Saudijska Arabija – „Sjeverna Koreja“ muslimanskog svijeta

Kraljevina Saudijska Arabija je država s 22 milijuna stanovnika na Аrapskom poluotoku. Graniči s Jordanom, Irakom, Kuvajtom, Omanom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima te Katarom. Islam je državna religija gotovo cjelokupnog domaćeg pučanstva. Velik broj stanovnika, njih oko 6 milijuna, strani su državljani na privremenom radu. Kršćani i ostali nemuslimani među njima nemaju gotovo nikakve religijske slobode. Čitanje i posjedovanje Biblije, kao i križeva, krunica… zabranjeni su, poglavito u javnosti, dok uhićenim pripadnicima tzv. kućnih Crkava najmanje što slijedi jest deportacija. Izlazak iz islama je kažnjiv smrću. Organizacija Open doors stavlja ovu zemlju na 12. mjesto prema težini proganjanja kršćana.  

Saudijska Arabija je kolijevka islama, a njezinu važnost u muslimanskom svijetu povećava činjenica da se tu nalaze Meka i Medina, dva najveća islamska svetišta. Većinu stanovnika čine Arapi (90%). Gotovo svi su muslimani: 96% suniti i oko 4% šijiti. Učestali bombaški napadi unutar kraljevine događaju se zbog sektaškog sukoba između tih dviju frakcija islama.

Značajan je udio stalnih ili povremenih stranih radnika u zemlji, pretežno iz zemalja regije (Jemen, Egipat, Palestina, Sirija, Irak), ali i Azije (Pakistan, Juž. Koreja, Filipini) te visokokvalificiranih radnika iz Europe i SAD-a. Najrašireniji je jezik arapski s manjim regionalnim razlikama. Gustoća naseljenosti vrlo je mala (11 st./km²), a velika pustinjska područja gotovo su nenaseljena. U gradovima živi više od 70% stanovnika, a najveći su: Riyad (4,45 milijuna), Jidda (3), Meka (1,4), Medina (1)...

Kako je nastala kraljevina?

Današnja Saudijska Arabija razvila se iz emirata Nedžd koji je oko 1740. osnovao Muhamed ibn Saud, utemeljitelj dinastije Saudida i pristalica vjerske sljedbe vehabita (u čemu leži čitav problem religijskih manjina i nesloboda u ovoj državi). On je do 1810. osvojio sjeverni Nedžd, Hasu, Kuwait, Oman i Hidžas. Ibn Saudovi napadaji na teritorij današnjeg Jemena, Sirije i Iraka izazvali su osmansko-egipatsku intervenciju i kratkotrajno svrgnuće dinastije Saudida. No, već je 1902. Abdulaziz ibn Saud uspostavio vlast stare dinastije i 1905. proglasio Nedžd kraljevstvom. U ratu s Osmanlijama i Rašidima, Saudidi su 1913. postupno širili vlast na druga područja poluotoka. Nakon Prvog svjetskog rata Ibn Saud je oslobodio Nedžd nominalnoga suvereniteta Osmanskoga Carstva. Potom je u nizu bitaka tijekom 1920. osvojio Asir i Hail te stekao kontrolu nad cijelom srednjom Arabijom; 1922. protjerao je Rašide iz sjevernog Nedžda, a 1924.–'25. osvojio kraljevstvo Hidžas što je temelj današnjoj Saudijskoj Arabiji. Zemlja je to koja se slobodno može nazvati privatnom državom jedne velike kraljevske obitelji koja broji oko 15 000 prinčeva i princeza te u očima međunarodne zajednice predstavlja jednog od glavnih kršitelja brojnih međunarodnih konvencija o ljudskim pravima. Naravno, sve se to zataškava i stavlja u drugi plan zbog nafte i političkih veza koje ima ova kraljevina.

Islam državna religija

Prema državnom uređenju, tzv. Temeljnom zakonu koji je kralj izdao 1992., Saudijska Arabija je muslimanska i nasljedna monarhija. Državno se uređenje temelji na Kur'anu i šerijatskom pravu te novijim zakonskim propisima i dekretima koje izdaje kralj. Monarh je poglavar države, nositelj zakonodavne i izvršne vlasti te vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Predsjeda Vijećem ministara koje sam imenuje, a koje mu pomaže u provođenju izvršne vlasti. Biračko je pravo ograničeno na muške državljane starije od 21 godine koji mogu sudjelovati na lokalnim izborima. Sudbenu vlast provodi Kraljevski sud te niži šerijatski sudovi, a suce imenuje kralj na prijedlog Vrhovnoga vijeća pravosuđa.

