Rakitno: S ravnice ka Sv. Ivanu Krstitelju molitva i srce vuče

Na prostranoj rakitskoj visoravni okruženoj gorjima Jarmom, Gvozdom, Olujom i Konjskim, 12 kilometara od Posušja, na prometnici za Jablanicu nalaze se dvije župe - Sutina te Rakitno sa sjedištem u selu Poklečani. Ravničarski kraj i nepregledni pašnjaci razlog su što se pučanstvo u prošlosti pretežno bavilo stočarstvom i poljoprivredom. Upravo je ta činjenica pomogla u zaustavljanju procesa iseljavanja danas...Za prostor Rakitna može se reći kako spada u onu skupinu ljudskih naseobina koje su naseljene u kontinuitetu još od doba Rimljana, pa i prije, u prapovijesti. Iliri su se ovdje sukobljavali sa svojim osvajačima s Apeninskog poluotoka, a arheolozi i povjesničari utvrdili su glavne ceste koje su išle preko Rakitna.

O postojanju arheoloških tragova na rakitskoj visoravni prvi put je javnost izvijestio fra Rafael Radoš 1878. Tadašnje austrougarske vlasti uputile su u Rakitno dr. Franza Fialu te Wenzela Radymskog koji su objavili stručne radove o tamošnjim nalazima. Njih dvojica su uz pomoć mještana pronašli i popisali stećke. Na Petrovića i Sutinskoj Gradini pronašli su novčiće iz rimskog doba te ostatke ukrasnih metalnih kopči i oruđa.

Države nastaju i propadaju, a Rakitno ostaje

Stvaranjem Hrvatske Države u 9. st. područje današnjeg Rakitna pripadalo je Duvnu, a ne župi Imota, kako bi se možda i pretpostavilo.

Nadalje, u povelji bosanskog kralja Ostoje Kotromanića iz 1408., kojom je braći Radivojevićima dana sva zemlja između Neretve i Cetine, spominje se župa Rakitno koja je 50 godina poslije pala pod Osmanlije. Prvi popis Bosanskog sandžaka iz 1468./'69. ustvrdio je da je Rakitno, koje je pripalo Mostarskoj nahiji, imalo 13 kućanstava koja su bila dužna plaćati 450 akči poreza. Prema ovom malom broju popisanih kuća, može se zaključiti da su žitelji Rakitna pobjegli pred njihovom vojskom, ili odvedeni u roblje. 

 

Tijekom turske vladavine Rakitno je u crkvenoj organizaciji bilo vezano za Duvno i župu Seonicu sve do 1845. kada je postalo samostalnom kapelanijom te 1866. župom.

Dolaskom austrougarske uprave u BiH i Rakitno se počelo buditi iz stoljetne letargije. To se, u prvom redu, odnosilo na početak razvoja školstva. Tako je 1886. otvorena prva osnovna škola. Broj žitelja je rastao, i prema prvom popisu pučanstva 1879., ovdje su živjele 1 693 duše; 1895. godine 2 408, a 1910. čak 3 293.

Ulaskom u Kraljevinu SHS slijedi razdoblje stagnacije, a za vrijeme Banovine Hrvatske u Rakitnu je dosta aktivno bilo Hrvatsko kulturno društvo Napredak koje je mnogo doprinijelo opismenjavanju pučanstva.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata na ovom su se prostoru dogodili veliki zločini koje su počinili četnici i partizani. Progoni i ubijanje rakitskih ljudi trajali su i poslije završetka rata, sve do 1947. Upravo je ta činjenica, kao i političko i ekonomsko zapostavljanje ovoga kraja za vrijeme bivše Jugoslavije, dovelo do velike migracije pučanstva, kako iz cijele Hercegovine, tako i iz Rakitna...

Promjena župnih patrona

Iskazujući želju raditi reportažu iz župa pojedinog kraja, obično su nam najvažniji parametri podatci koja je veličina vjerničke zajednice, njezin zemljopisni položaj te komu je posvećena. U slučaju Rakitna javila se jedna nedoumica. Ovisno o adresaru ili literaturi, vidjeli smo kako je Rakitno posvećeno ili Sv. Ivanu Nepomuku ili Sv. Ivanu Krstitelju. Pridavali smo to mogućnošću tiskarske pogreške... Upravo nam je to bilo prvo pitanje u razgovoru s dr. fra Marinkom Lekom, dugogodišnjim župnikom u Rakitnu.  

