Da bismo vidjeli kako se Katolička Crkva brine o ljudima u poznoj dobi života, kontaktirali smo 2019. Dom za stare i nemoćne osobe Sv. Josip kojega, u srednjobosanskom gradu Vitezu, vode sestre Služavke Malog Isusa, te smo razgovarali s ravnateljicom s. M. Admiratom Lučić koja u toj instituciji djeluje slijedeći socijalni nauk Crkve i sluge Božjega Josipa Stadlera, utemeljitelja Družbe SMI.
Sestra Admirata (Marica) Lučić rođena je 1953. u Bugojnu. U pripravništvo Družbe Služavki Malog Isusa stupila je 1968., a doživotne zavjete položila 1978. u Sarajevu.
Završila je medicinsku školu, zatim studij odgojnih znanosti na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu. Djelovala je kao medicinska sestra u Njemačkoj, a zatim u upravnim službama zajednice sestara u Sarajevu. Provincijska glavarica Sarajevske provincije SMI-ja bila je u dvama mandatima. S njom smo razgovarali o brizi za stare danas, odnosu mlađih generacija i obitelji prema toj populaciji, ali i o uopćenim pitanjima odnosa današnjeg društva prema osobama treće životne dobi...
Poštovana sestro Marijo Admirata, starost i mladost su često relativni pojmovi. Svi znamo primjere življih i energičnijih umirovljenika od studenata. Tko je danas star čovjek, tko je zapravo „kandidat“ za ulazak u Dom za stare i nemoćne osobe Sveti Josip?
Da, upravo relativni! Veoma je različit pogled na pojmove mladosti i starosti. Kada životni tijek gledamo kroz kršćansku antropologiju, ljudski život je raslojen na dušu, psihu i tijelo. Sve sastavnice su neizostavno važne, imaju učinak na život u cijelosti. Duša nije podložna starenju, psiha ima vlastitu zakonitost u tijeku vremena, a i tjelesnost svoju. Kad je pitanje o tome tko je star čovjek, najčešće čovjeka vidimo ili prosuđujemo po biološkoj dobi, godištu rođenja, životnom tijeku.
Zbunjuje i to što riječ: starost, star, koristimo jednako za ljude, živa bića i za stvari. Često čujemo kako zub vremena nagriza predmete i kako sve ima vijek trajanja pa se na kraju odlažu kao beskorisni, nefunkcionalni.
Zaista, ljudska tjelesnost, ovisno o veliku broju čimbenika, se „troši“, oboli, nema više primarnu funkciju, jednostavno ostari. Ako tako gledamo na ljudska bića, vidimo samo tjelesnu nemoć, beskorisnost.
Ipak, u ljudskoj tjelesnosti živi duša, bezvremenska, besmrtna. Ona je snažna silazno-uzlazna vertikala života. Imala sam milost pratiti veliki broj osoba do potpuna odumiranja tjelesnosti – do smrti. Uvelike mi je pomogla spoznaja da se dva puta rađamo: na tjelesni – ovozemaljski život, i na vječni život, i to kroz tjelesnu smrt. I pri prvom i pri drugom rođenju je dobro imati uz sebe drage osobe.
Pitam se: mogu li osjećaji ostarjeti? Mogu li ljudske potrebe ostarjeti?
Da, pitali ste me tko je kandidat za naš dom. Nemoćna, bolesna, starija osoba koja nema članove obitelji koji se za nju mogu brinuti, njegovati, nositi, hraniti.
Imaju li, uvjetno rečeno, mlađi ljudi danas senzibiliteta prema starijima?
Mislim da se ne može generalizirati niti kazati da mladi nemaju pozitivne i naklone osjećaje prema starijima. Znam da im mnogošto odvraća pozornost od potreba starijih osoba i teško se mogu uživjeti u njihove teškoće. Ritam i interesi mlada čovjeka su na drugom polu. Nemoguće ih je uskladiti bez duhovne dimenzije. Vrijednosti obiteljskoga života su poljuljane, ponekada i uništene. U nekim slučajevima možemo zapaziti odbojnost mladih prema obitelji gdje je zastupljeno više generacija. Ne uspijevaju naći ni podariti sklad života u tako različitim mogućnostima i potrebama pa se udaljuju, svatko ide svojim putem. No, više je sućutnih primjera. Sjećam se divnih, dragih situacija kada unučad s izvrsnom empatijom pristupaju svojim bakama i djedovima. Nedavno mi je jedan dječak rekao: „Moja baka voli razgovarati, nadam se da će joj kod vas, u domu, biti dobro.“ Gledala sam ga i kazala: „Pa i ja se nadam, ali vjerujem da joj je s tobom bilo daleko bolje, najbolje.“
Je li, prema vašem mišljenju, slanje roditelja u starački dom „uvrjeda“ onima koji su se o potomcima brinuli cijeloga života dok su mogli i imali snage? Kako to doživljavaju roditelji, i stari ljudi općenito, koje djeca pošalju u dom (nekad i protiv njihove volje)?
