Za mnoge je ljeto završeno kada počne škola, to jest nastava. Tako je prvog radnog dana mjeseca rujna tisuće đaka u BiH pohrlilo u školske klupe gdje ih čekaju njihovi nastavnici i profesori. O poslu odgoja djece i školstvu općenito početkom nove školske godine razgovarali smo s Tanjom Babić, profesoricom engleskog jezika u Srednjoj školi Ivan Goran Kovačić u Kiseljaku.
Tanja je inače profesor hrvatskog i engleskog jezika i književnosti, a u Srednjoj školi Ivan Goran Kovačić u Kiseljaku radi kao profesor engleskog jezika. U istoimenoj školi vodi i volontersku sekciju već nekoliko godina u sklopu koje su uradili puno različitih projekata u kojima pomažu potrebitima. Kako sama kaže, osim pomaganja i brojnih priznanja koja su dobili s različitih strana, najveća joj je nagrada kao učitelju i kao čovjeku razvijanje osjećaja za pomaganje, empatiju prvenstveno, kod mladih ljudi.
S njom smo razgovarali o uobičajenim pitanjima koja se javljaju početkom školske godine, novim generacijama djece, ali i iseljavanju, te savjetima koju srednju školu upisati...
Poštovana, na početku smo nove školske godine koja uvijek donosi probleme, kako za profesore i đake, tako i za roditelje djece. Recite nam koji su najveći izazovi koji s nastavom dolaze u rujnu?
Hvala Vam na pozivu da radim intervju za Katolički tjednik. Izazova je danas, mogu slobodno reći, više nego ikad i zaista je jako zahtjevno danas biti profesor, nastavnik, učitelj. Svaka generacija učenika donosi i nove izazove i probleme s kojima se moramo suočavati. Mogu reći da je najveći izazov doprijeti do učenika i prepoznati sve njegove mogućnosti, ali i probleme s kojima se suočava kako bismo mu adekvatno pomogli i razvijali njegove sposobnosti.
Kako Vi vidite dobra profesora, a kako dobra đaka danas?
Teško je generalizirati jer smo svi individue za sebe. Po mom mišljenju, dobar profesor je, prije svega, onaj koji je dobar primjer svojim učenicima, koji zna i može približiti učenicima ono što podučava i onaj koji uči učenike da razmišljaju. A dobar učenik je svaki učenik koji je spreman na bilo koji vid aktivnost u školi, jer u školi učenici trebaju koristiti i nastavne i izvannastavne aktivnosti kako bi se educirali i izgradili u mlade i samouvjerene ljude.
Recite nam što mislite da je u procesu odgoja i obrazovanja danas najvažnije?
Pa mislim da sam već ranije spomenula, najvažnije je da se uspostavi taj odnos profesor – učenik na pravi način, pri tome mislim da profesor, prije svega, treba biti uzor, primjer učenicima. Također, treba pronaći najbolji način na koji približiti svoj predmet učenicima. I ono što je jako bitno, da učenici uče razmišljati. Danas smo suočeni s opsežnim planovima i programima za svaki nastavni predmet, a što samim tim onemogućava i njihovo kvalitetno i dugoročno usvajanje. Dakle, okrenuti se više razvijanju mišljenja kod učenika i kreativnosti.
Kao profesorica engleskog jezika, kako biste savjetovali djecu i njihove roditelje, zašto izabrati upis u školu u kojoj djelujete?
Pa savjetujem ih ovisno o sklonostima i sposobnostima djeteta. Dakle, SŠ Ivan Goran Kovačić Kiseljak nudi više mogućnosti učenicima prilikom upisa. Postoji nekoliko različitih škola kao što je gimnazija (opća i jezična), umjetnička škola (dizajner odjeće) te ekonomska škola (ekonomist, komercijalist, poslovni tajnik). Ono što je bitno napomenuti je da su sve ove škole četverogodišnje i da učenici imaju nakon svake završene škole mogućnost nastavka studiranja, ali i svoje zvanje kad su u pitanju strukovne škole.
Kako savjetovati djecu koja se ne mogu odlučiti između gimnazije i stručne škole?
Ukoliko su sigurni u nastavak daljnjeg školovanja, pri tome mislim na fakultet, najbolja priprema je gimnazija. Međutim, ukoliko nisu sigurni u nastavak školovanja, a žele imati zvanje po završetku škole, onda je najbolji odabir neka strukovna škola koja im je bliska, a nakon koje opet mogu studirati. Dakle, uvijek ima više mogućnosti.
Moderno doba sa sobom nosi svoje breme. Čini se kako su neki đaci mnogo više okrenuti suvremenim komunikacijskim sredstvima te svim ostalim tehnologijama koje im odvraćaju pozornost, dok za knjigu izdvajaju sve manje vremena, a neki nisu nimalo zainteresirani za čitanje. Je li, i kako, moguće animirati nezainteresirane đake?
Pa moguće je, ali treba imati u vidu da i unatoč modernoj tehnologiji postoje oni učenici koji vole čitati i oni koji to vole manje. Ali činjenica je, pa možemo reći slobodno, i problem da danas moderna tehnologija odvraća pozornost od svega pa i od čitanja. Ali moguće je. Na primjeru mog predmeta, engleskog jezika, kad radimo neko djelo iz književnosti, obvezno gledamo ekranizaciju tog djela, naravno ako postoji. Na taj način radimo analizu i usporedbu, što učenicima bude vrlo zanimljivo. Tada zapravo shvate da je film nečija druga slika djela koje su pročitali, a da čitanjem knjige oni imaju slobodu u stvaranju svoje slike tog djela. I tu zapravo shvate vrijednost čitanja.
Naravno da ima i drugih načina kako približiti knjigu učenicima. Primjerice, u našoj školi Aktiv hrvatskog jezika prigodom Dana materinskog jezika svake godine organizira čitanja bajki za niže razrede osnovnih škola. Pri tome bude i scenski interesantno. A cijeli događaj bude u knjižnici u jednoj opuštenoj i zagonetnoj atmosferi.
Kakva su Vaša iskustva s roditeljima današnje generacije mladih školaraca?
Pa dosadašnja iskustva su dobra. Na moju sreću, imala sam dosad jako realne i objektivne roditelje kad je riječ o njihovoj djeci. Imam u većini slučajeva izvrsnu suradnju i dobru komunikaciju s roditeljima što je jako bitno za krajnji ishod i uspjeh njihova djeteta.
Ljudi kad završe škole i što više stare, tek onda shvate onu staru poslovicu: „Od rođenja pa do groba, najljepše je đačko doba!“ Što mislite koliko je istinita ta tvrdnja?
U potpunosti je istinita. To mi svakodnevno potvrđuju, sad već, moji bivši učenici, mladi ljudi koji su izgrađene i odgovorne osobe.
Uviđate li razlike između djece što se tiče školskih uspjeha u odnosu na mjesto prebivanja te duljinu putovanja do škole?
Ne, zaista. U tom kontekstu nema razlike. Mislim da njihov uspjeh puno više ovisi o drugim čimbenicima kao što je stanje u obitelji, brojnost, financijska situacija, njihove sposobnosti i sl.
Osjeća li se „nedostatak djece“, to jest iseljavanje prilikom upisivanja škole u kojoj Vi djelujete?
Ne mogu reći da imamo neki veliki pad u smislu iseljavanja, barem kad je naša škola u pitanju, ali broj djece je definitivno manji nego ranije. Zasigurno je i to jedan od razloga, kao i pad nataliteta i sl.
Biste li se Vi vratili ponovno u školske klupe?
Da. To je moje najljepše doba.
Nema komentara:
Objavi komentar