nagaznih mina bude u BiH i Hrvatskoj aktualan još nekoliko desetljeća. Upravo zato u svijetu rastu pokreti da se ograniče ili totalno zabrane nagazne mine.

Različiti oblici uništenja okoliša

Rat je „kompleksan fenomen“ koji ovisi o socijalnim mijenama i procesima, te koji se destruktivno manifestira na društvo. Kako smo rekli, uništenje prirodnog okoliša može biti ratna strategija s vojnim ciljevima, ali i onima usmjerenim na „oslabljivanje pučanstva“.

Nadalje, prirodni okoliš u ratnim operacijama može biti sredstvo prijetnji, a njegovo uništenje osvetnički čin poraženih koji u bezizlaznoj situaciji gubljenja rata ne prezaju od postupaka koji nemaju vojna, niti strateška značenja, ali kojima se nanose bitne štete zemlji u kojoj se vodio rat i njezinim saveznicima.

Poseban vid utjecaja rata na okoliš predstavlja uništenje kulturne baštine, a kulturne se vrijednosti podređuju ratnim ciljevima. Korištenjem eksplozivnih sredstava tijekom rata okolišem se manipulira u vojne svrhe, da bi, nakon njegova završetka, tako degradiran i unatoč vizualnoj cjelovitosti, okoliš ostao dugoročno opasan i nedostupan.

Na kraju je važno napomenuti da rizici modernizacije vojske pokazuju društveni učinak bumeranga, koji se očituje u tome da će ranije ili kasnije doskočiti i onima koji ih proizvode ili od njih profitiraju. Takve mogućnosti ratnih djelovanja, od terorističkih napada do prljavih bombi u kućnoj radinosti, na poseban način potvrđuju sveopću nesigurnost suvremenog svijeta čiji je okoliš samo jedan dio.

Što je to okoliš, a što okolina?

Prema određenju Općeg zakona o zaštiti okoliša, „okoliš je prirodno okruženje organizama i njihovih zajednica uključivo i čovjeka, koje omogućuje njihovo postojanje i njihov daljnji razvoj: zrak, voda, tlo, zemljina kamena kora, energija te materijalna dobra i kulturna baština kao dio okruženja kojeg je stvorio čovjek; svi u svojoj raznolikosti i ukupnosti uzajamna djelovanja“.

Izuzev okoliša, potrebno je ukazati i na pojam okoline koji bi u najširem smislu obuhvaćao sve sadržaje i odnose koji se nalaze „oko“ nekoga ili nečega na što se ili na koga se ti sadržaji (prirodni i društveni) odnose. Treba napomenuti i kako se pojam „okolina“ često uporabljuje kao sinonim za „sredina“.

U anglosaksonskom jezičnom području nema razlike u terminima, te tako termin environment podrazumijeva okolinu, sredinu i okoliš.