Vlč. Alojzije Burja, upravitelj Nacionalnog svetišta sv. Josipa : O Josipu znamo sve što trebamo znati, samo se treba potruditi to oživotvoriti i konkretizirati

 

Nekoliko dana prije kalendarskoga početka proljeća, točnije 19. ožujka, slavi se svetkovina sv. Josipa. Cijeli mjesec ožujak je zapravo vrijeme tijekom kojeg često spominjemo ovog sveca: ultimativnog oca, zaštitnika i hranitelja Sv. Obitelji. Njemu u čast stvarana su mnoga umjetnička djela, građene crkve i velebne građevine. Nikada u „glavnoj ulozi“, ali uvijek spominjan i voljen zbog uloge koja mu je dodijeljena, sv. Josip je jednostavan čovjek na velikom zadatku: nikada ni u jednom trenutku nije posumnjao u zadatak koji mu je dat i bez pogovora je prihvatio veliki Božji plan.

Povodom svetkovine sv. Josipa razgovarali smo s vlč. Alojzijem Burjom upraviteljem župe Marije Snježne u Dubovcu i čuvarom Nacionalnog svetišta sv. Josipa.

Vlč. Alojzije je rođen 1946. u Brezariću, župa Krašić. Za svećenika je zaređen 1973. po rukama nadbiskupa Franje Kuharića. Na službi u Dubovcu se nalazi od 1999.

S njim smo razgovarali o nacionalnom svetištu sv. Josipa, povijesnim okolnostima zašto je hrvatski sabor ovog svetca uzeo za zaštitnika Hrvatskog kraljevstva, njegovoj moralnoj veličini i duhovnoj poruci danas…

Vlč Burja, možete li nam reći zašto je sv. Josip, između svih svetaca, izabran za zaštitnika hrvatskog naroda.

Jednostavno zato jer je on nakon Blažene Djevice Marije, njegove djevičanske Zaručnice najmoćniji svetac, jer je bio glava nazaretske Obitelji, pa su naši preci odlučili da bude i glava i zaštitnik obitelji hrvatskog naroda. Nekako baš u to vrijeme počela se uvelike širiti u vjerničkom narodu i pobožnost i štovanje sv. Josipa. Kroz znakove vremena, a bili smo u velikoj stisci i muci, sv. Josip se na neki način sam ponudio da bude zaštitnik naše domovine. Prosvijetljen Duhom Svetim narod je tu „ponudu“ s velikom  zahvalnošću prihvatio. Tako je sv. Josipa hrvatski Sabor 9. – 10. lipnja 1687. proglasio nebeskim zaštitnikom naše domovine.

Koje su povijesne okolnosti i razlozi zašto je hrvatski sabor sv. Josipa uzeo za                     zaštitnika Hrvatskog kraljevstva, zapravo Hrvatske i Hrvata?    

Kraj je 17. stoljeća, domovina krvari iz mnogih rana, veliki dijelovi nekoć slavnog hrvatskog kraljevstva još uvijek su pod osmanlijskom okupacijom, radi se o opstanku hrvatske nacije, katoličke vjere i europske kulture na našim prostorima, i zato vjerni Božji narod traži nekog moćnog, jakog i mudrog zaštitnika kojeg je otkrio i prepoznao u osobi i liku sv. Josipa.  

Poznata nam je neizmjerna ljudska i moralna veličina sv. Josipa, muža u kojega se mogao pouzdati Bog i Blažena Djevica Marija. Koja je duhovna poruka Sv. Josipa danas? Pitamo se koliko je danas povjerenja, prave ljubavi i pouzdanja između supružnika u obiteljima koje bi trebale nasljedovati svetu nazaretsku Obitelj?

