Husein ef. Kavazović, reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH: Muslimani i kršćani imaju obvezu suvremenom čovjeku ponuditi utjehu Božje riječi

Većina ljudi se slaže kako međureligijski dijalog između kršćana i muslimana nema alternativu. Globalizacija s jedne strane i vjerski pluralizam s druge učinili su da religije i pojedinci, koji su nekoć možda i bili zatvoreni u sebe, polako uviđaju kako je jedino otvorenost prema drugomu temelj sigurnije i mirnije budućnosti. Događaji na Bliskom Istoku samo potvrđuju da odsustvo dijaloga, nepoznavanje te nepriznavanje drugoga i drugačijega vodi samo u nasilje i razaranje. Kako bismo saznali odgovore iz muslimanske perspektive sugovornika smo pronašli u čelniku Islamske zajednice BiH. 
 

Ef. Kavazović potječe iz pobožne muslimanske obitelji koja je tijekom povijesti dala veliki broj imama i hafiza u BiH. Rođen je 1964. u Jelovče Selu (općina Gradačac), kao jedno od osmero djece. Gazi Husrev-begovu medresu završio je u Sarajevu, a 1985. upisao je Šerijatski fakultet na poznatom univerzitetu Al-Azhar u Kairu. Magistarski rad obranio je na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu iz područja šerijatskog prava. Prije nego je izabran za reisa bio je imam u Gornjem Srebreniku, radio na području Gradačca te bio tuzlanski muftija. S njim smo razgovarali o aktualnom trenutku odnosa kršćana i muslimana, stanju na Bliskom Istoku, pojavi tzv. Islamske države...

Eminencijo, što Vam se čini, u kakvom ozračju danas žive kršćani i muslimani u BiH, ali i cijelom svijetu?

Muslimani i kršćani u Bosni i Hercegovini dijele mnoge zajedničke teškoće ali i radosti, no uvjeren sam da iznad svega dijele jaku želju da u svojoj domovini žive u miru, dostojanstvu i punoj sigurnosti, gdje će se poštovati sva njihova prava, te potpuno uvažavati vjerske, nacionalne i druge specifičnosti. Dakako, zajedničke su im teškoće koje proistječu, prvenstveno, iz postojeće organizacije državne strukture i slabe djelotvornosti političkih i državnih subjekata u rješavanju problema građana ove države. U prvom redu su to problemi ekonomske prirode koji uključuju visoku razinu nezaposlenosti, nemogućnost dostojanstvenog života od svoga rada, nehumanih odnosa između poslodavaca i radnika. U nekim sredinama se čuju pritužbe koje se tiču ostvarivanja jednakih prava i mogućnosti, posebno diskriminacije ili zastrašivanja povratnika. Ovakve stvari se moraju ozbiljno uzimati u obzir i otklanjati uzroci koji do toga dovode.

Smatram da postoji visok stupanj razumijevanja i uvažavanja između muslimana i kršćana u Bosni i Hercegovini. Pored toga, mnoga su područja na kojima mogu zajednički raditi, jačati povjerenje i postizati dobre rezultate na radost i korist svojih zajednica i svih ljudi. Ističem važnom činjenicu da nema ulaska i miješanja u doktrinarna pitanja jedni drugih, u međusobnim odnosima nema opterećenja koja proizlaze iz vjerske naravi naših učenja i praksi. Stoga i jedni i drugi imaju obavezu više biti još predaniji zajedničkom radu i unapređenju razumijevanja kako bismo postali istinski primjer suradnje i rješavanja zajedničkih pitanja, kako u BiH tako u regionu i svijetu. To je veliki izazov, ali i ogromna prilika za muslimane i kršćane u našoj domovini. Bio bih jako sretan ako bismo tu privilegiju i odličnu mogućnost što bolje iskoristili. 