Upravo zbog spornog Temeljitog zakona i osnivanja zemlje na vjerskim načeima Ibn Abdul Vehaba, današnji nemuslimani u Saudijskoj Arabiji imaju velike probleme. Selefijska teologija svojom zadaćom smatra vraćanje islama u stanje kakvo je bilo u doba poslanika Muhameda te izbacivanje svega što oni smatraju novotarijama, idolatrijom, herezom... Laičkim rječnikom govoreći, oni žele poništiti više od 1000 godina islamske teološke prakse i učenjačkih dostignuća te sve popularno rečeno "resetirati" i vratiti na početak. Oni su zapravo "ortodoksni reformatori" ili „teorijski fundamentalisti". Jedan ogranak selefijskog pokreta predstavljaju i vehabije, iako oni ne vole da ih se tako zove jer izbjegavaju kult ličnosti.

Iako službeno svi državljani Saudijske Arabije moraju biti muslimani, procjenjuje se da u njoj živi oko milijun katolika, uglavnom imigranta s Filipina. Vlada Saudijske Arabije omogućava kršćanima da uđu u zemlju, ali ultrakonzervativni selafistički zakon sprječava prakticiranje vjere. Vjerski obredi odvijaju se isključivo u privatnim prostorima. Svi kršćanski simboli i predmeti (križevi, vjerske knjige, slike, itd.) zabranjeni su u Saudijskoj Arabiji, a njihovo je posjedovanje kažnjivo zakonom. Konverzija iz islama na drugu vjeru smatra se otpadništvom i kazneno je djelo, kažnjivo smrću ukoliko se optuženi ne odrekne nove religije. Za provođenje ovih zakona i propisa nadležna je vjerska policija zvana Mutava (službeno: Povjerenstvo za promicanje vrline i sprječavanje zla).

Kršćani su u Saudijskoj Arabiji 2000. godine činili oko 3% pučanstva. Budući da je njihova vjerska sloboda službeno ograničena te su predviđene zakonske sankcije, slobodno se Saudijska Arabija – premda ima prisne odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama – može nazvati „Sjevernom Korejom“ muslimanskog svijeta.

Uhićenim kršćanima slijedi deportacija

Više desetaka etiopskih kršćana moglo bi biti deportirano iz Saudijske Arabije nakon što su vlasti otkrile privatne molitvene skupove u Džedi, navodi Human Rights Watch. Skupina je navodno uhićena u privatnoj kući u Džedi krajem 2011. Većina od 35 uhićenih su žene, a troje od njih je izjavilo da ih je policija skidala prilikom pretresa. Jedna osoba je izjavila da su ljudi premlaćivani, a također se požalila na neadekvatnu medicinsku zaštitu i loše higijenske uvjete u zatvoru. „Policajci su također šutirali i udarali muškarce u zatvoru Buraiman nazivajući ih 'nevjernicima'“, ispričali su.

Iako je kraljevina 2006. najavila dozvolu prakticiranja religije u privatnosti, ipak je saudijska religijska policija nastavila vršiti upade na privatna okupljanja.

„Dok kralj Abdullah organizira međunarodni međuvjerski centar za dijalog, njegova policija gazi prava vjernika drugih vjera“, rekao je Christoph Wilcke, viši istraživač HRW-a za Bliski istok, aludirajući na Centar za međureligijski i interkulturalni dijalog, koji je Saudija osnovala u Beču 2010.

Tisuću udaraca bičem

U Saudijskoj Arabiji, zemlji koja je faktički iz feudalizma ušla u kapitalističko društveno uređenje, sasvim su normalni naslovi u novinama kao što su Kritizirao kralja pa završio u zatvoru, Aktivist osuđen na četiri godine i 300 udarca bičem, Osuđen na smrtnu kaznu jer je na Facebooku vrijeđao proroka Muhameda...

