Samo jedan čovjek, pet godina rada i nešto više od pedeset
minuta uživanja u remek–djelu ero guroa.
Radnja ove anime je veoma jednostavna, međutim sve drugo oko
nje je toliko zbunjujuće i obavijeno velom misterije. Krenimo redom…
Djevojčica živi sama s majkom jer joj je otac pobjegao od
kuće zbog kockarskih dugova ostavljajući bolesnu suprugu i dijete. Djevojčica
počne prodavati cvijeće kako bi preživjela. Prodajući upoznaje razne
ljude i tako sreće čudnog mađioničara čija dobrota joj vraća nadu u ljude.
Nakon što se jedan dan vratila kući Midori ostaje i bez majke koja je umrla u
postelji. Da bi očaj bio još veći pacovi nisu gubili vrijeme i počeli su jesti
njenu majku. Midori samo želi nastaviti školovanje i živjeti kao njeni
vršnjaci. Budući da ne zna kome bi se obratila za pomoć odlazi kod mađioničara
što postaje njezina najveća životna greška. Njena agonija započinje kada upozna
pravo lice putujućih fiakova koji rade za njega. Mala Midori je konstantno
silovana, brutalno pretučena, iskorištavana na najgore moguće perverzne načine.
Samo pitajte - ovaj film sadrži skoro
sve moguće ljudske izopačenosti. Tu su i patuljci, bogalji, chiks with dicks…
svi oni žele Midori za svoje hedonističke porive. Kada pomislimo da mori nema
kraja, dolazi njen spasitelj mađioničar -patuljak koji koristi zapadnjačku
magiju i izvodi trik ulaska u bocu kroz uski grlić. Spasitelj… ili novi
zlostavljač? Midori stupa u brak s njim samo da bi se spasila… Hoće li se
izvući?
Ovo je sigurno nešto najbizarnije što sam pogledao u
posljednje vrijeme. Šokiralo me to što su pravi zlostavljači ljudi prema kojima
obično iskazujemo simpatije i sažaljenje. Također me šokirala transformacija
anime od slatkastog, nevinog, dječjeg, ljubavnog ka perverznom i sadističkom.
Budući da je samo jedan čovjek radio na crtežu pokreta na ekranu je veoma malo
pokreta crteža, ali je sve to nadoknađeno fascinantnom radnjom, šokantnim
prizorima i prelijepom glazbom. Najveća je ludost, ako mene pitate, što je
Hiroshi Harada sam ušao u ovaj projekt, jer ni jedan studio nije htio riskirati
novce u tako bizarnom djelu. On je rad započeo 1987., a dovršio je posao
1992., kada je održana japanska premijera. Više puta tokom rada je morao
rasprodavati imovinu i ulaziti u dugove da bi pokrio troškove. Da čudima nema
kraja opet se pobrinuo Harada, ograničivši distribuciju tako da film dugo nije
bilo moguće nabaviti. Ako je vjerovati Midnighteyeu, oni koji su željeli pogledati
film morali rješavati zagonetke gdje se nalazi projekciona sala. Ljudi su
morali prolaziti kroz razne mračne hodnike gdje su se gubili, a teatarska
skupina koja je oponašala cirkusante je bacala predmete u publiku dok su
gledali film. Postojale su mape koje sa dijelovima grada gdje se održavaju
projekcije i samo snalažljiviji su dolazili na cilj.
Čini mi se da je sve ovo normalno za Japan.Samo za fanatike.
Nema komentara:
Objavi komentar