„Župa od svojih početaka, to jest od kako je osnovana 1845., odvajanjem od župe Duvno sa sjedištem u Seonici, kao samostalna kapelanija za zaštitnika ima Sv. Ivana Nepomuka. Usprkos činjenici da je bila pod zaštitom mučenika iz zapadne Češke koji je živio u 14. st., ipak, narod zna za samo jednog Sv. Ivana, a to je Krstitelj. Rakićani su uporno kao svojega zaštitnika slavili Sv. Ivu. Kako bi se izbjegla ta nelogičnost, zamolio sam mjesnog ordinarija mons. Ratka Perića da se 'ide za narodom'. Biskup je pitao u Rimu je li uopće moguće promijeniti zaštitnika župe, a odgovor je stigao kako je dopušteno 'samo ako je crkva blagoslovljena, a ne posvećena'“, rekao nam je na početku razgovora fra Marinko te napomenuo da je „transfer“ učinjen na svetkovinu Sv. Ivana Krstitelja 2011.

Izgradnja hrama Božjega

Govoreći o duhovnoj izgradnji župe, zanimala nas je i ona materijalna. Budući da crkva izgleda relativno novo, željeli smo saznati kako je tekla obnova.

„Rakitno kroz povijest do 1845. nije imalo župu u današnjem smislu riječi. Postoje dva crkvišta na području Rakitna i Sutine. Bile su tu nekoć dvije crkve, ne zna se kada su izgrađene. Stoga je Rakitno pastoralno opsluživano iz župe Duvno kojoj se mijenjalo sjedište, najprije u Mokronogama, današnjem Tomislavgradu, te Seonici. Župom pravno postaje 1866. Najprije je sjedište bilo u Vrpolju, a kasnije je prvi župnik fra Rafo Radoš napravio crkvu u brdu, dosta visoko, 700 metara od sadašnje, te joj je bilo teško pristupati zimi“, rekao nam je fra Marinko napominjući da je takva situacija bila sve do pred Drugi svjetski rat.

Kako smo saznali, fra Jure Zlopaša je 1938. započeo izgradnju nove crkve na ravnom terenu gdje se i danas nalazi. Međutim Drugi svjetski rat i teško poraće spriječilo je njezin završetak. Tek je 1964. fra Jozo Peić nastavio radove te 1967. dovršio, doduše ugrubo.

„Blagoslovljena je 18. prosinca 1967. I eto koliko sam mlad kada sam kao svećenik nazočio toj misi“, našalio se župnik napominjući da u crkvu dugo godina nije ulagano jer je u župu na službu došao 2005. i zamijetio je da od blagoslova nije nijednom okrečena.

„Za sve to vrijeme bilo je krivih procjena da Rakićani nisu zainteresirani za obnovu. Međutim, ja sam probao i oni su bili zainteresirani. Započela je obnova 2008./2009. Sve je promijenjeno što se moglo promijeniti, vanjska fasada, novi razglas, kor, pod, novi strop i klupe. Zapravo sve je novo“, rekao je fra Marinko naglašavajući da je sve brzo završeno. Važno je napomenuti da nisu dizani krediti, a nešto je priloga došlo izvana. Ipak, većinu tereta podnijeli su sami župljani.

Umjetnički radovi  

Crkva je relativno velika, neki bi rekli monolitna za jednu bogomolju ipak seoske župe, a unutrašnjost je dosta skladna. Zanimalo nas je kako je postignuto da ništa ne strši niti iskače iz kanona. „Sve što vidite u crkvi, a spada u umjetničke radove, djelo je jednog autora. Pa kad ste vi Bosanci, i taj umjetnik je Bosanac. On je Anto Mamuša. Kada smo počeli govoriti, prva tema bila su vitraji. Odmah sam mu rekao činjenicu da se u umjetnost razumijem 'kao moja baba'. Ali želim da kad baba uđe u crkvu, raspoznaje Gospu, svetce i anđele. Rekao sam da ne želim nekakve šare, niti galerije. Želim crkvu i vjerski ambijent“, ustvrdio je župnik.

Kako je rekao, predlagano mu je da različiti umjetnici rade vitraje, ali on nije želio da umjetnine odvlače pozornost od oltara te je zahtijevao pobožni ambijent koji će stvoriti ista ruka...

Ima mladih...