Kada je riječ o globalnim odnosima, teško je nama odavde davati opće ocjene o životu muslimana i kršćana u cijelom svijetu. Međutim, bez sumnje današnji politički, ekonomski i vojni odnosi i postojeće krize u svijetu odražavaju se na kvalitetu života muslimana i kršćana. Uvjeren sam da današnje svjetske krize i sukobi nisu produkt vjerskih razloga i motiva i zato njihova rješenja treba tražiti na drugim poljima, a ne vjerskim. Potrebno je identificirati prave uzroke nepravde i nasilja u svijetu, smanjivati nesrazmjer ekonomske moći, odbacivati egoizam i sebični interes u međunarodnim odnosima, zalagati se za moral i društvo socijalne pravde. Ovi principi vodili bi smanjivanju jaza između bogatih i siromašnih, povratili nadu obespravljenim, otklanjali uzroke sukoba i nesporazuma a samim tim i doprinijeli boljem razumijevanju i zajedništvu između pripadnika različitih religijskih tradicija, uključujući muslimane i kršćane.

Kako vidite stanje i razinu međureligijskog dijaloga u BiH? Čini se da Međureligijsko vijeće obavlja dobar posao, međutim ponekad na terenu dolazi do problema...

Međureligijski dijalog u Bosni i Hercegovini prisutan je na različitim razinama, i među vjernicima pojedinačno i među njihovim institucijama. Međureligijsko vijeće je važan faktor međureligijskog dijaloga, daje veoma korisne poticaje, realizira zanimljive projekte i potiče dijalog među vjernicima i religijskim zajednicama. U tom kontekstu rad Međureligijskog vijeća je veoma značajan i njegov doprinos niko objektivan ne može ignorirati. Potrebno je da zajedno još snažnije podržimo njegov rad i financijski podupiremo njegove projekte. Međureligijsko vijeće treba afirmirati kao jedan naš domaći, bosanskohercegovački brend, što ono, zaista, i jest.

Naravno, volio bih da je stanje međureligijskog dijaloga još bolje, ali svi moramo biti realni i strpljivo na tome raditi. Koliko svi mi uložimo u ovaj dijalog, toliko ćemo ga imati. Ne samo vjerske zajednice, nego cijelo društvo, a posebno mediji, imaju važnu ulogu u kreiranju ozračja razumijevanja i međureligijske suradnje.

Pored razvijanja institucionalne suradnje među vjerskim zajednicama, smatram posebno važnim prenositi duh razumijevanja među lokalne zajednice, u naše džemate, župe i parohije. Veoma je bitno da vjernici međusobno komuniciraju, da razgovaraju, da otklanjaju nesporazume i predrasude. Time se postiže punina smisla našeg rada i funkcioniranja Međureligijskog vijeća. Stoga smatram važnim otvaranje ureda Međureligijskog vijeća u različitim gradovima Bosne i Hercegovine.

Incidenti i problemi koji se javljaju na putu međureligijskog dijaloga ne smiju nas obeshrabriti. Štoviše, treba ih razumijevati kao podsticaj i pokazatelj potrebe za još odlučnijim radom. Važna je iskrena opredijeljenost za dijalog i svakodnevni rad, a rezultati zasigurno neće izostati.

Kroz medije i razgovore običnih građana provlači se misao i kritika kako Islamska zajednica nije na vrijeme reagirala zbog širenja određenih pravaca islama u BiH koji nisu u skladu s tradicijom bosanskih muslimanima. Recite nam kako Vi gledate na to?

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini mnogo je učinila i predano, iz dana u dan, čini da osigura adekvatan ambijent kako bi muslimani i njeni članovi mogli živjeti puninu islama i ostvariti sva svoja ljudska i vjerska prava na ovim prostorima. Mi nastojimo da muslimani budu poštovani, da se ne skrnavi njihov identitet, da se osjećaju sigurnim u življenju svoje vjere. Ponekad u tome ne uspijevamo kako bismo željeli i kako je to naša zadaća. Zasigurno je najbolji put očuvanja islamske bošnjačke tradicije da muslimani na ovim prostorima budu u prilici uživati sva svoja prava, da budu oslobođeni straha od rata i progona, ekonomski neovisni i kulturno emancipirani. Stoga smo bili duboko zaprepašteni kada nam je nedavno Vijeće ministara blokiralo proceduru potpisivanja sporazuma s državom, ne samo onih segmenata koji su specifični za muslimane, nego i onih koji su identični s već potpisanim ugovorima s Vatikanom i Srpskom Pravoslavnom Crkvom. Između ostalog, i takav diskriminirajući odnos proizvodi frustracije i nezadovoljstvo kod pojedinaca što se onda pretače u ponašanja koja nisu u duhu vjere ili odgovore koji imaju radikalniji i ekstremniji ton.