Pa skoro da nikada nisam doživjela da je smještaj u dom roditelju uvrjeda. Roditelj voli svoje dijete, koliko god godina imalo, i po svaku cijenu čini što misli da je za dijete bolje. Puno puta sam doživjela da im je teško smjestiti svoga roditelja. Još vidim suze sina kada ostavlja svoju mamu kod nas. Svima je teško. Najčešće su svjesni da se kući više nikada neće vratiti. Dolazak u dom znači odvojiti se od svega što su radili i poznavali i doći u nepoznato. Ta promjena „odlaska“ teško pada i roditeljima i njihovoj odrasloj djeci. Vidjela sam puno suza.
Mislim da još uvijek, hvala dragom Bogu, ima obitelji koje se organiziraju i same brinu za svoje bolesne i nemoćne roditelje. To je najbolje!
Sjećam se nedavnog razgovora s jednim gospodinom. Došao je u dom i donio neka higijenska pomagala. Kazao je kako mu je mama nedavno preminula i kako nam želi te stvari darovati da nekomu posluže. Upitala sam ga: „Je li vam mama bila teško bolesna?“
Rekao je kako ju je nakon teškog moždanog udara, zajedno sa svojom suprugom, njegovao. Ništa nije mogla sama. Sve je podredio njezinim potrebama. I tako tri godine. Molio je da joj se Bog smiluje. Zaključio je: „I mene je mama tri godine nosala i vodala sve dok nisam mogao sam. Otišla je i sada mi puno nedostaje.“ Ovo zasigurno nije usamljen slučaj.
Kakvi su odnosi roditelja i djece nakon što se majka ili otac smjesti u dom? Ima li napetosti, posjećuju li djeca i unuci svoje stare?
Mislim da se odluke o dolasku i smještaju u Dom mogu svrstati u nekoliko skupina. Kada sam radila u razvijenim zemljama, vidjela sam kako su mnoge osobe dok su još bile u snazi, donijele odluku da će kada dođu u mirovinu, ići u dom i kako ne žele nikomu biti na teret. Imaju financijsku sigurnost i svoju udobnost. U našim uvjetima je veoma rijedak ovakav primjer.
Prva i najčešća skupina su osobe koje su se teško razboljele: nepokretnost zbog moždanog udara, zbog teškog loma kosti, sada sve češće, ili zbog uznapredovale staračke demencije. Takve osobe su u potpunosti ovisne o drugomu. Teško da neka obitelj može odgovoriti na potrebe takvoga bolesnika. U ovakvim slučajevima svi trpe, cijela obitelj i šire.
Druga skupina su osobe koje nemaju obitelji, nisu imali svoje djece ili invalidne osobe od davno. Najčešće takve osobe nemaju na koga računati. Kada dođe vrijeme da trebaju njegu, kada postanu nemoćne, traže mogućnost smještaja u dom.
Treća skupina su osobe koje u dogovoru sa svojom djecom sudjeluju u odluci da se presele u dom. Razlog smještaja je starosna usamljenost. Svi članovi obitelji su, sve češće, negdje daleko, u vlastitim planovima i obvezama, i ne mogu se posvetiti svojim nemoćnim roditeljima. Mislim da se odnosi između starijih roditelja i njihove djece ne mijenjaju dolaskom u dom. Ako su bili empatični u obiteljskoj kući, takvi ostaju i u našemu domu, a ako hladni, i dalje ostaju takvi.
Pitali ste o posjetu. U našemu domu smještaj su našli ljudi iz cijele BiH. Posjeti su rjeđi onima koji su došli npr. iz Bijeljine od ovih iz Središnje Bosne. Svakako, posjeti su korisni i veoma potrebni emotivni trenutci razgovora i druženja. Predivno je vidjeti obitelj na okupu – u posjetu u našem domu. Ta blizina i srdačnost je podjednako korisna i potrebna i jednima i drugima. Uvijek sam radosna gledajući prizore susreta u posjetu. Nažalost, ima i onih kojima rijetko tko dođe, ili nikada.
Kada su već u domu kao što je Sv. Josip u Vitezu, što najviše nedostaje vašim štićenicima u odnosu na prijašnji način života?