U 26 zaziva litanija sv. Josipa veoma nam se jasno očituje duhovna poruka sv. Josipa. Josip je Božjim darom i svojim marom zaslužio biti primjer i uzor svim slojevima i kategorijama našega društva, jer je dopustio da duhovna komponenta bude vodeća snaga u njegovu djelovanju i radu. Radio je s ljubavlju, srcem i dušom i mnogo prije sv. Benedikta ostvarivao je načelo sadržano u izreci: „Moli i radi“. Sv. Josip je bio drvodjelja, stolar, tesar i ako je htio napraviti nešto solidno, skladno i lijepo trebao je uložiti mnogo truda, napora i dobre volje. Koliko će biti, gore spomenutih kvaliteta u braku, ovisi o samoprijegoru, dobroj volji i strpljivosti njegovih protagonista, dakle muža i žene. Ako se prije braka mladić i djevojka emotivno potroše i jedan drugoga zasite i naužiju, onda se neminovno postavlja pitanje od čega će živjeti u svom bračnom životu i mogu li si biti istinski privlačni, poželjni i zanimljivi. Neki puta se pitamo u što je potrošeno 2, 3, 5, 10 godina „hodanja“, ako jedan od njih nakon vjenčanja izjavljuje da ne želi imati djece, i što je bio predmet njihovih dugih razgovora, gugutanja i međusobnih susreta?

Nazaretska Obitelj ne može biti lijek za probleme u braku koje si ljudi sami stvaraju očekujući da će ih netko drugi riješiti. Koliki bi brakovi bili spašeni kad bi bračni drugovi učinili samo malo truda i dolazili na nedjeljne sv. mise i redovito se molili, i kad bi si Nazaretsku Obitelj uzeli za primjer i uzor. I Marija i Josip nisu uvijek isto mislili, i jednako gledali na probleme, ali su u međusobnoj komunikaciji tražili što bolje rješenje bili kakvog pitanja ili problema. Tako je Marija sigurno puno puta prihvatila Josipovo rješenje i Josip Marijino. I dakako da nisu likovali, poput: „Jesam ti rekao... nisam li ti napomenula...“ 

Je li uloga sv. Josipa u teologiji i otačkoj predaji premalo vrednovana?

Mislim da štovateljima sv. Josipa nije potrebno teologiziranje o liku i djelu sv. Josipa. Poznato je da ga je među crkvenim ocima posebno štovao sv. Augustin. Od suvremenih  teologa treba spomenuti kardinala: Gianfranca Ravasija, prefekta Papinskog vijeća za kulturu, belgijskog isusovca Jeana Galota, slovenskog teologa i profesora Antona Štrelea koji su se potrudili dati svoj doprinos  teologiji proučavanja osobe i lika sv. Josipa. K njima treba pribrojiti i mnoge crkvene pjesnike, liturgičare, skladatelje i  pisce koji su promicali to veliko ime. Uloga sv. Josipa nije premalo vrednovana nego se mi premalo trudimo nasljedovati ga u njegovim izvrsnim krepostima. O Josipu znamo sve što trebamo znati, samo se treba potruditi to oživotvoriti i konkretizirati.    

Sveti Josip je tek prije stotinjak godina proglašen zaštitnikom cijele Crkve, ali tijekom stoljeća u povijesti Crkve bio je relativno „zaboravljen“. Postavlja se pitanje zašto nije došlo do „zaraznog“ štovanja ovoga svetca kao što je bio slučaj s Marijom?

U pogledu štovanja sv. Josipa može se reći da se intenzivnije počeo štovati tek u 14. stoljeću, i da je to štovanje od tog vremena u neprestanom razvijanju. O tome govore mnoge i župne i područne crkve diljem Hrvatske. Kolike samo crkvene ustanove, udruge i organizacije nose ime sv. Josipa. Posebno je znakovito bilo to što su roditelji u velikom broju davali na krštenju njegovo ime svojoj djeci. Još prije nekoliko godina gotovo svako deseto dijete dobivalo je na krštenju ime Josip gotovo je po učestalosti broj bilo u rangu imena Marija.

Ni u kom slučaju ne možemo uspoređivati štovanje sv. Josipa sa štovanjem njegove bezgrešne zaručnice Marije. Marija je iznad svih kategorija štovanja svetaca. Marijina osobnost i uloga u Crkvi, a s tim u vezi i štovanje spada u misterij. Zar nam ne svjedoče o tome i dogme koje se odnose na Mariju...  