S obzirom na okolnosti u kojima djeluje Islamska zajednica, a posebno teška stradanja i posljedice agresije na BiH tijekom 1992. - 1995., učinjeno je mnogo da se sačuvaju naše islamske institucije. Islamska zajednica ima svoje obrazovne ustanove, ima svoju tradiciju učenja, razumijevanja i tumačenja vjere utemeljenu na neprekinutom lancu i kontinuitetu od suvremenih preko klasičnih do prvih učitelja islama. To joj osigurava kompetentnost i vjerodostojnost. Stoga određene anomalije ili neprirodne izrasline na muslimanskom tijelu, iako nas jako brinu, predstavljaju marginalne pojave. One su uglavnom posljedica ideoloških i političkih sukobljavanja na globalnoj političkoj sceni ili regionalnih netrpeljivosti u određenim muslimanskim društvima. Kada se riješe uzroci nastajanja tih političkih i ideoloških izraslina i one će nestati. A uzroci su izvan Islamske zajednice u BiH.

Islamski svijet je već dulje vremena opterećen ratovima u Siriji, Iraku, Jemenu, Afganistanu, Pakistanu, dijelovima Afrike... lista je zaista podulja. Zašto je to tako, može li se tomu stati u kraj i vidite li nadu za prestanak sukoba u budućnosti?

Smatram da se radi, prije svega, o političkim i ekonomskim uzrocima. Neki od njih su stari više stoljeća, neki su novijeg datuma. Okupacija, kolonijalna uprava, nametanje muslimanima tuđih rješenja i vladara, nametanje nenarodnih i diktatorskih marionetskih režima, što traje veoma dugo, porodilo je veliko nezadovoljstvo i frustraciju među mnogim muslimanskim zajednicama. Također okupacija Palestine je trajni izvor sukoba i nasilja na Bliskom istoku. Primjena dvostrukih aršina dovodi do razočarenja u zapadne zagovornike ljudskih prava i sloboda.

Rješenje vidim u istinskoj demokratizaciji, u poštivanju demokratskih prava i sloboda, u prestanku zapadne intervencionističke politike koja čas podržava jedne a čas podržava druge. To jača uvjerenje da se Zapad prema muslimanskim zemljama rukovodi taktikom iskazanoj u latinskoj poslovici: „Zavadi pa vladaj!“

U svemu tome muslimani nisu nevini, krivi su što dopuštaju da budu predmet manipulacije, da budu oružje u tuđim rukama pomoću kojih se ostvaruju tuđi interesi i ciljevi.

U jednom od nedavnih intervjua rekli ste kako ulema mora svugdje i uvijek bezuvjetno osuditi svaki oblik nasilja i terorizma te kako je terorizam u ime islama najstrašnije podrivanje islama, međutim svjedoci smo da, pored poziva protiv nasilja, situacija na Bliskom istoku, čini se, izmiče kontroli. Kako komentirati tu činjenicu?

Dužnost je uleme da bezuvjetno osuđuje i suprotstavlja se svakom obliku nasilja, terora, nepravde i izrabljivanja ljudi, bez obzira o kome i gdje se to radi. Čak i kada ta osuda ne polučuje željene rezultate, osuđujući glas uleme mora se čuti. Jer, vjera ne može zašutjeti pred nasiljem.

