Mons. Mate Uzinić: Veća uključenost građana u izborne procese bitno će utjecati na kvalitetu političkih opcija u budućnosti

/Parlamentarni izbori u Republici Hrvatskoj zakazani su za 8. studenoga 2015. U tom su povodu hrvatski biskupi uputili poruku glasačima u kojoj, između ostalog, stoji kako su izbori zastupnika za Hrvatski sabor događaj koji utječe na osobnu, obiteljsku, društveno-političku i gospodarsku stvarnost svakog čovjeka. Budući da je riječ o prvim izborima nakon što je Hrvatska postala punopravna članica EU-a, biskupi su pozvali sve katolike i ljude dobre volje da preuzmu odgovornost za općedruštveni boljitak i daljnji razvoj demokracije u hrvatskom društvu. Upravo su izbori i poruka biskupa bili razlog što smo za sugovornika izabrali jednog od članova HBK-a mons. Matu Uzinića, biskupa dubrovačkog. 

 

Mons. Uzinić je rođen 1967. u Dubravi. Srednju školu i teološki fakultet završio je u Splitu gdje je za svećenika zaređen 1993. Godine 1996. nastavio je studij u Rimu na Papinskom lateranskom sveučilištu postigavši 2000. licencijat iz crkvenog i civilnog prava. Potom je u Splitu obnašao službu sudskog vikara i sudca na Crkvenom sudu i pastoralnog suradnika u župi Strožanac-Podstrana. Od 2001. rektor je Sjemeništa u Splitu, a od 2004. član Vijeća HBK-a za sjemeništa i duhovna zvanja. Dubrovačkim biskupom imenovan je 2011.

S mons. Uzinićem razgovarali smo o izborima, aktualnom stanju u hrvatskom društvu, politici, izbjeglicama te iseljavanju Hrvata...

Oče biskupe, u kakvu ozračju hrvatsko društvo i Crkva dočekuju nove izbore?

To pitanje se može promatrati na dvije razine. Najprije je to svjetska razina za koju je papa Franjo tijekom pastoralnog pohoda Sarajevu, a i u nekim drugim prigodama, rekao da se danas vodi treći svjetski rat u dijelovima. Taj rat nam je sve bliže, a njegove posljedice osjećamo svaki dan zbog milijuna izbjeglica koje kucaju na vrata Europe. Druga razina je nacionalna. To je ozračje još uvijek nenadiđenih starih ideoloških podjela, ali i velikih izazova pred koje nas stavljaju nove ideologije, duboka ekonomska kriza, nezaposlenost i loša demografska slika naroda. Također, vjerujem da je to ujedno ozračje i jedne veće građanske svijesti nego što je to bila na prethodnim izborima, a čemu su pridonijele različite građanske inicijative, kako na lokalnim, tako i na državnim razinama.

Koliku zapravo društvenu i političku težinu, prema Vašem mišljenju, uopće imaju izbori u Hrvatskoj? Što mislite je li obični čovjek u prosječnoj župi u RH više umoran od izbora koji prema uvriježenu mišljenju mnogih ljudi suštinski ništa ne mijenjaju?

U svakoj suvremenoj državi, pa tako i u Hrvatskoj, izbori su temelj i na neki način proslava demokracije. Zato imaju nemjerljivu važnost bez obzira na to što nam se ponekad čini da stvari nisu onakve kakve bismo mi željeli. Opasno bi bilo da „obični čovjek“ pomisli da se izborima ništa bitno ne mijenja jer bi tako i političari mogli pomisliti da se izborima ništa ne mijenja i da mogu činiti što hoće i dokle god hoće. Izbori su način na koji se, naravno samo ako smo toga svjesni i odgovorni, može utjecati na pozitivne društvene promjene.

S obzirom na brojne afere i da su se u vlasti izmijenjale skoro sve političke stranke i partije, mogu li u Hrvatskoj vjernici danas uopće glasovati po savjesti za „bolje“ ili jednostavno uvijek u trenutnim okolnostima biraju „manje zlo“?

Manje ili veće zlo nije nikakav kriterij. Trebamo se uvijek truditi birati one za koje po savjesti mislimo da su sposobni i spremni učiniti dobro. Biranje „manjeg zla“ ponekad uključuje opasnu logiku po kojoj ne glasujemo za one za koje osobno držimo da zaslužuju naš glas i pobjedu, nego samo za stranke koje po ranijim medijskim analizama prelaze prag. To, nažalost, dovodi do toga da često oni koji bi bili sposobni nešto promijeniti, ne dobiju šansu. Evo zašto nije dobro voditi se logikom „manjeg zla“. Osim toga, ne mogu se složiti s tezom koja proizlazi iz Vašeg pitanja da u Hrvatskoj nema i poštenih političara. Bez obzira na afere koje su pratile i prate političke stranke, poštenih političara, ljudi koji žele dobro hrvatskom društvu ima u svim strankama. Naša zadaća je, u skladu s osobnim političkim uvjerenjima, prepoznati takve političare i dati im povjerenje. Mišljenja sam da će preferencijalno glasovanje, pa bilo ono ograničeno i na samo jednog zastupnika, omogućiti da upravo takvi dobiju na važnosti.