Svaka osoba ima vlastitu životnu priču, osobne teškoće. Mislim da im ponaosob nedostaju navike svakodnevne rutine u obiteljskoj kući ili stanu, zdravlje, fizička kondicija, vlastita obitelj, djeca. Često doživim kako je njihov svijet ostao izvan prostora doma, pogled fiksiran negdje daleko, u prošlosti. Osoba koja je sama donijela odluku ili sudjelovala u odluci da se preseli u dom lakše podnosi promjenu, pokušava se racionalno odnositi prema sadašnjem vremenu i prostoru. Zahvalna je i djeci i domu da se za nju brinu, da je konačno bez brige, kako kažu. Daleko teže je osobama koje nisu imale izbora, kojima je zbog osobnog psihofizičkog stanja jedina mogućnost smještaj u dom. Nevoljko su došli, misle da su se djeca drugačije mogla organizirati ili da nisu ispravno procijenili njihove još uvijek „dobre“ sposobnosti. Pomoć takvim osobama je veoma zahtjevna. One puno trpe. Uzrok njihova trpljenja nije otklonjen dolaskom u dom.
Njega je danonoćni sustavni proces koji treba zadovoljiti potrebe na svim razinama ljudskog bića. Ipak, nemoć i trpljenje su stanja koja prate starost.
Kada kažem nemoć, ta je riječ u starosti veoma bremenita. Osobe se teško mogu okrenuti u krevetu, nekada nikako, ne mogu se ustati, stajati, hodati, ne mogu kontrolirati svoje fiziološke potrebe, ne mogu se hraniti, odjenuti, čuti, govoriti.
Uvijek, osobito u nemoći koju sa sobom donosi starost i bolest, veliku utjehu donosi vjera i blizina dragih osoba. Ljudi u molitvi dobivaju snagu i mir. Nose se s teškoćama starosti sasvim drugačije od osoba koje nemaju iskustvo vjere u Boga.
Je li se u Domu Sv. Josip u Vitezu, uvjetno rečeno, teže naviknuti na novi ritam života muškarcima ili ženama s obzirom na njihove ranije uloge u obiteljima?
Osobe na subjektivan način doživljavaju promjenu načina života neovisno o spolu. Ipak se doima kako su žene prilagodljivije, a samim time i lakše podnesu promjenu. Mislim da muškarci općenito teže prihvaćaju osobnu nemoć i sve što je s takvim stanjem povezano.
Duhovna briga za stare i nemoćne je zasigurno veliki dio pastorala Katoličke Crkve. Koliko pozornosti uprava Doma Sv. Josip u Vitezu tomu daje i jesu li potencijalni korisnici vaših usluga toga svjesni?
Kada razmišljam o pastoralu Katoličke Crkve, vidim slugu Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera, utemeljitelja moje redovničke zajednice. Crkvu je ponajprije doživljavao kao majku koja nas rađa u Duhu, grli, odgaja, njeguje. Crkva ima i sve majčinske osobine. Brinuti o starijim osobama, a ne koristiti sredstva spasenja, ne ponuditi duhovnim sadržajem, meni je nezamislivo. Znam da svi nemaju tu milost i da ne grade svoju egzistenciju na kršćanskoj filozofiji kojoj je, među ostalim, imanentna spasiteljska moć trpljenja i utjeha nade. Neusporediva je razlika njegovati osobe koje trpljenje i umiranje potkrjepljuju snagom sakramenata i kršćanskim krjepostima, od onih koji ne znaju ili ne prihvaćaju kršćanski pogled na život od začeća do prirodne smrti. Tjelesnost starijih osoba je iscrpljena, s minimumom tjelesne energije. Mnogi tu malaksalost kompenziraju duhovnim komponentama npr. molitvom. Često razmišljam o kvaliteti života u bolesti i staračkoj nemoći. Koliko je samo važno učiti starjeti, a to znači učiti ostavljati, vjerovati i povjeravati sve što ti je drago Besmrtnomu, Moćnomu. Način odnosa prema stečenome prema vlastitim uspjesima može nam olakšati ili otežati put. S povjerenjem u Boga ostaviti stečeno ulijeva spokoj, mir i sigurnost, i takve se osobe spokojno susreću s tjelesnom smrću kao neizbježnim životnim događajem.
Ima li današnje društvo sluha za stare, nemoćne, a često i napuštene osobe treće životne dobi?
Kada govorimo o društvu koje ima sluha ili nema za potrebe starijih osoba, pomislim na uređenost društva, države, zakona, na socijalni status koji zakoni daju osobama treće životne dobi na svim razinama društva.
U našoj domovini mirovinski sustav je tako uređen da rijetko tko može živjeti od svoje mirovine. Slušala sam životne priče velika broja ljudi. Preko svojih leđa su prenijeli životnu stvarnost koju mi danas imamo. Brinule smo se za osobe koje su rođene i odrastale u vremenu teških posljedica Prvoga svjetskoga rata, pa su bili u jeku mladosti ili zrele dobi u vrijeme strašnoga Drugoga svjetskoga rata, a kada su se u sveopćem zauzimanju izborili za egzistenciju svoje obitelji, nametnut im je zadnji rat koji je poljuljao sve naše korijene i mnoge učinio beskućnima. U našoj kući je živjelo, ili živi na desetke osoba koje su podnijele ili podnose bol pogibije svojih sinova.