Islam je uzvišena ideja, božanska poruka svim ljudima. Međutim, kao i svuda, nađe se neodgovornih, neprosvijećenih i neproduhovljenih pojedinaca i skupina koje nastoje sebi prisvojiti islam, svome ga umu prilagoditi. To je pokušaj sebične uzurpacije islama, svođenje univerzalne poruke svim ljudima na svoju plitku pamet, usko i površno shvaćanje. Naravno da se takvim pristupom najviše nanosi štete islamu i muslimanima i da je to strašan zločin prema islamu.

Ipak, ne smije se prešućivati činjenica da su se muslimanski autoriteti i institucije ogradili od takvih pojedinaca i grupa i kazali da su izašli iz okvira islamskih normi. Prema tome, očito je da se radi o nekim drugim interesima i nekim drugim moćnim strukturama koje proizvode ovakvo stanje. Ono nije rezultat rada legitimnih vjerskih centara i autoriteta. 

Apelirali ste da skupina ISIS ne ubije jednog od zarobljenih humanitaraca... Međutim, nažalost to nije izašlo na dobro. Može li ikakav vjerski autoritet urazumiti te skupine? 

Iz ove činjenice se upravo razumijeva da ti pojedinci i grupe ne drže do vjerskog autoriteta. Očito njima ne treba vjerski legitimitet, ustvari ne postoji vjerski autoritet koji može dati legitimitet ubojstvu nevinih ljudi i provođenju nasilja. Takvim postupcima oni su izašli iz okvira islama i postali brutalni zločinci i nasilnici koji moraju odgovarati za svoja nedjela. Takva nedjela su negacija islama, sušta suprotnost tradiciji klasičnih muslimanskih država. 

U nekim dijelovima Iraka i Sirije, na prostoru samoproglašene Islamske države nakon 2 000 godina nema više kršćana niti ostalih religijskih manjina, a njihove kuće su bivale označene te su morali plaćati porezi „za nemuslimane“. Kako komentirate taj aktualni trenutak?

Progon civilnog stanovništva i neistomišljenika te pripadnika drugih vjerskih tradicija predstavlja strašan zločin. Ta surovost je neshvatljiva i neprihvatljiva. Mi smo na ovim prostorima u nedavnoj agresiji na našu domovinu imali jedno takvo iskustvo etničkog čišćenja, sistematskog uništavanja kulturnih i vjerskih spomenika i tragova egzistiranja muslimana. Stoga imamo još jaču obavezu da to osudimo i borimo se protiv ponavljanja takvih praksi bilo gdje u svijetu. Usto, potrebno je založiti se za obnovu svih tradicionalnih vjerskih zajednica na tim područjima, jer rezultati terora i zločina ne mogu se prihvatiti.

Progon vjerskih manjina ili označavanje njihovih kuća, kako je to činjeno u Europi tijekom Drugog svjetskog rata od strane nacista i njihovih suradnika, je bezuman čin. Mi XXI. stoljeće moramo graditi kao stoljeće razumijevanja među religijama, kulturama i civilizacijama u kojem će vjerske razlike i manjinske zajednici biti naše civilizacijske i kulturološke kopče i mediji međusobnog upoznavanja.

Želim ponoviti, najveće žrtve ovih bezumnih postupaka su muslimani, ali su isto tako žrtve i svi drugi koji stoljećima žive s muslimanima u miru i razumijevanju.

Recite nam nešto o identitetu muslimana u Zapadnoj Europi i rascjepu mladih naraštaja između islamofobije i terorizma? Čini se kako problem ima dvije krajnosti, ugroženost pojedinca kao pripadnika manjinske zajednice i terorizam kao odgovor na nagomilane neriješene probleme?

Važno je razmišljati i argumentirano raspravljati o statusu i identitetu muslimanskih zajednica u zapadnoevropskim državama. U tom kontekstu čine mi se važnim dva principa: prvi se odnosi na muslimane i tiče se njihove kvalitetne integracije i prihvaćanja društvenog ambijenta u kojem žive, a drugi se odnosi na nacionalne države i europska društva koja trebaju omogućiti afirmaciju muslimanskog identiteta. Oba aspekta ovog pitanja su međusobno povezana i uvjetovana, međusobno se podstiču ili osporavaju.