S povijesnog aspekta prije samo 25 godina glasovanje nije bilo moguće, a danas mnogi to zaboravljaju i svjesno odlučuju ne glasovati misleći da čine ispravno i tako budućnost svoje zemlje prepuštaju drugima. Kako to komentirate?

Mogu razumjeti stanje apatije i rezigniranosti koje je jedno od uzroka ovakvih stavova kao i razočaranosti koja dovodi do toga da nikomu ne želimo dati svoj glas jer bi to bilo svojevrsno sudjelovanje u nečemu što smatramo lošim. Međutim, ovdje se ipak radi o velikoj zabludi. Pasivnost kao i svjesna odluka da ne želimo sudjelovati u velikoj mjeri utječu na konačan rezultat izbora. Od politike ne možemo pobjeći i zato vjerujem da će veća uključenost građana u izborne procese bitno utjecati na kvalitetu političkih opcija u budućnosti. Zato se moramo uključiti i preuzeti svoj dio odgovornosti u onoj mjeri u kojoj to možemo. Neki su to pozvani učiniti aktivnim uključivanjem u život političke zajednice, a drugi, većina, izlaskom na birališta. Što bi danas bilo s nama da smo se tako ponašali prije 25 godina i čekali da nam drugi riješe nagomilane probleme, uključujući i rat na koji smo bili prisiljeni? Trebamo konačno prestati pitati što drugi, uključujući i državu, mogu učiniti za nas i, parafraziram pokojnog američkog predsjednika Johna Kennedyja, konačno vidjeti što mi možemo učiniti za svoju državu, odnosno i za sebe i za druge. Izbori su jedan od bitnih, ali i rijetkih, trenutaka u životu nekog društva kad nam je to omogućeno.

Kako katolički vjernik može utjecati na politički sustav i izborni proces?

Kao i svi drugi uključivanjem u izborne procese. Kao što sam to već naznačio u odgovorima na prethodna pitanja, oni koji su sposobni te u svom srcu prepoznaju poziv na služenje široj zajednici to trebaju učiniti aktivnim angažmanom kao kandidati, a svi mi drugi izlaskom na izbore i glasovanjem za one opcije i kandidate koje smatramo najprikladnijima za preuzimanje vlasti i vođenje zemlje u idućem četverogodišnjem razdoblju. Spomenuo bih i važnost našeg uključivanja u aktivnosti civilnog društva preko kojih bismo, kroz jedan trajniji angažman, mogli imati veći utjecaj na politički sustav i izborne procese. Nažalost, praktični vjernici nisu dovoljno prisutni u tom prostoru.

Slab odziv birača alarmantni je znak da se sami političari zapitaju što o njima misle građani. Budući da su u hrvatskom narodu katolički vjernici većina, kako ljude animirati da se više uključe u politički život, glasovanjem ili aktivnijim sudjelovanjem u političkom životu?

Mislim da to možemo učiniti samo buđenjem svijesti o odgovornosti koju svi imamo za društvo u kojem živimo. Možemo griješiti ne samo svojim djelovanjem, nego i svojim nedjelovanjem. Grijeh propusta, koji se nekad znade pretvoriti i u, kako je papa Franjo zove, diktaturu ravnodušnosti, nije ništa manji grijeh od grijeha djelom. Nedjelovanje, ovisno o posljedicama koje izaziva, može biti i daleko teži grijeh od djelovanja. S druge strane, kako sam to već naznačio, i nesudjelovanje je oblik sudjelovanja. Zato smatram da je puno bolje da sami odaberemo jednu političku opciju, nego to prepustiti drugima.

Jedna stara poslovica kaže: „Ne ulazi u kuhinju i politiku da ti se ne smuči život.“ S druge strane socijalni nauk Crkve jasno ističe da je cilj svake političke dužnosti opće dobro, a ne osobni interesi. Možete li komentirati ove dvije, uvjetno rečeno, krajnosti između teorije i realnosti?