Zato ne čudi što je Vrhovni sud u Saudijskoj Arabiji 2012. potvrdio presudu blogeru Raifu Badaviju kažnjenom s 1 000 udaraca bičem i 10 godina zatvora zbog pokušaja pokretanja internet foruma za javnu raspravu o vjerskim i političkim pitanjima. Badavi je 2008. pokrenuo internetsku stranicu i forum pod nazivom Liberalna saudijska mreža. Uhićen je 2012. otkad se nalazi u zatvoru u Džedi. Optužnica ga tereti za vrijeđanje islama putem elektronskih medija.

Dok Međunarodni zakon o ljudskim pravima zabranjuje presude koje uključuju tjelesna kažnjavanja, uključujući i bičevanje, zakonodavci u S. Arabiji se čude miješanjima stranih zemalja u njihova unutarnja pitanja.

Zašto kršćani ne smiju u Meku?

Muslimani mogu nesmetano posjećivati Vatikan i ostala sveta mjesta kršćanstva, no, s druge strane, kršćani ne mogu posjetiti neka sveta mjesta islama. Zbog čega? „Ja sam kršćanin i rado bih sa svojim muslimanskim prijateljima posjetio sveta mjesta u Meki“, piše jedan od korisnika na stranici Deutsche Wellea na Facebooku. On nije jedini koji ne razumije zbog čega su Kaba i džamija El-Ahram, kao sveta mjesta muslimana, zabranjeni za pripadnike drugih vjeroispovijedi. Zar to nije suprotno dijalogu? Može li doći do međusobnog upoznavanja ukoliko takvi posjeti nisu mogući?

Imam Metwali Mousa, član Središnjeg vijeća muslimana u Njemačkoj, ima povijesno objašnjenje koje dolazi izravno iz Kur´ana: „U vrijeme Božjeg poslanika Muhameda bilo je politeista koji su goli i nečisti prolazili pored Kabe. Oni su u Kur´anu opisani kao nevjernici i bilo im je zabranjeno ući u džamiju.“

Upravo tu među poznavateljima islama postoje različite interpretacije. Neki tu riječ shvaćaju kao sinonim „nemuslimanstva“, a drugi samo kao „nečist“ ili „prljav“. No, čini se da je zabrana ulaska u Meku za one koji nisu muslimani prvobitno nastala iz straha da bi se u Kabu moglo vratiti mnogoboštvo.

Muslimanska udruženja u Njemačkoj su kao reakciju na žestoku debatu koja se u toj zemlji vodila o integraciji pokrenuli akciju Dan otvorenih džamija.

Čad - korupcija, siromaštvo, međuvjerske tenzije i terorizam

Iako bogata zlatom i uranijem, Čad je relativno siromašna država u središnjoj Africi bez izlaza na more, dok se sjeverni dio te zemlje nalazi u pustinji Sahari. Čad graniči s Libijom, Sudanom, Srednjoafričkom Republikom, Kamerunom, Nigerijom te Nigerom. Nepovoljan zemljopisni položaj, ratom rastrgane susjedne zemlje, brojne, skoro pa bezimene terorističke grupacije te religiozna šarolikost Čada, razlog su za brojne patnje tamošnje kršćanske zajednice...

Kako bismo lakše shvatili situaciju kršćanskoga pučanstva u Republici Čad, važno je napomenuti nekoliko osnovnih činjenica. Također je bitno pojmiti kako je Čad, kao i većina afričkih zemlja, relativno kasno dobio neovisnost, i to u neprirodnim granicama koje su pravili kolonizatori. Nakon stjecanja neovisnosti od Francuske, 1960., zemlja je mnogo godina bila među najsiromašnijima na svijetu, dijelom i zbog dugotrajnog građanskog rata etničko-vjerskih frakcija. Na sjeveru zemlje glavna je religija islam, dok je na jugu kršćanstvo te lokalni animizam. Također je važno napomenuti da u Čadu postoje različite skupine muslimanskih sljedbi koje se međusobno ne priznaju te su ponekad između sebe ratovale.

 
Klasična podjela: sjever i jug

Na etnički, kulturno i gospodarski prijelaznom području između arapske Sjeverne Afrike i crne Afrike već stoljećima postoje velike suprotnosti između sjevernog i južnog dijela današnjeg Čada. Suprotnosti u Čadu potječu upravo iz sukoba trgovaca robljem sa sjevera i njihovih žrtava na jugu. Preusmjeravanjem trgovine na pomorske pravce, teritorij ove države postaje nebitan. Početkom 20. st. francuska kolonijalna vojska osvaja prostor Čada što je „vakuumiralo“ problem do proglašenja neovisnosti.

