Čad - korupcija, siromaštvo, međuvjerske tenzije i terorizam

Iako bogata zlatom i uranijem, Čad je relativno siromašna država u središnjoj Africi bez izlaza na more, dok se sjeverni dio te zemlje nalazi u pustinji Sahari. Čad graniči s Libijom, Sudanom, Srednjoafričkom Republikom, Kamerunom, Nigerijom te Nigerom. Nepovoljan zemljopisni položaj, ratom rastrgane susjedne zemlje, brojne, skoro pa bezimene terorističke grupacije te religiozna šarolikost Čada, razlog su za brojne patnje tamošnje kršćanske zajednice...

Kako bismo lakše shvatili situaciju kršćanskoga pučanstva u Republici Čad, važno je napomenuti nekoliko osnovnih činjenica. Također je bitno pojmiti kako je Čad, kao i većina afričkih zemlja, relativno kasno dobio neovisnost, i to u neprirodnim granicama koje su pravili kolonizatori. Nakon stjecanja neovisnosti od Francuske, 1960., zemlja je mnogo godina bila među najsiromašnijima na svijetu, dijelom i zbog dugotrajnog građanskog rata etničko-vjerskih frakcija. Na sjeveru zemlje glavna je religija islam, dok je na jugu kršćanstvo te lokalni animizam. Također je važno napomenuti da u Čadu postoje različite skupine muslimanskih sljedbi koje se međusobno ne priznaju te su ponekad između sebe ratovale.

 
Klasična podjela: sjever i jug

Na etnički, kulturno i gospodarski prijelaznom području između arapske Sjeverne Afrike i crne Afrike već stoljećima postoje velike suprotnosti između sjevernog i južnog dijela današnjeg Čada. Suprotnosti u Čadu potječu upravo iz sukoba trgovaca robljem sa sjevera i njihovih žrtava na jugu. Preusmjeravanjem trgovine na pomorske pravce, teritorij ove države postaje nebitan. Početkom 20. st. francuska kolonijalna vojska osvaja prostor Čada što je „vakuumiralo“ problem do proglašenja neovisnosti.

Budući da na sjeveru žive muslimani koji govore arapski, a u južnom dijelu živi pretežno crnačko pučanstvo koje govori raznim sudanskim jezicima, našlo se plodno tlo za sukobe. Muslimani su bili nezadovoljni što je predsjednik zemlje, nakon proglašenja neovisnosti, kršćanin s juga te su počeli sukobi koji su s prekidima trajali skoro 40 godina.

Danas od 11 milijuna stanovnika Čada oko 54% su muslimani, katolici čine 20%, protestanti 14%, a pripadnici tradicionalnih vjerovanja 7%.

Postupna demokratizacija uz stalnu opasnost od rata

Nakon dugotrajnog građanskog rata sredinom 1990-ih situacija u zemlji se postupno stabilizirala, a 1996. Idriss Deby je pobijedio na predsjedničkim izborima. Kako to obično biva u afričkim zemljama, on je mijenjanjem ustava omogućio sebi pobjedu na još nekoliko predsjedničkih izbora te se na toj poziciji nalazi i danas.

Unatoč postupnoj demokratizaciji, godine 1998. opet je krenula oružana pobuna na sjeveru koja je zaustavljena tek 2002. Posebni problemi za Čad i tamošnje kršćane počinju i 2003. kada su se sukobi iz susjednog Sudana prelili u njihovu zemlju, zajedno sa stotinama tisuća izbjeglica.

Pojavom tzv. Arapskog proljeća i propašću Libije na sjeveru, situacija se dodatno komplicira. Različite bande upadaju u zemlju iz nekoliko susjednih zemalja, a vrhunac se dogodio krajem 2014. kada je Čad zatražio vojnu pomoć susjednih zemlja, pogotovo Kameruna, u borbi protiv islamista Boko Harama.

Današnja situacija

Iako se osjeti lagani napredak u ekonomskim pitanjima budući da je zemlja počela izvoziti naftu te ostale sirovine, pojavom tzv. Afričkog proljeća situacija na jugu zemlje se za kršćane mijenja. Relativno mirna područja u kojima žive kršćani postala su transportne zone za islamske militante koji prelaze iz jedne zemlje u drugu. Islamisti ostavljaju za sobom pustoš, često pale crkve i domove kršćana. Koristeći novonastalu situaciju, i animisti vrše pritisak na kršćane.

Prema istraživanju američke organizacije Open Doors, Crkva u Čadu i tamošnji kršćani su nespremni dočekali mnogobrojne probleme. Česte su konverzije na islam zbog ekonomskog probitka dok bande iz Srednjoafričke Republike pale zasijana polja i ubijaju stoku. Prijavljen je i slučaj da su islamisti željeli napraviti džamiju na mjestu gdje su srušili crkvu, ali je kršćanska zajednica osujetila taj plan. Naravno, takve vijesti ne zanimaju svjetske medije, kao ni činjenica da novci za konverziju kršćana na islam dolaze iz bogatih zaljevskih monarhija kao što su Katar, Bahrein, Saudijska Arabija... Također, posebne skupine muslimana prate „povratnike u islam“ tako da ti ljudi nakon konverzije više nemaju izbora.

Jasno je kako su nakon svega kršćani izgubili povjerenje i nadu u korumpirane lokalne i državne vlasti koje očito ne čine ništa kako bi ih zaštitili. Jedina pozitivna stvar je u tome što vlasti ne vrše državni teror nad kršćanima kao u nekim drugim zemljama. Također, Čad je zabranio neke domicilne islamističke pokrete, međutim jasno je kako ne može kontrolirati svoje granice što predstavlja veliki problem, pogotovo za kršćane na jugu.

Katolici u Čadu

U Čadu ima skoro 2 milijuna katolika koji u crkveno-administrativnom smislu čine jednu nadbiskupiju, šest biskupija te jedan apostolski vikarijat. U Čadu trenutno pastoralno djeluje 10 biskupa i oko 200 svećenika, dijecezanskih i redovničkih. Budući da kršćanstvo u ovoj zemlji ima kraću povijest u odnosu na islam i tradicionalne afričke religije, može se reći kako je Crkva u Čadu i dalje u procesu razvijanja i uspostavljanja institucija i  župa.