Navedena poslovica stvarnost promatra pesimistično i s njom se ne slažem. Slažem se s druge strane s onim što o našem političkom angažmanu kaže društveni nauk Crkve koji nije drugo doli izričaj Isusova evanđeoskog poziva. Taj poziv upućen je učenicima, najprije apostolima, a onda i svima drugima na različitim mjestima i ulogama koje imamo, kako u Crkvi, tako i u društvu, da budemo „prvi“ i „najveći“, ali ne zato da bismo vladali drugima, nego da bismo drugima služili. Ovo se evanđeosko načelo, kao načelo koje se odnosi i na političare kao i na sve kojima je stalo do općeg dobra, u Dubrovačkoj Republici pretvorilo u poznato načelo: „Obliti privatorum, publica curate“, odnosno: „Zaboravite vlastite probitke i skrbite se za zajedničko dobro.“ Neka to bude narodna mudrost na kojoj ćemo se nadahnjivati, a ne poslovice koje nas žele ostaviti pasivnima.

Izbjeglička kriza potresa Hrvatsku baš u vrijeme izbora. Što mislite hoće li navala izbjeglica koje žele na Zapad imati odraz na izborne rezultate?

Nisam u mogućnosti sagledati sve moguće posljedice izbjegličke krize. U ovoj sadašnjoj situaciji to je važna tema, ali ipak mislim da nije tema koja bi trebala dominirati u izbornoj kampanji. Uostalom za sada ti ljudi uglavnom i ne žele ostati u našoj zemlji. Puno su nam važnije teme kako možemo izići iz trenutnog stanja krize, loše demografske slike, nezaposlenosti i iseljavanja mladih obitelji te postati u svakom pogledu zemlja blagostanja. 

U posljednje vrijeme vrši se jaka medijska propaganda o boljem životu koji čeka hrvatske državljane u Zapadnoj Europi. Ponekad se može pomisliti kako na kraju neće nitko ostati u Hrvatskoj? Kakav je Vaš komentar na pojavu iseljavanja Hrvata, kako zaustaviti taj proces i imate li točne pokazatelje iz povjerene Vam biskupije?

Ulaskom u Europsku uniju dobili smo mogućnost slobode kretanja, a odlazak mnogih ljudi u potrazi za boljim životom je normalan proces te slobode. Iz iskustva s našom dijasporom znademo da mnogi neće naći ono što traže. Većina će možda i pronaći bolji standard, ali rijetki bolji život. Žao mi je što ljudi napuštaju našu domovinu, kako zbog njih, jer rijetkima se ispune očekivanja, tako i zbog domovine i našega naroda, koji zbilja puno gube njihovim odlaskom. Ipak nikome, osobito onima koji su nezaposleni, nemamo pravo zamjeriti što odlaze. Imali smo 25 godina da nešto poduzmemo da ne bude tako, da u Hrvatskoj stvorimo pogodne uvjete za bolji život, dapače i da stvorimo uvjete za povratak u domovinu naše velike dijaspore koja bi se, kad bi postojali uvjeti za to, u velikom broju vratila u domovinu. Nažalost, tu priliku nismo iskoristili. I sad je situacija takva kakva jest. Ne vjerujem da će se zbog ovih procesa dogoditi da nitko neće ostati u Hrvatskoj. Hrvatska je prelijepa i prebogata zemlja da bi se to dogodilo. Ono što će se dogoditi, nastavi li se taj proces, a s njim i ovakav natalitet kakav trenutno imamo u Hrvatskoj, je to da ćemo imati, kako je svojedobno netko rekao, zemlju koja se zove Hrvatska, ali u njoj neće živjeti Hrvati. Osvjedočen ljepotom i bogatstvom naše kulture, nadam se da se to neće dogoditi, ali znam da to ne ovisi o drugima nego o nama samima. Što se tiče Dubrovačke biskupije nemam takve podatke. Mislim da iseljavanje zbog ekonomskih razloga nije toliko problem u mojoj biskupiji u kojoj se zbog turizma živi relativno dobro u odnosu na neke druge dijelove Hrvatske. Naš problem je na neki način iseljavanje mladih koji odlaze na studij u Zagreb, a onda se iz Zagreba rijetki vraćaju u Grad.

Koja je vaša poruka u povodu izbora vjernicima u Vašoj biskupiji, ali i svim katolicima u Hrvatskoj i BiH koji imaju pravo glasovanja na Parlamentarnim izborima u RH?

Uz onu poruku koju smo našim vjernicima uz predstojeće izbore poslali mi hrvatski biskupi, mogu ponoviti istu onu poruku koju sam nedavno dao za jedan nacionalni dnevni list, a to je poruka vjernicima, kako katolicima u Hrvatskoj, tako i vama u Bosni i Hercegovini, da budu zainteresirani i da se uključe u izborni proces preuzimajući, svatko na njemu svojstven način, svoj dio odgovornosti za naše hrvatsko društvo.