Nakon razgovora o crkvi kao zdanju, popričali smo i o onomu bitnijem segmentu svake župe, to jest živoj Crkvi. Kako smo na početku napomenuli, ovdje je zaustavljen ili, kako je pravilnije reći, umnogome usporen odlazak vjernika. Razlog tomu je zasigurno stočarstvo, industrija vezana uz taj dio ljudskog djelovanja te ugostiteljstvo po Blidinju. Znatan dio vozari ka poslu u Posušju te Hrvatskoj, ali živi u Rakitnu.

Tako danas u župi ima 1 249 vjernika u 318 obitelji. Iako ta brojka nije ni blizu onoj iz 1910., Rakitno je danas za Hercegovinu jedna prosječna, a za nas koji smo obišli skoro cijelu BiH, zapravo velika župa.

U 2017., u odnosu na 2016., broj vjernika se smanjio za 38, međutim tu statistiku treba promatrati pažljivo, neki se presele u susjedno Posušje, drugi se ožene/udaju u drugu župu, a manji dio ode u Hrvatsku ili, na kraju, Njemačku. Nažalost, najviše boli odlazak mladih obitelji.

Kršteno je 15 djece, to jest troje više nego od pretprošle godine koja je bila u povijesti župe statistički najlošija, a preminulo je 20 župljana. Činjenica koja pokazuje kako nema prirodnog prirasta, ali brojke ipak nisu crne. Krizmano je 35 mladih, a vjenčano devet parova od kojih većina ostaje u župi. Međutim, alarmantna je brojka starih momaka i neudanih cura, mada još ima nade, danas su tridesete godine života nove dvadesete.

Kako nam je župnik rekao, veliki problem je taj što u Rakitnu „nema mjesta za ljude s fakultetom“. Za obične radnike posla ima, tako da je perspektiva studenata ostati u onom mjestu gdje su završili više škole, ili tražiti kruha drugdje.

„Vjeronauk s djecom se održava redovito. U školi imam vjeroučitelje, a župni držim redovito subotom. Imamo dva zbora – jedna profesorica glazbe dolazi izdaljega na probe i za svetkovine svira. Organizirane Frame nemamo, oni koji su zainteresirani, idu u Posušje i osjećaju se bolje u širem društvu, a dolje je Frama veoma jaka. Imamo ponekad seminara i duhovnih obnova u suradnji s mladima iz Splita koji animiraju“, rekao nam je župnik i ustvrdio da rijetko tko od ministranata „dođe“ do trećeg razreda srednje škole. „Već kad se zamomče, teže ih je 'pohvatati', a ovi mali hoće ministrirati – ima ih uvijek 15 do 20“, naveo je fra Marinko.

Boljka duhovnih zvanja

Kako je dokazano da put do svećeničkoga zvanja ima dijelom korijene i u ministriranju, zanimalo nas je daje li Rakitno duhovnih zvanja. „Najžalosnije poglavlje ove župe... Polazilo je puno mladih u sjemenište. Recimo godište 1948./'49. išlo ih je po sedmorica u sjemenište, a nijedan nije ostao. Imamo jedno prezime Romić, gdje su roditelji otišli u Hrvatsku, dvoje u Slavoniju, jedni u Dubrovnik, te su njihovi potomci postali svećenici. To je Rafael u Dubrovniku te Orislav i Šimun koji se vratio u našu provinciju. U Dubrovniku na Dančama imamo dvije časne sestre, mi ih zovemo Dančarke“, rekao nam je fra Marinko napominjući da je posljednji svećenik iz Rakitna kojemu su roditelji ostali u župi te da je tu i odgojen, poginuo 1945. Poslije toga nijedan nije zaređen za svećenika.

Zavjetna kapelica...

Potom smo malo obišli crkvu. Dvorište krije još jednu posebnost ove župe koju je fra Marinko zatekao kada je došao na službu. Riječ je o zavjetnoj kapelici, sličnoj desetcima drugih koje smo vidjeli na drugim župama. „Na kapelici piše da je za neoženjene i neudane. Ovo je radio moj predšasnik fra Šimun Romić. Je li to bila izvorna nakana samoukog i dobrog lokalnog umjetnika koji je župi darovao Gospin kip: ne znam. Selom je pukao glas da ih se barem deset udalo nakon molitve Gospi ovdje. Tražio sam da mi se da barem jedno ime, no svi su čuli od nekoga, ali konkretne osobe nema“, ustvrdio je župnik i kroz smijeh naglasio da je ideja iznimno zanimljiva, a ljudi dolaze i zagledaju pa čak i ako ne žele moliti na tu nakanu.