Evanđelja nam govore o pojedinim dijelovima života sv. Josipa, međutim oni predstavljaju samo isječke vezane uz Isusovu kolijevku i „neposluh u Hramu“, a onda on pada u „zaborav“. Što mislite, koji je prvotni razlog da se sv. Josip „gubi“ iz Isusova života?

Razlog što se Josip „gubi“ iz Isusova života je najvjerojatnije božanskog porijekla, da ne bismo ono glavno, samu srčiku, zamijenili s onim što je manje bitno. Jedini razlog Isusova „neposluha u Hramu“ trebao bi biti glavni razlog, temelj i imperativ našeg posluha u Crkvi.

Kakav je duhovni život svetišta sv. Josipa u Hrvatskoj? Čini se da je relativno nepoznato u usporedbi s npr. Marijom Bistricom ili Aljmašom? Zašto je to tako?

U svetištu se svake godine obavlja velika devetnica sv. Josipu koja se održava kroz devet srijeda uoči Josipova, koja je veoma dobro posjećena. Osim Josipova slavi se sv. Josip Radnik, te sv. Josip Zaštitnik Domovine u nedjelju poslije 9. – 10. lipnja, kao i dan posvete crkve Nacionalnog svetišta sv. Josipa na Dubovcu, koje se slavi treće nedjelje u rujnu. Osim vjernika grada Karlovca i okolice u svetište hodočasti redovito još dvadesetak župa, a mnogi posjete svetište usput kad iz sjeverne Hrvatske hodočaste prema našem jugu ili obratno. Razlog što se ne mogu uspoređivati ova tri Svetišta je i tome što gore dva spomenuta svetišta imaju iza sebe nekoliko stoljeća hodočasničke povijesti, a svetište sv. Josipa tek tridesetak godina.

U tom pogledu Nacionalno svetište sv. Josipa usporedivo je samo sa Nacionalnim svetištem Bl. Alojzija Stepinca u Krašiću, koje je mlađe od ovog, a možda popularnije i posjećenije, zbog još uvijek svježeg sjećanja proglašenja blaženim kardinala Stepinca. 

I na kraju bilo bi veoma nepravedno ne spomenuti ovdje preč. Marijana Radanovića, koji je inicijator, pokretač i duša ovog svetišta. On je svojim marom i žarom, a prije svega čvrstom vjerom i nepokolebljivom nadom, uz Božju pomoć sve ovo stvorio: 1984. pokrenuo je Glasnik sv. Josipa kao glasilo Nacionalnog svetišta, i pokrenuo njegovu Bratovštinu, dao sagraditi veliki pastoralni centar, župnu kuću i lijepu filijalnu crkvu sv. Ane. Na neki način on je dobri duh svih ovih događanja i postignuća. On je u 92. godini života i živi ovdje u župnoj kući i relativno je dobrog zdravlja.

U njegovo ime, u ime kapelana Dragutina Gerecija koji je s grupom mladih preuzeo izdavanje Glasnika sv. Josipa i u svoje ime šaljem svima srdačan pozdrav. Usput svim Josipima i Josipama želim sretan imendan i obilje Njegove zaštite zagovora i pomoći.

Ljudi se, između ostaloga, sv. Josipu mole i za sretnu smrt. Zašto baš traže njegov zagovor?

Prema usmenoj predaji i pobožnim legendama Josip je umro u prisutnosti najsvetijih i njemu najdražih osoba, Isusa i Marije. Tko pak od nas ne bi poželio da sv. Josip bude prisutan kod njegove smrti? To je upravo razlog što se mnogi učlanjuju u njegovu bratovštinu za sretnu smrt. Danas ova bratovština ima nekoliko tisuća članova. A razlog zašto baš traže njegov zagovor je taj što su vlastitim i iskustvom braće i sestara vjernika osjetili i doživjeli da se to uvelike isplati. Najme mnoga uslišanja i milosti govore u prilog tomu.