Integracija podrazumijeva da muslimani prihvaćaju nacionalne države i njihova zakonodavstva, da su lojalni građani, posvećeni napretku svojih nacionalnih država, da predano rade za opće dobro i doprinose prosperitetu društva. Biti dobar musliman bilo gdje u svijetu znači biti dobar čovjek i pouzdan građanin, biti onaj koji drugome želi ono što i sebi, koji neće zanoćiti sit znajući da mu je komšija gladan, od čijeg su ruku i jezika sigurni drugi ljudi, kome nije isti onaj koji zna (učenjak) i onaj koji ne zna (neznalica, neobrazovan i neprosvjećen). Dobar musliman je svjestan da ga vjera podstiče da voli svoju domovinu i koji je zahvalan na dobročinstvu.

S druge strane, europska društva, omogućavajući punu afirmaciju muslimanskog identiteta tako što će muslimani moći iskazati i pokazati ono što jesu i što mogu dati sebi i drugima, svoje individualne sposobnosti i kreacije, te priznavanjem razlika i specifičnosti učinit će da muslimanska mladost zadobije osjećaj pripadnosti i prihvaćenosti. To će biti najbolja brana nasilju i ekstremizmu. Segregacija, izolacija i odbacivanje dovodi mlade ljude u bezizlaz i razočaranost, te na taj način postaju lak plijen za regrutaciju u grupe sklone nasilju i ekstremizmu. Pored toga, generalizacija i predrasude su bitan uzrok islamofobije koja pogađa mnoge muslimane na Zapadu i ostavlja velike posljedice na muslimanske zajednice.

Kako vi vidite budućnost odnosa muslimana i kršćana?

Vjerujem da među muslimanima i kršćanima postoji mnogo zajedničkih i važnih dodirnih tačaka koje osiguravaju izvanrednu pretpostavku za uspostavljanje kvalitetnog odnosa i suradnje. S pozicije islamske doktrine ne postoje nikakve prepreke za suradnju radi zajedničkog dobra, za rad na promicanju moralnih vrijednosti, zaštitu braka i porodice, čuvanje ljudskog života i dostojanstva.

Muslimani i kršćani imaju obavezu da današnjem materijaliziranom i tehniciziranom svijetu, duhovno siromašnom i nezadovoljnom čovjeku ponude nadu vjere, utjehu Božje riječi, pruže ruku topline, pripadanja i voljenosti. To nije samo mogućnost nego i zajednička obaveza i odgovornost.

Izdvojeno pitanje:

Muslimanski imigranti i njihovi potomci u zemljama Europske unije opravdano traže prava, međutim istovremeno se zatvaraju oči na probleme koje kršćani imaju u nekim većinski muslimanskim zemljama? Ponekad se traže i prava koja nemaju ni sami muslimani u njihovim matičnim zemljama. Kako komentirate tu pojavu?

Svi su ljudi u svome dostojanstvu jednaki. Dostojanstvo svakog čovjeka mora biti na isti način poštovano u Europi, Aziji, Africi, Americi i dr., a to uključuje poštovanje svetosti ljudskog života, imovine ljudi, savjesti i vjere, privatnosti i porodice. Smatram da muslimani trebaju dati drugima sve ono što traže za sebe. Čak ovdje ljude ne bih svodio na pripadnike bilo koje vjere: muslimane, kršćane, židove, hinduse, nego da čovjek drugom čovjeku treba dati sve što misli da bi trebao on imati i na što polaže pravo. Upravo nepoštivanje ovih načela uzrokuje brojne probleme u svijetu i proizvodi sukobe, ratove, patnje i stradanja ljudi. Uvjeren sam da je u interesu svih da se otklanjaju svi oblici diskriminacije i da se odbaci praksa duplih aršina.