Glas o kapelici se proširio i do središta biskupije, Mostara. Neke djevojke su čule da postoji kapelica u Rakitnu u kojoj im se prijateljica pomolila, te se brzo udala, i telefonom su tražile upute kako doći iz Mostara. Zaista zanimljivo, možda se netko i javi da mu je „uspjelo“.

Rakitno ostaje

Kako je u zimsko vrijeme dan kraći, morali smo se brzo rastati. Pozdravljajući se s fra Marinkom izvan dvorišta, djelomično zatrpanim snijegom, vidjeli smo spomenik ubijenim župljanima tijekom ratova. „O Rakitnu je napisana jedna monografija u kojoj su popisane sve žrtve Drugog svjetskog rata i ovoga posljednjega, njih točno 400. Kad je spomenik rađen 2002., tada je nedostajalo imena pa je do pojave monografije pronađeno još novih te se došlo do te brojke. To je sve bio mladi svijet, vojnici. Bilo je nešto poginulih na bojištima, a veći dio je poginuo na Križnom putu, te kada su partizani dolazili u selo 1945. i 1946. te ulazili u kuće i ubijali“, komentirao je poantu o važnosti izgradnje jednog takvog spomenika što su uradili prošli župnici kako bi se svi prolaznici, a i župljani, podsjećali na vrijeme koje je iza nas, nadamo se, zauvijek.

Kako smo vidjeli, zbog siromaštva i političke nepodobnosti ovoga kraja mnogi su se raselili, ali se u posljednje vrijeme taj trend polako zaustavlja zbog razvoja stočarstva i obrta. To je dokaz kako zdrave i stabilne tvrtke te obiteljski poslovi koji nude dostojanstvenu plaću za uloženi trud mogu zaustaviti populacijska gibanja i pompozno najavljene egzoduse.

Života na ovoj visoravni je oduvijek bilo, kako vidimo i bit će, Bogu hvala na tomu.

 Pčelarstvom se bavi desetak fratara

Malo je poznato da franjevačka zajednica u Hercegovini ima desetak fratara koji se bave pčelarstvom. Među njima je i dr. fra Marinko Leko koji je „odgojio“ savjetima i pomoću, kroz dugi niz godina, veliki broj pčelara.

Prošlih godina, kada se malo koji pčelar u Hercegovini mogao pohvaliti velikim prinosima meda, u Rakitnu kod fra Marinka ga je bilo podosta. Za njih kao da nije bila loša godina! Je li do znanja ili podneblja... ostavit ćemo misteriju.

Prezimena

U Hercegovini se mogu pronaći matične knjige od druge polovice 18. stoljeća. Nažalost, veliki broj matičnih knjiga u BiH je u vrijeme ratova uništen ili izgubljen, kao u župi Rakitno. Podatci o prezimenima rakitskih rodova mogu se pronaći u povijesnoj građi Arhiva u Zadru, te u starim župama u Podgori, Imotskom, Vinjanima, Seonici i Rakitnu. Prezimena svjedoče o tome kako je ogromna većina rodova bila podrijetlom iz južnih predjela zapadne Hercegovine. Njima je Rakitno služilo kao „planina“ za ljetne ispaše brojnih stada. Danas u Rakitnu postoji 38 prezimena, a nažalost 24 su nestala, izumrla ili se odselila, nema nikog od njihova roda i plemena.

Današnja rakitska prezimena su: Barišić, Bonić, Bošnjak, Brekalo, Bulaja, Buntić, Bušić, Ćurdo, Drinovac, Dumančić, Đerek, Gudelj, Ivanković, Jakovljević, Kolobarić, Lucović, Markota, Mihalj, Mijatović, Miličević, Mitar, Oreč, Pavković, Pejić, Perko, Petrović, Radoš, Rajič, Rezo, Romić, Sabljo, Soldo, Srebrović, Šarić, Tokić, Tomić, Topić, Vukoja i Zlomislić.

Groblja i naselja

Na području župe postoji osam grobalja: Ivankovića groblje u Poklečanima, Petrovića i Đerekovo groblje u Vrpolju, Staro i Novo groblje u Mukinjama te groblja u Donjim Poklečanima, na planini Štitar i u Dupovcima. U Đerekovu groblju i na Štitaru se više ne ukapaju mrtvi. Sva groblja imaju kapelice, a uz crkvu se nalazi moderna mrtvačnica.

Župu čine naselja: Mukinje, Poklečani (tu je crkva), Vrpolje, (šest zaselaka) i Zaglavica.