Budući da na sjeveru žive muslimani koji govore arapski, a u južnom dijelu živi pretežno crnačko pučanstvo koje govori raznim sudanskim jezicima, našlo se plodno tlo za sukobe. Muslimani su bili nezadovoljni što je predsjednik zemlje, nakon proglašenja neovisnosti, kršćanin s juga te su počeli sukobi koji su s prekidima trajali skoro 40 godina.

Danas od 11 milijuna stanovnika Čada oko 54% su muslimani, katolici čine 20%, protestanti 14%, a pripadnici tradicionalnih vjerovanja 7%.

Postupna demokratizacija uz stalnu opasnost od rata

Nakon dugotrajnog građanskog rata sredinom 1990-ih situacija u zemlji se postupno stabilizirala, a 1996. Idriss Deby je pobijedio na predsjedničkim izborima. Kako to obično biva u afričkim zemljama, on je mijenjanjem ustava omogućio sebi pobjedu na još nekoliko predsjedničkih izbora te se na toj poziciji nalazi i danas.

Unatoč postupnoj demokratizaciji, godine 1998. opet je krenula oružana pobuna na sjeveru koja je zaustavljena tek 2002. Posebni problemi za Čad i tamošnje kršćane počinju i 2003. kada su se sukobi iz susjednog Sudana prelili u njihovu zemlju, zajedno sa stotinama tisuća izbjeglica.

Pojavom tzv. Arapskog proljeća i propašću Libije na sjeveru, situacija se dodatno komplicira. Različite bande upadaju u zemlju iz nekoliko susjednih zemalja, a vrhunac se dogodio krajem 2014. kada je Čad zatražio vojnu pomoć susjednih zemlja, pogotovo Kameruna, u borbi protiv islamista Boko Harama.

Današnja situacija

Iako se osjeti lagani napredak u ekonomskim pitanjima budući da je zemlja počela izvoziti naftu te ostale sirovine, pojavom tzv. Afričkog proljeća situacija na jugu zemlje se za kršćane mijenja. Relativno mirna područja u kojima žive kršćani postala su transportne zone za islamske militante koji prelaze iz jedne zemlje u drugu. Islamisti ostavljaju za sobom pustoš, često pale crkve i domove kršćana. Koristeći novonastalu situaciju, i animisti vrše pritisak na kršćane.

Prema istraživanju američke organizacije Open Doors, Crkva u Čadu i tamošnji kršćani su nespremni dočekali mnogobrojne probleme. Česte su konverzije na islam zbog ekonomskog probitka dok bande iz Srednjoafričke Republike pale zasijana polja i ubijaju stoku. Prijavljen je i slučaj da su islamisti željeli napraviti džamiju na mjestu gdje su srušili crkvu, ali je kršćanska zajednica osujetila taj plan. Naravno, takve vijesti ne zanimaju svjetske medije, kao ni činjenica da novci za konverziju kršćana na islam dolaze iz bogatih zaljevskih monarhija kao što su Katar, Bahrein, Saudijska Arabija... Također, posebne skupine muslimana prate „povratnike u islam“ tako da ti ljudi nakon konverzije više nemaju izbora.

Jasno je kako su nakon svega kršćani izgubili povjerenje i nadu u korumpirane lokalne i državne vlasti koje očito ne čine ništa kako bi ih zaštitili. Jedina pozitivna stvar je u tome što vlasti ne vrše državni teror nad kršćanima kao u nekim drugim zemljama. Također, Čad je zabranio neke domicilne islamističke pokrete, međutim jasno je kako ne može kontrolirati svoje granice što predstavlja veliki problem, pogotovo za kršćane na jugu.

Katolici u Čadu

U Čadu ima skoro 2 milijuna katolika koji u crkveno-administrativnom smislu čine jednu nadbiskupiju, šest biskupija te jedan apostolski vikarijat. U Čadu trenutno pastoralno djeluje 10 biskupa i oko 200 svećenika, dijecezanskih i redovničkih. Budući da kršćanstvo u ovoj zemlji ima kraću povijest u odnosu na islam i tradicionalne afričke religije, može se reći kako je Crkva u Čadu i dalje u procesu razvijanja i uspostavljanja institucija i  župa.