Što reći čovjeku koji je svojevrsna enciklopedija životnoga iskustva kada dobije 300-400 KM mirovine? Uz sve teškoće starosti, pada im teško biti financijski ovisni o svojoj djeci.
Papa emerit Benedikt XVI. je rekao: „Humanost se društva, ili neke kulture mjeri po njegovu odnosu prema starijim osobama i mjestu koje im namjenjuje u zajedničkom životu. Tko daje prostora starijim osobama, daje prostor životu, a tko prihvaća starije, prihvaća život.“
A sadašnji papa Franjo je ustvrdio da su molitve starijih osoba, baka i djedova dar za Crkvu, pravo bogatstvo! Ove poruke su nam poticaj za ispravan stav prema našim starijim osobama kojima puno dugujemo.
Budući da ste se zasigurno naslušali različitih životnih priča, možete li nam progovoriti o nekoj starijoj osobi u Vašem domu koja je imala zaista težak život?
Pri kraju našega razgovora izgleda kao da sam govorila samo o teškoćama. Da, istina je, nije lako! Više puta se sjetim jedne drage gospođe koju smo njegovale. Bila je nepokretna, nije mogla ustati. Ujutro bismo joj pomogli da sjedne u kolica ili fotelju. Kada bih joj došla, zatekla bih je kako sjedeći koraca i koraca svom snagom. Rekla sam nakon pozdrava: „Ah, kako dugo vježbate, to je divno!“
Odgovorila mi je: „Da, sestro! Ne mogu ništa raditi, samo molim. A imam jedan zadatak. Svaki dan obiđem svu svoju djecu, unuke, praunuke. Idem od Njemačke do Australije. Sve ih posjetim, za njih se pomolim. Da, nazovu oni mene, ponekada i dođu. Daleko su. Rade i rijetko imaju vremena. Ja sada imam vremena. Hvala dragom Bogu da ih u mislima i u srcu vidim.“
Držala sam ju za ruku, a ona je dalje koracala. Noge su bile ukočene i otečene. Pomisao na dugi, bogati život starice koju smijem gledati izmamio mi je suzu. Samo sam rekla: „Blago Vama, blago Vašoj djeci, unucima i praunucima! Vaš doprinos im je najvažniji.“ Virtualni svijet ove starice je utemeljen na kršćanskoj duhovnosti i ljubavi obiteljskoga života. Blago onomu tko ima milost ovakve starosti.
Što posebice preporučujete u Domu Sv. Josip u odnosu na ostale slične ustanove?
Dugo sam izravno ili neizravno povezana s brigom o bolesnicima ili starijim osobama. U svijetu se veoma razvija medicinsko područje gerijatrije, istražuju se sve češća oboljenja povezana sa staračkom demencijom ili Alzheimerovom bolešću. Razvijaju se vještine za unaprjeđenje kvalitete života što se odnosi na fizičku pokretljivost, prehranu, druženje, stambeno područje.
I moja zajednica vodi računa o svim gore navedenim potrebama starijih osoba koje trebaju institucionalni smještaj. Ipak posebno nastojimo biti blizu osobama u njihovim duhovnim potrebama. Razgovarati s njima, moliti s njima i za njih, biti uz njih u času smrti. Kako god teško bilo, za mene je uvijek predivan osjećaj kada uz uskrsnu svijeću umirućemu zatvorim umorne i bolne oči.
Medicinske sestre, njegovateljice, fizikalni i radni terapeuti su najveći kapital jedne ustanove. Njega je težak posao, ali uvijek kažem to je više od posla – to je poslanje u kojem smo pozvani činiti dobro, mijenjati sve oko sebe nabolje. Kada imamo suradnike u domovima za pomoć i njegu starijih osoba koji s kršćanskim načelima i istinskom empatijom pristupaju ljudskoj nemoći u starosti i bolesničkom krevetu, sve je drugačije, podnošljivije, sve je sveto jer u nemoćniku, kako je kazao Utemeljitelj moje zajednice Josip, dotičemo samoga trpećega Krista. Ako ima razlike među ustanovama za starije osobe, onda je spomenuta karakteristika ona koju želim i na kojoj u našemu domu radimo.
Ako netko od naših čitatelja poželi svoju treću životnu dob provesti kod vas, što treba napraviti? Postoje li liste za čekanje, posebni uvjeti za prihvat?
Potrebno je prijaviti se na listu čekanja, ako možete čekati, kada bude slobodno mjesto, rado ćemo primiti kojima je pomoć potrebna. Više o Domu sveti Josip u Vitezu možete pogledati na stranici www.ssmi.hr/dom-sveti-josip/
Nema komentara:
Objavi komentar